Samo Bog jamči čovjekovu veličinu

Predavanje kardinala Josepha Ratzingera na susretu
kateheta (vjeroučitelja) i nastavnika religije

Nedjelja 10. prosinca 2000.

Ljudski se život ne ostvaruje sâm od sebe. Naš je život otvoreno pitanje, nedovršen pothvat koji tek treba dovršiti i ostvariti. Temeljno je pitanje svakoga čovjeka: kako se to postiže – postati čovjekom? Kako se uči umijeće življenja? Koji je put k sreći?

Evangelizirati znači: pokazivati taj put – naučavati umijeće življenja. Na početku svoga javnoga života Isus kaže: „On me posla blagovjesnikom biti siromasima“ (Luka 4, 18); to znači: imam odgovor na vaše temeljno pitanje; pokazujem vam put života, put k sreći – dapače: Ja sam taj put.

Najdublje siromaštvo jest nesposobnost radovanja, dȍsada života koji se smatra apsurdnim i proturječnim. To siromaštvo danas je vrlo rašireno, u vrlo različitim oblicima kako u materijalno bogatim društvima tako i u siromašnim zemljama. Nesposobnost radovanja pretpostavlja i proizvodi nesposobnost ljubiti, proizvodi zavist, pohlepu – sve poroke koji razaraju živote pojedinaca i svijeta.

Stoga nam je potrebna nova evangelizacija – ako umijeće življenja ostaje nepoznato, sve ostalo više ne funkcionira. Ali to umijeće nije predmet znanosti – to umijeće može priopćavati samo onaj tko ima život – onaj tko je Radosna vijest u osobi, uosobljeno Evanđelje.

I. Struktura i metoda u novoj evangelizaciji

1. Struktura

Prije nego što progovorim o temeljnim sadržajima nove evangelizacije, želio bih reći nekoliko riječi o njezinoj strukturi i prikladnoj metodi.

Crkva uvijek naviješta Evanđelje i nikada nije prekinula hod evangelizacije. Svaki dan slavi euharistijsko otajstvo, dijeli sveta otajstva, proglašava riječ života – Božju riječ, zauzima se za pravednost i ljubav. I ta evangelizacija donosi plodove: daje svjetlo i radost, daje put života mnogim ljudima; mnogi drugi žive, često i ne znajući, od svjetla i topline koja zrači iz te stalne evangelizacije.

No, primjećujemo rastući tijek odkršćanjenja i gubitka bitnih ljudskih vrjednota koji je zabrinjavajući. Velik dio današnjega čovječanstva u trajnoj evangelizaciji Crkve ne nalazi Radosnu vijest, odnosno uvjerljiv odgovor na pitanje: kako živjeti?

Stoga, uz trajnu evangelizaciju, koja se nikada ne prekida i koja se nikada ne smije prekinuti, tražimo novu evangelizaciju, sposobnu doprijeti da je čuje onaj svijet koji nema pristupa „klasičnoj“ evangelizaciji. Svima je potrebno Evanđelje; Evanđelje je namijenjeno svima, a ne samo određenomu krugu i stoga smo prisiljeni tražiti nove načine kako svima donijeti Evanđelje.

Ali tu nastaje još jedno iskušenje – iskušenje nestrpljivosti, iskušenje da se odmah traži veliki uspjeh, da se traže veliki brojevi. A to nije Božji način. Za Kraljevstvo Božje, a time i za evangelizaciju, sredstvo i provodnik Kraljevstva Božjega, uvijek vrijedi prispodoba o gorušičinu zrnu (usp. Marko 4, 31–32).

Kraljevstvo Božje uvijek iznova počinje tim znakom. Nova evangelizacija ne može značiti: novim i istančanijim načinima odmah privući veliko mnoštvo koje se udaljilo od Crkve. Ne – to nije obećanje nove evangelizacije.

Nova evangelizacija znači: nemojte se zadovoljiti činjenicom da je veliko stablo sveopće Crkve izraslo iz gorušičina sjemena, nemojte misliti da je dovoljna činjenica da na njegovim granama mogu naći mjesta mnoge različite ptice – nego se usudite ponovo, s poniznošću maloga zrna, prepuštajući Bogu kada će i kako rasti (Marko 4, 26–29).

Velike stvari uvijek počinju od sitnice, a masovni pokreti uvijek su prolazni. U svojoj viziji tijeka evolucije Teilhard de Chardin govori o „bjelini početaka“ (le blanc des origines): Početak nove vrste nevidljiv je i nedostupan za znanstveno istraživanje. Izvori su skriveni – premali. Drugim riječima: velika stvarnost počinje u poniznosti.

Ostavimo po strani je li i u kojoj mjeri Teilhard u pravu sa svojim evolucijskim teorijama; zakon nevidljivoga podrijetla govori istinu – istinu prisutnu upravo u Božjem djelovanju u povijesti: „Nije vas Gospodin odabrao i prihvatio zato što biste vi bili brojniji od svih naroda – vi ste zapravo najmanji – nego zato što vas Gospodin ljubi“ (Ponovljeni zakon 7, 7–8), Božja je poruka izraelskomu narodu u Starom Zavjetu. Ona izražava temeljni paradoks povijesti spasenja: naravno, Bog ne računa s velikim brojevima; vanjska moć nije znak Njegove nazočnosti.

Većina Isusovih prispodoba ukazuje na tu strukturu božanskoga djelovanja i tako odgovara na zabrinutost učenika, koji su očekivali mnogo više uspjeha i znakova od Mesije – onakva uspjeha koji je Sotona ponudio Gospodinu: „Sve ću ti to dati – sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu – ako mi se ničice pokloniš“ (Matej 4, 8–9).

Pavao je na kraju svoga života zasigurno imao dojam da je donio Radosnu vijest do kraja Zemlje: „Tako sam od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika pronio evanđelje Kristovo“ (Rimljanima 15, 19), ali kršćani su bile male zajednice razasute diljem svijeta, beznačajni prema svjetovnim mjerilima. Oni su zapravo bili kvasac koji iznutra prodire u tijesto i nosili su u sebi budućnost svijeta (usp. Matej 13, 33).

Stara poslovica kaže: „Uspjeh nije ime Bogu“.[1] Nova evangelizacija mora se podložiti otajstvu gorušičina zrna i ne očekivati da će odmah proizvesti veliko stablo. Ili živimo previše u sigurnosti već postojećega velikoga stabla ili u nestrpljenju da imamo veće, životnije stablo – umjesto toga moramo prihvatiti otajstvo da je Crkva u isto vrijeme veliko drvo i vrlo malo sjeme. U povijesti spasenja uvijek je Veliki petak i Uskrsna nedjelja u isto vrijeme…

2. Metoda

Iz te strukture nove evangelizacije proistječe i prava metoda. Naravno, moramo koristiti suvremene metode na razuman način da nas se čuje – ili bolje: da učinimo dostupnim i razumljivim Gospodinov glas… Ne tražimo slušanje za sebe – ne želimo povećati moć i širenje svojih ustanova, nego želimo služiti dobru osobâ i čovječanstva dajući prostor Onomu koji je Život.

To izvlaštenje vlastitoga ja prinoseći ga Kristu za spasenje ljudi temeljni je uvjet istinske predanosti Evanđelju. „Ja sam došao u ime Otca svoga i vi me ne primate. Dođe li tko drugi u svoje ime, njega ćete primiti“, govori Gospodin (Ivan 5, 43). Suprotno tomu, obilježje je Antikrista da govori u svoje ime.

Sinov Znak jest Njegovo zajedništvo s Otcem. Sin nas uvodi u trojstveno zajedništvo, u krug vječne ljubavi, čije su Osobe „čisti odnosi“, čisti čin davanja i prihvaćanja. Trojstveni naum – vidljiv u Sinu, koji ne govori u svoje ime – pokazuje oblik života istinskoga evangelizatora – doista, ne evangelizira se samo oblikom govora, nego oblikom življenja: živjeti slušajući, u osluškivanju, i učiniti se Očevim glasom, dajući svoj glas Njemu. „Ne će govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje“, govori Gospodin o Duhu Svetom (Ivan 16, 13).

Taj kristološki i pneumatološki oblik evangelizacije ujedno je i ekleziološki oblik: Gospodin i Duh grade Crkvu, komuniciraju u Crkvi. Navještaj Krista, naviještanje Kraljevstva Božjega pretpostavlja osluškivanje njegova glasa u glasu Crkve. „Ne govoriti u svoje ime“ znači: govoriti u poslanju Crkve…

Iz toga zakona izvlaštenja proizlaze vrlo praktične posljedice. Treba proučiti sve razumne i ćudoredno prihvatljive metode – dužnost je iskoristiti te komunikacijske mogućnosti. Ali riječi i sve umijeće priopćavanja ne mogu pridobiti ljudsku osobu u onoj dubini do koje mora doći Evanđelje. Prije nekoliko godina čitao sam životopis izvrsnoga svećenika XX. stoljeća, don Didima [Mantiera, 1912.–1991.], župnika Bassana del Grappa. U njegovim bilješkama nalaze se zlatne riječi, plod života molitve i razmatranja. Don Didimo o našoj temi kaže primjerice: „Isus je po danu propovijedao, a po noći molio“.

S tih nekoliko riječi htio je reći: Isus je morao steći učenike od Boga. To uvijek vrijedi. Mi ne možemo steći ljude. Moramo ih zadobiti od Boga za Boga. Svi su načini isprazni ako nisu utemeljeni na molitvi. Riječ navještaja uvijek mora biti natopljena snažnim životom molitve.

Moramo dodati još jedan korak. Isus je propovijedao danju, molio noću – to nije sve. Cijeli njegov život bio je – kako to vrlo lijepo prikazuje Evanđelje svetoga Luke – put prema križu, uzlazak prema Jeruzalemu. Isus nije otkupio svijet lijepim riječima, nego mukom i smrću. Ta njegova muka neiscrpan je izvor života za svijet; Muka daje snagu Njegovoj riječi.

Sam je Gospodin – proširujući i pojačavajući prispodobu o gorušičinu zrnu – uobličio taj zakon plodnosti riječima o pšeničnu zrnu koje umire pavši na zemlju (Ivan 12, 24). I taj je zakon na snazi do svršetka svijeta te je – zajedno s otajstvom gorušičina zrna – temeljan za novu evangelizaciju. Sva povijest to dokazuje.

Bilo bi lako to pokazati u povijesti kršćanstva. Ovdje želim podsjetiti samo na početak evangelizacije u životu svetoga Pavla. Uspjeh njegova poslanja nije bio plod velikoga govorničkoga umijeća ili pastirske razboritosti; plodnost je bila povezana s patnjom, sa zajedništvom u muci s Kristom (usp. Prva Korinćanima 2, 1–5; Druga Korinćanima 5, 7; 11, 10; 11, 30–33; Galaćanima 4, 12–14).

„Ali mu se znak ne će dati doli znak Jone proroka“ (Matej 12, 39), rekao je Gospodin. Jonin znak jest raspeti Krist – svjedoci su oni koji dopunjavaju ono „što nedostaje mukama Kristovim“ (Kološanima 1, 24). U svim razdobljima povijesti uvijek su se obistinjivale Tertulijanove riječi: krv mučenika jest sjeme.

To isto na vrlo lijep način kaže sveti Augustin, tumačeći 21. poglavlje Ivanova Evanđelja, gdje su tijesno povezani proročanstvo o Petrovu mučeništvu i nalog da pase, odnosno uspostava njegova prvenstva.

Redak Ivan 21, 16 sveti Augustin tumači na sljedeći način: „Pasi ovce moje“ znači trpi za ovce moje. Majka ne može roditi dijete bez bolova. Svaki porođaj zahtijeva patnju, jest patnja, a postati kršćaninom jest porođaj (Sermo Guelf. 32 PLS 2, 640). Recimo to još jednom Gospodinovim riječima: „Kraljevstvo nebesko silom se probija“ (Matej 11, 12; Luka 16, 16), tj. traži silu, ali Božja sila jest patnja, to je križ. Ne možemo dati život drugima, a da ne damo svoj život.

Gore navedeni tijek izvlaštenja konkretan je oblik (izražen u mnogo različitih oblika) davanja vlastita života. I pomislimo na Spasiteljeve riječi: „tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga“ (Marko 8, 35).

II. Bitni sadržaji nove evangelizacije

1. Obraćenje

Što se tiče sadržaja nove evangelizacije, treba prije svega imati na umu neodvojivost Staroga i Novoga Zavjeta. Temeljni sadržaj Staroga Zavjeta sažet je u poruci Ivana Krstitelja: „μετανοεῖτε, metanoeĩte – Obratite se!“ (Matej 3, 2). Nema pristupa Isusu bez Krstitelja. Do Isusa se ne može doći bez odgovora na Pretečin poziv, štoviše: Isus je preuzeo Ivanovu poruku u sintezi vlastitoga propovijedanja: „μετανοεῖτε καὶ πιστεύετε ἐν τῷ εὐαγγελίῳ, metanoeĩte kaì pisteúete en tō͂i euangelíōi – Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ (Marko 1, 15).

Grčka riječ za obratiti se μετανοέω, metanoéō znači:

promijeniti / propitati / preispitati vlastiti i zajednički način života;
dopustiti Bogu da uđe u mjerila vlastita života;
ne suditi više jednostavno prema trenutačnim mišljenjima.

Obratiti se posljedično znači:

ne živjeti kao što žive svi;
ne činiti kao što čine svi;
ne osjećati se opravdanim u sumnjivim, dvosmislenim, zlim postupcima zbog činjenice da drugi čine isto;
početi gledati svoj život Božjim očima;
tražiti stoga dobro, pa makar bilo i neugodno;
ne usredotočiti se na sud mnogih, ljudi, nego na sud Božji –

drugim riječima:

tražiti novi stil života, novi život.

Ništa od toga ne uključuje moralizam; svođenjem kršćanstva na ćudorednost gubi se iz vida bit Kristove poruke: dar novoga prijateljstva, dar zajedništva s Isusom, a time i s Bogom. Tko se obrati Kristu, ne kani stvarati svoju ćudorednu samodostatnost;[2] ne pretvara se da gradi vlastitu dobrotu svojom snagom.

„Obraćenje“” (μετάνοια, metánoia) znači upravo suprotno: izaći iz samodostatnosti, otkriti i prihvatiti vlastitu oskudicu – oskudicu drugih i Drugoga, Njegovo praštanje, Njegovo prijateljstvo. Neobraćeni život jest samoopravdavanje (nisam gori od drugih); obraćenje je poniznost povjeravanja sebe ljubavi Drugoga, ljubavi koja postaje mjerom i mjerilom moga života.

Ovdje moramo imati na umu i društveni vid obraćenja. Naravno, obraćenje je prije svega vrlo osoban čin, ono je osobljenje, stjecanje i davanje osobnoga otiska. Odvajam se od obrasca „živjeti kao svi ostali“ (više se ne osjećam opravdanim činjenicom da svi čine ono što ja činim) i pred Bogom pronalazim sebe, svoju osobnu odgovornost.

Ali istinsko osobljenje uvijek je i novo i dublje podruštvljavanje. „Ja“ se ponovo otvara prema „ti“, u svoj svojoj dubini, i tako se rađa novo „Mi“. Ako način života koji je raširen u svijetu podrazumijeva opasnost od odosobljenja, od življenja nevlastitoga života, nego života svih drugih, u obraćenju se mora ostvariti novo „Mi“ zajedničkoga putovanja s Bogom.

Najavljujući obraćenje moramo ponuditi i životnu zajednicu, zajednički prostor novoga načina života. Evangelizirati se ne može samo riječima; evanđelje stvara život, stvara zajednicu putovanja. Čisto pojedinačno obraćenje nema čvrstoću…

2. Kraljevstvo Božje

U pozivu na obraćenje – kao njegov temeljni uvjet – podrazumijeva se naviještanje živoga Boga. Središnjost Boga osnova je Isusove poruke. Ona mora biti i u srcu nove evangelizacije.

Ključna je riječ Isusova navještaja: Kraljevstvo Božje. Ali Kraljevstvo Božje nije stvar, društvena ili politička struktura ni utopija. Kraljevstvo Božje jest Bog. Kraljevstvo Božje znači: Bog postoji. Bog živi. Bog je nazočan i djeluje u svijetu, u našem – u mom životu.

Bog nije daleki „krajnji uzrok“, Bog nije „veliki arhitekt“ deizma, koji je sklopio stroj svijeta i sada bi bio vani – naprotiv: Bog je najprisutnija i najodlučnija zbilja u svakom činu moga života, u svakom trenutku povijesti.

U predavanju kojim se oprostio od svoje katedre na Sveučilištu u Münsteru teolog Johann Baptist Metz rekao je stvari neočekivane iz njegovih usta. U prošlosti nas je Metz učio antropocentrizmu – pravi događaj kršćanstva bila bi antropološka prekretnica, posvjetovljenje, otkriće svjetovnosti svijeta. Zatim nas je učio političkoj teologiji – političkomu obilježju vjere, pa „opasnomu spomenu“, napokon narativnoj teologiji.

Nakon toga dugoga i teškoga puta, danas nam govori: istinski problem našega vremena jest „kriza Boga“, odsutnost Boga, prerušena u ispraznu religioznost. Teologija se mora vratiti tomu da stvarno bude bogo-slovlje (teo-logija), govor o Bogu i s Bogom.

Metz je u pravu: „unum necessarium“ [jedno potrebno, Luka 10, 42] za čovjeka jest Bog. Sve se mijenja ako Bog postoji ili ako Bog ne postoji. Nažalost – i mi kršćani često živimo kao da Bog ne postoji („si Deus non daretur“). Živimo u skladu s geslom: Boga nema, a ako Ga i ima, On nema veze s tim.

Stoga evangelizacija prije svega mora govoriti o Bogu, naviještati jedinoga pravoga Boga: Stvoritelja – Posvetitelja – Sudca (usp. Katekizam Katoličke Crkve).

Ovdje treba imati na umu i praktično stajalište. Boga se ne može upoznati samo riječima. Ne poznajete osobu ako o njoj znate samo iz druge ruke. Naviještati Boga znači uvoditi u odnos s Bogom: poučavati kako moliti. Molitva je vjera na djelu. A tek u iskustvu života s Bogom pojavljuju se i dokazi o Njegovu postojanju.

Zato su škole molitve, zajednice molitve toliko važne. Postoji nadopunjavanje između osobne molitve („kad moliš, uđi u svoju sobu“ – Matej 6, 6, sami pred Božjim očima), zajedničke „paraliturgijske“ molitve („pučka religioznost“) i bogoslužne molitve.

Da, bogoslužje je prije svega molitva. Njegova je osobitost u tome što mu prvotni nositelj nismo mi (kao u skrovitoj molitvi i pučkoj religioznosti), nego sâm Bog – boslužje je actio divina [božansko djelovanje], Bog djeluje, a mi odgovaramo na Božje djelovanje.

Govoriti o Bogu i govoriti s Bogom uvijek mora ići zajedno. Naviještanje Boga putokaz je zajedništvu s Bogom u bratskom zajedništvu koje je Krist utemeljio i oživotvorio. Stoga bogoslužje (svetootajstva) nije tema uz propovijedanje živoga Boga, nego konkretizacija našega odnosa s Bogom.

U tom sklopu dopustite mi jedno općenito opažanje o bogoslužnom pitanju. Naš način slavljenja bogoslužja često je previše racionalistički. Bogoslužje postaje poučavanje čije je mjerilo: dati se razumjeti – posljedica je često da otajstvo postaje bezlično; da prevladavaju naše riječi i ponavljanje uobičajenih rečenica koje se ljudima čine pristupačnijima i ugodnijima.

Ali to je zabluda, ne samo teološka, nego i psihološka i dušobrižna. Val ezoterizma, širenje azijskih načina opuštanja i samopražnjenja pokazuju da našim bogoslužjima nešto nedostaje. Upravo u našem današnjem svijetu potrebni su nam tišina, otajstvenost iznad-pojedinačnosti i ljepota.

Bogoslužje nije izum svećenika slavitelja ili skupine stručnjaka. Bogoslužje („obred“) stoljećima je izrastalo u organskom postupku. U sebi nosi plod iskustva vjere svih naraštaja.

Čak i ako sudionici možda ne razumiju sve pojedinačne riječi, uočavaju duboko značenje, nazočnost otajstva koje nadilazi sve riječi. Slavitelj nije središte bogoslužnoga djelovanja. Slavitelj ne stoji pred pukom u svoje ime – ne govori od sebe ni za sebe, nego „in persona Cristi“ [u Kristovoj osobi]. Ne računaju se slaviteljeve osobne sposobnosti, nego samo njegova vjera, u kojoj Krist postaje lako uočljiv. „On treba rasti, a ja se umanjivati“ (Ivan 3, 30).

3. Isus Krist

Ovim razmišljanjem tema Boga već je proširena i konkretizirana u temi Isusa Krista: samo u Kristu i po Kristu tema Boga postaje istinski konkretna: Krist je Emanuel, Bog s nama – konkretizacija „Ja Jesam“, odgovor na deizam.

Danas je velika kušnja da se Isus Krist, Sin Božji svede samo na povijesnoga Isusa, čisto na čovjeka. Isusovo božanstvo nužno se ne niječe, ali određenim metodama iz Biblije se destilira Isus po našoj mjeri, Isus koji je moguć i razumljiv po mjerilima naše historiografije. Ali taj „povijesni Isus“ jest umjetna tvorevina, slika svojih autora, a ne slika Boga živoga (usp. Druga Korinćanima 4, 4; Kološanima 1, 15).

Krist vjere nije mit. Takozvani povijesni Isus mitološki je lik koji su različiti tumači sami izmislili. Dvjesta godina povijesti „povijesnoga Isusa“ vjerno odražava povijest filozofijâ i ideologijâ toga razdoblja.

U sklopu ovoga predavanja ne mogu ulaziti u sadržaj naviještanja Spasitelja. Želio bih samo ukratko spomenuti dva važna vida.

Prvi je nasljedovanje Krista – Krist se nudi kao put moga života. Nasljedovati Krista ne znači: oponašati čovjeka Isusa. Takav pokušaj nužno propada – bio bi anakronizam. Nasljedovanje Krista ima puno viši cilj: upriličiti se Kristu, stopiti se s Njim, to jest doći do sjedinjenja s Bogom. Takva riječ možda zvuči čudno u uhu suvremenoga čovjeka, ali u stvarnosti svi žeđamo za beskonačnim: za beskrajnom slobodom, za neograničenom srećom.

Samo se tako objašnjava cijela povijest revolucija posljednja dva stoljeća. Samo se tako objašnjava droga. Čovjek se ne zadovoljava rješenjima ispod razine pobožanstvenja. Ali svi putovi koje nudi „zmija“ (Postanak 3, 5), to jest svjetovna mudrost, propadaju. Jedini je put zajedništvo s Kristom, ostvariv u sakramentnom životu. Nasljedovanje Krista nije stvar ćudorednosti, nego „otajstvena“ tema – cjelina božanskoga djelovanja i našega odgovora.

Tako u temi nasljedovanja nalazimo drugo središte kristologije, koje sam želio istaknuti: vazmeno otajstvo – križ i uskrsnuće. U rekonstrukcijama „povijesnoga Isusa“ tema križa obično je bez značenja. U „buržujskom“ tumačenju on postaje upadica koja se po sebi može izbjeći, bez teološke vrijednosti. U revolucionarnom tumačenju on postaje junačka smrt pobunjenika.

Istina je drukčija. Križ pripada božanskomu otajstvu – izraz je Njegove ljubavi do kraja (Ivan 13, 1). Nasljedovanje Krista jest sudjelovanje u Njegovu križu, sjedinjenje s Njegovom ljubavlju u preobrazbi našega života koji postaje rođenje novoga čovjeka, stvorena prema Bogu (usp. Efežanima 4, 24). Tko izostavlja križ, izostavlja bit kršćanstva (usp. Prva Korinćanima 2, 2).

4. Vječni život

Posljednji središnji sastavni dio svake prave evangelizacije jest vječni život. Danas s novom snagom moramo naviještati svoju vjeru u svakodnevnom životu. Ovdje želim spomenuti samo jedan vid Isusova propovijedanja koji se danas često zanemaruje: navještaj Kraljevstva Božjega naviještanje je nazočnoga Boga, Boga koji nas poznaje, sluša, čuje; Boga koji ulazi u povijest kako bi činio pravdu. To je propovijedanje stoga i navještaj suda, naviještanje naše odgovornosti.

Čovjek ne može činiti ili ne činiti ono što hoće. Sudit će mu se. Mora polagati račune. Ta sigurnost ima vrijednost za moćne kao i za jednostavne. Gdje se to poštuje, povučene su granice svake moći na ovom svijetu. Bog čini pravdu i na kraju samo On to može činiti.

Nama će to polaziti za rukom toliko više, koliko više budemo u stanju živjeti pred Božjim očima i prenositi svijetu istinu o sudu. Tako je članak vjere o sudu, njegova snaga u oblikovanju savjesti, središnji sadržaj Evanđelja i uistinu dobra vijest. To je za sve koji pate zbog nepravde svijeta i traže pravdu. Tako se razumije i veza između Kraljevstva Božjega i „siromaha“, patnika i svih onih o kojima govore blaženstva Govora na gori. Oni su zaštićeni sigurnošću suda, izvjesnošću da ima pravde.

Ovo je pravi sadržaj članka vjere o sudu, o Bogu sudcu: postoji pravda. Nepravde svijeta nisu posljednja riječ povijesti. Ima pravde. Toj se istini mogu suprotstaviti samo oni koji ne žele pravdu.

Ako ozbiljno shvatimo sud i ozbiljnost odgovornosti koja iz nje proistječe za nas, dobro razumijemo i drugi vid toga navještaja, to jest otkupljenje, činjenicu da Isus na križu preuzima naše grijehe; da sâm Bog u muci Sina postaje odvjetnik nas grješnika i tako omogućuje pokoru, nadu za raskajanoga grješnika, nadu izraženu na divan način u riječi sv. Ivana: „I umirit ćemo pred Njim srce svoje ako nas ono bilo u čem osuđuje, jer Bog je veći od našega srca i zna sve“ (Prva Ivanova 3, 19–20).

Božja je dobrota beskrajna, ali tu dobrotu ne smijemo svesti na lažnu sklonost bez istine. Samo vjerujući u pravedni Božji sud, samo gladujući i žeđajući pravdu (usp. Matej 5, 6) otvaramo svoje srce, svoj život Božjemu milosrđu. Vidi se kako nije istina da vjera u vječni život čini zemaljski život beznačajnim. Naprotiv: samo ako je vječnost mjera našega života i ovaj je život na našoj zemlji velik, a vrijednost mu je neizmjerna.

Bog se ne natječe s našim životom, nego jamči našu veličinu. Tako se vraćamo na polazišnu točku, k Bogu. Ako dobro razmotrimo kršćansku poruku, o puno stvari ne govorimo. Kršćanska poruka zapravo je vrlo jednostavna. Govòrimo o Bogu i o čovjeku i time ćemo reći sve.

talijanski izvornik
engleski prijevod
francuski prijevod
kastilski prijevod
portugalski prijevod

S talijanskoga preveo Petar Marija Radelj

[1] Prevoditeljska bilješka: Njemački: Erfolg ist kein Name Gottes.

[2] Prevoditeljska napomena. Talijanska imenica autarchia pokriva dva starogrčka pojma: autarkija i autarhija. Autarkija od αὐτάρκεια, autárkeia, samodostatnost, samodovoljnost; složenica od αὐτός, autós, sam, i ἀρκέω, arkéō, dostajem. Pojam se rabi u etici, filozofiji i gospodarstvu. Označava stanje u kome je čovjek dovoljan samomu sebi i kad je neovisan o vanjskome svijetu. U antičkoj filozofiji, posebno u ciničkoj i stoičkoj filozofiji, uvjet samodostatnosti mudraca, za kojega se krjepost, a time i sreća, sastoji u tome da se sebi dostaje do te mjere da se gotovo poništava potreba za svjetovnim stvarima. 2. U političkoj ekonomiji pokušaj zemlje da postane samodostatna odričući se trgovine s inozemstvom, proveden kroz preobrazbu nacionalne proizvodne strukture, koja joj omogućuje da sama proizvodi ono što je prethodno pribavljala međunarodnom trgovinom; uređenje gospodarstva koje pretpostavlja samodovoljnost i zatvorenost u nekoj administrativno-političkoj cjelini; neovisnost gospodarskoga sustava od izvana, stečena nastojanjem unutarnje proizvodnje svih dobara i usluga koje su mu potrebne; stanje zemlje koja dobrovoljno teži biti gospodarski samodostatna. Autarhija od αὐταρχία, autarkhía, upravljanje samim sobom, samovlada, samodrštvo; složenica je od αὐτός, autós, sam, i ἄρχω, árkhō, upravljam, vladam, određujem: 1. gospodstvo nad sobom; 2. sposobnost priznata određenim javnim tijelima (nazvanima autarhijskim tijelima) da upravljaju vlastitim interesima, obavljajući djelatnost koja ima iste značajke i iste pravne učinke kao upravna djelatnost države. Dakle, autarkija se odnosi na ćudorednu, filozofsku i gospodarsku samodostatnost, a autarhija na političku suverenost.