U povijesti je ovaj sakrament uglavnom bio vezan uz krštenje, kako nam to svjedoči već i Novi zavjet: »Kad to čuše, krstiše se u ime Gospodina Isusa. I kad Pavao na njih položi ruke, siđe na njih Duh Sveti«. (Dj 19, 5)
U prvoj se Crkvi krštenje smatralo otajstvom koje podjeljuje Duha Svetoga, a polaganje ruku (kasnije popraćeno pomazanjem) smatralo se nadopunjavajućim obredom. Tako u Hipolita nema govora o tome da bi biskupovo polaganje ruku i pomazanje nakon krštenja na poseban način davalo Duha Svetoga. Tertulijan promatra obred krštenja kao jedinstvenu cjelinu i ne smatra da bi se Duh Sveti podjeljivao u trenutku polaganja ruku. Ova se razlika počinje javljati u pitanju krštenja heretika (sredina 3. st.). Vjerovalo se da su heretici valjano kršteni, samo što ne primaju Duha Svetoga. Međutim ni tada se nije smatralo da bi primanje Duha Svetoga bilo vezano uz polaganje ruku. Ciprijan nije priznavao krštenje heretika tvrdeći da nema krštenja bez Duha Svetoga, a papa Stjepan I. tvrdio je da je krštenje neponovljivo, a u slučaju krštenja heretika Duh Sveti počinje djelovati tek nakon što heretik uđe u pravu Crkvu. Augustin svjedoči kako se na heretika polažu ruke kad se vrati u pravu Crkvu, što bi bilo znak pomirenja s Crkvom i znak primanja Duha Svetoga. Nejasno jest je li Augustin to shvaćao kao sakrament potvrde. Ukratko, u patrističkoj teologiji nema svjedočanstva o davanju potvrde izvan krštenja. Dakle, u prvom tisućljeću ne postoji ni u teologiji ni u praksi vlastiti sakrament sv. potvrde u smislu kasnije katoličke nauke o sakramentu krizme. To dolazi tek sa skolasticima (kao i jasno određivanje broja sakramenata). Međutim, nećemo tvrditi da su u prvom tisućljeću vjerovali kako se krštenjem podjeljuje samo jedan sakrament. Oni sebi jednostavno nisu postavljali takvo pitanje.[1]
1. Sakramentalni znak
U apostolsko je vrijeme poslije krštenja uvijek slijedilo polaganje ruku po kojem je krštenik dobivao Duha Svetoga (Dj 8, 5-25; 19, 1-6)[2] i to je bio obred koji je uvijek slijedio nakon krštenja. Stari su kršćanski pisci razlikovali ova dva znaka: krštenje vodom i polaganje ruku. Krštenje se, naime, smatralo otajstvom kojim se brišu grijesi djelatnom snagom Duha Svetoga, a polaganjem ruku prima se sam Duh Sveti. Tako Tertulijan veli:
»Mi ne dobivamo Duha Svetoga u vodi (Iv 3, 5), već u vodi očišćeni po anđelu primamo Duha Svetoga. (…) Potom se polaže ruka po blagoslovu dozivajući i pozivajući Duha Svetoga.« [3]
Augustin donosi zanimljivu sliku kojom tumači različitost krštenja i potvrde:
»Tako ste i vi u neku ruku najprije samljeveni kroz poniženje u postu i tajnom đavlova izgona. Potom je slijedilo krštenje. Poliveni ste vodom da dobijete krušni oblik. Kruha pak nema bez vatre. Što, dakle, označuje oganj? Hoću reći pomazanje uljem? Hranitelj je vatre otajstvo Duha Svetoga. (…) Kad se nad vama izvršio izgon zloduha, kao da ste tada bili samljeveni. Kada ste se krstili, kao da ste bili pokvašeni. Kada primiste oganj Duha Svetoga, kao da ste ispečeni.«[4]
Ciprijan naučava da, tko je valjano kršten, ne treba se ponovno krstiti, nego samo nadopuniti ako nedostaje ono što su Petar i Ivan učinili, tj. po molitvi i polaganju ruku zazvali i izlili na njih Duha Svetoga.[5]
U počecima je, dakle, jedini znak ovog sakramenta bilo polaganje ruku.[6] Uskoro se, međutim, javlja i drugi znak: pomazanje uljem po čelu. To se nazivalo sjragiV (sfragis – signaculum[7], consignatio). Taj izraz koristi već sv. Ciprijan:
»Ut (neophitae) per manus impositionem spiritum sanctum consequantur, et signaculo dominico consummentur.«[8]
U pogana je sfragis-signaculum bio znak u obliku slova X kojim se označavalo da netko (ili nešto) nekomu pripada. To je osobito bilo vidljivo kod robova. Njima je na čelu užarenim željezom bio utisnut upravo taj signaculum, koji je tako ostao neizbrisiv. Kod potvrde se uskoro taj znak davao uljem. S tim je u svezi i izraz crisma (hrisma – pomast, ulje) koji označava pomazanje poslije krštenja i krizmano pomazanje. Taj je izraz ostao samo na Zapadu. Od 4. st. Grci radije upotrebljavaju izraz muron (myron – mirisno ulje).
Na Zapadu (Afrika, Galija, Španjolska, Milano) sakramentalni znak bio je isključivo polaganje ruku i davanje znaka na čelu (bez ulja).[9] Nasuprot tomu, u Rimu se već početkom 3. st. uz polaganje ruku javlja i pomazanje uljem, kako to u Apostolskoj predaji svjedoči Hipolit Rimski:[10]
»Kad (krštenik) izađe (iz vode) svećenik ga maže posvećenim uljem govoreći: ‘Mažem te svetim uljem u ime Isusa Krista.’ I tako, neka se jedan po jedan obrišu, obuku i uđu u crkvu. Neka biskup na njih položi ruke i neka zaziva govoreći: ‘Gospodine Bože, koji si ih učinio dostojnima da zasluže oproštenje grijeha po kupelji preporođenja Duha Svetoga, izlij na njih svoju milost, da bi ti služili po tvojoj volji, jer tebi pripada slava; tebi, Ocu i Sinu sa Svetim Duhom u svetoj Crkvi, sada i u sve vijeke vjekova. Amen.’ Zatim, izlijevajući (pojedinom kršteniku) posvećeno ulje na glavu i polažući na nj ruke neka kaže: ‘Mažem te svetim uljem u Gospodinu Ocu svemogućem i u Isusu Kristu i u Duhu Svetomu.’ Neka ga znamenuje po čelu, te neka ga poljubi i kaže mu: ‘Gospodin s tobom.’ Onaj koji je znamenovan neka odgovori: ‘I s duhom tvojim.’«[11]
Valja zapaziti da su ovdje dva pomazivanja. Pomazanje neposredno nakon krštenja čini svećenik prije nego što se krštenik obuče i prije nego što uđe u crkvu. Nakon toga se krštenici obuku, uđu u crkvu i tamo biskup prvo na sve krštenike polaže ruke, a onda svakog pojedinog ponovno pomazuje uz polaganje ruku i molitvu.[12] Iako to odmah u početku nije nužno bila redovita rimska praksa, ipak su se od 5. st. ustalila oba obreda: polaganje ruku i pomazanje krizmenim uljem.
Na Istoku se već od 4. st. gubi polaganje ruku. Ostaje samo pomazanje. Krštenik se znakom križa pomazuje mirisnim uljem (myron) po čelu, očima, ušima, nosnicama i prsima uz riječi: Pečat dara Duha Svetoga. O tome svjedoči već Ćiril Jeruzalemski:
»Najprije ste bili pomazani po čelu da se oslobodite srama koje je posvuda nosio prijestupni čovjek te da razotkritim licem zrcalite Gospodinovu slavu. Potom ste pomazani po ušima o kojima Izaija reče: ‘Gospodin mi je također dao uši da čujem’ (Iz 50, 4). I Gospodin kaza u evanđeljima: ‘Tko ima uši da čuje, neka čuje’ (Mt 11, 15). Zatim ste pomazani po nosnicama da biste, primivši božansko miomirisno ulje, kazali: ‘Među spašenima smo Kristov miomiris Bogu’ (2 Kor 2, 15). Nakon toga ste pomazani po grudima da biste, navukavši oklop pravednosti stajali nasuprot đavlovim zasjedama (Ef 6, 1-4).«[13]
U vrijedećem redu Pravoslavne Crkve bizantskog obreda također nema polaganja ruku, a broj se mazanja povećao: čelo, oči, nos, usta, oba uha, prsa, ruke i noge.[14]
Na Zapadu je polaganje ruku (uz mazanje) uvijek ostalo, kako to npr. svjedoči Gelazijev sakramentar[15] i Rimsko-germanski pontifikal[16]. Dok je pomazivao krizmanika po čelu, biskup je govorio formulu: Confirmo et consigno te in nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti. Amen. Pax tecum. Budući da je polaganje ruku zajedničko, a pomazanje pojedinačno, jasno je da se onda počelo shvaćati kako je pomazanje osnovni sakramentalni znak. Vjerojatno je tu bila prisutna i bojazan da se ovo polaganje ruku ne pobrka s polaganjem ruku kod ređenja. Benedikt XIV. konstitucijom Ex quo primum od 1. ožujka 1756. pomiruje ove dvije geste i određuje da biskup treba imati položenu ruku na glavu dok pomazuje uljem po čelu, ali i tada ostaje polaganje ruku nad svima.[17]
Današnje odredbe to potvrđuju. Nakon polaganja ruku nad svim krizmanicima, krizmatelj, dok pomazuje krizmanika, ima položenu ruku na njegovoj glavi:
»Sakramenat potvrde se podjeljuje mazanjem svete krizme na čelu što se izvodi polaganjem ruku te riječima: ‘Primi pečat dara Duha Svetoga’.«[18]
2. Djelitelj
U počecima je jasno da je biskup djelitelj sakramenta potvrde, jer je tada na čelu svake kršćanske zajednice bio biskup.[19] Pitanje djelitelja potvrde javlja se onda kada se kršćanstvo počelo širiti i izvan gradova, pa su svećenici (kao župnici) boravili s pukom izvan biskupskih sjedišta. Budući da je bila razmjerno visoka stopa smrtnosti male djece, bilo je određeno da se djeca krste čim prije. Biskup je stoga dao ovlast svećenicima da krste malenu djecu. A što s krizmom?
Papa Silvestar I. (početak 4. st.) određuje da samo biskup može posvetiti krizmano ulje i znamenovati krštenike:
»Odredio sam da prezbiter ne može primiti (u Crkvu) arijanca, nego biskup mjesta; da krizmu spravlja biskup te da njemu bude pridržano znamenovati krštenike (…)«[20]
Inocent I. u pismu upućenom 416. godine Decenciju veli da svećenik poslije krštenja krštenika pomazuje po glavi, ali je nakon toga pomazanje po čelu pridržano biskupu.
»Što se pak tiče potvrđivanja djece, očito je, da to ne smije činiti nitko drugi osim biskupa (…) Prezbiteri naime kad krste (…) smiju krštenike pomazivati krizmom, ali koju je posvetio biskup. Ipak nije (im) dopušteno da istim uljem obilježuju čelo, to pripada samo biskupima kada podjeljuju Duha tješitelja.«[21]
Pri tome se on poziva na Dj 8, 14-17 kad su Ivan i Petar polagali ruke i podjeljivali Duha Svetoga na one koje je đakon Filip (samo) krstio. Krste se i potvrđuju djeca (odraslih praktički više i nema za krštenje). Krstiti može svećenik ili đakon, a polaganje ruku i pomazanje po čelu pridržano je biskupu. Inocent I. u spomenutom pismu zapravo ustaje protiv prakse u Laciju gdje su svećenici krizmali.[22] To isto tvrdi i Jeronim u jednom svom spisu iz 382.[23] Papa Gelazije (402. – 496.) strogo zabranjuje svećenicima posvetu krizme i krizmanje.[24] To isto pretpostavlja Ivan Đakon u pismu Senariju,[25] Papa inocent III. (1204.)[26] a jednako tako i drugi spisi.[27]
Koncil u Elviri (300. – 303.) određuje: kad neki svećenik (ili laik) u slučaju nužde krsti katekumena, ovaj, ako ozdravi, treba doći biskupu »da bi ovaj polaganjem ruku mogao dovršiti (krštenje)«.[28] Slično Sinoda u Arlesu (314.),[29] papa Siricije (399.)[30]
Grgur Veliki (593.) pišući Januariju u Cagliari protestira protiv svećenika u Sardiniji koji su, prema tamo već ustaljenom običaju, podjeljivali krizmu. Budući da je to uzbudilo ondašnje vjernike, papa godinu dana kasnije u drugom pismu ublažava svoje stavove određujući da svećenik smije krizmati samo ako nema biskupa.[31]
U Galiji je bio običaj da svećenici krizmaju, pa čak i da posvećuju ulje ako nemaju ulje posvećeno od biskupa. Biskupi su se protiv ovoga borili određujući da oni to smiju činiti tek po izričitom biskupovu dopuštenju.[32]
Sinoda u Orangeu (441.) određuje: »Hereticos in mortis discrimine positos, si desit episcopus, a presbyteris cum chrismate et benedictione consignari placuit.«[33]
Pokrajinski sabor u Toledu (400.) dopušta svećeniku pomazivati djecu samo ako mu to biskup izričito naloži,[34] dok je kasniji sabor u Sevilli (619.) to u potpunosti zabranio.[35] Ipak, kasnije, Klement VI. 1351. godine pretpostavlja da svećenik uz dopuštenje biskupa može krizmati.[36] O mogućnosti da svećenik podjeljuje krizmu jasno govori Firentinski sabor 1439.
»Redoviti podjelitelj (potvrde) je biskup. Premda ostala pomazanja može učiniti običan svećenik, ovo treba izvesti samo biskup (…) Ipak se čita da je nekada, po odobrenju Apostolske stolice, zbog razumnog i hitnog slučaja, običan svećenik podjeljivao ovaj sakrament potvrde (pomazujući) krizmom koju je posvetio biskup.«[37]
To je bilo razlogom diskusije s Grcima koji su imali drukčiju praksu. Konačno Tridentski sabor 1547. godine definira:
»Tko kaže da redoviti djelitelj svete potvrde nije samo biskup, nego bilo koji obični svećenik, neka bude izopćen.«[38]
Prema tome, ako je biskup redoviti djelitelj, to znači da nije i jedini. Klement XIV. 1774. godine jasno određuje da u nekim slučajevima svećenik može podjeljivati potvrdu:
»Premda je prema definiciji Tridentskog sabora samo biskup redoviti djelitelj tog sakramenta, ipak Apostolska stolica običava katkada, zbog opravdanog razloga, takvu ovlast podijeliti običnom svećeniku, kao izvanrednom djelitelju.«[39]
Sveta je stolica od 13. st. pa nadalje lako davala svećenicima misionarima ovlast dijeliti potvrdu, kada god bi im bilo teško doći do apostolskog vikara (biskupa). To su dobili franjevci, dominikanci, kasnije isusovci, zatim godine 1929. svećenici iz Latinske Amerike, a 1946. izrijekom svi svećenici, kada nema biskupa, a radi se o vjernicima »ex gravi morbo in vero mortis periculo constituti, ex quo decessuri praevideantur.«[40]
Grčka Crkva, u potpunoj suprotnosti sa Zapadnom praksom, počevši od 4. st. dopušta da svećenik podjeljuje sakrament potvrde. Tako već 375. godine Ambroziaster primjećuje o praksi u Aleksandriji: »Apud Aegyptum presbyteri consignant, si praesens non sit episcopus.«[41] Sabor u Firenci (1439.) o ovome je mnogo raspravljao i odlučio da je praksa Grka legitimna. To je kasnije dopušteno Grcima koji su boravili u Italiji, ali ne i latinima.[42]
Vrijedeći Zakonik određuje:
»Valjano podjeljuje ovaj sakrament i prezbiter ovlašten snagom općeg prava ili posebnog dopuštenja mjerodavne vlasti.« [43]
Prema tome, ukoliko prezbiter nije ovlašten, podjeljivanje potvrde ne bi bilo valjano, osim u slučaju smrtne pogibelji.[44]
3. Primatelj (dob krizmanika)
U prvoj Crkvi uvijek je u sklopu krštenja bilo i polaganje ruku. Kada se u Djelima apostolskim čita da se krstio nečiji »dom«, onda se to odnosi na cijelu obitelj: muža, ženu, djecu, sluge i sluškinje s njihovom djecom.[45] U Apostolskoj predaji s početka 3. st. izrijekom se govori da se krste i djeca, pa su onda i ono što slijedi (polaganje ruku i mazanje uljem od strane biskupa) primala i djeca. Svi oni, konačno, pristupaju euharistiji, s napomenom da smiju nastaviti slavlje samo oni koji su »sve to primili«, što onda uključuje i krizmu.[46]
U počecima je, dakle, bila ova praksa: kad je biskup nazočan, krštenik se krizma bez obzira na dob. Ako ne bi bilo biskupa, svećenik krsti (dijete), a ono bi se krizmalo čim dođe biskup, opet bez obzira na dob. Jeronim svjedoči kako su biskupi odlazili u malene zajednice (župe) da bi krizmali sve koji su ranije bili kršteni od svećenika ili đakona.[47] To je uključivalo, naravno, i djecu (infantes[48]). Sv. Augustin i Inocent I. govore izrijekom da infantes trebaju krizmati biskupi. Tako, npr. Capitula sv. Martina iz Bracare (580.) u Španjolskoj, pozivajući se na 20. kanon sabora u Toledu iz godine 400. određuju: »Presbyter, presente episcopo, non signet infantes, nisi forte fuerit illi praeceptum.«[49] Nakon što je Crkva dobila slobodu, praktično su primali sakramente inicijacije samo djeca, tako da najstarije liturgijske knjige redovito govore o infantes koji su primali krštenje, potvrdu i euharistiju. Tako Gelazijev sakramentar[50], Grgurov sakramentar[51], Ordines Romani[52], Rimsko-germanski pontifikal[53], itd.
Sve do 13. st. na Zapadu su se krizmala nejaka djeca (infantes). Od tada se običavalo krizmati djecu u 7. godini života, osim u slučaju životne opasnosti. O tome govore koncili u Kölnu (1280.), Milanu (1565.), itd. To prihvaća i Rimski katekizam, makar ne osuđuje stari običaj (krizmanja malene djece). Time se potvrđuje ideja još od 5. st. da se krizmom jačamo za borbu: »In baptismo regeneramur ad vitam, post baptismam confirmamur ad pugnam.«[54] Benedikt XIV. krizmu u 7. godini smatra dobrom, jer dječak, s uporabom razuma, ulazi u borbu života i potrebna mu je posebna milost koju do tada nije trebao.[55] Međutim, on nije isključio mogućnost da se krizmaju i nejaka djeca (infantes).[56] Valja zapaziti: ovdje se ne govori o tome da krizmanik treba pokazati određenu zrelost da bi taj sakrament primio. Naprotiv, na samom početku uporabe razuma on dobiva taj sakrament da bi se ojačao u borbi protiv zla, da bi ispravno sazrio. Štoviše, isti Benedikt XIV. osuđuje običaj prisutan u Italiji i Francuskoj da se krizma odgađa do 12. godine.[57] Još Leon XIII. (očito protiv utjecaja janzenista) godine 1894. u pismu biskupu Marseja inzistira kako je dobro dijeliti krizmu djeci čim dođu do uporabe razuma, naglašavajući da se ona slavi prije prve pričesti. Zakonik kanonskoga prava iz 1917. određuje da se krizma podjeljuje oko 7. godine života (kan. 788).[58]
Promjene se polako ustaljuju od vremena Pija X. Naime, za njegova je pontifikata Kongregacija sakramenata dekretom Quam singulari od 8. kolovoza 1910. odredila da je prikladna dob za ispovijed i (prvu) pričest »ona u kojoj dijete počinje razmišljati, to jest oko 7. godine, bilo više ili pak manje«. Nadalje se tvrdi kako »za prvu ispovijed i pričest nije potrebno potpuno i savršeno poznavanje kršćanskog nauka«, odnosno da je po sebi dovoljno da dijete shvati da je pričest nužna za spasenje, te da »razlikuje euharistijski kruh od običnog tjelesnog kruha«.[59] To je po sebi razumljiva odredba, uzimajući u obzir drevni običaj da se i malenoj djeci daje pričest, međutim, u tadašnjim se dokumentima ne govori i o ranoj potvrdi (koja bi bila prije pričesti), tako da se od tada, po prvi puta u praksi, promijenio redoslijed sakramenata inicijacije.[60] Sve do tada potvrda se načelno podjeljivala u 7. godini života, a pričest od 12. do 14. godine. Ovom odredbom iz 1910. godine pričest se počela podjeljivati u 7. godini, a potvrda kasnije.
Nakon II. vatikanskog sabora, kada se pripravljao novi Red potvrde, živo se raspravljalo o dobi prikladnoj za primanje sakramenta potvrde, pogotovo pod vidom redoslijeda primanja sakramenata inicijacije. Na sugestiju Svetog oficija od 12. srpnja 1967. zauzeto je mlako stanovište (koje je kasnije i ušlo u Red potvrde): potvrda se u načelu podjeljuje u 7. godini, ali se daje široka ovlast pojedinim biskupskim konferencijama da uvedu i stariju dob.[61] Neki su se relatori (npr. B. Botte) odlučno zauzimali da se svakako sačuva tradicionalan redoslijed (krst-potvrda-euharistija), ali su ostali usamljeni.[62] Danas se u nauku i praksi slavljenja ovog sakramenta vidi određena neujednačenost, pa i paradoks. S jedne se strane govori o 7. godini života kao dobi prikladnoj za primanje potvrde (nakon koje bi slijedila pričest), ali nakon nekoliko »ali« i »međutim«, određuje se posve drukčija praksa.
Tako aktualni Red potvrde određuje:
»U Latinskoj se crkvi potvrda općenito odgađa do sedme godine života. Ipak iz pastoralnih razloga, naročito da bi se u životu vjernika snažnije naglasila potpunija podložnost Kristu Gospodinu i postojano svjedočanstvo za njega, biskupske konferencije mogu odrediti i zreliju dob kada to drže prikladnim da bi djeca taj sakrament primila nakon odgovarajuće priprave.«[63]
Zakonik kanonskoga prava, pak, to isto potvrđuje:
»Da bi netko, izvan smrtne pogibelji, dopušteno primio potvrdu, traži se, ako je sposoban služiti se razumom, da je prikladno poučen, pravo raspoložen i sposoban obnoviti krsna obećanja.«[64]
»Neka se sakrament potvrde dijeli vjernicima približno u dobi rasuđivanja, ako biskupska konferencija ne odredi drugu dob, ili ako nema smrtne pogibelji, ili ako, prema sudu služitelja, važan razlog ne savjetuje nešto drugo.«[65]
Iz navedenoga proizlazi:
- U Latinskoj se Crkvi potvrda općenito (što znači, ne i nužno) odgađa do dobi rasuđivanja, odnosno do 7. godine života.
- Opaskom »ako je (krizmanik) sposoban služiti se razumom« pretpostavlja mogućnost da potvrdi pristupe i mlađi od sedam godina.
- Ostavlja se mogućnost biskupskim konferencijama da povise navedenu dob.
Katekizam Katoličke Crkve to ipak šire tumači:
»U latinskoj tradiciji smatra se osnovnom dobi za primanje sakramenta potvrde ‘dob rasuđivanja’. No u smrtnoj pogibelji treba potvrditi i djecu, čak i ako nisu još dostigli dob rasuđivanja.«[66]
»Ako se kadšto govori o potvrdi kao ‘sakramentu kršćanske zrelosti’, ne smije se odrasla dob vjere poistovjetiti s odraslom dobi naravnog rasta, niti zaboraviti da je krsna milost čist i nezasluženi dar, kojoj nije potrebno neko ‘ovjerovljenje’ da bi postala djelotvornom. Sveti Toma podsjeća: ‘Tjelesna dob nije mjerodavna za duhovnu. Tako čovjek već u djetinjstvu može primiti savršenstvo duhovne dobi o kojoj govori Knjiga mudrosti (4, 8): ‘Jer, duljina danâ ne čini starost časnom, niti se ona mjeri brojem godina.’ Odatle se tumači da su se toliki i u djetinjoj dobi, zahvaljujući snazi Duha Svetoga što je primiše, hrabro, do krvi borili za Krista.«[67]
Katekizam, dakle, relativizira »zrelost« koja bi bila zajamčena životnom dobi. Koji puta osobe mlađe životne dobi mogu pokazati visok stupanj zrelosti. Nadalje, milost je nezaslužen dar, naglašava Katekizam Katoličke Crkve, i nije joj potrebno neko »ovjerovljenje«.
Kako god bilo, za nas su obvezujuće ove dvije odredbe:
Uz kan. 891 Zakonika kanonskoga prava Hrvatska biskupska konferencija odredila je:
»Neka se sakramenat potvrde ne dijeli vjernicima prije dvanaeste godine života, a kao priprava neka budu najmanje četiri godine redovitog vjeronauka. Pojedini biskup može odrediti višu dob i dulju pripravu.«[68]
Odluka naše đakovačke Biskupijske sinode jest da se sakrament potvrde ima dijeliti na završetku drugog ili u trećem razredu srednje škole. Prije same odredbe u dugoj zavisnoj rečenici uzima se u obzir da je ionako promijenjen redoslijed primanja sakramenata inicijacije (šteta je već načinjena!) i uzimaju se u obzir praktične poteškoće glede organiziranja župne kateheze, ali se ipak određuje:
»Uzimajući u obzir cjelokupnu sinodsku raspravu i sve crkvene i društvene okolnosti u kojima žive, odrastaju i sazrijevaju djeca i mladi, različita postojeća iskustva koja postoje u našoj mjesnoj Crkvi i u drugim biskupijama na području naše Domovine i izvan nje, već ionako promijenjeni redoslijed primanja sakramenata kršćanske inicijacije (potvrde i euharistije) u Katoličkoj Crkvi latinskog obreda, te svjesni praktičnih poteškoća koja će se pojaviti osobito u organiziranju župne kateheze za krizmanike, ali i drugih, ipak donosimo odluku da se sakrament potvrde ubuduće u načelu podjeljuje mladima u životnoj dobi od šesnaest do osamnaest godina, odnosno u srednjoj školi (poglavito na završetku drugog ili u trećem razredu srednje škole).«[69]
4. Redoslijed
Glede redoslijeda primanja sakramenta potvrde, u teoriji su crkveni dokumenti jasni. Redovito se govori o krstu, potvrdi i euharistiji. U starini se ovaj redoslijed uvijek obdržavao, neovisno o dobi primatelja. To smo već vidjeli i u Apostolskoj predaji: Nakon krštenja i krizme svi (djeca, muževi i žene) pristupaju euharistiji.
Najstarije izričito svjedočanstvo o pričesti malene djece nalazimo već kod sv. Ciprijana (+ 258.): đakon je u usta djeteta ulio nekoliko kapi iz kaleža.[70] Nejaka su se djeca poslije krštenja i potvrde u istom obredu i pričešćivala. Čak se određuje da nakon krštenja i potvrde mati ne smije podojiti dijete dok se ono ne pričesti:
»Post hoc, ingrediuntur ad missas et communicant omnes ipsi infantes, nam hoc praevidendum est ne, postquam baptisati fuerint, ullum cibum accipiant neque ablactentur antequam communicent.«[71]
O pričesti malene djece neposredno nakon krštenja izrijekom govore Augustin, Paulino iz Nole, Inocent I., Leon Veliki, itd. Međutim, uvijek se radilo o pričesti poslije krštenja i potvrde, a inače se djeca nisu pričešćivala dok ne bi dospjela u stariju dob.[72] Kako su se mogla dojenčad pričešćivati? Jednostavno. Umočio bi se prst ili list u kalež i dao bi se dojenčetu da sisa, ili bi im se pričest iz kaleža davala žličicom:
»Communicantur autem pueri, qui nondum noverunt comedere vel bibere, sive cum folio, sive cum digito intincto in sanguine domini et posito in ore ipsorum (…)«[73]
Promjena se dogodila kad se krštenje dijelilo izvan vazmenog bdjenja (pa se dojenče nije moglo pričestiti iz kaleža), a poglavito onda kada su svećenici dijelili samo krštenje, koje je bilo redovito izvan mise.[74] Kada je prestala praksa pričešćivanja odraslih pod prilikama vina, posvema je nestala i pričest dojenčadi (jer nisu mogli blagovati pričest pod prilikama kruha). Nadalje, kako su se vjernici tijekom srednjeg vijeka sve rjeđe pričešćivali, tako se pričest djece odgađala do 12. ili 14. godine, ali uvijek tako da se čuvao redoslijed: krst-potvrda-euharistija.
Četvrti Lateranski sabor (1215.) u poznatoj izjavi određuje da se vjernici obaju spolova trebaju barem jedanput u godini ispovjediti i o Uskrsu primiti euharistiju »nakon što dođu u godine razlikovanja«.[75] Međutim kada dijete dolazi u dob razlikovanja, tj. rasuđivanja? Sv. Toma kaže da bi to trebalo biti oko 10. ili 11. godine. To znači: djeca su se krizmala u 7. godini, a pričešćivala između 12. i 14. godine. Pio X. određuje da djeca u 7. godini dolaze do dobi rasuđivanja i tada mogu pristupiti pričesti. Tada se po prvi put, poremetio redoslijed: djeca su prvo pristupala ispovijedi i pričesti u 7. godini, a krizma se odgađala do one dobi kada je prije bila pričest, tj. do 12. ili 14. godine.[76]
U današnjim službenim knjigama vidimo određenu nedosljednost. U svim se službenim tekstovima brižno pazi da se sačuva drevni redoslijed: uvijek se govori prvo o krstu, zatim o potvrdi, pa onda o euharistiji. Najbolji primjer nalazimo u Redu krštenja:
»Krštenjem pritjelovljeni Kristu, uključujući se u Božji narod, te zadobivši otpuštenje svih grijeha, iz stanja u kojem su rođeni bivaju preneseni u stanje posinjene djece; postaju novo stvorenje iz vode i Duha Svetoga, pa se zovu i jesu djeca Božja. Obilježeni u potvrdi darom tog Duha, još se savršenije upriličuju Gospodinu i napunjaju Svetim Duhom, da svjedočeći za njega pred svijetom što prije privedu Kristovo tijelo do punine. Sudjelujući napokon u euharistijskom sastanku, blaguju tijelo Sina čovječjega i piju njegovu krv da prime život vječni i da izraze jedinstvo Božjeg naroda; a prinoseći sami sebe s Kristom, imaju udjela u sveopćoj žrtvi – ta žrtva je upravo onaj otkupljeni ‘grad’ što ga Bogu prinosi Veliki svećenik – te postižu da se Duh Sveti obilatije izlije kako bi sav ljudski rod dopro u jedinstvo Božje obitelji. Prema tome, tri se sakramenta kršćanske inicijacije tako međusobno stapaju da privode k punom uzrastu Kristove vjernike, koji u Crkvi i u svijetu izvršuju poslanje svega kršćanskog naroda.«[77]
Slično govori i Pavao VI.:
»Krstom novokrštenici primaju otpuštenje grijeha, Božje posinstvo i Kristov biljeg kojim su pridruženi Crkvi te postaju dionici svećeništva svoga Spasitelja (usp. 1 Pt 2, 5 i 9). Krstom nanovo rođeni u sakramentu potvrde primaju neizreciv dar, samoga Duha Svetoga kojim su ‘nadareni (…) posebnom jakošću’. Obilježeni pečatom tog sakramenta ‘još su savršenije vezani uz crkvu i tako sve više obvezni da kao pravi Kristovi svjedoci riječju i djelom šire i brane vjeru’. Naposljetku, potvrda je tako tijesno povezana sa svetom euharistijom da vjernici koji su već obilježeni svetim krstom i potvrdom, sudjelovanjem se u euharistiji potpunoma ucjepljuju u Kristovo Tijelo.«[78]
U Redu krštenja svećenik prije molitve Gospodnje govori nazočnima:
»Ovo je dijete krštenjem nanovo rođeno. Sada se zove i jest dijete Božje. U potvrdi će primiti puninu Duha Svetoga, pristupit će k oltaru Gospodnjem, postat će sudionik njegovog žrtvenog stola (…)«[79]
Jasno je, dakle, da crkveni dokumenti pretpostavljaju da se potvrda po sebi treba primiti netom kad se dođe do uporabe razuma, a da nakon toga treba slijediti pričest. Međutim, očito je da svi službeni dokumenti načelno pretpostavljaju drevni redoslijed (krst-potvrda-euharistija), ali nakon mnogih »ipak«, praksa je drukčija. Pripomenimo također da je ova drukčija praksa započela tek s Pijom X. početkom 20. stoljeća.
5. Vrijedeći Red potvrde
Liturgijska obnova ovog sakramenta nije posve logična u sakramentalnom znaku. Naime, iako apostolska konstitucija Divinae consortium naturae tvrdi da je od samih početaka Crkva podjeljivala ovaj sakrament polaganjem ruku, ipak određuje:
»Sakramenat potvrde podjeljuje se pomazanjem krizmenim uljem na čelu koje se izvodi polaganjem ruke i riječima: ‘Primi pečat dara Duha Svetoga’.«[80]
Današnji Red potvrde, kao što smo upravo vidjeli, pomiruje oba znaka. Dosadašnja formula: Znamenujem te znakom križa i krizmam te krizmom spasenja u ime Oca i Sina i Duha Svetoga zamijenjena je novom, preuzetom iz zapadnosirske predaje: Primi pečat dara Duha Svetoga. Kako povezati krst i potvrdu?
»Sakramentom potvrde još su savršenije vezani uz Crkvu, nadareni su posebnom jakošću Duha Svetoga i tako više obvezni da kao pravi Kristovi svjedoci riječju i djelom šire i brane vjeru.«[81] (LG 11)
»Krštenici nastavljaju put kršćanske inicijacije sakramentom potvrde kojim primaju Duha Svetoga što ga je Gospodin na dan Pedesetnice poslao na apostole. Tim se Darom Duha Svetoga vjernici savršenije suobličuju Kristu i snagom jačaju da dadu svjedočanstvo za Krista u izgradnji njegova Tijela u vjeri i ljubavi. Njima se pak pečat ili Gospodnji pečat tako utiskuje da se sakrament potvrde ne može ponoviti.«[82]
Kao što se vidi, nakon što je potvrda bila istrgnuta iz svog prirodnog konteksta, nije lako obrazložiti razliku između krštenja i potvrde. Možda se značaj potvrde najbolje može razumjeti iz ova dva događaja: Isus je bio pomazan Duhom Svetim prigodom svoga krštenja i time je započelo njegovo javno djelovanje. Naravno da je Isus i prije bio »pun Duha Svetoga«, ali je silazak Duha na nj u tom trenutku imao značaj poslanja. Slično je tako i s apostolima koji su se napunili Duha Svetoga i onda započeli svoje javno djelovanje.
Katkada se potvrda povezuje i sa sakramentom ženidbe:
»Katkada se priprava odraslog krštenika na potvrdu podudara s njegovom pripravom na ženidbu. Ako se u tom slučaju predviđa da je nemoguće ispuniti sve što se traži za plodonosno primanje potvrde, nek prosudi Ordinarij mjesta je li razboritije potvrdu odložiti za vrijeme nakon vjenčanja.«[83]
Insistira se na pouci. Iz naše prakse znademo da ne treba suviše nastojati oko krizme, jer se može dogoditi da se »stranka« jednostavno želi samo vjenčati. Dokida se praksa starog Kodeksa: kum na krizmi može biti krsni kum, što se preporučuje. Time se izražava veza između ovih dvaju sakramenata.[84]
Samo slavlje potvrde redovito bi trebalo biti pod misom. Kad se pročita evanđelje, biskup održi homiliju. Red potvrde donosi čak i uzorak kratke homilije (ovim ili sličnim riječima).
Nakon toga slijedi obnova krsnih obećanja.
Slijedi poziv na molitvu. Nakon kraće šutnje biskup zajedno sa svećenicima drži ispružene ruke nad krizmanicima izgovarajući sâm posvetnu molitvu. Ovdje ima jedna nejasnoća.
»Sakrament potvrde se podjeljuje mazanjem svete krizme na čelu što se izvodi polaganjem ruku te riječima: ‘Primi pečat dara Duha Svetoga’. Premda polaganje ruku, što se obavlja nad potvrđenicima uz izgovaranje molitve ‘Svemogući Bože’, ne spada na valjano podjeljivanje sakramenta, ipak je od velike važnosti za samu cjelovitost obreda i za potpuno shvaćanje sakramenta.«[85]
Međutim, u samom slavlju, napomena koja prethodi molitvi »Svemogući Bože« daje razumjeti da se za vrijeme ove molitve događa silazak Duha Svetoga. Consilium ad exequendam Constitutionem de sacra liturgia i mnogi liturgičari smatraju da prvenstveni znak podjeljivanja sakramenta potvrde treba biti polaganje ruku uz molitvu, ako se hoće i uz pomazanje, ali tako da se naglasi da je prvenstveni znak davanja Duha Svetoga polaganje ruku, kako se to učinilo kod sakramenta sv. reda: pomazanje je proglašeno samo nadopunjavajućim obredom (i to već za vrijeme Pija XII.!).
Mazanje sv. krizmom povezano je uz novu formulu: Primi pečat dara Duha Svetoga. Iako je ovaj obrazac bogatiji od prethodnoga, ipak snažno naglašava važnost pomazanja nauštrb polaganja ruku.
Slijedi molitva vjernika. Misa se nastavlja prinosom darova. Valja paziti da se u euharistijskoj molitvi uzmu vlastiti dijelovi za potvrdno slavlje. Obrasci su isti i za slavlje izvan mise.
6. Zaključne teze o sakramentu potvrde
Potvrda i euharistija u počecima su se podjeljivale i nejakoj djeci. Sve do 12. st. i nejaka djeca primala su u jednom obredu sva tri sakramenta inicijacije: krst, potvrdu i euharistiju. U odsutnosti biskupa svećenik bi dijete krstio (koji put i pričestio), a biskup bi, kad bi došao u pojedinu župu, krizmao sve koji su prethodno bili kršteni bez ikakvog razlikovanja glede dobi. Odvajanje potvrde od krštenja na Zapadu je uzrokovano isključivo stavom crkvene vlasti da je jedini krizmatelj biskup, koji fizički nije mogao krstiti svu malenu djecu (a krštavala su se kratko poslije rođenja, da ne bi slučajno umrla bez krštenja). Na Istoku se to nije dogodilo. Onaj tko dijete krsti, taj ga i krizma, bio on svećenik ili biskup.
Redoslijed: krst-potvrda-euharistija. Sve do Pija X. početkom 20. st. obdržavao se tradicionalan redoslijed: krst-potvrda-euharistija. Djeca su se krštavala neposredno nakon rođenja, krizmala u 7. godini, a pričešćivala od 12. do 14. godine. Tek je Pio X. početkom 1910. (nepunih stotinu godina!) odredio da se pričest podjeljuje u 7. godini, pa se zbog toga uskoro krizma počela podjeljivati u kasnijoj dobi (12 – 14 godina). Po sebi je bilo dobro što je dob za pričest smanjena, ali je učinjena velika šteta što je redoslijed nakon gotovo dvadeset stoljeća po prvi put poremećen. Krštenje i potvrda u euharistiji nalaze svoj vrhunac i izvorište!
Sakramenti inicijacije Božji su dar, a ne rezultat naše zrelosti ili zasluge. Još je Leon XIII. ustao protiv janzenističkog shvaćanja primanja sakramenata koje bi bilo bitno uvjetovano našom dostojnošću. Tko razumije Božje darove i tko ih je dostojan? U tome smislu, kao što smo vidjeli, jasno govori vrijedeći Katekizam Katoličke Crkve:
»Ako se kadšto govori o potvrdi kao ‘sakramentu kršćanske zrelosti’, ne smije se odrasla dob vjere poistovjetiti s odraslom dobi naravnog rasta, niti zaboraviti da je krsna milost čist i nezasluženi dar, kojoj nije potrebno neko ‘ovjerovljenje’ da bi postala djelotvornom.«[86]
Liturgičari (uzaludno) upozoravaju da je opasno svoditi sakrament potvrde na sakrament koji, utemeljen na zrelosti primatelja, daje snagu za svjedočenje i borbu.[87] Nadalje, sakrament potvrde nipošto se ne bi smio shvaćati kao potvrda zrelosti vjernika, nego, kako nas to uči tradicija Crkve, potvrda krsnog dara Duha Svetoga. Sakrament potvrde nezasluženi je Božji dar, inače bi se mogao shvaćati kao sakrament »elite«, »zrelih«, »svetijih«, a ne sakramentom svih.[88]
Temeljni (vrijedeći) dokumenti načelno su u skladu s drevnom praksom. Službeni vrijedeći dokumenti (Red krštenja, Red potvrde) izrijekom govore o 7. godini života za primanje krizme, štoviše, govori se o mogućnosti da primatelj nije došao do uporabe razuma.[89] Jednako tako se uvijek govori o izvornom redoslijedu: krst – potvrda – euharistija. Međutim, Red potvrde daje mogućnost biskupskim konferencijama da odrede i višu dob. Čini se da se Sveta Stolica nije usudila izrijekom pomaknuti dob i poremetiti redoslijed, nego je tu »nezahvalnu« ulogu prepustila biskupskim konferencijama koje su bez ikakvih poteškoća odredile stariju dob.[90]
Izvorni redoslijed (krst-potvrda-euharistija) potvrđuje i praksa istočne Crkve i toj praksi svi priznajemo legitimitet. Katolička je crkva oduvijek prihvaćala legitimitet istočne prakse, tj. da se sakramenti inicijacije uvijek podjeljuju u istom obredu, slavio ih biskup ili običan svećenik i to bez obzira na dob primatelja. Jednako je tako danas i u Katoličkoj Crkvi istočnoga obreda.[91]
Perspektiva. Liturgičarima se rješenje čini jednostavno. Kao prvo, trebalo bi očuvati izvorni redoslijed (krst-potvrda-euharistija). To bi onda u praksi značilo da se potvrda podjeljuje u 7. godini života i u istom slavlju i euharistija. Nakon toga bi slijedila sustavna kateheza, pa bi onda u 15. ili u 18. godini mladi kršćanin pred zajednicom svečano ispovjedio vjeru, pri čemu bi se slavio za njih sakramental poslanja.[92]
Kakva god bila praktična rješenja, svakako bi bilo nužno sačuvati drevni redoslijed. Nadalje, insistirati na znanju i zrelosti veoma je subjektivno. Red potvrde govori o poslanju koje stoji pred krizmanicima, a ne o onome što su oni pokazali u svojoj kršćanskoj »zrelosti«. Konačno, sama fizička dob nije po sebi mjerilo. Osim toga, koliko god mi to ne željeli priznati, prva pričest i krizma sa stanovišta su roditelja kulturološka datost jako prisutna u našoj sredini,[93] a u isto vrijeme, s naše strane, pričest i krizma jesu ona »poluga« kojom postižemo da djeca i mladi dolaze na katehezu.[94] Tko tu stvarno može jamčiti »zrelost«? Župnikova prosudba? Da se poslužimo Ezekielovom slikom, jedino Božji Duh može od suhih i mrtvih kostiju učiniti silno mnoštvo ljudi koji hvale Boga (Ez 37, 1-14).
Tekst je izvadak iz knjige Liturgijska sakramentologija, str. 57-75.
[1] Usp. Z. PAŽIN, Mjesto sakramenta potvrde u kršćanskoj inicijaciji, u: I. DŽINIĆ, I. RAGUŽ (ur.), Iščekivati i požurivati dolazak Dana Božjega. Zbornik radova u čast prof. dr. sc. Peri Aračiću prigodom 65. obljetnice života, Đakovo, 2009., 285-303. Za povijest slavljenja ovog sakramenta vidi: A. MATELJAN, Otajstvo poslanja. Sakrament potvrde, Split, 2004., 53-124.
[2] S druge pak strane, ne možemo reći da Dj donose sustavan nauk o silasku Duha Svetoga po polaganju ruku. Tako se u slučaju Kornelija izvješćuje kako je Duh Sveti sišao na nj i prije krštenja (Dj 10, 14).
[3] TERTULIJAN, Spis o krstu, br. 6, 1, 57., 59.
[4] AUGUSTIN, Govor 272, Govori – 1, Makarska, 1990., 207., 300.
[5] Usp. CIPRIJAN, Epistola, br. 73, 9, u: W. von HARTEL (ur.), Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum (= CSEL), III/2, Wien, 1871., 784-785. Usp. A. NOCENT, I tre sacramenti dell’ iniziazione cristiana, 98.
[6] Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. I sacramenti – i sacramentali, 150. Za povijest slavljenja ovog sakramenta usp. još vrijedne priloge na hrvatskom: V. ZAGORAC, Kristova otajstva, Zagreb, 1998., 51.-60.; A. ADAM, Uvod u katoličku liturgiju, Zadar, 1993., 141-146.; F. COURTH, Sakramenti. Priručnik za teološki studij i praksu, Đakovo, 1997., 191-219.; T. SCHNITZLER, O značenju sakramenata, Zagreb, 1998., 51-76.
[7] U današnjem Redu potvrde zadržan je upravo taj termin: »Accipe signaculum Doni Spiritus Sancti« = »Primi pečat Dara Duha Svetoga.« Usp. Pontificale Romanum ex decreto sacrosancti concilii Vaticani II instauratum, auctoritate Pauli PP. VI promulgatum. Ordo confirmationis, br. 74; RPt, br. 74.
[8] Epist. ad Iubaianum, br. 73, 9, citirano prema M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. I sacramenti – i sacramentali, 151.
[9] Usp. isto, 151-153.
[10] Valja napomenuti da Hipolit ima namjeru donijeti »drevnu« predaju, tako da on opisuje obrede nešto starije od njegova vremena. Nadalje, iako govorimo o Hipolitu kao autoru, ovaj se spis u stvarnosti tek pripisuje Hipolitu, jer se ne može sa sigurnošću utvrditi da je on autor. Djelo je vjerojatno sastavljeno iz više izvora.
[11] IPPOLITO DI ROMA, La tradizione apostolica, br. 21, 83-85.
[12] Ostatak toga vidimo i danas. Kada svećenik krsti dijete, neposredno nakon krštenja slijedi pomazanje krizmenim uljem, a da se ne radi o obredu krizmanja, što, ipak, malo zbunjuje. Krizmanik se pomazuje krizmenim uljem – a to ipak nije krizma!
[13] ĆIRIL JERUZALEMSKI, Mistagoške kateheze, br. 3, 4, Split, 2005., 203-204.
[14] Usp. Trebnik, Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, Beograd, 1983., 55. Usp. još: L. MIRKOVIĆ, Pravoslavna liturgika ili nauka o bogosluženju Pravoslavne istočne crkve. Drugi, posebni deo (svete tajne i molitvoslalja) po liturgici V. Mitrofanocića i T. Tarnavskog, Beograd, 31983., 52.
[15] »Deinde ab episcopo datur eis spiritus septiformis. Ad consignandum inponit eis manum in his uerbis: Deus omnipotens (…) Postea signat eos in fronte de chrismate dicens: Signum Christi in uitam aeternam.« (GeV, br. 450-452.)
[16] Biskup u molitvi drži ruke ispružene nad svim krizmanicima, a zatim svakog pojedinačno pomazuje krizmenim uljem. (PRG II, br. 385-387, 109.)
[17] Za talijanski tekst vidi: http://www.totustuustools.net/magistero/b14exquo.htm a za engleski: http://www.papalencyclicals.net/Ben14/b14exquo.htm (16. 5. 2018.). Usp. A. NOCENT, I tre sacramenti dell’iniziazione cristiana, 116.
[18] RPt, br. 9.
[19] Bez pretjerivanja bismo mogli reći da su onda prilike bile takve kao kad bi danas na čelu svake župe bio biskup, s tim da su u ono vrijeme sve zajednice bile u gradovima.
[20] Usp. J. P. BOUHOT, La confermazione, sacramento della comunione ecclesiale, Torino – Leumann, 1970., 31.; L. DUCHESNE, Le Liber Pontificalis. Texte, introduction et commentaire, I, Paris, 1886., 77., 171.; M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. I sacramenti – i sacramentali, 154.
[21] H. DENZINGER, P. HÜNERMAN (ur.), Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002. (= DH), br. 215. Usp. latinski tekst prema: H. DENZINGER, A. SCHÖNMETZER (ur.), Enchiridion symbolorum, definitionum et declarationum de rebus fidei et morum, Barcinone – Friburgi – Brisgoviae, 1976. (= DS), br. 215: »De consignandis vero infantibus manifestum est non ab alio quam ab episcopo fieri licet (…) Nam presbyteris (…) cum baptizant, chrismate baptizatos ungere licet, sed quod ab episcopo fuerit consacratum, non tamen frontem ex eodem oleo signare, quod solis debetur episcopis, sum tradunt Spiritum sanctum.« Usp. A. NOCENT, I tre sacramenti dell’iniziazione cristiana, 104-105.; M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. I sacramenti – i sacramentali, 156.
[22] Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. I sacramenti – i sacramentali, 164.
[23] Altercatio Luciferiani et Ortodoxi (PL 23, 155-182); usp. J. P. BOUHOT, La confermazione, sacramento della comunione ecclesiale, 40-44.
[24] GELAZIJE, Pismo 9, §6 (PL 59, 50); usp. J. P. BOUHOT, La confermazione, sacramento della comunione ecclesiale, 52.
[25] PL 59, 406-408; usp. J. P. BOUHOT, La confermazione, sacramento della comunione ecclesiale, 53.
[26] U pismu Cum venisset Baziliju, nadbiskupu Tarnove (Bugarska). (Usp. DH, br. 785.)
[27] Npr. GeV, br. 443; 451; 615; GrA 1088, Ordo XI, 100-103.; PRG II, Ordo XCIX, br. 383-387.
[28] DH, br. 121.
[29] Usp. DH, br. 123.
[30] Usp. DH, br. 183.
[31] Ta je ublažena odluka bila temeljem nauku skolastika da u određenim slučajevima biskup može delegirati svećenika da krizma. Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. I sacramenti – i sacramentali, 165.
[32] To se vidi iz spisa De septem ordinibus krivo pripisanog sv. Jeronimu (PL 30, 156). Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. I sacramenti – i sacramentali, 165.
[33] Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. I sacramenti – i sacramentali, 165., (kan. 1).
[34] Usp. DH, br. 187.
[35] Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. I sacramenti – i sacramentali, 165.
[36] Usp. DH, br. 1071.
[37] Bula o sjedinjenju s Armencima »Exultate Deo«, 22. studenoga 1439. (DS, br. 1318.)
[38] DH, br. 1630.
[39] DH, br. 2588. Instrukcija zatim jasno govori koji su to svećenici: oni koji imaju povlasticu od Svete Stolice i oni koji to imaju po samom pravu: kardinal, opat ili prelat nullius, vikar i prefekt apostolski. (Usp. RO 1929, 403.)
[40] AAS 38(1946.), 349-354., ovdje 352.; usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. I sacramenti – i sacramentali, 166.
[42] Tako npr. konstitucija Etsi pastoralis Benedikta XIV. iz 1742., vidi DH, br. 2522-2523; usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. I sacramenti – i sacramentali, 166.; H. JEDIN, Crkveni sabori. Kratka povijest, Zagreb, 1997., 92-94.
[43] Zakonik kanonskoga prava proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., Zagreb, 1998. (= ZKP), kan. 882.
[44] Usp. ZKP, kan. 883, br. 3.
[45] »Pošto se pak krsti ona i njezin dom (…)« (Dj 16, 15); »Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom tvoj. Te iste noćne ure uze ih, opra im rane pa se odmah krsti – on i svi njegovi.« (Dj 16, 31.33)
[46] Usp. IPPOLITO DI ROMA, La tradizione apostolica, br. 21, 83-85.
[47] Dialogus contra Luciferianos, pogl. 9. (PL 23, 172C).
[48] Riječ infans označava nerazumno dijete (mlađe od 7 godina). Od sedme godine uzima se izraz puer.
[49] Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. I sacramenti – i sacramentali, 165.
[50] GeV br. 443; 449-450.
[51] GrH br. 376; 449-450.
[52] M. ANDRIEU, Les Ordines Romani du haut moyen age. Les textes, II, Louvain, 1971., Ordo XI, br. 96.
[53] PRG II, Ordo XCIX, br. 385, 109.
[54] Tako Faust Rieški pisac u Homiliji iz 5. st. (PL 7, 119-120). Usp. još: M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. I sacramenti – i sacramentali, 167.
[55] Konstitucija Eo quamvis tempore (4. svibnja. 1745.). Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. I sacramenti – i sacramentali, 167.
[56] Pontifikal uređen za njegova vremena i dalje govori da su primatelji krizme kako pueros tako i infantes. Usp. Pontificale Romanum Clementis VIII ac Urbani VIII. iussu editum, postremo a SS domino nostro Benedicto XIV. recognitum et castigatum, Venetiis, 1823., 15. Istovjetnu odredbu »infantes, pueros vel alios« donosi još Pontifikal iz 1962. Pontificale Romanum, Pars prima, Editio typica, Typis Poliglotis Vaticanis, 1962. (= PR 1962), 9. Time doslovno preuzimaju odredbe prvog izdanja Rimskog pontifikala nakon Tridentskog sabora: Pontificale Romanum. Editio princeps (1595-1596), Edizione anastatica, Introduzione e Appendice M. Sodi, A. M. Triacca (ur.), Città del Vaticano, 1997. (= PR 1595), 8.
[57] De Synodo dioecesana, knjiga VII., pogl. 10., br. 5. Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. I sacramenti – i sacramentali, 167.
[58] Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. I sacramenti – i sacramentali, 168.
[59] DH, br. 3531-3532.
[60] Usp. T. SCHNITZLER, O značenju sakramenata, 60.
[61] Usp. A. BUGNINI, La riforma liturgica (1948-1975), Roma, 1983., 596-608., osobito 600., bilješka 10.
[62] Usp. isto, 601., bilješka 15.
[63] RPt, br. 11.
[64] ZKP, kan. 889, § 2.
[65] ZKP, kan. 891.
[66] Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, 1994. (= KKC), br. 1307. Usp. ZKP, kan. 891; 883, § 3.
[67] KKC, br. 1308.
[68] Službene vijesti HBK, 2(1994.), 8.
[69] Ti si Krist – za nas i za sve ljude. Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, Đakovo, 2008., br. 427. Napomenimo i ovo: u sinodskoj raspravi, u izdvojenom glasovanju, od 136 prisutnih sinodskih članova, njih 117 (86, 03%) bilo je za to da se potvrda podjeljuje u završnim razredima osnovne škole, a od 143 sinodska člana koji su glasovali, njih 125 (87, 41%) bilo je protiv prijedloga da se sakrament potvrde podjeljuje u višim razredima srednje škole. Međutim, biskup je odlučio onako kako je odlučio. Vidi: D. ILIČIĆ, Pastoralni aspekti Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, Đakovo, 2008., 394.
[70] M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. La Messa, III, Milano, 1966. (fototipsko izdanje 2005.), 559.
[71] M. ANDRIEU, Les Ordines Romani du haut moyen age, II, Ordo XI, br. 103, 446.
[72] Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. La Messa, 560.
[73] M. ANDRIEU, Le Pontifical Romain au moyen-âge. Le Pontifical Romain du XIIe siècle, I, Città del Vaticano, 1938. (= PR XII), Ordo 31, br. 29, 246.
[74] Izvan mise se nije čuvala euharistija pod prilikama vina, jer se lako može proliti ili pokvariti.
[75] DS, br. 812.
[76] Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. La Messa, 563. Spomenimo da se zajedničko svečano slavlje prve pričesti djece ustalilo sredinom 17. st.
[77] RK, Opće napomene, br. 2.
[78] Usp. PAVAO VI., Apostolska konstitucija o sakramentu potvrde »Divinae consortium naturae«, 7-15.
[79] RK, br. 103.
[80] PAVAO VI., Apostolska konstitucija o sakramentu potvrde »Divinae consortium naturae«, 14.
[81] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o Crkvi »Lumen gentium«, u: ISTI, Dokumenti, Zagreb, 1993. (dalje u tekstu = LG).
[82] RPt, br. 1-2.
[83] Isto, br. 12.
[84] Isto, br. 5.
[85] Isto, br. 9.
[86] KKC, br. 1308.
[87] Usp. A. NOCENT, I tre sacramenti dell’ iniziazione cristiana, 128.
[88] Usp. A. CRNČEVIĆ, I. ŠAŠKO, Na vrelu liturgije. Teološka polazišta za novost slavljenja i življenja vjere, Zagreb, 2009., 197.
[89] Kao zanimljivost navodim da je jedna Katehetska škola u Zagrebu bila posvećena pitanju mogu li uopće mentalno hendikepirana djeca pristupiti potvrdi! Kao predavač nisam baš sve prisutne uspio uvjeriti da je to u redu!
[90] Indikativno je, naime, da Sveta Stolica, kada je u pitanju liturgija, u mnogim, mnogo jednostavnijim i manje važnim stvarima, ne daje takvu slobodu biskupskim konferencijama. Očigledno je u ovome slučaju taj »vrući krumpir« prepustila biskupskim konferencijama.
[91] Slobodno možemo postaviti pitanje svećenika koji je od biskupa delegiran podjeljivati krizmu. Ako već biskup ne krizma (što je idealan slučaj), koju svrhu ima delegat? Nije li župnik, da tako kažemo, već po pravu biskupov delegat?
[92] Tako npr. A. NOCENT, I tre sacramenti dell’ iniziazione cristiana, 129.; T. SCHNITZLER, O značenju sakramenata, 60.; M. ŠKARICA, Potvrda, sakrament punine dara duha Svetoga, u: Bogoslovska smotra 71(2001.)4, 497-528.; I. ŠAŠKO, Sakrament potvrde kao teološko-liturgijski izazov promišljanju i osmišljavanju pastorala, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije (= VĐSB) 125(1997.)2, 80-85.; N. BULAT, Suvremena teološka problematika sakramenta potvrde, u: Služba Božja 3(1977.), 213-225.
[93] Ne smijemo zatvarati oči pred činjenicom da neki (ili mnogi) mladi doživljavaju krizmu kao završetak vjeronauka, obiteljsko slavlje s poklonima, a da u isto vrijeme to baš i nema neke veze sa svim onim o čem su na katehezi učili o krizmu.
[94] K tomu se mladi osjećaju prinuđenima da u srednjoj školi izabiru vjeronauk, a ne etiku, dočim oni, koji put, više gledaju koji im je profesor simpatičniji i gdje moraju manje učiti…