Sakrament krsta pred izazovima rodne ideologije

Sakrament krsta pred izazovima rodne ideologije



Uvod


Red krštenja, tj. vrijedeći obrednik po kojem se u Katoličkoj Crkvi dijeli sakrament krsta na snazi je od 8. rujna 1969. godine,[1] a već je kod njegova proglašenja bilo vidljivo kako nije uspio riješiti sve poteškoće i dileme, prouzročene društvenim promjenama i njihovim utjecajem na ženidbu i obitelj. Danas, više od pola stoljeća poslije, uočavamo da su se nejasnoće i dileme umnožile, a posebno su izazvane tzv. neredovitim obiteljskim situacijama, po kojima se više ne mogu precizno definirati pojmovi koji su do jučer bili samorazumljivi, poput obitelj, ženidba, roditelji, osoba itd. Time je i tradicionalno učenje Crkve da ženidbu čine isključivo muž i žena poljuljano,[2] što znači da postajemo svjedoci različitih teoloških tumačenja i pastoralnog postupanja prema novim oblicima zajedničkog života za koje je donedavno postojao opći konsenzus da su to moralna i društvena zastranjenja. To se odnosi npr. na slobodne i izvranbračne veze, zajednice rastavljenih i ponovo građanski vjenčanih, istospolna partnerstva i druga slična udruživanja, za čiji način života Crkva naučava da je protivan Božjim zakonima. Uz to treba dodati i kako se uz neke od takvih oblika života uglavnom vezuje postupak medicinski potpomognuta začeća, a koji je također u suprotnosti s onim što uči Crkva. Kao rezultat takvih zajednica koje su priznate u građanskim, ali ne i u crkvenim okvirima, češće se ne mogu ni utvrditi elementarni obiteljski odnosi, poput onih: tko je otac, tko je majka, tko je suprug, tko je supruga ili npr. čije je dijete. Budući da Red krštenja nije predvidio takve promjene, postavlja se pitanje može li se krstiti dijete čiji roditelji/skrbnici/posvojitelji, ili oni koji se tako civilno-pravno nazivaju, žive u evidentno grješnom stanju i nemaju nakanu od njega odstupiti?

Prije no što pokušamo na to odgovoriti, valja naglasiti kako se ovo pitanje ne može gledati odvojeno od procesa redefiniranja ženidbe, obitelji, roditeljstva i osobe, koje u društvu traje već duže vrijeme i poznato je pod nazivom rodna ideologija, kao i da se danas mogu jasnije uočiti i uzroci i načini i ciljevi i posljedice takva djelovanja.[3] Uzroci su u prvom redu u gubitku vjerničkog identiteta, odnosno u raširenu odbacivanju Boga i Božjih zapovijedi, iako se nekakav subjektivan umišljaj vjere kod mnogih i dalje zadržava, još više u odbacivanju Crkve i crkvenog učenja, a onda i općenito vrijednosti onoga svjetovnog autoriteta koji je vodio računa o očuvanju javnoga morala. Načini djelovanja redovito su usmjereni na javno ismijavanje vjere i vjernika, napose katolika i Katoličke Crkve, kao zaostalih i netolerantnih, a pod himbenom krilaticom milosrđa i ljubavi za drugoga. Cilj je potiranje kršćanskih vrjednota i ćudoređa iz javnog života, konačno uspostava društva bez Boga. Posljedice su sveopće i nemoguće ih je usustaviti. Nema životnog područja na koje se ne odražavaju. To dakako uključuje i utjecaj na učenje i život Crkve, što sa svoje strane otvara mnogobrojna konkretna pastoralna pitanja, posebno vezana uz pristup sakramentima. Mi ćemo se u ovom našem razmišljanju zadržati samo na sakramentu krsta, imajući pritom posebno u vidu mogući slučaj da ga traže istospolni partneri za dijete kojemu se po građanskim zakonima vode kao roditelji, posvojitelji ili skrbnici.[4]


(Ne)mogućnost krštenja djeteta istospolnih partnera u svjetlu crkvenih propisa


Odgovor bi se mogao pronaći slijedeći crkvene dokumente, osobito liturgijske knjige, a u tom smislu, uz Red krštenja, posebno valja izdvojiti Zakonik kanonskoga prava, Katekizam Katoličke Crkve,[5] Uputu o krštenju male djece[6] i Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici.[7] Također, odgovor ne može ne računati s ukupnim učenjem i praksom Crkve i suziti se na konkretne slučajeve, posebice jer uvijek treba imati na umu da se rodna ideologija pokušava nametnuti upravo na takav način – izazivanjem suosjećanja samo za „ranjenu“ ili „nedužnu“ stranu, bez uočavanja problematike iz svih kutova, a istovremeno ciljano potiče animozitet javnosti prema Crkvi, optužujući je za nedostatak milosrđa.

Kao posljedica takve propagande, sve je veći broj onih koji se priznaju članovima Katoličke Crkve, ali istovremeno vode život protivan Božjim i crkvenim zapovijedima i u tome ne vide nikakve poteškoće. Štoviše, sve je veći broj onih koji svojim razumom dolaze do zaključka kako njihov način života uopće nije grješan te da Crkva nema pravo od njih zahtijevati pokajanje i promjenu kao uvjet za neka prava, npr. pripuštanje sakramentima. Drugim riječima, proizlazi da je njihova osobna vjera, koja u srži ima malo zajedničkog s vjerom Crkve, gotovo jedini impuls poradi kojega žele biti dionici sakramentne Božje milosti i jedini depozit na koji se mogu pozvati. Znak je to da ne razumiju ili ne žele razumjeti ni otajstvo Crkve kao sakramenta spasenja ni otajstvo sakramenata kao vidljivih znakova nevidljive Božje milosti po kojoj nas ucjepljuje u svoj trojstveni život. Upravo zbog toga Crkva naučava da su sakramenti važni, a sakrament krsta i nužan za spasenje, ali istovremeno naglašava da je riječ o svetim obredima koji se ne smiju omalovažavati te da je za njihovu djelotvornost potreban i čovjekov pozitivan odgovor.

Imajući u vidu sakrament krsta[8] i njegovu nužnost za spasenje, Crkva vjerno slijedi Kristovu zapovijed, zapisanu u Mk 16,15-16: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.” Sam glagol krstiti (grč. βαπτίζω – baptizo) znači uroniti, odnosno označava uranjanje u Kristovu muku, smrt i uskrsnuće i izranjanje na novi život. U hrvatskom su jeziku usko povezani krst i Krist, tako da krstiti znači ucijepiti u Krista, učiniti sličnim Kristu. Onaj tko je kršten umire grijehu i postaje novi stvor. Kao što je Krist jednom umro i jednom uskrsnuo, tako i krštenje ostavlja neizbrisiv biljeg po kojem krštenik biva trajno sjedinjen s Kristom.

Uz kristološki, krst ima i ekleziološki učinak. Po sakramentu krštenik postaje član Crkve, dionik općeg svećeništva, pozvan da živi u slobodi i dostojanstvu djeteta Božjeg. Budući da je sakrament krsta jedini način za učlanjenje u Crkvu,[9] razumljivo je da se pitanju krštenja djeteta istospolnih partnera treba pristupiti s osobitom pozornošću.


Zakonik kanonskoga prava


Zakonik kanonskoga prava (ZKP), u kanonu 851. točki 1. određuje da se župnik treba pobrinuti da se roditelji i kumovi koji traže krštenje za dijete pravo pouče o značenju toga sakramenta i o obvezama koje su s njim povezane,[10] sprječavajući tako nejasnoće i neželjene situacije, a koje sve više možemo očekivati. Dakle, nemile situacije mogu nastati ako župnici izostave pretkrsnu pouku ili ako oni koji traže sakrament ne prihvaćaju obveze koje iz njega proizlaze.

S druge strane, ZKP u kanonu 843. 1. paragrafu navodi da „posvećeni služitelji ne mogu uskratiti sakramente onima koji ih prikladno mole, koji su ispravno raspoloženi i kojima se pravom ne zabranjuje primanje sakramenata“. Budući da se dijete krsti u vjeri roditelja, prikladnost, ispravno raspoloženje i pravo na primanje sakramenta odnosi se na njih, a s obzirom na to da se osobe koje žive u istospolnom partnerstvu svojim načinom života izravno, tvrdokorno i ustrajno protive Božjim zapovijedima i propisima Crkve, ne vidimo mogućnost da mogu prikladno moliti sakrament, niti biti ispravno raspoloženi, što znači da im se ipso iure uskraćuje pravo na sakramente, odnosno zaključujemo da ne postoje crkveno-pravni elementi poradi kojih bi im se mogao podijeliti sakrament.

Uz to, istospolni partneri nerijetko se nazivaju roditeljima djetetu koje je rođeno iz postupka medicinski potpomognuta začeća, a to za sobom povlači najmanje dvije stvari. Prvo, taj je zahvat Crkva još prije više desetljeća osudila kao grješan, između ostaloga jer je riječ o pobačaju niza druge djece koja su eliminirana u tom istom postupku, a iako samo dijete ne može imati nikakvu krivnju i jednakog je dostojanstva kao i svako drugo dijete začeto na prirodan način, ne može se ignorirati odgovornost onih osoba koje su se slobodno podvrgle postupku medicinski potpomognuta začeća, niti se u današnje vrijeme mogu ispričati neznanjem ili opravdati milosrđem. Drugim riječima, oni katolici koji se odlučuju na medicinski potpomognuto začeće imaju moralnu obvezu proučiti zašto Crkva naučava da je taj postupak grješan,[11] kao i u kakve kazne upadaju ako se podvrgnu zahvatu.[12] Budući da se može opravdano pretpostaviti da se istospolni partneri koji su izravno ili neizravno sudjelovali u zahvatu medicinski potpomognuta začeća uopće ne kaju zbog učinjena grijeha, to je još jedan razlog zbog kojega se može zaključiti kako ne postoje crkveno-pravni razlozi za podjeljivanje sakramenta krsta djetetu kojemu se u građanskim okvirima vode kao roditelji.[13]

Drugo, postupkom umjetne oplodnje izigrava se važnost i sjediniteljskog i stvarateljskog vida, kao i njihove međusobne povezanosti, odnosno time ljubav i bračno sjedinjenje supružnika, otvoreno rađanju, postaje nebitno. Svjedoci smo kako zbog toga nastaju neprirodni oblici zajedničkog života, koji ne idu u korist, nego na štetu djetetu, jer ga se otpočetka lišava jednog ili oba roditelja ili ga se na neki drugi način stavlja u nepovoljniji položaj. Kod osoba, npr., koje žive u istospolnom partnerstvu nijedna se od njih ne može nazvati roditeljem u onom smislu kako to Crkva naučava, a iz razloga jer nedostaje unitivni vid – naravno spolno sjedinjenje, koje je pridržano mužu i ženi, kao i prokreativni vid – začeće djeteta na prirodan način, kako ga je Bog zamislio, a ne pomoću tehnike. U tim slučajevima činjenično nedostaje ili otac ili majka ili oboje njih. Zbog moralnih posljedica njihova načina života i načina na koji su došli do djeteta, oni se nikako ne mogu usporediti npr. sa skrbnicima ili posvojiteljima, a pitanje je mogu li njihovu roditeljsku ulogu jamaca katoličke vjere u sakramentu krsta zamijeniti kumovi ili vjera Crkve.

Za Crkvu i za krštenje djeteta, naime, nije nebitno pitanje tko su roditelji, jer se kao polog uzima njihova vjera, a obrednik, s razlogom, ne predviđa mogućnost više roditelja, dvije majke ili dva oca. Čini se stoga ne samo razumnim, nego i nužnim, pridržavati se postojećih crkvenih normi i ne prilagođavati ih svjetovnim nastojanjima. To potvrđuje i ZKP u kan. 841, tumačeći da su „sakramenti isti za svu Crkvu i da pripadaju božanskom pokladu“ te da „samo vrhovna crkvena vlast odobrava ili određuje što se zahtijeva za njihovu valjanost“. Budući da vrhovna crkvena vlast nije donijela nikakve nove odredbe ili prilagodbe za nesređene brakove i obitelji, dužnost je dušobrižnika držati se postojećih.

Tako, ponavljamo, ZKP određuje da se prije krštenja roditelji i kumovi pravo pouče o značenju sakramenta i o obvezama koje su s njim povezane, što znači da bi župnik istospolnim partnerima koji bi zatražili krštenje djeteta jasno naveo što je potrebno da bi ono bilo dopušteno. U kanonu 868. 1. paragrafu određuje se sljedeće:

„1° da pristanu roditelji, barem jedno od njih ili tko ih zakonito zamjenjuje;

2° da ima osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri; ako te nade nema, neka se krštenje prema propisima krajevnog prava odgodi pošto se razlog obrazloži roditeljima.“

Analogno nepriznavanju novoga građanski sklopljenog braka ako postoji sakramentna ženidbena veza, ni ovdje se ne mogu roditeljima niti zakonitim zamjenicima nazvati oni koji su to tek u civilno-pravnom, ali ne i u crkvenom, kanonsko-pravnom smislu. Drugim riječima, ne može se valjanim smatrati mogući pristanak istospolnih partnera na krštenje djeteta, kad im oni nisu ili nisu oboje roditelji, dok se biološki, ali ne i zakoniti roditelj, ne pita ni za što, a ponekad nije ni poznat. Prilagođavanje svjetovnim uredbama značilo bi izravno odstupiti od crkvenoga zakona i opravdati grijeh.

Još je važnije pitanje osnovane nade da će se dijete odgajati u katoličkoj vjeri. Teško je povjerovati da može i u jednom takvom slučaju postojati ikakva nada za odgoj djeteta u katoličkoj vjeri, jer „roditelji“ ustrajno žive u stanju protivnom zapovijedima Božjim i od toga nemaju nakanu odustati. Roditelji su prvi odgojitelji svoje djece i najbolje odgajaju vlastitim primjerom,[14] a ovdje to čine u negativnom smislu – ucjepljujući svoj grješan način života u svijest djeteta kao nešto normalno. Zbog toga je logično zaključiti da u ovakvim slučajevima nema osnovane nade da bi dijete bilo odgajano u katoličkoj vjeri pa se zbog toga krštenje djeteta treba odgoditi, a onima koji traže sakrament to i obrazložiti.


Katekizam Katoličke Crkve


Na to upozorava i Katekizam Katoličke Crkve (KKC) u br. 1231, navodeći kako „krštenje djece zahtijeva katekumenat poslije krštenja“, odnosno riječ je „o nužnom razvitku krsne milosti u tijeku osobnog rasta“, a za to su odgovorni prije svega roditelji, uz potporu kumova i cijele Crkve. Budući da je krst „sakrament vjere“ i da se u njemu posebno izlijeva milost Božjeg spasenja kao čisti dar te time postaje vrelo iz kojeg izvire cijeli kršćanski život (usp. KKC, br. 1250-1255), roditelji imaju moralnu obvezu sa svoje strane učiniti sve da otklone svaku zapreku zbog koje bi se krštenje trebalo odgoditi. Štoviše, Crkva uči da je krst „nužan za spasenje onih kojima je evanđelje naviješteno i onih koji su imali mogućnost da zatraže taj sakrament“ (KKC, br. 1257), što znači da bi, gledajući samo taj vid, istospolni partneri nužno trebali odbaciti svoj grješan način života i tako pokazati da doista žele spasenje djeteta. Izvan smrtne opasnosti stoga krštenje treba odgoditi, i to ne zbog tvrdokornosti Crkve, kako su mnogi u napasti optužiti, nego zbog tvrdokornosti onih koji ustrajno nastavljaju živjeti u grijehu i tako osobne užitke pretpostavljaju vječnom dobru djeteta.


Pastoralis actio


Upravo na to upućuje naputak Kongregacije za nauk vjere O krštenju male djece (Pastoralis actio, PA) u broju 25, dajući odgovor na moguće poteškoće s obzirom na krštenje djece u suvremenim pluralističkim okolnostima, u kojima se izgubio homogeni vjernički identitet. Ondje tako čitamo:

„Crkva doista ne zaboravlja da mora računati s društvenom stvarnosti. Međutim su kriteriji homogenosti i pluralizma samo indi­kativni, a ne direktivni principi. Oni su naime neprikladni za rješa­vanje pitanja koje je izuzetno vjersko te po svojoj naravi pripada na Crkvu i kršćansku obitelj.“

Time se odbacuje svaki izvanjski pritisak i izvancrkveni pokušaj mijenjanja nauke o krstu, posebno jer se „u naše vrijeme događa da se paradoksalno poziva na pluralizam kako bi se vjernicima nametnulo ponašanje koje im uistinu priječi služenje njihovom kršćanskom slobodom“. Tu se itekako zrcali rodna ideologija pa takve izvanjske utjecaje koji dolaze iz sekularističke sfere treba odlučno odbaciti.

Stoga Naputak odgovora na moguće prigovore ovako:

„Koliko god bila svjesna učinkovitosti vjere u krstu djece i va­ljanosti sakramenta koji im podjeljuje, Crkva ipak priznaje granice te svoje prakse. Izuzevši slučaj smrtne opasnosti, ona, naime, ne pri­pušta sakramentu bez pristanka roditelja i bez ozbiljna jamstva da će krštenom djetetu biti osiguran katolički odgoj. Tako ona računa i na prirodno pravo roditelja i na zahtjeve djetetova rasta u vjeri“ (br. 15).

Ovdje valja naglasiti da je Pastoralis actio odgovor Kongregacije za nauk vjere iz 1980. god. na pitanja koja je primila zbog nejasnoća oko krštenja male djece, a koje su izazvane društvenim i obiteljskim promjenama. Budući da nikakve nove smjernice nisu donesene, to tumačenje ostaje mjerodavno do danas i svi ga se trebaju pridržavati. Dakle, ponavljamo još jednom, u Naputku stoji kako Crkva „ne pripušta sakramentu (…) bez ozbiljna jamstva da će krštenom djetetu biti osiguran katolički odgoj“. Samo se iluzijom može nazvati mogućnost da bi istospolni partneri koji ne odbacuju svoj grješan način života mogli djetetu pružiti katolički odgoj, a kada bi to i nekim čudom uspijevali riječima, svojim bi djelima negirali, upravo kako sveti Jakov i kaže da je „vjera bez djela mrtva“ (Jak 2,26).

PA to još jasnije tumači u br. 28, u kojemu daje izravne upute dušobrižnicima. Tako se ondje kaže da „krštenje djece treba smatrati ozbiljnom obvezom“ te da se „pitanja koja se u vezi s tim postavljaju pred dušobrižnika ne mogu (…) rješavati bez vjernosti nauku i praksi što trajno u Crkvi postoji“. Naglašava dalje da se dušobrižništvo „u krštavanju djece mora sasvim određeno na­dahnjivati s dva načela od kojih je drugo prvom podređeno“, a to su ova:

„1) Krst nužan za spasenje, znak je i sredstvo predusretljive Božje ljubavi koja oslobađa od grijeha i uvodi u zajedništvo Božjega života. Te darove same po sebi ne smije se djeci odgađati.

2) Treba dobiti jamstva da će se taj dar moći razvijati istinskim odgojem za vjerovanje i kršćansko življenje kako bi se sakrament mogao potpuno »obistiniti«. Ta jamstva obično daju roditelji ili bliski srodnici, premda na različite načine mogu biti nadomještena u kršćanskoj zajednici. Ako pak takva ne bi doista bila ozbiljna, to može navesti na odgađanje sakramenta ili čak na uskraćivanje – ako jamstava uopće ne bi bilo.“

Ovdje, dakle, Kongregacija tumači da se krštenje djece samo po sebi ne smije odgađati, što bi značilo obvezu dušobrižnika da u redovitim situacijama dijete krsti, ali to ne vrijedi i za neredovite situacije, nego ako nema ozbiljnog jamstva za odgoj djeteta u katoličkoj vjeri, sakrament treba odgoditi, a ako ga uopće nema, treba ga i uskratiti. Kad su u pitanju istospolni partneri, potpuno je jasno, kako je već obrazloženo, da ozbiljnog jamstva ne može biti, a vrlo je vjerojatno da zapravo neće biti nikakva. U tom svjetlu dušobrižnik bi u najboljem slučaju mogao imati dvojbu treba li sakrament odgoditi ili uskratiti, a nikako treba li ga ili ne treba podijeliti. U svakom slučaju, nastavlja PA u br. 29, dužnost je dušobrižnika da svaki pojedini slučaj prosudi na temelju dva navedena kriterija u razgovoru s roditeljima, iako ovdje ne treba zanemariti činjenicu da kod istospolnih partnera nema stvarnih roditelja pa se razgovor s njima može shvatiti više kao stvar dobre volje, a ne kao obveza.

Još više, PA u br. 30 tumači da svećenici u slučaju da sakrament traže oni koji ne prakticiraju vjeru ili nisu kršćani trebaju jasno upozoriti na odgovornosti koje preuzimaju, te daje ove smjernice:

„Crkva doista ne može zadovoljiti želje takvih roditelja ako oni ne jamče da će dijete koje primi krštenje primiti i kršćanski odgoj što ga sakrament zahtijeva. Crkva, naime, mora imati utemeljenu nadu da će krst uroditi vlastitim plodovima. Ako pružena jamstva — na primjer izabrani kumovi i kume koji će se ozbiljno brinuti za dijete ili pomoć zajednice vjernika budu zadovoljavajuća, svećenik neće smjeti odbiti neposredno slavljenje krštenja, baš kao ni u slučaju kršćanskih obitelji. No, budu li jamstva nedovoljna, bit će razborito odgoditi krštenje. Međutim, župnici moraju ostati u vezi s roditeljima kako bi od njih dobili koliko je moguće tražene uvjete za slavljenje sakramenta. Ne bude li ni to moguće, moglo bi se kao posljednja mogućnost predložiti upis djeteta u svojevrsni katekumenat koje bi ono pohađalo kad odraste za školu.“

U svjetlu navedenog tumačenja, traženje krštenja djeteta od strane istospolnih partnera, osim onoga što je dosad navedeno, povlači za sobom i druge problematične točke, od kojih ovdje treba izdvojiti barem dvije. Prvo, ako župnik prihvati istospolne partnere kao prave roditelje djetetu, iako oni to po crkvenim normama ni de iure ni de facto nisu, otvara li Pandorinu kutiju zbog koje bi u budućnosti na jednak način morao prihvaćati i druge neredovite, ali po građanskim zakonima priznate oblike zajedničkog života, poput „braka“ između muškarca i koze ili žene i kamena, ili pak između više muških i više ženskih osoba? Iako takvih „brakova“ kod nas još nema, oni su priznati u nekim drugim državama i opravdano je pretpostaviti da će ih pod utjecajem rodne ideologije uskoro biti i ovdje. Prihvaćanje, naime, istospolnih partnera roditeljima djetetu za koje traže krštenje ne otvara samo liturgijska i kanonska pitanja, nego se itekako negativno reflektira i na područja morala, katehetike, dogmatike, antropologije itd., odnosno udara svom silinom na ukupnost učenja Crkve.

Drugo, smije li se župnik osloniti na jamstva kumova i zajednice vjernika, odnosno postoji li ikakva vjerojatnost da bi kumovi djetetu mogli biti pobožni ljudi koji bi se mogli ozbiljno brinuti za dijete, kad samim pristajanjem na kumstvo u biti opravdavaju protunaravno življenje istospolnih partnera? Uz to, uloga kumova, a pogotovo zajednice vjernika, u današnje je vrijeme svedena na minimum, što znači da je teško zamislivo da postoji zrnce nade da se dijete odgoji u katoličkoj vjeri. S obzirom na to, čini se da je jedino razumno predložiti upis djeteta u naznačeni oblik svojevrsna katekumenata.

Time bi istospolni partneri pokazali postoji li kod njih doista želja za krštenjem djeteta ili pak sakrament traže iz posve krivih pobuda, npr. nedovoljna poznavanja njegova značenja ili kao provokaciju. Svjesni, naime, da svojim načinom života sami stvaraju zapreku za krštenje djeteta, ipak mogu pokazati neki vid garancije da im je stalo do katoličke vjere i do spasenja djeteta tako što će mu omogućiti npr. pohađanje vjerske pouke u vrtiću i školi te ga tako pripremiti da se danas-sutra, kada se steknu dobni i drugi uvjeti, krsti. U tom svjetlu, kako to ističe PA 31, sakrament se odgađa iz pedagoških razloga, da bi oni koji ga traže postali svjesniji vlastite odgovornosti i bili potaknuti na vjerski napredak. Time se ponovo dolazi do zaključka kolika vrijednost leži u pretkrsnoj i pokrsnoj katehezi, štoviše u cjelokupnoj katehezi, jer se po njezinoj jasnoći mogu izbjeći mnoge neželjene situacije.


Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici


Hrvatska biskupska konferencija izdala je 2008. god. Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, a u njemu u br. 37-42 ponavlja i dodatno razrađuje ono što je navedeno u PA o načelima i uvjetima za krštenje djeteta. Posebno stavlja naglasak na činjenicu da se u Republici Hrvatskoj velik broj građana deklarira katolicima, ali da ipak stvarnost pokazuje kako mnogi koji traže sakrament ne poznaju njegovo značenje, nego to čine iz krivih pobuda: od tradicionalnih, preko društvenih pa sve do magijskih. Direktorij ne govori ništa o krštenju djeteta kojega odgajaju istospolni partneri jer se takvi slučajevi prije petnaestak godina nisu mogli ni nazrijeti, ali se čvrsto drži PA, obilato ga citirajući, pa sve što je već rečeno vrijedi i ovdje.

Dobro je ponoviti i istaknuti da Sveta Stolica nakon PA nije donijela nikakve druge upute, iako su se obiteljske okolnosti uvelike promijenile, što je razumno shvatiti tako da te nove oblike ni ne uzima u obzir, jer se po svojoj strukturi ne mogu nazvati ženidbom i obitelji, nego ulaze u domenu rodne ideologije. S obzirom da se praksa sklapanja istospolnih partnerstava proteže već na poduži niz godina, a obrednik krštenja i svi drugi relevantni crkveni dokumenti uopće ne uzimaju takvu mogućnost u obzir, bez novih uputa logično je zaključiti da ni jedan biskup, a kamoli župnik, ne smije na svoju ruku mijenjati ono što isključivo pripada najvišoj crkvenoj vlasti. Imajući također u vidu kako se Sveta Stolica više puta izjasnila o devijantnosti rodne ideologije,[15] pripuštanje djeteta koje odgajaju istospolni partneri sakramentu krsta izvan smrtne opasnosti značilo bi činiti ono što Crkva nikada nije odobrila, odnosno označavalo bi izravno protivljenje crkvenom nauku.

Ipak, iako istospolni partneri ne mogu dati ozbiljna jamstva za odgoj djeteta, valja još jednom procijeniti postoji li mogućnost da to učine kumovi ili vjernička zajednica umjesto njih. O zadaći kumova govori Direktorij u br. 41, podsjećajući koje uvjete za kumstvo propisuju Zakonik kanonskoga prava (kan. 874) i Red krštenja (opće napomene, br. 10): da kuma (ili kumu) izabiru krštenikovi roditelji, da je navršio šesnaestu godinu života, da je katolik, pričešćen, potvrđen i, ako je vjenčan, u crkvenom braku, te da živi u skladu s vjerom i preuzetom službom. Budući, dakle, da kuma biraju roditelji krštenika, opravdano se može pretpostaviti da bi on bio, kao njihov dobar prijatelj, istog ili sličnog svjetonazora, makar i sam živio u izvanjski kršćanskim okolnostima. Već sama činjenica da pristaje na kumstvo upućuje na zaključak da podržava njihov način života, a ako to čak i nije tako, gotovo je nemoguće da posvjedoči ozbiljnim jamstvom kako živi u skladu s vjerom i preuzetom službom. Ako bi čak i to bilo moguće, npr. kada bi neki župniku poznat pobožan vjernik iz sažaljenja prema djetetu i njegovu vječnom dobru pristao biti kum, ostaje činjenica kako unatoč dobroj nakani svojim činom promiče rodnu ideologiju i time djeluje protivno učenju Crkve. Budući da se za kumstvo traže još stroži uvjeti nego za roditelje, ne vidimo mogućnost da bi u ovakvu slučaju ijedan kum tu svoju kršćansku zadaću mogao stvarno i ispuniti.

Ako ozbiljno jamstvo ne mogu dati ni roditelji ni kumovi, njihovu ulogu može preuzeti zajednica, no i to se u današnje vrijeme čini praktički nemogućim. Naime, dok je zajednica vjernika u prijašnjim vremenima doista mogla bitno utjecati na odgoj, odnosno moglo bi se reći kako je cijelo selo odgajalo dijete, u današnje vrijeme možemo govoriti o izrazitoj individualizaciji obitelji, do mjere da više gotovo nikakav utjecaj nemaju ni najbliži rođaci. S obzirom na to, može se samo zaključiti da se kod traženja krštenja djeteta od strane istospolnih partnera ni na koji način ne može pretpostaviti odgoj djeteta u katoličkoj vjeri i zbog toga sakrament treba uskratiti, ili odgoditi, o čemu će odluku donijeti župnik na temelju razgovora, tj. uvida u cjelokupno stanje.


Red krštenja djece


Red krštenja (RK) u prethodnim napomenama tumači da je po samom redu stvari preča služba i dužnost roditelja kod krštenja djece od dužnosti kumova (br. 5), te naglašava da su nakon krštenja roditelji dužni dijete privesti do spoznaje Boga (br. 5,5). U tom svjetlu kumovi i zajednica pripomažu roditeljima u odgoju, kumovi uz to na određen način predstavljaju i krštenikovu obitelj, koja se tako duhovno povećava, a također i ulogu majke Crkve (opće napomene, br. 8), ali se ne može očekivati da nadomjeste obveze koje pripadaju roditeljima.

RK nadalje napominje da je briga pastirâ da se krštenje obavlja s dužnim dostojanstvom, a onaj tko krsti da to čini pomnjivo i pobožno (prethodne napomene, br. 7,2). Postavlja se pitanje može li se doista dijete čije krštenje traže istospolni partneri krstiti dostojanstveno, pomnjivo i pobožno, ili je daleko veća vjerojatnost da bi ono bilo mnogima na sablazan? Odgovor na to pokušat ćemo ponuditi slijedeći sam obred krštenja djeteta.

Već na samom početku iz krstiteljeva pitanja: „Roditelji, koje ćete ime dati svome djetetu?“ nastaju poteškoće, jer se ovdje ne može, kako smo već obrazložili, govoriti o stvarnim roditeljima, a jednako se tako ni dijete ne može u potpunosti nazvati „njihovim“. Još ozbiljnije zvuči upozorenje krstitelja nakon njihova odgovora na pitanje što traže od Crkve Božje za dijete:

„Vi tražite krštenje za svoje dijete. Time se obvezujete da ga odgajate u vjeri kako bi živjelo prema Božjim zapovijedima, ljubilo Gospodina i svoga bližnjega, kao što nas je Krist učio. Jeste li toga svjesni?“

Ponovo se pitamo, može li se potvrdan odgovor istospolnih partnera doista shvatiti iskrenim ako nemaju namjeru prestati živjeti u grijehu i time će svojim načinom života ucjepljivati u dijete ono što se protivi Božjim zapovijedima? Drugim riječima, krstitelj ih upozorava da moraju biti svjesni da je odgoj djeteta prema Božjim zapovijedima uvjet da se dijete krsti. Ako bi, naime, bilo koji roditelji na to pitanje odgovorili da nisu toga svjesni ili da ne žele odgajati dijete prema Božjim zapovijedima, obveza bi krstitelja bila krštenje odgoditi, a držimo da isto treba učiniti i u slučaju istospolnih partnera, jer se njihov potvrdan odgovor ne može prepoznati kao izraz iskrenosti. U tom svjetlu, ozbiljne poteškoće izazivaju i riječi krstitelja: „I…, kršćanska te zajednica prima s velikom radošću…“, jer mnogima takvo krštenje ne bi bilo na radost, nego na sablazan.

Štoviše, prije samoga krštenja od roditelja i kumova se traži odreknuće od grijeha i ispovijest vjere, uz prethodnu opomenu da dijete nastoje tako odgojiti u vjeri da se u njemu očuva božanski život od zaraze grijeha, da bi moglo iz dana u dan rasti. U obiteljskom zajedništvu temeljenom na istospolnom partnerstvu opasnost od zaraze grijeha je toliko velika da je se čini nemogućim izbjeći. Stoga krstitelj dalje i upozorava roditelje da, ako vođeni vjerom, spremno prihvaćaju tu zadaću, trebaju se spomenuti svoga krštenja, odreći se grijeha i ispovjediti vjeru u Krista Isusa, vjeru Crkve u kojoj se dijete krsti. Vjera Crkve u kojoj se dijete krsti uključuje potpuno prihvaćanje svih Božjih i crkvenih zapovijedi, a istospolni partneri svojim životom javno pokazuju da neke izričito odbacuju. Stoga se potvrdan odgovor na pitanja: „Odričete li se grijeha, da živite u slobodi djece Božje?“, „Odričete li se zla, da vas grijeh ne nadvlada?“ ili „Odričete li se sotone, začetnika i vođe grijeha?“ može samo smatrati licemjernim. Isto se odnosi i na njihov potvrdan odgovor na pitanje: „Hoćete li da I… primi krst u vjeri Crkve što je sad svi zajedno ispovjedismo?“

Na jasnoću problematike upućuju i riječi krstitelja pri odijevanju djeteta bijelom haljinom, kada govori da tu bijelu haljinu, pomognut riječju i primjerom svojih najbližih, donese neokaljanu u vječni život. Teško da riječi i primjer istospolnih partnera mogu pridonijeti neokaljanosti djetetove životne bijele haljine. Slične supstancijalne nedostatke vidimo i kod pružanja zapaljene svijeće, pri čemu krstitelj govori: „Vašoj se brizi, roditelji i kumovi, povjerava da podržavate ovo svjetlo.“ Vjerojatnijim se čini da svojim životnim primjerom istospolni partneri, pa i kumovi, mogu samo to svjetlo voditi utrnuću.

Posebnu poteškoću predstavljaju završni blagoslovi oca i majke. Obrednik svakom svojom formulacijom jasno pokazuje da se obred odnosi isključivo na oca i majku kao muškarca i ženu i nema nikakva teološkog, liturgijskog i crkveno-pravnog utemeljenja da se on prilagodi ili proširi na neke nove oblike zajedničkog života.[16] Drugim riječima, sve ostalo bila bi parodija. Kod istospolnih partnera koji su usvojili dijete rođeno iz postupka umjetnog začeća nema ni oca ni majke, ni žene/muža, a onda ni (njihova) djeteta. Stoga se ne može drukčije nego izrugivanjem nazvati eventualan obred u kojemu bi se jedna žena ili jedan muškarac blagoslivljali ovim riječima: „Gospodine Bože svemogući…, udostoj se blagosloviti majku ovog djeteta. Ona ti sada zahvaljuje za darovano čedo…“, a onda malo poslije i druga žena ili drugi muškarac ovim: „Gospodine Bože svemogući…, udostoj se blagosloviti oca ovog djeteta. Daj da zajedno sa svojom suprugom riječju i primjerom bude svome djetetu prvi svjedok vjere…“ Možemo tek zamisliti kako bi to izgledalo kada bi se npr. muškarac identificirao kao majka, a za svoga supruga na obred doveo neku životinju. Iako to mnogima danas zvuči smiješno, ne treba sumnjati kako neke biskupije u svijetu već imaju takvih muka.


Zaključak


Spolnost nije tek neki marginalan dio čovjekova života, nego se on po njoj esencijalno i egzistencijalno prepoznaje kao osoba. Tako u izjavi Kongregacije za nauk vjere Persona humana čitamo:

“Ljudska osoba, po sudu znanstvenika našeg vremena, pod tako je dubokim utjecajem spolnosti da se spolnost mora ubrojiti među čimbenike koji poglavito određuju život čovjeka. Doista, osoba po spolnosti dobiva one značajke koje ju na biološkoj, psihološkoj i duhovnoj razini čine muškarcem ili ženom, te stoga imaju veliku snagu i značenje za postizavanje zrelosti svakog pojedinog čovjeka i za njegovo uključenje u društvo.”[17]

Još više, doživljaj vlastite spolnosti toliko je intiman da se o njoj nerado dijeli iskustvo i s bračnim drugom, a mnogi će vjernici reći kako je to onaj segment ljudskog postojanja po kojem je čovjek najviše povezan s Bogom. Tu, nazovimo je tako, golotinju ljudskog tijela i duše, smije dotaknuti samo Onaj tko je čovjeka stvorio i oblikovao. Takva spolnost u svojoj uzvišenosti obuhvaća i dubinu celibata i dubinu bračnog života, a jednako je tako doživljavaju i oni koji su se odlučili na samački život. Drugim riječima, ona daleko nadvisuje tjelesnost i nema ništa zajedničko s požudom, nego naprotiv teži postići savršenu neporočnost. S druge strane, bilo koji vid zloporabe spolnosti dovodi do tolikog oblika samoponiženja i srama da se želi pobjeći pred pogledom svoga Stvoritelja, upravo kako su to učinili i praroditelji kad su shvatili da su goli (usp. Post 3,8-11). Stoga bi se moglo reći kako je odgoj u vjeri puno više od prenošenja samog vjerskog znanja i iskustva, odnosno kako odgojiti dijete u vjeri znači uvesti ga u radost zahvalnosti i uživanja u Božjoj ljubavi po prihvaćanju vlastite spolnosti.

Razumljivo je zato kako su devijacije na spolnom području, posebno ako se predstavljaju kao poželjan model funkcioniranja društva, one koje svu svoju snagu iscrpljuju tek u trenutcima strasti, ali iza kojih ostaje jeziva praznina, osjećaj srama i zapravo bježanje od Božjega pogleda. Ako u tom svjetlu razmotrimo pustoš rodne ideologije, onda zaključujemo kako s pripuštanjem svakoga novog oblika seksualne izopačenosti čovječanstvo sve više tone u duhovnu bezličnost, po kojoj mnogi ne pronalaze put ni do Boga, ni do drugih ljudi, ni do sebe. Zadaća je roditelja tako odgojiti dijete da ono spozna svoju spolnost kao Božji dar, po kojem je tijesno priljubljen uza svoga Stvoritelja i Otkupitelja, ali je istovremeno i čvrsto povezan s drugima, izvršavajući svoje životno poslanje kao žena ili muškarac.

Taj ovozemaljski vid posebno se odnosi na ženidbene drugove, koji izvršavanjem prve zapovijedi, zapisane u Knjizi Postanka: „Plodite se i množite!“ (Post 1,28), trebaju svesrdno nastojati oko vlastite svetosti, potpomognuti milostima sakramenta ženidbe, a onda tu svetost odgojem prenijeti na svoju djecu, koja će isto činiti svojoj, i tako dokle bude svijeta i vijeka.[18] To je veličanstvena zadaća bračnog i obiteljskog života, koja se po Božjoj namisli isključivo ostvaruje između muškarca i žene, isključivo kao muškarca i žene, te između njih dvoje zajedno i njihove djece, i nije ju moguće postići u istospolnoj zajednici. Obitelj je, naime, slika Presvetoga Trojstva, čudesna razmjena zajedništva i neprekidne ljubavi, uprisutnjenje Božje intime po otajstvu Kristova čovještva i djela otkupljenja u intimu obiteljskog međusobnog samodarivanja. Ona je i odraz ljubavi između Krista i Crkve te je kao takva i sama Crkva u malom, kućna Crkva, koja svoju snagu i djelotvornost crpi iz euharistijske žrtve. Budući da istospolnoj zajednici nedostaju konstitutivni elementi – komplementarno spolno sjedinjenje koje iz međusobne darovanosti rađa život i obiteljsko zajedničko udioništvo na euharistijskom kruhu – vrelu božanske ljubavi, nemoguće je da prenese ono što sama ne posjeduje niti iskustveno razumije. Iz toga duhovnog hendikepa ne može ni razumjeti otajstvo sakramenta krsta, „vrata vjere“, kupelji oslobođenja od grijeha, uranjanja u Kristovu muku i smrt i izranjanja s Njim na novi život. Ako to sami istospolni partneri ne mogu razumjeti, jer su se opredijelili živjeti u grijehu i time pogazili divan spomen na svoje krštenje, kako bi to mogli prenijeti na dijete?

U tom svjetlu oni, kako je to puno puta naglašeno, ne mogu odgojiti dijete u vjeri, jer ga u najboljem slučaju mogu poučiti katekizamskom znanju i lijepom ponašanju, ali mu ne mogu ucijepiti razumijevanje čistoće spolnosti i Božju darovanost po njoj. Bez tog se jamstva, kako to zahtijevaju svi analizirani crkveni dokumenti, sakrament krsta ne smije podijeliti. Umjesto toga, dušobrižnici su pozvani sa svom strpljivošću i obzirnošću prema stotoj zalutaloj ovci poučiti one istostospolne partnere koji, unatoč odbijanju življenja po Božjim zapovijedima, još uvijek osjećaju da im je Crkva Majka, te ih potaknuti da se odreknu grijeha i žive u pravoj slobodi djece Božje, kako bi tako otklonili zapreku za krštenje djeteta i uklonili sablazan, tj. pokazali da im je doista stalo do njegova vječnog dobra.


[1] Hrvatski prijevod: Rimski obrednik: Red krštenja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1970.

[2] Tako npr. u Zakoniku kanonskoga prava čitamo: “Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru supruga te k rađanju i odgajanju potomstva.” Codex Iuris Canonici, auctoritate Ioannis Pauli PP. II. promulgatus, u: Acta Apostolicae Sedis, 75 (1983.) 2; hrvatski prijevod: Zakonik kanonskoga prava s izvorima, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., Glas Koncila, Zagreb, 21996., kanon 1055. paragraf 1.

[3] Kod nas je s obzirom na teološka promišljanja o izazovima novih oblika zajedničkog života možda najpoznatija autorica s. J. R. Anić, a obično joj se prigovara kako ne uvažava dovoljno crkvene dokumente i općenito crkveno učenje, te promiče moralni relativizam i rodnu ideologiju. Više o njezinu gledanju na tu stvarnost vidi: Jadranka Rebeka ANIĆ, Kako razumjeti rod? Povijest rasprave i različita razumijevanja u Crkvi, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2011.

[4] Iako hrvatsko zakonodavstvo (još uvijek) ne omogućuje izravno posvojenje djece od strane istospolnih parova, zaobilaznim putem to je moguće, a budući da je češće jedna od osoba iz partnerstva i biološki roditelj, pojmovi roditelj/posvojitelj/skrbnik nerijetko se u svakodnevici isprepliću, i to bez jasne distinkcije, pa ćemo i mi ovdje, radi lakšeg snalaženja, uglavnom koristiti pojam „roditelj“, shvaćajući pritom da je takvo roditeljstvo uvijek krnje, a ponekad i nepostojeće. Više o toj pravnoj zavrzlami usp. Mislav KUTLEŠA – Mladen ŠKVORC, Evolucija moralno-pravnog položaja istospolnih zajednica u Republici Hrvatskoj, u: Bogoslovska smotra, 86 (2016.) 1, str. 213-235. S obzirom na pitanje mogućeg podjeljivanja sakramenta krsta djetetu istospolnih partnera, valja svratiti pozornost na ovaj hvalevrijedan prilog: Mislav KUTLEŠA, Kršćansko oblikovanje odgovornog roditeljstva. Sakrament krsta pred izazovima novih modela roditeljstva, u: Bogoslovska smotra, 87 (2017.) 4, str. 813-837.

[5] Katekizam Katoličke Crkve, priređen po nalogu pape Ivana Pavla II. (1992.), hrvatski prijevod: Hrvatska biskupska konferencija – Glas Koncila, Zagreb, 22016.

[6] KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, De baptismo parvulorum (1980.) – O krštenju djece (latinski i hrvatski), u: Đuro PUKEC i Vladimir STANKOVIĆ (prir.), Šeper – građa za životopis, 2, Nadbiskupski duhovni stol, Zagreb, 1983., str. 490-521. Uputa se navodi, prema početnim riječima, i pod nazivom Pastoralis actio.

[7] HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, Glas Koncila, Zagreb, 2008.

[8] U teološkom pojmovlju razlikujemo krst od krštenja. Krst je sakrament, milost koju prima krštenik, a krštenje je obred podjeljivanja sakramenta krsta.

[9] Crkva razlikuje krštenje vodom, željom i krvlju. Krštenje vodom je redoviti način podjeljivanja sakramenta, koji može biti uranjanjem i polijevanjem, krštenje željom se odnosi na one koji su se pripremali za sakrament, ali su prije primanja umrli, a krštenje krvlju na one koji su, pripremajući se za sakrament, ubijeni zbog vjere.

[10] Iako je ZKP od svoga prvog izdanja 1983. god. doživio brojne preinake, kanoni koje ovdje navodimo ostali su nepromijenjeni pa ih navodimo prema spomenutom izdanju. Isto se odnosi i na navođenje brojeva Katekizma Katoličke Crkve.

[11] Više o tome: ZBOR ZA NAUK VJERE, Donum vitae – Dar života, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., posebno dio II.; ISTI, Dignitas personae – Dostojanstvo osobe, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009.; Katekizam Katoličke Crkve, br. 2373-2379; SVETA STOLICA, Povelja o pravima obitelji (1983.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 32009., čl. 4.

[12] Budući da se u postupku medicinski potpomognuta začeća uništavaju zametci – ljudski život, ovdje vrijede iste kazne kao i kod pobačaja, odnosno riječ je o kaznama latae sententiae, unaprijed izrečenima, tj. onima koje se primjenjuju samim time što je došlo do učinka. Kazna za pobačaj je izopćenje, tj. uskrata duhovnih dobara i prava koja proizlaze iz sakramenta krsta. Tako oni koji na bilo koji način sudjeluju u namjernom i izravnom pobačaju, znači i u zahvatu medicinski potpomognuta začeća, nemaju pravo na pristup sakramentu pomirenja i ne mogu primiti odrješenje, a time im se uskraćuje i pravo na primanje pričesti.

[13] Prema hrvatskom zakonu, istospolni partneri nemaju pravo na zajedničko posvojenje djeteta ni na medicinski potpomognuto začeće, ali to pravo posjeduje neudana i poslovno sposobna žena (ne i muškarac) pa se tako neke odlučuju najprije na taj zahvat, a onda sklapaju istospolna partnerstva. Usp. Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji, čl. 10, https://www.zakon.hr/z/248/Zakon-o-medicinski-pomognutoj-oplodnji. Drugi pronalaze neke drukčije putove, npr. uzajamnom suradnjom između dva istospolna para, jednog muškog i jednog ženskog, ili na neke druge načine. Više o tome usp. Mislav KUTLEŠA – Mladen ŠKVORC, Etički izazovi reproduktivne medicine i Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji u kontekstu istospolnih zajednica, u: Nova prisutnost, 15 (2017.) 1, str. 101-117. O stajalištu Katoličke Crkve o zakonskom priznanju istospolnih zajednica usp. ZBOR ZA NAUK VJERE, Promišljanja o prijedlozima za zakonsko priznavanje životnih zajednica među homoseksualnim osobama (2003.), https://www.vjeraidjela.com/promisljanja-o-prijedlozima-za-zakonsko-priznavanje-zivotnih-zajednica-medu-homoseksualnim-osobama/.

[14] Više je crkvenih dokumenata koji govore o roditeljima kao prvim vjesnicima vjere, a o obitelji utemeljenoj na bračnoj zajednici muža i žene kao povlaštenom mjestu odgoja. Ovdje donosimo samo dva navoda: „Roditelji moraju biti za svoju djecu riječju i primjerom prvi vjesnici vjere, i njegovati zvanje prikladno za svakog pojedinoga, s osobitom brigom ono sveto.“ DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (1964.), u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 72008., br. 11; “Prenošenje vjere pretpostavlja da roditelji žive stvarno iskustvo vjere u Boga.” PAPA FRANJO, Amoris laetitia. Postsinodalna apostolska pobudnica, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2016., br. 287.

[15] Tako je papa Franjo u više navrata upozoravao na opasnost rodne ideologije i pozivao mnoge da se suprotstave ideološkoj kolonizaciji koja prijeti obitelji. Usp. PAPA FRANJO, Amoris laetitia, br. 56.; Miodrag VOJVODIĆ (prir.), Neki tvrde kako bi ‘papa Franjo glasao za ratifikaciju Istanbulske konvencije’…?! Evo što ovaj papa govori o rodnoj ideologiji i užasima ideološke kolonizacije, https://www.bitno.net/vjera/formacija/papa-franjo-rodna-ideologija-kritika-istanbulska/; VATICAN NEWS – SC – PS, Papa: Obitelj je pod napadom, razne ideologije žele obezvrijediti ljudske vrijednosti, https://www.vaticannews.va/hr/papa/news/2022-09/papa-obitelj-je-pod-napadom-ideologije-zele-ogoliti-ljudske-vr.html i druga mjesta. Usp. također KONGREGACIJA ZA KATOLIČKI ODGOJ, „Muško i žensko stvori ih“. Za put dijaloga o pitanju roda u odgoju, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2019.

[16] Red krštenja predviđa moguće prilagodbe za koje su mjerodavne biskupske konferencije, biskupi i krstitelji, ali ni jedna od njih nije toliko široka da bi se obred mogao toliko izmijeniti da bude prikladan za krštenje djeteta istospolnih partnera. Za promjene obreda, kako smo već naveli, mjerodavna je najviša crkvena vlast, a ona to nije učinila. Stoga je obveza svakoga krstitelja da se strogo pridržava onih dijelova obreda koji su nepromjenjivi. U tom svjetlu, može se zaključiti kako RK ni na koji način ne predviđa mogućnost krštenja djeteta istospolnih partnera. Usp. opće napomene, br. 30-35 i prethodne napomene, br. 23-31.

[17] KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Persona humana – Ljudska osoba (1975.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1976., br. 1. Vrijedno je navesti ovaj citat: „Spolnost ne samo da određuje tjelesnost pojedinačne osobe nego ulazi i u definiciju osobnog identiteta te iste osobe.“ HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002., br. 8.

[18] „Živi li tko skladnim bračnim i obiteljskim životom, protkanim iskustvom uzajamnoga prihvaćanja, povjerenja, praštanja, on te iste vrednote prenosi i u društveni život: na svoje radno mjesto, odnose u društvu, društvene strukture i politički život. Vrijednosti koje upijaju u ozračju bračnog života svojih roditelja i u obiteljskom ambijentu, odrastajući, djeca sa sobom nose u život i prenose ih u svoje obitelji, u profesionalne odnose i u sve druge oblike društvenog života.

Obitelj je kolijevka i osnovna stanica društva. Ona je istodobno i prvo i trajno mjesto odgoja i duhovnog rasta, i to ne samo jedne osobe nego i čitavog naroda. Tako je obitelj ‘duhovno rodoslovlje’ pojedine osobe te ‘žarište’ civilizacije ljubavi. Srođena s ljudskim društvom, ona je u njegovu središtu i temelj je njegove budućnosti. Istodobno i ljudsko društvo snažno utječe na stabilnost, postojanost i kvalitetu bračnog i obiteljskoga života, što se povratno odražava na život društvene zajednice.“ HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj, br. 1.


Prijevod na engleski jezik

The Sacrament of Baptism and the Challenges of Gender Ideology