Šesti tjedan kroz godinu – homilije

Homilije za nedjelje

– 6. nedjelja kroz godinu – godina A
– 6. nedjelja kroz godinu – godina B
– 6. nedjelja kroz godinu – godina C

Ponedjeljak šestog tjedna „kroz godinu“ (Mk 8,11-13)
Tada ih ostavi

Veli poslovica: „Krsti vuka – vuk u goru!“ Krstio ga – ne krstio, vuk ostaje vuk. Evo. Isus prilazi svakom potrebitom čovjeku. Nije odbacivao nikoga, koji je pokazao imalo dobre volje. Međutim, nije se htio upuštati u jalove akademske rasprave s onima čije je temeljno opredjeljenje bilo da je Isus lažni prorok te da uništava njihovu vjeru i kvari narod. Takvi su tvrdokorni ljudi s Isusom razgovarali jedino s nakanom da ga uhvate u riječi, pa da ga mogu optužiti. Tako su farizeji jednom uporno od Isusa tražili neki čudesan znak kojim bi on trebao dokazati da je Mesija – Krist. Isus im kratko odgovara: „Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.“ To bi bilo besmisleno. Znao je Isus: da anđeo s neba siđe, da rijeka Jordan počne teći uzvodno, oni ne bi povjerovali. Kaže Marko u nastavku: „Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu i od prijeko“.

U tome svjetlu možemo i sebe sagledati. Evo, u susretu s drugim ljudima svatko je od nas pozvan posvjedočiti svoju vjeru, kako nas potiče apostol Petar: „Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama“. (1 Pt 3,15) Međutim, nema svrhe govoriti onima koji ne žele čuti evanđelje, nema svrhe govoriti onima kojima je samo do „rječoborstva“ i jalove diskusije, nema svrhe govoriti onima koji preziru naše svetinje i rugaju im se. Nema svrhe. Međutim, ostaje ono drugo, puno važnije: mi smo pozvani svakome čovjeku – dobronamjernom i nedobronamjernom – svojim životom svjedočiti Isusa koji je dobrostiv, krotak, ljubazan, koji je mirotvorac, koji nosi svoj križ, koji je iznad svega vjeran svome nebeskom Ocu. Zato apostol Petar dalje kaže da trebamo obrazlagati svoju vjeru „blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju.“ Takav način naviještanja evanđelja je najvjerodostojniji. Tako je i Isus učinio. Naučavao je po cijeloj Galileji, Judeji pa i po Samariji, ali je na koncu učinio ono što je bilo najvažnije: samoga sebe je predao za nas. To je vjerodostojno svjedočanstvo onoga što je naučavao. Dao Bog da Gospodina Isusa nasljedujemo u njegovim riječima, ali još više u njegovu predanju, da bismo onda u vječnosti bili i dionici njegove proslave. 

Utorak šestog tjedna „kroz godinu“ (Mk 8,14-21)
I još ne razumijete?

Jednom su se prigodom apostoli zabrinuli što nisu na vrijeme nabavili kruha. Što će sada? I onda ih Isus podsjeća da preostalo čak dvanaest košara ulomaka od pet kruhova kojima je nahranio pet tisuća ljudi, te da je preostalo sedam košara ulomaka od sedam kruhova kojim je nahranio četiri tisuće ljudi. I onda im kaže: „I još ne razumijete?“ Apostoli su, kao prvo, tako brzo zaboravili da Isus – ako baš treba – može nasititi njih dvanaest, ako je mogao nasititi one tisuće ljudi. Drugo, još važnije, Isus im hoće reći da im ne treba biti prva briga kruh. Još više nego za kruh trebaju se brinuti da ih ne obuzme „kvasac farizejski“, to jest licemjerje, himba ili pak nespremnost vršiti volju Božju. Zato je drugom prilikom naglasio da čovjek ne živi samo o kruhu.

Evo i nas među apostolima. Tako brzo zaboravljamo ono dobro koje nam je Bog jučer podario. Tako brzo zaboravljamo na tolika dobročinstva koje nam je Bog udijelio kroz sve ove godine. I onda nas uhvati malodušnost kod prve prepreke, kao da sve ovisi o nama. Nadalje, u silnoj brizi za ono svakidašnje, zaboravljamo na ono što je stvarno bitno: vršiti Božju volju i Božje zapovijedi te uz to prihvaćati nevolje života i nositi križ zajedno s Isusom. Za kruh se brinemo? Veli Isus. „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.“ (Mt 6,33-34) Spasonosna je ova Isusova riječ. Valja nam po njoj živjeti. 

Srijeda šestog tjedna „kroz godinu“ (Mk 8,22-26)
Ne ulazi u selo

U Ivanovu evanđelju stoji kako su Isusova braća govorila Isusu da treba otići u Judeju da i tamo vide njegova djela, to jest čudesa: „Tko želi biti javno poznat, ne čini ništa u tajnosti. Ako već činiš sve to, očituj se svijetu.“ (Iv 7,4) Isus ih nije poslušao. Evo, nešto se slično zbilo i onom zgodom kad je Isus izliječio jednog slijepca. Poslao ga je kući uz napomenu: „Ne ulazi u selo.“ Nije htio da ozdravljenik na sva usta svima pripovijeda da ga je Isus izliječio. Zašto? Nije Isus načelno bio protiv toga da se glas o njegovim čudesima širi, međutim, on nije htio da ga ljudi smatraju samo iscjeliteljem, čudotvorcem ili pak mesijom koji bi imao obnoviti židovsko kraljevstvo na ovoj zemlji. Za Isusa su čudesa tek znakovi onoga duhovnoga, trajnog iscjeljenja. Nadalje, Isus je redovito činio čudesa kao odgovor na nečiju vjeru.

Važno je sačuvati tu jednostavnost, tu nenametljivost. Ovaj svijet žudi za spektaklima, za novim uzbuđenjima, za onim neočekivanim, za nečim što zaprepašćuje, zadivljuje i ostavlja bez daha. Nasuprot toga Božje je djelovanje kao „šapat laganog i blagog lahora.“ (1 Kr 19,12) Zato treba biti oprezan s prevelikom izvanjskošću nekih naših duhovnih događanja, jer se može dogoditi da i to ostane na onom izvanjskom, na posebnom, spektakularnom, na onome što se može snimiti i staviti na društvene mreže. Zato nas Božja riječ opominje: „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.“ (1 Sam 16,7). Pogledajmo. Nije li Isusova majka Marija bila posve nezapažena kao mati i kao kućanica u Nazaretu? Jednako tako je i Josip bio sasvim „običan“ obrtnik. Ni malo spektakularno. Pa ipak, oni su nam veliki uzor. Njih valja nasljedovati. 

Četvrtak šestog tjedna „kroz godinu“ (Mk 8,27-33)
Nosi se od mene, sotono!

U najboljoj namjeri prijatelj prijatelju može dati savjet koji u prvom trenutku izgleda dobar, ali se kasnije ispostavi da nije bio mudar. Pa će se – možda u najboljoj namjeri – prijatelj prometnuti u napasnika koji čovjeka navodi na to da, na primjer, tu i tamo nešto ukrade, tu i tamo nešto slaže, tu i tamo zabrazdi u nešto što kalja njegov brak i njegu čast. Napasnik je napasnik, pa bio on u liku prijatelja. Tu valja biti jasan i odlučan. Tako se nešto zbilo između Isusa i Petra. Evo. Jednom je prilikom je Isus govori učenicima kako će on biti odbačen, kako će trpjeti i biti ubijen da bi onda uskrsnuo. Petar se užasnuo. Veli evanđelist Marko: „Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: ‘Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!’“ I onda Isus govori, kako on gleda na smisao života: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.“

Petar se vodio time da treba u životu birati lakši put. Tko to još želi trpljenje i poniženje? Međutim, život nije tako jednostran. Nije li i studij trpljenje? Nije li športski trening trpljenje? Nije poduzetništvo trpljenje? Nije li trpljenje trudnoća i porod? Nije li trpljenje podizanje djece? U tome smislu su nam koji puta – u najboljoj namjeri – najlošiji savjetnici upravo naši najbliži. Pa će nam s nokta reći da napustimo bračnoga druga, da učinimo pobačaj, da uzvratimo istom mjerom, i tome slično. U tome smislu mudro veli Božja riječ: „Odvoji se od svojih neprijatelja i čuvaj se svojih prijatelja.“ (Sir 6,13)

Međutim, što god o tome govorili naši prijatelji ili moji protivnici, za nas je bitno ono što govori Isus, za nas je bitno da slijedimo Isusa, pa i onda kada nas zbog toga pogađaju nedaće. Evo dirljivog primjera. Slušao sam više ponosnih žena koje su pripovijedale kako su ih gotovo svi nagovarali da pobace svoje četvrto (ili peto) dijete, jer je trudnoća rizična, jer će dijete biti rođeno s teškom manom…, ali one nisu slijedile te savjete. Jedna mi je, sva ozarena, rekla: „A vidiš, ja sam od toga svoga djeteta dočekala troje unučadi“… Upravo tako. Ispravan put, Kristov put, često nije onaj najlakši, ali mi želimo ići samo tim putem, jer je tim putem išao Isus koji je bio raspet, ali je i uskrsnuo da bi i nama pripravio vječne stanove. Samo taj put donosi mir već ovdje na zemlji, samo takav put nam otvara vrata sretne vječnosti. Zato, kad nam dođe neka napast recimo odlučno u sebi: „Nosi se od mene, sotono!“ I imat ćemo svoj mir.

Petak šestog tjedna „kroz godinu“ (Mk 8,34 – 9,1)
Neka se odrekne samoga sebe

Bog nas je stvorio na svoju sliku. A Isus kaže: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe.“ Zar to ne bi značilo da čovjek zaniječe Stvoritelja? Ne i ne! Pravi čovjek, istinski čovjek je onaj koji je sličan Kristu, jer smo u Kristu i mi stvoreni. Stvarajući čovjeka Bog je pred očima imao svoga utjelovljenoga Sina, Isusa. On je savršeni čovjek. Veli Poslanica Kološanima „On je slika Boga nevidljivoga, „Prvorođenac svakog stvorenja.“ (Kol 1,16) Prema tome, kad Isus kaže da se čovjek treba odreći samog sebe, to znači da se čovjek treba odreći onoga što u njemu nije Božje, a to je grijeh i to su zle sklonosti, osobito ona sklonost samo za zemaljskim, pri čemu čovjek zaboravlja ono nebesko na što je pozvan. Odreći se samoga sebe znači odreći se požuda, lakomosti, oholosti, zavisti, mržnje pohlepe, bezbožnosti. Kad se čovjek toga odrekne i suobliči se Kristu, on otkriva svoju istinsku, izvornu narav koja je k tome još obogaćena Kristovom milošću po kojoj smo postali njegova braća i sestre.

Zato za vjernika nije upitno da slijedimo Krista i na njegovu križnom putu, tako da i mi nosimo svoj križ. Nama je bitno biti s Kristom i u zemaljskim nevoljama, da bismo bili dionici i njegove proslave. Ta vjera i ta nada ispunja naše dane mirom, mirom koji nam na ovome svijetu nitko i ništa ne može dati, kako nas tješi apostol Pavao: „On je mir naš, on koji od dvoga učini jedno“ (Ef 2,14), to jest nas je smrtne ljude obdario vječnom nebeskom slavom. Put je jednostavna. Odreći se svega zloga što je u nama i slijediti Krista u svemu. A on će nas, već ovdje na zemlji, ispuniti svojim mirom i svojom radošću koju nam nitko ne može uzeti. Neka tako i bude.

Subota šestog tjedna „kroz godinu“ (Mk 9,2-13)
Slušajte ga!

Isus se pred trojicom svojih učenika na jednom brdu preobrazio tako, da je zasjao nebeskim sjajem. I onda su učenici čuli glas s nebesa: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ Upravo tako. Pored svih mudraca i oblikovatelja javnoga mišljenja, za kršćane je Isus prvi i najveći Učitelj i to onaj koji govori ono što je za čovjeka stvarno dobro. Nadalje, Isus nije samo govorio, nego je i svojim životom pokazao i dokazao da nam je prijatelj. Isus je propovijedao o ljubavi prema čovjeku, ali je to i sâm pokazao i dokazao. Govorio je: „Nitko nema veće ljubavi od ove da tko dade život svoj za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). To je pokazao kada se predao na smrt, smrt na križu. Nadalje, dok je govorio o potrebi da ne mrzimo svoje neprijatelje, Isus je i to pokazao. Umirući na križu molio je za svoje progonitelje i ubojice: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34)

Na Isusovu evanđelju i na Deset zapovijedi temelji se cijela naša zapadna kultura građena već dvije tisuće godina. Ako iz našega društva, iz naše kulture, iz naših životnih uredbi izmaknemo evanđelje, urušit ćemo se i kao ljudi i kao narod i kao kultura. Božji glas upućen čovjeku za Isusa veli: „Slušajte ga!“ Može zvučati nemoderno, ali Isusova načela su spasonosna. Kada branimo ljudski život od začeća, kada branimo obiteljske vrijednosti, kada pozivamo na to da ne živimo samo po tijelu nego i po duhu, mi onda štitimo i unaprjeđujemo i sebe i društvo. Prisjetimo se. Samo je Isus mogao reći: „Ja sam Put i Istina i Život.“ (Iv 14,6) Za nas je Isus jedini Put, jedina Istina i Život, Život koji nam se daje kroza svu vječnost.