Petak, 27 studenoga

Savjest – norma etičkoga djelovanja


Savjest je za vjernike Božji glas u našoj unutrašnjosti, a koji nam govori što je dobro, a što zlo. Taj “glas” mogu u sebi osjetiti i oni koji ne vjeruju, odnosno može se reći da svaki čovjek ima temeljnu savjest, tj. zna da dobro treba činiti, a zlo izbjegavati. Zato kažemo da je savjest norma etičkoga djelovanja, odnosno čovjek je dužan raditi onako kako mu to savjest nalaže. No, savjest može biti i krivo oblikovana ili može zakržljati, pa ju je stoga važno uvijek njegovati i odgajati, kako bismo po njoj mogli jasno i u svim situacijama prepoznati što nam Bog progovara.

Na iskrivljenje savjesti mogu utjecati i izvanjski i unutrašnji čimbenici. S obzirom na izvanjske, na nju mogu utjecati društvene okolnosti, prenošenje negativnih vrijednosti putem mass-medija, nepravedni zakoni itd. S obzirom na unutrašnje, to su npr. loš primjer u obitelji, strasti, strah i sl.

Ljudska savjest ima trostruku funkciju: djeluje prije, za vrijeme i nakon čina. Savjest tako progovara čovjeku i prije no što je nešto odlučio učiniti, a u tom ga smislu potiče da učini nešto, ukoliko je to dobro, odnosno potiče ga da ne učini, ako je riječ o nekom zlom činu koji se sprema učiniti. Još snažnije djeluje u samom činu, pa tako može osjetiti odobravanje savjesti ako čini neko dobro, a može osjetiti prijekor savjesti, ako čini zlo. No, savjest djeluje i nakon čina, pa tako osoba ima osjećaj smirenosti i zadovoljstva ako je učinila nešto dobro, a ima osjećaj grižnje savjesti ako je učinila nešto grešno. U tom se svjetlu može govoriti i o prethodnoj i o naknadnoj savjesti.

Savjest uvijek treba njegovati i paziti da se ne iskrivi. Ispravno oblikovana savjest uvijek zna što je dobro, a što zlo, dok iskrivljena savjest to ne uviđa uvijek jasno i u tom smislu nekada osoba može misliti da nešto nije grešno, iako je u sebi neuredno i zlo. No, ne mora uvijek čovjek biti moralno odgovoran za takvu krivo oblikovanu savjest. Naime, razlikujemo savladivo i nesavladivo pogrešnu savjest.

Savladivo pogrešna savjest je takva savjest kada netko nije siguran je li nešto dobro ili nije, ali ne daje si truda to ispitati. Drugim riječima, osoba bi mogla lako saznati je li nešto moralno dobro ili nije, npr. tako da upita svećenika, da pročita što Katekizam Katoličke Crkve o tome kaže ili bi mogla saznati učenje Crkve o tome na neki drugi relativno jednostavan način, ali to ne čini. U tom slučaju, s obzirom da bi osoba to neznanje mogla lako riješiti, njoj zbog činjenja zlog čina biva grijeh.

Drukčiji je slučaj s nesavladivo pogrešnom savješću, gdje je riječ o situaciji kada osoba ni ne pomišlja da bi nešto bilo grijeh, jer nikada nije imala priliku o tome štogod saznati. Ona, dakle, misli da je taj čin, koji je po sebi grešan, dobar, i s tom sviješću ga čini, odnosno misleći kako čini neko dobro. U tom slučaju osoba ne može imati grijeh, iako čini nešto što nije dobro.

S obzirom na to, valja istaknuti da svatko treba raditi prema svojoj savjesti, ali s druge strane treba budno paziti da ne dolazi do iskrivljenja savjesti, jer za to što ne njeguje svoju savjest, osoba itekako može biti moralno odgovorna.

U tom svjetlu, može se govoriti o nizu različito oblikovanih savjesti, od kojih izdvajamo nekoliko. Tako postoji nježna savjest, a riječ je o onoj osobi koja jako vodi računa o svom duhovnom životu i zato jako dobro razumije što je zlo, a što dobro. Uvijek teži činiti dobro, a izbjegavati zlo, a to čini iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. Tjeskobna savjest je također savjest po kojoj osoba uvijek nastoji činiti dobro, no to ne čini iz ljubavi prema Bogu i čovjeku, nego iz straha od Božje kazne, iz straha od pakla i sl. I farizejska ili licemjerna savjest nastoji uvijek činiti dobro, no to opet ne čini iz ljubavi i zahvalnosti, iz razloga jer vidi veliku vrijednost u činjenju dobra, nego iz nekih drugih, prizemnih razloga. Najčešće je riječ o tome da osoba čini neko dobro da bi ju drugi vidjeli i pohvalili.

Zamršena savjest je vrlo komplicirana savjest. Ponekad se javlja kod svakoga čovjeka, a riječ je o tome da osoba ne zna što bi učinila, jer smatra da što god učini, nije dobro, odnosno da tako griješi. U tom je slučaju, ako je moguće, najbolje odgoditi sam čin dok okolnosti ne postanu jasnije, a ako ga nije moguće odgoditi, onda osoba može učiniti ono što joj se čini manje zlo. Još je kompliciranija skrupulozna savjest, a riječ je o tome da osoba jednostavno smatra da samo čini zlo i da nije u stanju učiniti ništa dobro.

Za razliku od takvih oblika savjesti, može se govoriti i o onima koje olako prelaze preko grijeha, a u tom svjetlu posebno su značajne kriva i laksna savjest. Kriva savjest je toliko zapuštena i iskrivljena da osoba misli da je zlo dobro, a dobro zlo, dok je laksna savjest ona savjest koja nije baš toliko iskrivljena, ali olako prelazi preko grijeha i u tom svjetlu postoji vjerojatnost da će se s vremenom pretvoriti u krivu.

Sve nam to govori da je savjest Božji glas u nama koji nas potiče na dobro, ali da je u tome potreban i naš napor, odnosno nastojanje oko toga da nam savjest nikada ne otupi. Zato savjest treba stalno njegovati, a posebno se to čini čitanjem Svetoga Pisma, proučavanjem onoga što naučava Crkva, čitanjem duhovne literature, a ponajviše redovitom ispovijeđu, u kojoj će ispovjednik usmjeriti na pravi put svakoga onoga čija se savjest počinje iskrivljivati.


Više o savjesti se može saznati ovdje, a uz temu “Savjest – norma etičkog djelovanjaa”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 3. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:


Prilozi
1
2
3
4
5
6
7

Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 3. razredu srednje škole:

Radni materijali za 3. razred
1
2

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta:

Svi radni materijali
1

Savjest između slobode i zapovijedi