Samo o kruhu?
Poznata slika. Dijete sjedi pred hrpom igračaka i kaže: „Mama, meni je dosadno…“ A onda na televiziji gledamo mnoštvo afričke djece koja trče za jeftinom loptom i pršte od smijeha. Ili dalje. Gledamo jednoga od nas kako zbraja račune, a bore mu se urezuju u čelo. Računi za plin, vodu, struju, za odvoz smeća. Pa onda telefon, Internet, pretplata za mobitel i za paket za posebne televizijske kanale. Konačno, nisu zanemarivi troškovi za alkohol i cigarete. A tek ono što – neopazice! – potrošimo mi i naša djeca u kafićima… Nije čudo da mnogi smatraju siječanj najtjeskobnijim, odnosno najdepresivnijim mjesecom. Nakon „ludih“ zabava i kupovine dolazi surova svakodnevnica… I onda tu neku brigu i prazninu u sebi neki prekrivaju siječanjskim skijanjem ili pokladnim veselicama. A onda, s druge strane, mnogi se od nas sjećaju vremena kada je telefon bio privilegij, kada su postojala dva programa na televiziji, kada smo plin tek uvodili, kada mobitela nije bilo… Prisjetimo se. Jesmo li tada zbog svega toga bili nesretni, tjeskobni, depresivni? I onda opet pogledamo slike na televiziji pa vidimo neke druge ljude i neke druge narode čiji se životni standard ne može mjeriti s našim. I što vidimo? Ti su ljudi sretni, ako imaju ono osnovno. Vesele se, druguju i pjevaju…
Mi i ne primjećujemo kako nas reklame uvjeravaju da ćemo biti sretni tek kada nabavimo ovo ili ono. I onda, kao da želimo proći ispod duge, mi trčimo i čeznemo za novim dostignućima. I postajemo nesretni što nismo dovoljno brzo dohvatili ovo ili ono. Razumljivo je stoga da je sve više onih koji vjeruju da žuđenu sreću mogu doseći samo izvan Hrvatske. I odlaze. Vele da im je bolje i da više zarađuju. Moguće. Ostaje, međutim, pitanje, jesu li zbog toga bitno sretniji?
U Matejevu evanđelju veli Isus. „Ne živi čovjek samo o kruhu.“ Upravo tako. Bez kruha ne možemo. U tome smislu, živimo standardom kojim živimo i ne možemo se vraćati u kameno doba. Međutim, ne živimo samo o kruhu. Druge su vrijednosti silno važne, zapravo važnije. Treba njegovati dobrotu, praštanje, ljubav. Važno je biti zahvalan (Bogu) za ono što imamo i radovati se svakodnevnim stvarima. Jer ako nas Napasnik (ili reklama) uvjeri da naša sreća bitno ovisi o tome koliko posjedujemo i kakav društveni status imamo, nikad nećemo imati ni mira ni istinskog zadovoljstva. Stvarno nema potrebe da svaki tjedan urezujemo novu boru u svoje lice. Osvrnimo se oko sebe i radujmo se onome što imamo i što nam Bog daje. Razvedrimo se. Jer, dok dlanom o dlan – evo proljeća!
