“Sinodalna” otkazivanja

Progresivna struja koja je postavljena u Rimu već više od jednog desetljeća nastavlja sa svojom politikom “otkazivanja” svakoga tko, slobodom duha, želi služiti Isusu Kristu u pravovjerju i tradiciji. Pod “otkazivanjem” se podrazumijeva svaki oblik ignoriranja, zavjere šutnje, marginaliziranja, zabrane objavljivanja u medijima i na mrežama pa čak i prestanak obavljanja dužnosti onih koji se “sinodalno” ne pridržavaju vatikanskih ideologija i diskrecija.

“Otkazani” su, kako se zna, dobri biskupi kao Daniel Fernández Torres iz Areciba iz Puerto Rica, i Joseph Strickland iz Tylera u Teksasu u Sjedinjenim Američkim Državama. Kardinalu Gerhardu Mülleru nije obnovljen novi mandat u Kongregaciji za nauk vjere, a kardinal Raymond Burke čak je i lišen plaće i rimske kuće. Drugima, kao Dominiqueu Reyu iz Frejusa u Toulonu u Francuskoj, imenovani su koadjutori koji u praksi gotovo upravljaju biskupijama. Mnogi su svećenici “otkazani” u različitim dijelovima svijeta; čak su osnovali “udruge” kako bi si međusobno pomagali i osigurali si osnovno za preživljavanje. U nekim su slučajevima ostali na ulici i morali su naći utočište u kućama svojih starih roditelja, braće i drugih u obitelji. Već sam se osvrnuo na njih u drugim člancima. Stalno primam poštu, poruke i telefonske pozive vjernih svećenika koji se ne uklapaju u slogan “svi, svi, svi” i zato se nalaze izvan “sustava”. U Rim se uvelo poznato peronističko načelo: “Za prijatelja sve, za neprijatelja (navodnog ili izmišljenog) ni pravda.” Pa čak i Zakonik kanonskoga prava izgleda mrtav i pokopan. A u praksi, optuženi kao “nazadni, štovatelji pepela, rigidni” i drugim kvalifikacijama, mogu samo čekati giljotinu.

Vjernici laici zbunjeni pate zbog tolikih samovolja. I gledaju kako su, sustavno, dobri svećenici prisiljeni ostaviti svoje župe ili su poslani na dužnosti koje se smatraju “kaznama”. Toliko proklamirane “periferije” odabrana su mjesta za njih. Doslovno su prepušteni sami sebi. Sami, bez svećeničke zajednice, bez sredstava i izloženi svim vrstama opasnosti, mnogi se ondje susreće s bolestima i krizama. Optužbe za “manjak sinodalnosti” ili nedostatak otvorenosti “kulturi susreta” dovode do trpljenja raznih oblika progonstva. Ili se “susret” brka sa “skupovima”? Zar nismo svi mi vjernici, a posebice svećenici, pozvani na oslobađajući i osobni susret s Kristom i dovoditi druge k Njemu? Ili se sada treba zamijeniti Gospodina s “Majkom Zemljom”, globalističkom Agendom 2030., koju njegovi mentori smatraju “Evanđeljem 21. stoljeća”, ili globalističkim nametanjima i navodnim “globalnim upravljanjem” Ujedinjenih naroda? Traže li spasenje duša oni koji s pelagijanskim otiskom glume “spasiti planet”?

Već više od šezdeset godina Crkva na Zapadu pati od sustavnog opadanja broja svećenika, redovnika, sjemeništaraca pa i krštenja. Hladno vrijeme koje je došlo nakon Drugog vatikanskog sabora vidljivo je u neobuzdanom propadanju. Nije li došlo vrijeme da priznamo da na ovom putu možemo očekivati samo još više nesreća? I iako je to teško priznati današnjim devedesetogodišnjim zagovornicima “duha Koncila”, zar nije trenutak da iskreno priznamo da se od “dima Sotoninog” u našim strukturama ne može disati?

Naravno, Crkva se ne može nimalo usporediti s multinacionalnom korporacijom. Ali, unutar odgovarajućih granica, treba se zapitati jesu li oni koji su u praksi osnivali različite podružnice zadržavani, pa čak i nagrađivani napredovanjem u tvrtki? Može li se očekivati od odgovornih za pad da oporave prodaju i spase ustanovu od urušavanja?

Danas progresivna struja pokazuje svoju okrutnost prema tradicionalnoj liturgiji. A tamo se nalaze stotine mladih, dok se u “atraktivnim liturgijama” sve više vide prazna mjesta. Iz Rima se isto tako omalovažavaju mladi parovi s puno djece: oni su dio rješenja, a ne problem. Štoviše, statistike pokazuju da dobar broj svećeničkih i redovničkih poziva dolazi iz njih. Mlade svećenike koji su puni žara i strasti za Kristom, koji istinski nastoje doći do “marginaliziranih” i obratiti ih Gospodinu, proziva se da su zatvoreni i da skrivaju različite traume. I tako kontinuirano. Možemo napraviti beskrajan popis djela. I to, dakako, sve pokriveno i opravdano “sinodalnošću”.

Zar iz Rima ne vide da je progresivizam sam po sebi sterilan? Jesu li prijetnja djeca i mladi koji, unatoč ismijavanju njihovih župnika, provode sate i sate pred Presvetim Sakramentom? Ne vide li kao stvarne “znakove vremena” i utemeljenu nadu muškarce koji mole krunicu, a što je sve češće u raznim gradovima svijeta? Ne cijene li žar tolikih mladih koji upoznaju Crkvu ili joj se vraćaju nakon što su razočarani upravo progresivnim lažima? Odgovara li vatikanskoj dijaloškoj fleksibilnosti da su svi “drugačiji” dobrodošli, osim “različitih” koji su u Crkvi oduvijek?

Kao što sam rekao u svom članku od ožujka 2022. godine “otkazanim svećenicima”, danas to prenosim svima (svećenicima, redovnicima i laicima) koji pate od ove situacije: molite jedni za druge, molite i za one zbog kojih patite. Činite to pred Svetohraništem, klečeći pred Gospodinom koji je ondje prisutan. Sinovski se povjerite Blaženoj Djevici Mariji, Majci Boga koji je postao Čovjekom, Majci Crkve, Majci svakoga od nas. I uvijek računajte na moje molitve, naklonost i blizinu. Iako mi moje osamdesetogodišnje stanje i fizičke ograničenosti otežavaju pokretnost, znajte da sam i unatoč tome zajedno s vama na prvoj liniji apostolata. Ne bojmo se ničega i nikoga. Neka uvijek u našim srcima odzvanjaju riječi Isusa Krista: “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20).