Sakrament potvrde

Danas se u svakodnevnom govoru sakrament potvrde naziva i krizmom, no, to ponekad može izazvati nepotrebnu jezičnu nejasnoću. Naime, krizma je grčka riječ koja znači pomast, pomazanje, odnosno označava mješavinu maslinovog ulja i balzama, koju posvećuje biskup na Veliki četvrtak, točnije na prijepodnevnoj Misi posvete ulja.

Mi ćemo koristiti i pojam krizma i pojam potvrda, a iz konteksta će se lako otkriti točno značenje.

1. BIBLIJSKO-TEOLOŠKO ZNAČENJE SAKRAMENTA POTVRDE

a) Biblijsko utemeljenje sakramenta potvrde

Danas mnogi prigovaraju Crkvi u smislu da je potvrda neki vid ponavljanja krštenja, da je taj sakrament nepotreban i slično. No, već se u Starom zavjetu naviješta izlijevanje Duha Svetoga, a vjerujemo da se to na najsnažniji način ostvaruje u sakramentu potvrde. Tako se npr. u starozavjetnim tekstovima može uočiti da Bog obećava da će se snaga Duha Svetoga izliti na Mesiju, Božjeg pomazanika (usp. Iz 11,2; 42,1; 48,16; 61,1-3), zatim na sve Izraelce (usp. Iz 44,3; Ez 36,27) i na kraju na svakog čovjeka (usp. Jl 3,1-4).

U Novom zavjetu izlijevanje se Duha Svetoga na iščekivanog Mesiju – Isusa Krista, na najočitiji način ostvarilo na Isusovu krštenju. Tako nam evanđelja svjedoče da je, onda kad ga je Ivan Krstitelj krstio, na njega sišao Duh u obliku goluba (usp. Mk 1,10) i ostao na njemu (usp. Iv 1,32).

Cjelokupno je Isusovo djelovanje obilježeno snagom Duha Svetoga. Također, za života je često obećavao učenicima da će im poslati Duha Svetoga, što se ostvarilo njegovim uskrsnućem, a očitovalo na židovski blagdan Pedesetnice, koji se zbog toga naziva blagdan Duhova. Tada je, naime, Duh Sveti sišao na Isusove učenike u obliku trostrukog znaka: šuma s neba, razdijeljenih ognjenih jezika i govorenja tuđim jezicima. Duh Sveti je, dakle, sišao na već krštene Isusove učenike, a pridružili su im se i Židovi iz dijaspore, te su ih apostoli krstili i na njih je sišao Duh Sveti.

Novi zavjet pokazuje kako su apostoli Duha Svetog prenosili polaganjem ruku. Naime, u početku su krstili uranjanjem nove kršćane, a potom su na njih polagali ruke da siđe Duh Sveti. Od tada su apostoli, prepoznavši Kristovu volju, novokršenicima podjeljivali dar Duha polaganjem ruku (usp. Dj 8,15-17; 19,5-6). Nakon tog događaja, kako nam svjedoče Djela apostolska, Duh Sveti je snažno vodio prvu Crkvu i vodi je dan-danas.

No, danas mnoge Crkve reformacije niječu da je sakrament potvrde ustanovio Isus Krist, prigovaraju da se on po sakramentalnoj milosti ne razlikuje od sakramenta krsta, te da se iz Svetog pisma nigdje ne vidi da je Kristova volja bila da se taj sakrament podjeljuje polaganjem ruku ili mazanjem krizmom.

Istina je da Krist nije izričitim riječima ustanovio taj sakrament, ali su apostoli bez sumnje prepoznali njegovu volju da se on ipak slavi i razlikuje od krštenja, iako im nije ostavio točan izgled obreda. Naime, na dan Pedesetnice su primili Duha Svetoga već kršteni apostoli, pa su ga polaganjem ruku prenijeli i na one koje su tada prethodno krstili. To pokazuje da su sakramenti krsta i potvrde u uskoj vezi, ali se međusobno i razlikuju.

b) Teologija sakramenta potvrde

Kao što smo već ranije rekli, krst, euharistija i potvrda predstavljaju sakramente kršćanske inicijacije, pa se zbog toga netko može u punom smislu nazvati kršćanin tek kada primi sva ta tri sakramenta.

Što se tiče teologije samog sakramenta potvrde, Crkva naučava kako po njemu oni koji su već kršteni primaju još snažnije snagu Duha Svetoga. Naime, kršćanin je po kršenju više ucijepljen u Krista, njegovu muku, smrt i uskrsnuće, a po krizmi se više združuje s Duhom Svetim. Budući da su krizmanici ili potvrđenici dovoljno odrasli i zreli da slobodno prihvate onu vjeru koju su za njih na njihovu krštenju garantirali roditelji i kumovi, od njih se očekuje da se otvore djelovanju snage Duha Svetog. Zato se potvrda često naziva sakramentom kršćanske zrelosti.
Zbog toga je potvrda sakrament kojim se kršćanin treba jače vezati uz Crkvu i sam postati aktivnim članom, odnosno sakrament s kojim preuzima dužnost svjedočenja svoje vjere, npr. ispravnim životom, angažmanom na društvenom i karitativnom planu, preuzimanjem nekih “crkvenih službi” i slično. Nažalost, nerijetko u praksi sakrament krizme postaje sakrament “izlaska iz Crkve”, a ne istinskog ucjepljenja u nju.

Crkva naučava da potvrda, poput krštenja i svetog reda, u osobi ostavlja unutarnji neizbrisiv biljeg, po kojemu je trajno sjedinjena s Kristom, te se zbog toga sakrament potvrde ne može ponoviti.

Sakrementi krst i potvrda su, dakle, u uskoj vezi. No, dok krštenje biva više na posvećenje same osobe, potvrda je sakrament kojim se osoba treba više, vođena Duhom Svetim, otvoriti javnom djelovanju. Povezanost je krsta i potvrde (i euharistije) bila izraženija u prvoj Crkvi, kada su se oni zajedno podjeljivali, uglavnom odraslim osobama.

U istočnim (pravoslavnim) Crkvama i dan danas se oni podjeljuju zajedno. Kod nas se oni u redovitim slučajevima podjeljuju odvojeno, odnosno krštenje u prvim danima života, a potvrda u odraslijoj dobi. Ipak, i u Zapadnoj Crkvi postoji praksa, u slučaju slavljenja sakramenata inicijacije odraslih, da se ta dva sakramenta podjeljuju susljedno, a nakon njih neposredno slijedi sakrament euharistije.

2. LITURGIJSKO-PASTORALNO ZNAČENJE SAKRAMENTA POTVRDE

a) Povijesni pregled podjeljivanja sakramenta potvrde

Sakrament se potvrde kroz povijest nije jednako svugdje podjeljivao, ali je uvijek zadržao bitno značenje – izlijevanje Duha Svetoga. Naime, kao što smo već rekli, apostoli su prepoznali Kristovu volju da se taj sakrament podjeljuje, ali budući da sam Isus nije pokazao kako, nastale su i različite prakse.

Do 5. st. podjeljivanje je sakramenta potvrde slijedilo odmah iza krštenja. Potvrdu je otpočetka valjano podjeljivao samo biskup, kao nasljednik apostola (a to nisu svećenici i đakoni). Tako su npr. svećenici krštavali djecu u svojoj župi, a kada bi biskup našao vremena i došao u tu župu, podijelio je sakrament potvrde svoj djeci koja su krštena. Tako se češće događalo da se potvrda u jednoj župi dijelila jednom u nekoliko godina.

Zbog toga su biskupi na Istoku dopustili svojim svećenicima da nakon krštenja podijele odmah i krizmu. Ta se praksa kod njih zadržala do danas. Naime, u Pravoslavnim se Crkvama mala djeca istovremeno krste, krizmaju, te im se da pričest. Vjerojatno to ima negativnog utjecaja na religioznu nezainteresiranost kod velikog broja pravoslavaca, jer je njihovo uvođenje u kršćanstvo završeno već samom inicijacijom.

U Zapadnoj Crkvi se sakrament potvrde podjeljivao polaganjem ruku, a u Istočnoj mazanjem krizmom. Na Istoku se smatralo da onaj tko maže krizmom ujedno tim činom ima i položene ruke nad potvrđenikom, dok je Zapad smatrao da je potrebno posebno vidljivo polaganje ruku. Taj je stav Zapadne Crkve svakako opravdan jer su apostoli, kako to svjedoče Djela apostolska, dijelili Duha Svetog upravo polaganjem ruku.

No, uskoro je prevladala praksa Istoka, tako da se i na Zapadu počelo mazati krizmom, odnosno biskupi su i polagali ruke i mazali krizmom potvrđenika. Ali, budući da je bivao sve veći broj potvrđenika, biskup više nije polagao ruke nad svaku osobu, nego je držao podignute ruke nad svima odjednom. Krizmom je, naprotiv, pomazao svakog pojedinačno. Zato se počelo shvaćati da je pomazanje, jer se ono vrši nad svakim pojedinačno, pravi sakramentalni čin.

Da bi pomirio te dvije različite prakse podjeljivanja potvrde: polaganje ruku i mazanje krizmom, papa Benedikt XIV. je u 18. st. odredio da biskup treba, dok maže potvrđenika, imati položenu ruku na njegovoj glavi. Takvo polaganje ruke ostaje neprimjetno. Uz to nezamjetljivo polaganje, ostala je na Zapadu i praksa polaganja ruku nad svima prije samog pristupa podjeljivanju potvrde.

Dakle, danas u Katoličkoj Crkvi imamo dva polaganja ruku: najprije na samom početku obreda biskup drži ispružene obje ruke nad svima koji će biti potvrđeni, a poslije, kod samog podjeljivanja sakramenta, dok maže krizmom ima položenu desnu ruku na povrđenikovoj glavi. Ono prvo polaganje ruku spada u šire ceremonije, a ovo drugo, neprimjetno, na samu bit sakramenta.

Što se tiče forme (riječi) potvrde, postoje zapisi da se u 4. i 5. st. u Istočnoj Crkvi pojavljuju tragovi današnjih riječi: Pečat dara Duha Svetoga. Na Zapadu se u 12. st. pojavljuje ova formula: Znamenujem te znakom križa i potvrđujem te krizmom spasenja. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Donedavno se tako potvrđivalo u Katoličkoj Crkvi. U najnovije je vrijeme gotovo u potpunosti preuzeta stara istočna formula, tako da se danas kod nas pri mazanju krizmom izgovaraju ove riječi: Primi pečat dara Duha Svetog.

Od kada je nastala praksa da se krštavaju mala djeca pa do 13. st., uglavnom su se potvrđivala djeca do sedme godine života. Od 13. st. do danas najniža granica da bi netko primio sakrament potvrde iznosi sedam godina. Ipak, u 19. je st. ponegdje nastala praksa da se dijeli potvrda djeci od 13. do 15. godine.

b) Podjeljivanje sakramenta potvrde danas

Da bi podjeljivanje sakramenta potvrde bilo valjano, potrebni su neki uvjeti.

MATERIJA. Materija, odnosno tvar koja se koristi u sakramentu potvrde je krizma, mješavina maslinova ulja i balzama.

FORMA. Današnja forma, odnosno riječi koje se izgovaraju pri podjeljivanju sakramenta potvrde glase: Primi pečat dara Duha Svetoga. Sakrament se potvrde, dakle podjeljuje pomazanjem krizmenim uljem na čelu koje se izvodi polaganjem ruke i riječima: “Primi pečat dara Duha Svetoga”.

DJELITELJ SAKRAMENTA. Redoviti je djelitelj sakramenta potvrde biskup. Naime, samo su apostoli u prvo vrijeme Crkve, a ne i drugi, polaganjem ruku prenosili Duha Svetog vjernicima. Budući da su biskupi nasljednici apostola, a to nisu svećenici ni đakoni, samo su oni redoviti djelitelji potvrde.

Ipak, budući da biskup ne može sve osobno krizmati, osim njega to mogu činiti još neki klerici koje je za to ovlastila Sveta Stolica ili biskup, a koji gotovo redovito imaju neka zaduženja u biskupiji. U slučaju smrtne opasnosti sakrament potvrde može podijeliti svaki svećenik. Ako ima vremena, poželjno je da se održi čitav obred, ali u krajnjoj nuždi dovoljno je da pomaže krizmom i izgovori riječi: N. N. Primi pečat dara Duha Svetoga.

PRIMATELJ SAKRAMENTA. Primatelji sakramenta potvrde moraju prethodno biti kršteni. Osim toga službena Crkva propisuje da trebaju biti u dobi od oko sedam godina, ali i da pojedine biskupske konferencije mogu propisati drukčije. Tako je npr. bivša Biskupska konferencija Jugoslavije (BKJ) 1. 12. 1971. propisala da se kod nas potvrda podjeljuje u višim razredima osnovne škole, i to nakon najmanje četiri godine redovitog pohađanja vjeronauka.

KUMOVI. Kumovi imaju sličnu ulogu kao i kod krštenja, odnosno pomažu krizmanicima u duhovnom rastu. Zbog toga se preporuča da kum koji je bio na krštenju bude i na potvrdi. Kum mora biti moralna osoba, dovoljno psihički i fizički zrela, biti katolik, onaj koji je primio krštenje, potvrdu i pričest, te da nije pod nekom crkvenom kaznom. Nije nužno da potvrđenik ima kuma, nego i sami roditelji mogu predstaviti svoju djecu.

MJESTO I VRIJEME. Što se tiče mjesta i vremena podjeljivanja, preporuča se da to bude u crkvi, pod slavljem sv. mise. Ako se zbog opravdanih razloga to ne može ostvariti (npr. premala crkva), može se podijeliti i u nekom drugom prostoru ili vani. Također, zbog opravdanih razloga, može se podijeliti i izvan sv. mise.

OBRED. Obred podjeljivanja potvrde pod sv. misom teče ovako: Nakon što se pročita evanđelje, biskup i svećenici supotvrditelji (oni koji pomažu biskupu) sjednu, a župnik, đakon ili kateheta predstavi potvrđenike ili, ako ih je velik broj, rasporedi na jednom mjestu pred biskupom.

Zatim biskup održi kratku homiliju (tumačenje pročitanih biblijskih tekstova, “propovijed”), nakon čega slijedi obnova krsnih obećanja (gdje biskup pita krizmanike Odričete li se sotone…?; Vjerujete li u Boga Oca… Isusa Krista… Duha Svetoga… Crkvu katoličku…?).

Nakon toga biskup, okružen supotvrditeljima, stoji sklopljenih ruku i pozove, točno određenim riječima, na molitvu da Bog izlije na potvrđenike Duha Svetoga. Zatim svi ostaju u kratkoj šutnji, a potom biskup i supotvrditelji ispruže ruke nad sve potvrđenike, te biskup za njih moli: Svemogući Bože… Pošalji na njih Duha Svetoga…

Tada đakon pruži biskupu svetu krizmu, a biskup dolazi do svakog krizmanika (ili krizmanici dolaze biskupu). Kum krizmaniku položi desnu ruku na rame i kaže biskupu potvrđenikovo ime (ili pruži ceduljicu na kojoj se nalaze njegovi podaci). Poslije toga, biskup umoči vrh palca desne ruke u krizmu i na potvrđenikovu čelu pravi znak križa, te govori: N. N. Primi pečat dara Duha Svetoga. Na to krizmanik odgovori: Amen. Biskup doda: Mir tebi. Potvrđenik uzvrati: I s duhom tvojim.

Slijedi sveopća molitva (molitva vjernika), a nakon nje se nastavlja s euharistijskom službom (izostavlja se Vjerovanje). Na kraju mise biskup može podijeliti poseban blagoslov.

Sličan je obred podjeljivanja sakramenta potvrde i kada se ona dijeli izvan mise, osim što nakon sveopće molitve slijedi molitva Gospodnja (Očenaš) i nakon njega obred završava, i to s biskupovim blagoslovom.

S obzirom na sve rečeno o sakramentu potvrde, moglo bi se pomisliti kako postoji nejasna razlika između krštenja i potvrde. Naime, nema sumnje kako već u sakramentu krsta primamo Duha Svetoga, jednako kao što u sakramentu potvrde sudjelujemo na Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću. No, apostoli su od samih početaka prepoznali Kristovu volju da postoje dva odvojena sakramenta, te da u potvrdi kršćanin osobnije prihvaća Božju milost i darove Duha Svetoga, koji ga osposobljuju za zrelo kršćansko djelovanje.

Kada bi to uistinu shvaćali svi potvrđenici, postajali bi oni koji se predaju snazi Duha Svetoga i nastoje izgraditi pravedniju vlastitu sredinu i društvo uopće. Također, nastojali bi se što više angažirati u svojoj župi, te tako svjedočiti svoju zrelu vjeru.