Srijeda, 18 svibnja

Sakrament krsta

Sve su civilizacije kroz povijest veliku pozornost pridavale procesu prerastanja iz dječačke u zrelu, odgovornu dob. Taj je proces obilježen nekakvim obredom, različit od društva do društva, a naziva se inicijacija ili uvođenje. Sama riječ inicijacija dolazi od lat. initium, što znači početak, uvođenje, upućivanje u nešto.

U kršćanskom smislu inicijacija predstavlja prva tri sakramenta koja osobu uvode u kršćanstvo: krst, potvrdu i euharistiju. Tek kad netko primi sva ta tri sakramenta, postaje kršćanin u punom smislu riječi. Najprije ćemo pogledati biblijsko-teološku, a potom i liturgijsko-pastoralnu pozadinu sakramenta krsta, prvog od sakramenata inicijacije, koji se zbog toga naziva vrata kršćanske vjere.

U svakodnevnom govoru ljudi obično govore o sakramentu krštenja, ali to nije ispravno reći. Naime, sam se sakrament naziva krst, a način na koji se on podjeljuje, dakle obred – krštenje.

Kao pojam, krštenje je nastalo od grč. glagola baptizo, što znači uroniti, zaroniti, zagnjuriti, umočiti, odnosno od imenice baptisma, što znači namakanje, kupanje, krštenje. Hrvatski glagol krstiti ima korijen u riječi Krist, pa zbog toga krstiti znači učiniti sličnim Kristu, ucijepiti u Krista.

1. BIBLIJSKO-TEOLOŠKO ZNAČENJE SAKRAMENTA KRSTA

Kada kažemo da ćemo pogledati biblijsko-teološko značenje sakramenta krsta, pri tome mislimo na biblijske tekstove koji opravdavaju postojanje tog sakramenta i njegovo teološko tumačenje.

a) Biblijsko utemeljenje sakramenta krsta

U Starom su zavjetu postojala tri obreda koja su podsjećala na kršćansko krštenje: obrezanje, znak Saveza Boga i Izraelaca, obred obnove Saveza i tzv. prozelitsko krštenje, tj. obred inicijacije pogana koji su prešli na židovstvo (nazivali su se prozeliti). Međutim, ti obredi nemaju sakramentalno značenje.

Novozavjetni tekstovi o kršćanskom krštenju pokazuju kako je Krist preuzeo elemente već postojećeg obreda, ali mu je dao puno dublje značenje. Tako se npr. iz Mt 28,18-19 vidi kako je Krist, nakon svog uskrsnuća, a prije uzašašća, kada se ukazao Jedanaestorici u Galileji, izričitim riječima ustanovio taj sakrament:

“Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!”

Slično pronalazimo i kod Mk 16,15-16:

“Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.”

Taj tekst govori o nužnosti krštenja, kao i reci koje pronalazimo u Iv 3,5:

“Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.”

Na takav nam način evanđelja svjedoče kako je bila Kristova želja da se ljudi krste, te da je krštenje nužno za spasenje. Već u Djelima apostolskim pronalazimo tekstove koji govore o uvjetima krštavanja. Tako npr. pokazuju da je netko, ukoliko se želio krstiti, morao vjerovati, odnosno najprije je morao a) čuti kako Isusovi učenici propovijedaju evanđelje, nakon čega je slijedilo b) obraćenje i na kraju c) krštenje.

To jasno pokazuje zgoda u Dj 8,26-38, koja govori kako je đakon Filip krstio dvoranina etiopske kraljice.

Naime, prema tom je tekstu Filip na putu iz Jeruzalema u Gazu sreo etiopskog dvoranina koji je čitao odlomak iz Knjige proroka Izaije. Filip ga je upitao da li razumije što čita, a ovaj mu je odgovorio: “Pa kako bih mogao razumjeti ako me tko ne uputi?” (Dj 8,31). Nato mu je Filip, počevši od objašnjenja tog teksta, navijestio i Radosnu vijest o Isusu. To označava ono što smo gore naveli kao prvi stupanj: čuti evanđelje. Nakon toga je uslijedilo dvoraninovo obraćenje, prihvaćanje onoga što mu je Filip navijestio, te na kraju krštenje.

Taj nam tekst, kao i neki drugi (pročitaj: Dj 2,37-41; 8,12-13; 9,18; 10,44-48; 16,13-15; 18,8; 19,1-7), pokazuje kako su se krštavali odrasli ljudi. Danas se, naprotiv, u redovitim situacijama krštavaju samo djeca. To se može u prvi mah činiti kako smo odstupili od izvorne biblijske prakse, ali neki drugi tekstovi Novog zavjeta daju svjedočanstvo kako su se i tada krštavala mala djeca.

Tako se npr. u Dj 16,11-15 govori o obraćenju Lidije, prodavačice grimiza iz Tijatire, grada u blizini Filipa u ondašnjoj Makedoniji. Dj 16,15 svjedoče da se krstila ona i sav njezin dom, dakle i djeca. Slično se tvrdi i u Dj 16,25-33, gdje se kaže da se na Pavlov i Silin navještaj evanđelja obratio njihov tamničar, te se “odmah krsti – on i svi njegovi” (Dj 16,33).

Zato prigovori mnogih današnjih ljudi da se ne trebaju krstiti mala djeca, nego kada odrastu sami odluče hoće li pristupiti tom sakramentu ili ne, nemaju opravdanog utemeljenja.

b) Teologija sakramenta krsta

Krštenje je obred kojim se pojedinac ucjepljuje u a) Krista i b) Crkvu. Teološki govoreći, sakrament krsta, kao i svi ostali sakramenti, ima kristološki (združuje s Kristom) i ekleziološki (združuje s Crkvom; riječ dolazi od grč. riječi ekklesia, odnosno lat. ecclesia – Crkva, zajednica) učinak.

Kristološki učinak u krštenju označava potpunu preobrazbu života. Onaj tko je kršten, umire grijehu, odnosno postaje svjestan svog posebnog stanja, svjestan Kristove ljubavi koja ide do predanja u smrt za čovjeka, te zbog toga osjeća potrebu uzvratiti Bogu svojom ljubavlju. Krštenje je, dakle, novo rođenje, oslobođenje od izvornoga grijeha, odnosno istovremeno Božja ponuda spasenja i čovjekovo prihvaćanje tog spasa.

Kao takva, ima svoj temelj u Kristovu pashalnom misteriju, tj. njegovoj muci, smrti, uskrsnuću i proslavi. Kao što je Krist jednom umro i jednom uskrsnuo, tako i mi primamo jednom krštenje. Naime, vjerujemo da sakrament krsta u kršteniku ostavlja neizbrisiv biljeg po kojem biva trajno sjedinjen s Kristom.

Ekleziološki učinak označava novi odnos krštenika prema zajednici vjernika. Vjernici se, naime, po krštenju učlanjuju u Crkvu, odnosno djelovanjem Duha Svetoga postaju djecom Božjom. To znači da Bog u sakramentu krsta izlijeva svoju milost na nas i daje nam novo dostojanstvo – postajemo njegova ljubljena djeca, koja mu se mogu slobodno obraćati s “Abba!” – “Oče!”

Sakrament krsta tako svima u Crkvi daje jednako dostojanstvo, odnosno onaj tko primi sakrament krsta pristupa tzv. općem svećeništvu. Naime, “svećenik” je osoba koja Bogu prinosi žrtve, npr. dobra djela, molitve i slično, odnosno sama sebe, a to čini svaki kršćanin u svetoj misi, pa zbog toga i ima svećeničko dostojanstvo, tj. pripada općem svećeništvu. Ipak, postoje i svećenici koji su to na temelju primanja sakramenta svetog reda. Oni pripadaju tzv. ministerijalnom svećeništvu. No, o njima ćemo govoriti u posebnom poglavlju.

Treba još napomenuti kako Crkva poznaje krštenje vodom, krvlju i željom. Krštenje vodom je redoviti postupak, tj. kršćanima dobro poznat obred krštenja. Krštenje krvlju predstavlja podnošenje mučeničke smrti za Isusa Krista, a krštenje željom se odnosi na katekumene, odnosno one koji su imali namjeru primiti sakrament, ali ih je npr. smrt u tome spriječila.

2. LITURGIJSKO-PASTORALNO ZNAČENJE SAKRAMENTA KRSTA

Pod liturgijsko-pastoralnim značenjem sakramenta krsta podrazumijevamo opravdanost i načine dijeljenja tog sakramenta u crkvenoj praksi. Najprije ćemo pogledati kako se krštenje dijelilo od najranijih vremena Crkve do danas, a potom i koje se poteškoće susreću u suvremenoj praksi s obzirom na to pitanje.

a) Povijesni pregled krštenja

Kroz povijest Crkve obred krštenja je doživio više promjena. Tako se npr. u prvim stoljećima krštenje vršilo na dvostruki način: uranjanjem u vodu i polijevanjem. (I dan-danas se na Istoku krštenje podjeljuje uranjanjem.)

Tako npr. jedan crkveni spis, poznat kao Didahe, nastao oko 100. god. donosi ovakve upute o krštenju: “Ovako krstite…: krstite u ime Oca, Sina i Duha Svetoga u živoj (tj. tekućoj: rijeka, jezero, more) vodi. Ako nemaš žive vode, krsti u drugoj vodi, ako ne možeš u hladnoj, krsti u toploj. Ako ti nedostaju i jedna i druga (tekuća), izlij na glavu vodu tri puta u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”

Taj nam spis pokazuje kako je prednost imalo krštenje uranjanjem, ali se moglo vršiti i polijevanjem, kako se to čini danas u Katoličkoj Crkvi. Otprilike u 12. st. ponegdje nastaje praksa da se krsti samo polijevanjem, a od 16. st. to po cijeloj Zapadnoj Crkvi postaje pravilo.

U prvo vrijeme Crkve uglavnom su se krstili odrasli, i to nakon višegodišnje pouke u vjeri. Takvi su se odrasli pripravnici za krštenje nazivali katekumeni, a njihova priprava na krštenje katekumenat. Učionica u kojoj su primali pouku nazivala se katekumeneion, a ona je bila satavni dio bazilike, neposredno povezana s krstionicom.

Katekumenat je najčešće trajao tri godine, za napredne i kraće, a obuhvaćao je pouku o vjeri, uvođenje u kršćanske misterije, egzorcizme, provjere (tzv. skrutinije) i slično. Krštenje se redovito podjeljivalo u uskrsnoj noći.

Prema jednom spisu iz 215. god. (Hipolit Rimski, Traditio Apostolica), obred krštenja se vršio tako da se katekumeni u katekumeneionu svuku, goli uđu u krstionicu, a za njima i biskup, svećenik i đakon. Najprije su se krstila djeca, zatim muškarci i na kraju žene, koje su prethodno morale rasplesti kosu i odložiti nakit. Naime, to su činili jer su vjerovali da se domon može zavući u pletenicu ili ispod nakita.

Obred je tekao tako da biskup najprije blagoslovi ulje egzorcizma, koje drži đakon i potom ga pruži svećeniku. Nato svećenik od svakog kandidata pojedinačno traži da se odrekne sotone, te ga maže uljem egzorcizma. Poslije toga đakon ulazi u vodu i krsti tako da ga tri puta pita o njegovoj vjeri (“Vjeruješ li u Boga Oca…?; “Vjeruješ li u Isusa Krista…?”; “Vjeruješ li u Duha Svetoga…?”), te ga kod svakog odgovora “Vjerujem!” uranja u vodu.

Nakon toga novokrštenik izlazi iz vode, svećenik ga maže uljem euharistije, biskup polaže ruke na njega i zaziva Duha Svetoga, te novokrštenik odlazi iz krstionice u susjednu prostoriju, gdje oblači bijelu haljinu i ulazi u crkvu. Tu će haljinu nositi punih osam dana, od Uskrsa do sljedeće nedjelje, zbog čega se ona i naziva Bijela nedjelja, a cijeli se tjedan nazivao in albis – u bijelim haljinama.

Novokrštenici su time postali u punom smislu kršćani. Ipak, nakon krštenja je postojala dopunska pouka, tzv. mistagogija, gdje su novokrštenicima priopćavana još neka kršćanska otajstva. To je vrijeme trajalo pedeset dana, dakle do Duhova.

Do 7. se st. krštenje podjeljivalo samo na Uskrs, a za one koji su tada bili spriječeni i na Duhove, a od tada se podjeljuje u svako vrijeme, nastojeći ipak da bude nedjelja.

Poslije 8. st., kada je pokršteno gotovo sve odraslo stanovništvo Evrope, potpuno nestaje katekumenata i počinju se krstiti samo djeca, i to polijevanjem. Umjesto djeteta odgovore daju roditelji i kumovi, a dijete krsna obećanja obnavlja kada odraste, u sakramentu potvrde.

b) Podjeljivanje sakramenta krsta u današnjoj praksi

Danas se sakrament krštenja redovito podjeljuje maloj djeci, ali je sve više i onih koji se krste kao odrasli. Zato ćemo najprije pogledati što je potrebno za valjanost krštenja djeteta, a zatim i koje je potrebno uvjete postići da bi se odrasla osoba krstila.

b.1) Krštenje djece

Da bi sakrament krsta bio valjano podijeljen, nužni su neki uvjeti, kao što su materija, forma, djelitelj, primatelj, sam obred, kumovi, vrijeme i mjesto krštenja i popratni elementi.

MATERIJA. Što se tiče materije, tj. sredstva koje se koristi u sakramentu krsta, u redovitim situacijama potrebno je da bude prava prirodna voda, i to blagoslovljena. U krštenjima koja se podjeljuju od Uskrsa do Duhova koristi se voda blagoslovljena u vazmenom bdjenju (na Veliku subotu), a poslije voda blagoslovljena tijekom samog obreda krštenja. U smrtnoj opasnosti se može krstiti i neblagoslovljenom prirodnom vodom. Može se krstiti polijevanjem ili uranjanjem.

FORMA. Riječi krštenja su Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. One se izgovaraju istovremeno dok se dijete polijeva (na spomen Oca polije se prvi put, spomen Sina drugi i spomen Duha Svetog treći).

DJELITELJ SAKRAMENTA KRSTA. Redoviti su djelitelji sakramenta krsta biskup, prezbiter (svećenik) i đakon. U smrtnoj pogibelji može svatko (dakle, i nevjernik) tko ima ispravnu nakanu podijeliti sakrament, i to tako, ako je moguće, da izmoli Vjerovanje, te da polijeva vodom i izgovori formu. Ako je moguće, takav bi trebao imati barem jednog svjedoka koji će dokazati da je sakrament podijeljen. Zbog toga je bitno da svi kršćani, a posebno oni koji rade u bolnici, budu točno poučeni kako se krštava.

PRIMATELJ SAKRAMENTA KRSTA. Sakrament krsta se redovito podjeljuje veoma maloj djeci. Budući da sakrament krsta ostavlja neizbrisiv biljeg, ne može se ponoviti, ali ponekad će se, u nekim neredovitim situacijama, dijete morati uvjetno krstiti. Naime, ako nije sigurno da je dijete kršteno (npr. neki ga je nevjernik krstio jer je bilo u smrtnoj opasnosti, ali nije sigurno da je to pravo učinio; ili npr. dijete koje je ostavljeno, pa se ne zna da li je kršteno), izgovaraju se ove riječi: Ako nisi kršten, ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Izvan životne opasnosti dopušteno je krstiti samo onu djecu kojoj roditelji i kumovi jamče kršćanski odgoj.

OBRED (CEREMONIJA). Krst se redovito podjeljuje javno i svečano, ali se u smrtnoj opasnosti može krstiti i privatno, bez popratnih ceremonija. One se u takvim slučajevima trebaju kasnije nadopuniti u crkvi. Kada se krsti pod uvjetom, također kasnije treba nadopuniti ceremonije.

KUMOVI. U svečanom podjeljivanju sakramenta potrebna je, osim ako nije nikako moguće, prisutnost kuma (mogu biti i kum i kuma). Da bi netko bio kum, potrebno je da je katolik, da je sam primio sakramente krsta, potvrde i euharistije i da je dovoljno zreo. Kum po krštenju postaje duhovno srodan s krštenikom, pa zbog toga ima obvezu brinuti se za duhovni rast krštenika.

VRIJEME I MJESTO KRŠTENJA. Krštenje se, po mogućnosti, podjeljuje u prvim tjednima nakon rođenja djeteta, a preporuča se da to bude u nedjelju, posebno u Vazmenom bdjenju (Velika subota). Može se podjeljivati bilo pod sv. misom, bilo izvan nje, i to u vlastitoj župnoj crkvi. U smrtnoj se opasnosti sakrament krsta može podijeliti u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu.

POPRATNA SREDSTVA. U obredu se krštenja koriste i krizmeno ulje, tj. maslinovo ulje koje je blagoslovio biskup na posljednji Veliki četvrtak, na tzv. Misi posvete ulja, posuda za vodu koja teče kršteniku s glave, posuda za pranje ruku nakon krštenja, bijela haljina, voštana svijeća i Obrednik krštenja. Nakon krštenja svećenik u tzv. Maticu krštenih upisuje imena krštenika, krstitelja, roditelja i kumova, te mjesto i dan krštenja.

RED KRŠTENJA. Na samom početku obreda, krstitelj pozdravi roditelje i kumove, pita ih koje su ime dali djetetu, te što traže od Crkve Božje. Zatim ih pita da li su pripravni odgajati djecu u kršćanskoj vjeri, te nakon njihovog potvrdnog odgovora zaključuje da djecu kršćanska zajednica prima s radošću, nakon čega svakom djetetu pravi znak križa, a poslije njega to čine i roditelji i kumovi.

Slijedi služba riječi (čitaju se biblijska čitanja), a potom svećenik održi kratku homiliju (tumačenje pročitanih čitanja, “propovijed”).

Nakon homilije se moli molitva vjernika, a potom se zazivaju svi sveti (zazivanje se svih svetih može izostaviti).

Poslije toga krstitelj traži od roditelja i kumova (i svih ostalih) da se odreknu sotone (Odričete li se sotone? – Odričem!; I svih djela njegovih…?), a potom i da ispovjede svoju vjeru (Vjerujete li u Boga Oca svemogućega…? – Vjerujem!; Vjerujete li u Isusa Krista…?).

Nakon toga slijedi samo krštenje (N.N., ja te krstim u ime Oca (krstitelj polije dijete po glavi ili uroni prvi put) i Sina (drugi put) i Duha Svetoga (treći put). Preporuča se da za vrijeme krštenja dijete drži majka (ili otac).

Zatim krstitelj dijete, uz odgovarajuće riječi, maže krizmom (tj. smjesom maslinovog ulja i balzama), stavlja na njega bijelu haljinu, pruža svijeću koja je zapaljena na uskrsnoj svijeći i vrši tzv. obred “Efeta” u kojem se dotiče djetetovih ušiju i usta (taj se obred Efeta može izostaviti).

Zatim svećenik zaključi obred i pozove na molitvu Očenaša. Slijedi daljnji tijek mise (ako je krštenje pod misom), te na samom kraju krstitelj blagoslivlja posebno majke, očeve i sve nazočne.

Do 1969. godine je cjelokupni obred krštenja bio nešto drukčiji. Naime, do tada se koristio Rimski obrednik (tj. knjiga u kojoj piše kako se točno podjeljuje neki sakrament, a vrijedi u cijeloj Katoličkoj Crkvi) koji je izdao papa Pavao VI. 1614. god., a prema Zakoniku kanonskog prava preuredio papa Pio XI. 1925. god. 1969. god. je papa Pavao VI. izdao novi Rimski obrednik: Red krštenja (knjiga u kojoj je naznačeno kako se treba podjeljivati sakrament krsta), koji donosi nešto drukčiji tijek obreda.

Tako je npr. prijašnji obrednik propisivao da svećenik nakon uvoda tri puta puhne djetetu u lice, nekoliko puta čini znak križa i polaže ruku na glavu, stavlja malo blagoslovljene soli djetetu u usta… Osim toga, današnji je obred Efeta izgledao nešto drukčije. Naime, obavljao se prije odreknuća od sotone, a ne kao danas na kraju obreda, i to tako da svećenik uzme malo pljuvačke iz svojih usta i dotakne se djetetovih ušiju i nosnica (danas ušiju i usta). Molitve koje su se pri tome izgovarale znatno su više nego danas, a odgovarajuće onom vremenu, usmjerene na oslobođenje od zlih duhova.

b.2) Krštenje odraslih

Rekli smo da je od 8. st. katekumenat zamro, no s vremenom se osjetila potreba za njegovim obnavljanjem. Naime, mnogi su se krstili bez ikakve pouke i potrebe za pravim značenjem tog sakramenta. Ta je problematika i danas aktualna. Stoga je posljednji crkveni sabor – Drugi vatikanski (1962.-1965.) propisao da se katekumenat obnovi i prilagodi suvremenim situacijama.

U Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji je katekumenat uglavnom organiziran na dekanatskoj razini (dekanat predstavlja skup župa na nekom teritoriju; u osječki dekanat ulaze sve župe grada Osijeka i prigradskih naselja; postoje još npr. valpovački, donjomiholjački, vinkovački, slavonskobrodski, županjski…) U osječkom se dekanatu organizira u župi sv. Petra i Pavla (Osijek 1; “katedrala”), a traje nešto kraće od jedne školske godine.

Da bi netko primio sakramente inicijacije, mora proći kroz nekoliko stupnjeva:

PREDKATEKUMENAT. Predkatekumenat predstavlja vrijeme kada se odraslim osobama koje se žele krstiti pruža osnova kršćanskog nauka. Nakon toga slijedi obred koji se naziva red primanja među oglašenike. Naime, riječ katekumen hrvatski se prevodi s oglašenik, a to dosljedno znači da je netko primljen među katekumene.

KATEKUMENAT. Slijedi katekumenat, koji može trajati od jedne do tri godine (kod nas jednu), a na njemu se osim poučavanja u vjeri slavi služba riječi, nakon koje se katekumene maže katekumeskim uljem, mole se tzv. molitve otklinjanja (u kojima se moli da se katekumen oslobodi od npr. lakomosti, laži, neurednih sklonosti i slično) i zazivaju blagoslovi nad katekumenom.

BLIŽA PRIPRAVA NA SAKRAMENTE. Nakon katekumenata nastupa bliža priprava na sakramente inicijacije. Točnije, Prve se korizmene nedjelje slavi tzv. obred upisa ili izbora, odnosno katekumeni bivaju upisani (izabrani) među kandidate za sakramente. Poslije toga slijede tri provjere ili skrutinija, koji se provode Treće, Četvrte i Pete korizmene nedjelje, na kojima se čitaju posebno odabrana čitanja, a riječ je o obredima i molitvi Crkve da se izabranici oslobode utjecaja zla, a ne o nekakvim ispitima. Tijekom tjedna, nakon prve provjere, katekumenima se predaje Vjerovanje, a nakon treće Očenaš.

NEPOSREDNA PRIPRAVA NA SAKRAMENTE. Riječ je o vremenu neposredno pred primanje sakramenata – o Velikoj suboti. Toga bi se dana katekumeni trebali posvetiti molitvi i duhovnoj sabranosti.

SLAVLJE SAKRAMENATA INICIJACIJE. Ovakvo se podjeljivanje sakramenata redovito vrši u vazmenom bdjenju, a mogu se podijeliti sva tri sakramenta inicijacije: krst, potvrda i euharistija.

VRIJEME MISTAGOGIJE. Nakon krštenja, a kroz cijelo vazmeno vrijeme – od Uskrsa do Duhova, novokrštenici se uvode u otajstva vjere i pridružuju se ostalim vjernicima.

Pregled povijesne pozadine podjeljivanja sakramenta krsta, njegove teološke dubine i današnje prakse, pokazuje kako je obred kroz povijest doživio neznatne promjene. Drugim riječima, Kristova zapovijed da se ljudi krste ispunjava se od početka Crkve do danas, i to tako da se uvijek koristila prirodna voda i izgovarale odgovarajuće riječi.

No, obred krštenja nije nipošto nekakav magičan čin, nego, naprotiv, označava ponudu Božje milosti da postanemo nova stvorenja, uronjeni u Kristovu muku i smrt, te s Kristom suuskrsli na novi život, preporođeni Duhom Svetim, možemo Bogu uzvratiti pravom vjerom koju su za nas na krštenju roditelji nadomještali.

Ukoliko to ispravno shvaćamo, svako novo krštenje u Crkvi označava i spomen na naše krštenje, poziv da jače obnovimo krsnu vjeru, te da se još više ucijepimo u Kristovu Crkvu. Snažnije i samostalnije pritjelovljenje Crkvi izražava se drugim sakramentom inicijacije – sakramentom potvrde, kada krštenik postaje, osnažen Duhom Svetim, kršćanski zreo.