Skip to content

Šesta vazmena nedjelja (A)

Dj 8,5-8.14-17

Nakon Stjepanovog pogubljenja, novozaređeni đakoni i helenistički judeokršćani uslijed progona napuštaju Jeruzalem (8,1) i pronose Riječ sijući je u drugim krajevima (usp. 8,4; 11,19). Sudjelujući tada u progonima Savao je doprinosio širenju kršćanstva. Filip, jedan od sedmorice zaređenih sa Stjepanom (usp. 6,5), evangelizira Samariju. Luki je neobično stalo do naglašavanja povezanosti Crkve koja se širi sa njezinom maticom u Jeruzalemu. Stoga će Filipovo djelovanje biti ovjerovljeno od predstavnika apostolskog zbora iz Jeruzalema (8,14-24), kao što će kasnije biti slučaj i sa Pavlovim djelovanjem. U Samariju su upućeni Petar i Ivan koji će predstavljati vezu misionara s maticom u Jeruzalemu (8,14-25) pa Samarija u tom smislu predstavlja izuzetak u odnosu na ostala područja na koji su helenistički judeokršćani djelovali. Ovdje se već zarana pokazuje napuklina u biću Crkve: dok su helenisti proganjani zbog svojeg slobodnog stava prema Zakonu, palestinski judeokršćani na čelu s apostolima mirno ostaju u Jeruzalemu jer su nastavili visoko pozitivno nastavili vrednovati i vršiti Zakon. Stav prema Zakonu postat će bitan čimbenik i unutarcrkvenog života i dovesti do potrebe za prvim apostolskim Saborom. 

1Pt 3,15-18

Gradeći poruku na nekoliko redaka ranije citiranom Ps 34, autor Prve Petrove Poslanice poziva njezine primatelje na vjernički integritet, na dosljedno življenje svoje vjere i u teškim situacijama neshvaćenosti, marginaliziranosti pa i progona. Nastoji im posvijestiti kako se ovdje ne radi samo o podnošenju nevolje, kao negativnom vidu takva iskustva, nego i pozitivnom koji je neusporedivo vrjedniji: konkretno nasljedovanje Krista jest navještaj vjere svima! Autentični kršćanin nikada ne prestaje biti misionar – on je to i kao patnik, žrtva progona! A sve počinje od njegova srca u kojemu Krist treba biti svet; slijedom toga kršćanin će biti spreman javno ispovijediti razloge svoje nade svjetlom razuma (3,15b) kao i dobrim ponašanjem (3,16) koje će ga na koncu pokazati vjerodostojnim pred tužiteljima, posramljenim s neutemeljenosti svojih optužbi. Time vjernik poput Krista trpi grijehe i nepromišljenost svoje okoline nadajući se Božjem zahvatu – daru Duha koji nadahnjuje, vodi i podiže život! 

Iv 14,15-21

Početkom Posljednje večere Isus je učenicima ostavio u baštinu zapovijed da ljube jedni druge. Sada govori o ljubavi prema Njemu. Čovjek je oduvijek u Bogu jer ga oduvijek ljubi – onaj tko ljubi ljubljenog nosi u srcu. Tko prihvaća Njegovu ljubav, u svom srcu otvara prostor za njega da i On prebiva u čovjeku kao što čovjek već prebiva u Njemu. Krajnji domet ljubavi jest recipročnost uslijed koje oni koji ljube postaju život jedan drugome. Ove je riječi teško objasniti i pojednostaviti jer su jednostavne kao kruh ili voda: poznaje ih onaj tko ih kuša. Ljubav kojom čovjek vrši Isusovu zapovijed jest ljubav koja ne uključuje samo neke od pobožnih sentimenata nego čitavu osobu i daje joj novi način postojanja. To je jedinstvo razuma, volje i djelovanja koji preobražavaju onoga imagestko ljubi u onoga koga ljubi. Tek tada čovjek ljubi djelom i istinom. Oznaka Branitelj, grčki Parakletos, koju spominje Isus odnosi se na Duha Svetog. Na latinski prevodi kao advocatus, onaj koji je pozvan biti uz, ili consolator, onaj koji je s onim koji je sâm. Duh je onaj koji je uvijek i zauvijek s čovjekom; On liječi njegovu najdublju samoću. Duh je u biblijskoj tradiciji život jer iz njega izvire život. U tom smislu sintagmu Duh Istine možemo shvatiti kao Duha istinitog, autentičnog života, onog života koji pripada sinovima Božjim i u kojega uvodi Očev Sin. U tom smislu Duh Istine čini suprotno od onoga što čini Otac laži koji iskrivljuje sliku Boga neistinama i podmetanjima. Do sada je Duh Istine boravio pokraj učenikâ u Isusu, no, od sada će boraviti i u njima – to je vrhunski dar! Sada je jasno zašto svijet, koji odbija svjetlo i ostaje pod utjecajem Oca laži, ne može primiti Duha Istine. Kao što je Isus sve primio od Oca te je na zemlji bio put za upoznati Oca, tako sada kad Isus uzlazi na nebo Paraklet, koji prima sve od Isusa, put je za upoznati Isusa. Svijet uskoro neće vidjeti Isusa jer ga je gledao samo fizički i, ne prepoznajući u njemu svjetlo i njegovog Duha, eliminirao ga. Učenici će ga nastaviti gledati na novi način: njegove rane postat će dokazi njegove ljubavi koja će u njima buditi radost i mir (20,20). Isus ima u sebi život koji je jači od smrti (5,26; 11,25) a učenici, primajući Duha, u sebe primaju Isusov život koji također s jedne strane označava ljubav podložnu i ranama, a na drugoj strani život jači i od smrti. Učenici će uskoro vidjeti Njega u sebi i sebe u Njemu; ovo međusobno prebivanje, jer se naizvan očituje ljubavlju prema braći, postat će i drugima pokazateljem da su učenici počeli živjeti novim životom. Dolazak Duha će učenicima omogućiti da spoznaju odnos između Oca i Sina te pravo značenje i domašaj Isusove zapovijedi ljubavi. A spoznati ono što se događa između Oca i Sina znači ulaziti u iskustvo Boga onim putem koji je otvorio Sin – kao sin u Sinu ući u život kojeg istim Duhom dijele Otac i Sin! To iskustvo je otvoreno samo onom tko čuva Isusove zapovijedi. Naime, Otac ljubi sva stvorenja i napose sve ljude, koji su kruna Stvaranja. No, samo onaj tko živi Isusovu riječ polazi na duhovni put: napušta svoju dotadašnju poziciju i, usvojivši Isusovu misao, približava se njegovoj točki gledišta tj. počinje razmišljati i živjeti u Isusovom Duhu. Iako tada neće dobiti više dobara, on u postojećima koje uživa počinje shvaćati i osjećati Očevu ljubav, dobiva novo samoshvaćanje i započinje novi život ljubavi prema Bogu i braći ljudima. 

———- 

Bliži se svetkovina Duhova i liturgija pred nas stavlja čitanja koja govore o Duhu Svetom, kao da nas izdaleka želi pripraviti. Zašto pripraviti? Istina, Duh je Sveti sišao na apostole prije skoro 2000 g. Dobili smo ga i svi mi koji smo kršteni i krizmani. Pa ipak, potrebno je sjetiti se toga, potrebno je pogledati istini u oči i priznati si: kako ja stojim sa Duhom Svetim? Primjećujem li ga u svom životu? Djeluje li on u mom životu? Mijenja li on, nosi li on moj život? 

To je za vjernika kršćanina temeljno pitanje. Jer po Duhu Svetom čovjek dobiva kontakt sa Isusom, sa svime onim što je Isus govorio i činio. Da bi čovjek bio bliži Bogu, da bi bio Božji, to se događa samo po Duhu Svetom. Da Bog bude naš život, naša vječnost, to se može ostvariti samo po Duhu. Bez njega ne možemo učiniti korak bliže Bogu. On je prostor u kojem se susreću, žive Otac i Sin, On je njihova istina, njihova ljubav i snaga. On je život u Bogu, i ako još itko ima pravi život koji ne propada, onda ga ima po Duhu jer on je Životvorac. 

Duh je najveća snaga koja postoji, od njega nema ničega jačeg. On je snaga Božje riječi: zato je moguće da Bog stvara svemir riječju. On daje snagu Božjoj riječi, on je čini životvornom. On je izvor. 

Skoro svi govore o Crkvi. Netko tko nije vjernik sve te govore može prosuđivati samo po tome koliko su točno iznosili podatke i opisivali stanje i odnose u Crkvi. Međutim, onaj tko je vjernik, tko ima Duha, taj točno vidi tko od svih tih koji su govorili zapravo razumije bit Crkve, tko poznaje njezinu nutarnju snagu, a tko je opisuje samo izvana, bez obzira koliko točni bili podaci koje je imao.

Tijekom 2000 g. njezine povijesti, mnogi su moćnici angažirali razne stručnjake i proučavali su Crkvu, sakupili o njoj više podataka nego što zna pojedini profesor teologije – mislili su da će na osnovu toga znanja uspjeti uništiti je. Međutim, dogodilo se da su pomrli, već im se i imena polako zaboravljaju, njihova carstva i sistemi se poraspadali, a Crkva još živi. Što se dogodilo? Iako su puno znali, nisu ušli u samu bit Crkve u njezinu najdublju tajnu a to je njezin život kojeg dobiva po Duhu Svetom. Nisu računali sa Duhom Svetim. 

To je Duh Istine, to je njezin Branitelj, i to je Duh kojega svijet ne može primiti; ne poznaje ga. Iz prvog čitanja vidimo da ima i krštenih koji još nisu primili dar Duha Svetog. A vjerojatno ima i krizmanih koji svoj dar Duha još nisu „otpakirali“. Dakle, kad se radi o onom najbitnijem, postoji granica koja nas razvrstava na dvije velike grupe i vidimo da nisu svi koji se smatraju vjernicima ušli među ove koji poznaju Duha (usp. Iv 14,17). 

Po čemu ću znati da sam ne samo primio Duha na krizmi, nego da ga i poznajem, da je kod mene?

Svijet u kojem živimo ima svoje običaje, ima svoje vrijednosti, ono do čega drži što cijeni i što hvali, način na koji razmišlja – ima neki svoj duh. Bog razmišlja drugačije, Njegova istina i vrijednosti su zapisane u Svetom pismu. Ako u svom životu postupam onako kako radi svijet oko mene, ako sam krojim sve prema svojoj ili tuđoj mjeri, onda živim po svjetski. 

Ali, ako čitajući Riječ Božju ne stisnem svoje srce nego odlučim hrabro je čuti, zadržati je u svojoj pameti da joj osjetim okus. Ako sam hrabar da joj dopustim da mi pokaže jednu drugu logiku života nego ona koja prevladava u svijetu, ako mi se toliko svidi da joj dam priliku da mi otvori nova obzorja, ako osjetim da me pogađa, ako osjetim da mi grije srce, to znači da doživljavam njezinu snagu a to je Duh Sveti. 

To je zbilja jedan drugi život, život prema Isusovoj riječi. Onaj tko uđe u logiku tog života, tko upije tog Duha počinje shvaćati vrijednost i važnost pojedine od Isusovih zapovijedi. Ona onda više nije teret nego putokaz, svjetlo na putu. Mnogi kažu – ah, zapovijedi!, i kao to ih odbija, a zapravo slijedeći logiku svijeta isto tako postaju poslušni, ali nekim drugim zapovijedima (ovo nemoj da se ne zamjeriš ovome, da uspiješ, ovo moraš učiniti onome, ovo ne ispusti da bi ispao bolji, sad je ovakva moda pa moraš onako) – da, i svijet ima neke svoje zapovijedi, i njih ljudi obdržavaju, samo je pitanje koliko su ta pravila mudra. 

Plod je Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. (Gal 5,22-23). Takve plodove ne daje život po duhu ovog svijeta. Onaj tko počne živjeti po duhu Svetom i kad se još pokraj njega nađe netko tko to živi, on zaista doživljava nebo, doživljava nešto iznad čega nema većeg. Jer upravo smo za to i stvoreni. Upravo to – u punini – Bog nam je namijenio za svu vječnost. 

Upravo tu je čovjek kao riba u vodi. Upravo je to ono što čovjek traži i drogi, alkoholu, svim mogućim i nemogućim poduhvatima koje poduzima… čeznemo baš za tim blaženstvom. On nas je za to i stvorio, za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi, kaže sv. Augustin, kada je nakon burnog života našao ovo blago. 

Zato Isus kaže: neću vas ostaviti siročad. Doći će on, Svjetlo i Život i ostati zauvijek sa svojima po Duhu. Ja živim i vi ćete živjeti. 

O, Gospodine, Tvoje srce kuca živim plamenom za nama, za nas je živjelo i umiralo. Sve želiš podijeliti s nama pa i sebe. Nađi put do naših stisnutih srdaca, zagrij naše ledove, rasprši naše tmine, razbij naše samoće…Povedi nas na izvore tihe vode Tvoga Duha koji neka osvježi naše živote. Da osjetimo čega je to duša zapravo žedna i gdje treba ići piti.

(više na: www.sveto-pismo.net)

dr. Ivica Čatić

dr. Ivica Čatić

Župnik u Rumi, profesor Novoga zavjeta na KBF-u u Đakovu i urednik stranice sveto-pismo.net
dr. Ivica Čatić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Osposobljeni za cjelovitu ljubav – razmišlja... Svi ćemo se složiti da je ljubav najvažniji sadržaj života. Nema čovjeka kojemu nije primarni cilj, smisao i plan: ljubiti i biti ljubljen. Lj...
6. vazmena nedjelja (A) – komentar evanđelja... Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja Iv 14, 15-21 "Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.  I ja ću moliti Oca i...
6. vazmena nedjelja (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Što je sveto i što je svetinja? Neki će se zaklinjati da je njihov nogometni klub svetinja. Za drugoga će to biti...
6. vazmena nedjelja (A) – nacrt za homiliju Snimio: Igor Brautović Uvod i pokajnički čin Slavimo svetu misu, ponosimo se svetim krštenjem, Knjigu Božje riječi nazivamo Svetim Pismom...
Šesta vazmena nedjelja (A) – komentar evanđe... JA ĆU MOLITI OCA I ON ĆE VAM DATI DRUGOGA BRANITELJA Iv 14,15-21 "Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.  I ja ću moliti Oca i on će vam dat...