Selite se? Ne!? Možda biste trebali…
Selidbe, osobito iz Slavonije, nose i političke i ekonomske i egzistencijalne i druge, u svakom slučaju, važne oznake. Selidbe su uvijek popraćene emocijama, nekad pozitivnim, nekada tužnim. A kada je riječ o selidbi iz ovoga svijeta u vječni, tu selidbu prate dugotrajni i teški osjećaji.
Ipak, selimo se cijeli život. Iz vrtića u školu. Na kraju nastavne godine odnesemo iz škole sa sobom punu školsku torbu. Učiteljice šalju kući radnu mapu i radne bilježnice koje su tijekom nastavne godine ostajale u školi, a i sve likovne radove selimo svojoj kući. Vrlo vjerojatno tijekom ljeta i učiteljica seli u drugu učionicu u kojoj će dočekati iste ili nove učenike koji su se osunčani i odmorni vratili u novu nastavnu godinu, spremni za novi početak.
Ako fakultet nije u mjestu stanovanja, i novoupisnici na fakultete sele u druge gradove. U vrijeme upisa traže prikladan smještaj u koji će se naseliti tijekom sljedeće godine ili za vrijeme trajanja studija. Mladi ljudi sele neke nužne stvari koje im trebaju za tu studentsku godinu. Vuku kofere po kolodvorima i peronima seleći jednu odjeću doma, a drugu nazad u mjesto studiranja. Baza je tamo gdje su mama i tata, a studentski život je samo privremeno stanje koje će proći. Ako je uspješno završilo, doselit će opet doma s diplomom u ruci.
Važna selidba je kada mladi ljudi ulaze u brak i useljavaju u prostor gdje osnivaju svoj prvi zajednički dom. Cijela rodbina i prijatelji se ‘urote’ kako bi mladom bračnom paru pomogli u opremanju njihovog prvog doma. Perilica rublja, perilica suđa, osnovni, start paket za potrebe kuhinje i kuhanja, nešto namještaja… To su osnovne stvari koje mladim ljudima trebaju za početak zajedničkog života. Dalje će se snaći sami. U novom domu stjecat će nove fotografije, nove uspomene na nove događaje, prvu haljinicu svog prvog djeteta, pa krsnu svijeću… I evo, već je sve manje prostora u domu koji su nastanili.
Ponekad se dogodi da se cijele obitelji presele u drugo mjesto stanovanja zbog posla ili dugotrajnog liječenja nekog člana obitelji. E, tada počinje stres. Što ponijeti, a što ostaviti? Što je neophodno, a što je korisno? Hoće li ovo ili ono trebati? Dogovorom i planiranjem dođemo do nekih odluka. Kad preselimo najprije osnovne i neophodne stvari u starom prostoru ipak ostane još mnogo toga. I kada uspijemo početi neki novi oblik života, na nekoj novoj adresi, svaki povratak u stari dom je izvor sasvim mješovitih emocija. Sad postaje ozbiljno. Redovito na starijoj adresi ostaju stvari koje nam nisu neophodne za život, ali su povezane s emocijama. Stekli smo ih tijekom boravka na tom mjestu, a sada više nismo sigurni trebamo li ih se riješiti, otpustiti ih nekome drugome na brigu ili ih zbog nekih nama znanih razloga, ipak nositi sa sobom. Razmišljamo koliko je važna ona razglednica koju je napisala draga osoba i nedugo nakon toga prošle godine prešla u vječnost. Treba li ju ponijeti sa sobom? Treba li ponijeti one tanjure koji su dragi dar iz nekih davnih vremena, a nisu više ni komplet jer su djeca nekoliko njih polupala? Treba li nositi onaj mikser koji je jako dobro radio svih ovih godina, a danas postoje i manji i bolji i snažniji mikseri? Gledamo i čudimo se gdje smo sve te stvari skupili i koliko li smo ih nakupili…
Dobro je seliti. Valja pregledati što smo to svih godina skupljali. Valja otvoriti osobito one ladice koje se tako rijetko otvaraju, pregledati sve one sitnice koje smo tako revnosno donosili s godišnjih odmora, sve one suvenire koji bi nas trebali podsjećati na gradove i mjesta koja smo posjetili… A, eto, mi se sada, držeći neke kićene predmete više i ne sjećamo odakle su, niti kako su stigli do nas. Dobro je provjeriti koliko su nam zaista potrebne sve stvari kojima smo okruženi. Dobro je provjeriti uvjerenja koja su nas nagnala da nabavimo te stvari. Valja ispitati radi čega smo mislili da će nam biti potrebne pa smo ih nekoć nabavili. Valja nam češće propitati vrijednost svega što nas okružuje i što posjedujemo. Valja pregledati čega nam je kuća puna.
Sjećam se svoga djetinjstva. Mama je svakog ljeta organizirala krečenje kuće, osvježavanje bijele boje zidova, osobito pred crkveni god – kirvaj. Nisam voljela te dane jer toliko je stvari trebalo iznijeti iz sobe, iz kuhinje, iz kuće. Najčešće smo ih iznosili na dvorište, kako bi se zidovi mogli pošteno oličiti. Ipak, selidba iz kuće nije bila teška. Najteže je tek slijedilo. Većinu stvari trebalo je vratiti na svoje mjesto u mirisnu i čisto oličenu sobu. Nikada se nisu sve stvari vratile. Ono što je pokidano, uprljano ili neprikladno za unošenje u čisti prostor trebalo je drugačije tretirati. Ili popraviti ili oprati ili odložiti na neko drugo mjesto.
Danas se čini da je lakše seliti. U oglasniku se nude agencije i usluge seljenja. Prijevoz stvari i pakiranje. Ipak mi se čini kako bi svatko trebao pregledati i pretresti sve svoje stvari, a ne prepustiti taj često mukotrpan posao profesionalcima. Selidba je (samo)izlječujući posao. Svoje stvari trebali bi pregledati, ako ne zbog selidbe, onda zbog krečenja ili jednostavno, zbog samih sebe.
Važno je ozbiljno se pozabaviti uvjerenjima zbog kojih kupujemo ovo ili ono, razmisliti o potrebama koje nam nameće svijet reklama i marketinških trikova. Potrebno je usmjeriti svoj pogled u ono što nam je doista bitno. Možda se iznenadimo kada otkrijemo kako su, puno više nego stvari kojima se opterećujemo, u našem okružju najbitniji ljudi.
Stoga, ovog ljeta, selidba! Makar iz ladice u ladicu, makar iz sobe u sobu, makar slike s jednog na drugi zid, glavno je sve dobro promotriti iz različitih uglova i postajati sve svjesniji sebe u svom okružju. Već vam se ne sviđa? Ah, znam kako je to…, ali vrijedi!
Pa onda, prihvatimo se tog važnog posla. Krenimo ponajprije pregledavati i pretresati stvari, a zatim pretresimo i odnose koji nas vežu s ljudima…, ali to je sada već neka nova tema.
