Nedjelja, 28 studenoga

Sedmi porod


Dani su prolazili jedan sličan drugome, a opet drugačiji, bogatiji za nove obiteljske doživljaje i radosti. Muž Drago bi na posao nakon jutarnje kave i poljupca, a Marija bi ostala s djecom. Gledala ih je kako rastu, a s njima i radosti i brige. Ništa im nije bilo teško, umor bi nestao kad bi zajedno dočekali zoru. I tako dan za danom. „Nije nam lako”, jadao se muž. „Radim sam, plaća mala!” Šutjela je. „Ženski se posao u kući ionako ne cijeni”, zaključi. Imanje je bilo dovoljno za sreću. Okućnica prepuna cvijeća, sjenovita hlada pod krošnjama jabuka. Kad bi se vraćao, umoran od teška posla, čekala ga je ona, dječji smijeh i zagrljaj. Zaboravio bi na brige, ionako su ga čekale sutra.

„Roda ti svake godine donosi bebu”, zadirkivale su je prijateljice uz jutarnju kavu. „Ja sam roda”, odgovorila bi uz osmijeh. „Trudna sam”, reče. Šutio je. Uzalud je tražila njegov pogled.

„Samo nam je još to trebalo!”, procijedi. Izašao je da bi se vratio kasno. Među njima nabujao nemir prijeteći da prsne u teškoj riječi i uvredi.

„Riješi ga se, kćeri moja”, nagovarala ju je svekrva, „imaš ih, hvala Bogu, dosta, a Bog neće zamjeriti.” I tako iz dana u dan. Utjeha su joj bila djeca i molitva. Tražila je sućutni pogled Marijin, ne očekujući opravdanje. Otišla je liječniku na razgovor želeći se osloniti na njegovo mišljenje i tako podijeliti odgovornost. „Ovo vam je sedma trudnoća”, reče doktor. „Iz svake izlazite s djetetom i bolešću. Igrate se životom, draga gospođo.”

 U njoj je rasla pobuna. „Pa što onda, ja sam svijeća koja gori, biva manja, ali svjetlost ostaje za njom.” „Svete žene!” dobaci liječnik prezirno. „Ovdje je riječ o rizičnoj trudnoći. Shvatite već jednom. Ne bih vam preporučio da rodite.”

Osjeti mučninu. Pričini joj se da je izigrana. Vrisnula bi. Sve se svelo na povik i suzu. „To mi je najljepše životno razdoblje”, odgovori.

„Ja Vas razumijem, ali… vi imate kronični upalni proces, rizik preranog otvaranja maternice, a iza vas je toliko poroda s patološkom anamnezom, kronično ste izloženi stresu, a da o deformaciji kralježnice i ne govorim.”

„Jesam pod stresom! Muž, svekrva, prijateljice, vi… tražite od mene da… Nitko me ne razumije osim Boga.” „Bog nije sol da ga u svako životno jelo miješate”, odgovori doktor.

„Šteta što ne razumijete. Bog mi je sve. Savjest mi ne da. Preklinjem vas, vodite moju trudnoću pa s Božjom pomoću.”

„Dosta prodike!”, zaključi liječnik. „Na vrijeme sam vas upozorio, a na vama je da izaberete, uostalom…” Izašao je bez pozdrava. Ostala je sama. Nije primijetila sestru ni njezin sućutni pogled.

Svratila je na kavu. „Što si odlučila, što je rekao doktor?”, upita prijateljica Anka. „Tko će biti kriv ako umreš pri porodu ili postaneš invalid?”, reče Mira.

„Ako i umrem, bit će to samo život za život”, odgovori smireno.

„Uvijek si bila luda. Da sam znala da će me onaj moj ostaviti, ne bih rodila, uostalom znaš koliko sam puta?”

„Šuti! Ispovijedaj se u crkvi. Dijete je nova ljudska osoba. Slušali ste što kaže papa, Crkva?”

„Tko zna je li to začeto osoba ili grudica sluzi?”, odgovori Anka.

„Ti imaš pravo raspolagati svojim životom. Odluči!”, hrabrila ju je Mira.

„Teško mi je, ali svi vi govorite o pravima žene, a gdje su prava nerođena djeteta?”, promuca s čuđenjem. „I kćerku je stid što sam.” Kaže: „Ja bih mogla roditi, a ti… sramotiš me pred prijateljicama!” „Bože, daj mi snage da pravilno odlučim!”, zaključi.

„Ako si prava kršćanka,” reče Mira, „onda je to NE!, ali poput mnogih nisi prava! Uostalom, čemu služi ispovijed?”

Dugo se lomila, vagala između porođaja i smrti. Odlučila je, unatoč svemu. „Ne bih ja”, jadala se pred Bogom, „da se ne bojim ostaviti toliku siročad, da nisam prisiljena. Bolje bi bilo da umrem”, zaključi.

Bolnica je primi širinom hodnika, mirisom joda, šumorom uzdaha koji su urasli u bjelinu zidova. Plavkasti odsjaji ultrazvuka.

„Muško je, ali još je prerano”, reče doktor. „Za tjedan dana će biti optimalno.”

Izašla je osjećajući gorak okus izdaje. „Kako ću rođenoj djeci pogledati u oči?”, promrmlja kroz suze. „Brata im osuđujem na smrt.”

Uputila se kući. Pogledom potraži djecu uznemirena, a onda se sjeti da su kod mame. U torbi knjiga. „Otkud knjiga?”, pomisli. „Da je nije sestra…?” Pismo nerođenom djetetu Oriane Falaci.

Otvori i poče čitati označene tekstove. „Ako te se želim osloboditi, tvrde, sad je vrijeme, dapače, vrijeme sada počinje. Drugim riječima: morala bih pričekati da postaneš ljudsko biće s očima i prstima, ustima kako bih te ubila. Ne prije. Prije si bilo premaleno da bi te se moglo uočiti i iščupati. Pa oni su ludi!”

Zadrhta skamenjena i nijema pred prozorom, znojna kao na samrti. Ništa nije čula ni vidjela. Mrak joj se uselio u dušu. Grcala je u suzama tražeći svjetlo. „Zovem te, a ti ne čuješ!”, viknu muž ulazeći u sobu. „Što si se ukočila, koji ti je vrag?” Ni primijetila nije da joj govori i trese je kratkim trzajima, spominjući Boga i zemlju i vjenčani križ koji mu je jutros donijela u krevet. Kad dođe do nje, sledi se. U praznu pogledu daljine, neko daleko nebo, vidik u koji nije mogao uploviti. „U meni raste život koji sam kanila zaustaviti”, reče.

„Nije propast svijeta jedan…! Na tisuće ih se dogodi svakog dana!”, reče pomažući joj da legne. Ostala je sama očiju okrenutih nebu, daleka njemu, djeci i nerođenom. Između njega i nje sva su vrata bila zaključana. Noć mu je bila prekratka za kajanje.

Jutro u prozoru. Budna. U kuhinji kava na stolu. Drago je sjedio krijući pogled. „Neću to učiniti!”, reče. „Ne želim mu biti grob, nego kolijevka!”

Mužu zaigra srce. „O, hvala ti, Bože!”, prošapta okrenut križu. Naslonila je glavu na njegovo rame, ozarena. „Lijepo je što te imam”, prošapta. Ogledala se u njegovim suznim očima. Odnekud se stvoriše djeca. Isprepletoše topli zagrljaj oko njih.

Trudnoću je teško podnosila. „Nosim ga kao što se nosi križ”, jadala se u molitvi. Rodila je prerano. Dječak se dugo opirao smrti. Na krštenju mu dadoše ime Ivan, po djedu koji je s Križnog puta, obogaljen i iznemogao, pješke došao u vrletna hercegovačka brda.

Dječak je rastao s godinama, kćeri se poudavale, unuci napunili kuću smijehom i radošću. Zvonjava zvona vrati je u stvarnost. Okrenuta sjećanju ni primijetila nije kako je započelo slavlje. Pomogli su joj da se pridigne. „Zaspala si umorna”, sućutno će muž. „Nismo te budili, ili si se vratila u prošlost. Pokopaj je, ženo Božja, zaboravi! Gledaj, pred nama su plodovi tvoje muke i molitve.”

Vani u crkvenom dvorištu, pod lipama, veliki oltar okićen cvijećem, mnoštvo svećenika i naroda, djece, njezinih unuka u narodnim nošnjama. Uspravljena k’o spomenik majčinstvu s ljubavlju je gledala sina Ivana kako započinje svoju prvu svetu misu.

„U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!”„Amen!”, odgovori glasnije od sviju.