Sijač, sjeme, tlo i rod
Gospodin Isus kao božanski pronicatelj ljudskih srdaca savršeno zna da čovjek najbolje spoznaje stvarnost in phantasmate – u mašti, tj. u slici i priči. Ljudska je spoznaja u svojoj trostrukoj stupnjevnoj sposobnosti shvaćanja, pamćenja i odlučivanja tako ustrojena da se najbolje prate i pamte slike pojedinih događaja i osoba i traži njihovo značenje. Gotovo trećinu svoga evanđeoskog nauka u trogodišnjem propovijedanju Isus iznosi u obliku prispodoba ili parabola: zemaljska priča s duhovnim značenjem Kraljevstva nebeskoga. Tako ove 15. nedjelje kroz godinu A čitamo prvu prispodobu u pravom smislu riječi: o sijaču i sjemenu. Kako je došlo do toga da Isus počinje iznositi narodu prispodobe u Božjoj prirodi? Isusa, Spasitelja, prvom zgodom kada je pohodio svoj zavičajni Nazaret, gdje je tumačio Stari Zavjet (Lk 4,28-30), izbaciše njegovi zemljaci ne samo iz sinagoge nego i iz grada. Umalo ga ne strmoglaviše, jer ne govoraše po mjeri njihovih ušiju i srdaca. Pismoznanci i farizeji sve su se više brusili protiv Gospodina i kiptjeli od zavisti zbog njegovih čudesa i silna mnoštva koje mu je hrlilo i visjelo o njegovoj riječi kao grozdovi o lozi. Isus se prilagođava sredini u kojoj se nalazi i iskorištava svaki taban zemlje: uz obalu Genezareta, na putu iz grada, na kakvoj gori ili proplanku, na stazi pokraj njive da rekne svoju. U jednome trenutku zagledao se u čovjeka kako sije. Svi se pogledi slušatelja usmjeriše prema sijaču. Poče i Isus „sijati“ po dušama svojih pratitelja. Gospodin slušateljima kazuje Božji zakon sjemena kako pada i raste milenijima godina, čudo nad čudima, ali nije čudo jer se događa svaki dan, te im tumači kako se slično događa s njegovim riječima koje padaju na ljudska srca.
»I zborio im je mnogo u prispodobama:.
‘Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!’« (Mt 13,3-9).
Pogledajmo najprije samu prispodobu, a zatim primjenu ili Isusovo tumačenje.
Zemaljska prispodoba
Tko je sijač? (Mt 13,3) – Može to biti svaki seljak, radnik, zemljoradnik, orač koji se bavi poljoprivredom i sijanjem sjemena po uzoranoj njivi. Svakodnevan proljetni prizor na obradivoj zemlji.
O kakvu se sjemenu radi? (Mt 13,4) – Može biti pšenica, ječam, proso, raž. U svakom slučaju svako je zrno dobro i zdravo sjeme, životno i plodonosno. Čini se da sjeme nije uopće u pitanju.
Koje su vrste tla? (Mt 13,4-8) – Kakvo je tlo na koje sijač iz bisaga namještenih preko ramena uzima i baca sjeme? Isus ovdje navodi četiri vrste zemljišta:
Na prvom je mjestu: utrt put, zbijena zemlja, utaban prostor, staza kojom progaze tisuće ljudskih koraka. Što se događa sa sjemenom u tom slučaju? Ili dođu ptice i poćukaju ga. Ili naiđu ljudi i pregaze ga. Nikakve koristi od njega. Kako palo, tako i propalo.
Druga je vrsta kamenito tlo, tanka zemlja i odmah ispod nje neprobojna duga litica. Koja je sudbina sjemena na tome tlu? Nikakva. Sjeme kao da će niknuti, ali udari o kamen i ubrzo se osuši, nema korijena, ostaje bez rasta i klasa.
Treća je vrsta trnje, trava, žbunje. Sjeme zaraslo u trnje, trnje kao svaka divljina napreduje, a pitomo pšenično zrno nemoćno, uguši se.
Četvrto je tlo dobra zemlja, vlažna, natopljena. Ta zemlja donosi različit rod sjemena: od jednoga, tek onoga četvrtoga, zrna dolazi 30 zrna pšenice ili od drugoga, četvrtoga, 60 zrna ili od trećega, četvrtoga, 100 zrna. Zašto tako, ne znamo. Čudo Božje prirode. Zakon koji je Bog uspostavio i tako se odvija na ovome svijetu, od postanka do prestanka.
Ispuštamo ovdje nekoliko redaka [Mt 13,10-17) i povezujemo se s Isusovim tumačenjem prispodobe o sijaču.
Nebesko značenje prispodobe
Tumači Gospodin:
»Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko« (Mt 13,18-23).
Ovu je prvu prispodobu Isus sam osobno protumačio.
Tko je sijač? (Mt 13,18) – Sijač je sam Bog, Isus Krist, Vječna Riječ. On uvijek spremno daje svoju riječ, objavu, ponudu spasenja svakomu čovjeku i svemu čovječanstvu na različite načine u razna doba. Do njega nije. Zatim tu je Isusov apostol, misionar, propovjednik, vjeroučitelj koji pred sobom ima slušatelje.
Sjeme Božje? (Mt 13,19) – Božja riječ, poruka Evanđelja, depositum fidei – poklad vjere (2 Tim 1,14), polog, sadržaj, pouka, vječni moralni zakon.
Vrste ljudskoga tla? (Mt 13,20-23) – Ljudsko srce, čovječja pamet koja shvaća i razmišlja ili se ukruti kao zemlja suha, žedna, bezvodna.
Idemo konkretnije i pobliže o ovim vrstama ljudskoga tla ili srca kako Gospodin obrazlaže:
Prvo, „uz put“ jest kratko oduševljenje, osjećaji koji se upale, rasplamsaju i ubrzo utrnu. Izgore kao što izgori ono zrnje po putu sprženo na istočnjačkom suncu ili ga ptice pozobaše. To su neprobojne uši, površno srce, odbojna osoba, dođe Sotona i odnese ono zrno. Zamisli, koliko bi to sjeme donijelo roda da ga đavao nije oteo!
Drugo, „kamenito tlo“ jest tvrd teren, neko duboko preduvjerenje, teška podmukla lijenost, neprotumačiv strah, protumačiva oholost. Primi se zrno nekoliko dana, a onda udari žega, a ono nema korijena, i ostane bez ploda. Vježbanik dobro obavi duhovne vježbe kroz ona tri ili pet dana, a onda opet brige i zaokupljenosti kao da ništa nije bilo. Požude naprijed, a krjeposti stoj!
Treće, „u trnje“ znači imati mnogo zanimanja i traženja, ali nemati glavnoga cilja i službe. Primatelj Božjega sjemena ne razlikuje što je zadatak, a što užitak; što je zadaća, a što zabava. Biljka čistoće u trnju nečistoće. U Starom Zavjetu ima ona zgoda kako su Izraelci potukli Aramejce. Ali izraelski kralj Ahab (vladao: 874.-853.) nije pogubio aramejskoga kralja Ben Hadada kako je bilo naređeno. I neki neimenovani prorok, povezanih očiju da se ne prepozna, dođe izraelskomu kralju Ahabu i reče mu „prispodobu“ kako je tomu proroku bilo povjereno da čuva nekoga vojnika. „I dok je tvoj sluga radio ovdje-ondje, njega je nestalo“ (1 Kr 20,38-40). Kralj mu Ahab izreče osudu što nije čuvao vojnika. A prorok skide brže-bolje povez i protumači mu prispodobu: Ti si taj čovjek! Tebi je bio povjeren kralj Ben Hadad, ali ti si imao prešnijih poslova nego da poslušaš Boga, koji je bacio herem – prokletstvo na Ben Hadada.[1] Nekako tako i mi poput Ahaba: sjedi ovdje-ondje, vrti se tamo-amo, uteče Ben Hadad, tj. propade ispit, ode godina, propalo sjemenište, otkazana udaja, izgubljeno zvanje. Sve drugo radimo samo ne učimo, samo se Bogu ne molimo, samo ne spremamo propovijedi, samo se ne ispovijedamo…
Četvrto, „u dobru zemlju“ jest dobro tlo, ljudsko srce koje po/sluša, shvaća, prihvaća i drži i donosi rod.
Kada bismo išli na daljnje primjene, onda bismo mogli reći ovako:
Prvi, drugi i treći slušatelj nedjeljne propovijedi u crkvi okreće se tamo-amo, bez pozornosti i pobožnosti, i sve propade. Ne primijetiše da je propovijed završena. Četvrti slušatelj prati, pamti i vraća se kući obogaćen Božjom riječi: „Nisam nikada bio na ovako bogatoj Misi!“
Prvi, drugi i treći krštenik ili krštenica tijekom vremena ne sudjeluje ni u molitvi ni u školskom ni u župnom vjeronauku, pa onda ni u sakramentima i ništa im se nije primilo od svetoga krsta. Zastalo. Tek četvrti krštenik/krštenica donosi rod. Opet različito: jedan, onaj četvrti, 100, drugi četvrti 60, treći četvrti 30 zrna.
Prvi, drugi i treći krizmanik – nijedan nije dopustio da mu u srcu proklije i nikne Duhov dar, nego: malo zabave, kumov dar motorino kroza selo, zagledanje u kumin dar haljine, i krizma ode u zaborav. Samo osta u sjećanju da je za ručak bilo 80 uzvanika, a za večeru 60. Umjesto sedam darova Duha Svetoga nastupilo sedam glavnih grijeha. Četvrti krizmanik ili krizmanica donese rod, i to vrlo raznoliko, kako Gospodin kazuje.
Prvi, drugi i treći sjemeništarac napušta školu jedan za drugim, a svaki se četvrti prima, ostaje, dospijeva do Mlade Mise i donosi različit rod u svećeničkom životu.
Ili: prvi par zaručnikâ, drugi par zaručnika, treći par zaručnika uopće ne uspijeva, prije se rastali nego se sastali, a u četvrtih zaručnika obilan blagoslov i rod. Itd.
Poruke liturgijskom sijatelju Božje riječi:
– Velečasni, kao što odgovorno daješ vjernicima Krista za Euharistijskim stolom, tako budi velikodušan i optimist za stolom Riječi Božje. Radi i sij, uvijek će biti roda, u onih četvrtih vjernika, i to različito, 30 – 60 – 100.
– Tko sije oskudno, oskudno će i žeti, a tko sije obilato, obilato će i žeti (2 Kor 9,6). Radi, sij i ne žali, usmeno i napismeno.
– Ti radi svoje, i to na najbolji mogući način, i zasadi i zalij, a sve ostalo prepusti Bogu koji ionako daje čudesan rast i različit rod.
– Žetva je sigurna, nešto će doći na rod, možda ti ne ćeš žeti, hoće drugi. Valja raditi s onim naravnim darom. Jer, jedan kopa, drugi sije, treći brana, četvrti zalijeva, peti žanje, šesti blaguje (usp. Iv 4,37-38). A povrh svega Božja je najvažnija!
– Budi strpljiv: niti je tvoja riječ, niti je tvoje tlo. Oboje si našao. Radi kao da uvijek radiš za Boga, a ne kao ni sebi ni drugomu!
– S vjerom sij, s ljubavlju njeguj, s nadom očekuj.
*Gospodine Isuse, Vječni Sijatelju Božje Riječi, Ti si imao najkvalitetnije sjeme, ono božansko. Prema Tvojoj prispodobi, koju si izgovorio prije 2000 godina, danas je po prilici svaki četvrti stanovnik kugle zemaljske kršćanin od 8 milijardi i 43 milijuna žitelja.[2] A samo Ti znaš kakvi smo mi kršćani. Pomozi nam da nastojimo uvijek imati odlično i zdravo sjeme Božjega nauka i u glavi i u srcu i u ruci, da budemo izvrsni sijatelji, ne supriličujući se duhu ovoga vremena i ne zamjenjujući klimatske promjene u zraku s nužnom promjenom ljudskih srdaca da u njima ostane Tvoja Riječ i donese mnoga roda.
[1] Sličnu prispodobu iznosi i prorok Natan grješniku Davidu: 2 Sam 12.
