Sinodalni put: arheologija i metafizika u prijeporu oko istine
Arheologija je iskapanje i interpretacija iskopanog. Iz tumačenja ruševina nastoji se razumjeti neko povijesno razdoblje, trenutak i događaj. Ovakav pristup arheologiji ne tvrdi kako se time iscrpljuje sve ono što arheologija jest. Ovdje i neće biti riječi o arheologiji u tom smislu, nego arheologiji kao teoretskom razumijevanju i načinu tumačenja.
Arheologija pitanje istine gleda kao praktični problem i pitanje prakse, iskapati istinu znači tražiti njezine ostatke. Arheologija je tako pitanje metode i načina iskapanja istine. Nije riječ o tome kako teoretski uobličiti iskopanu istinu, to pitanje dolazi kasnije, ako uopće do njega i dođe. Arheologija istinu promatra kao pretpostavku koja se potvrđuje ili negira odgovarajućom iskopinom i pronađenim materijalima.
Arheologija kao teoretska ideja došla je do izražaja u onome što je zasad neodređeno i nejasno opisano kao sinodalnost i sinodalni put. Osim neodređenih pojmova poput inkluzivnosti, otvorenosti i pluralnosti uz uvijek izrazito prisutnu političku korektnost da se kaže sve u formi ničega konkretnog ostaje tek vidjeti što će se još roditi iz ova dva pojma.
Jedni sinodalnost i sinodalni put vide kao hod ili put unutar objavljene istine, dok drugi sinodalnost i sinodalni put vide kao arheološko iskapanje istine na ruševinama objave i Crkve. Ovi prvi su metafizičari istine, a drugi su arheolozi istine.
Metafizičari istine u formi teoloških mišljenja smatraju kako nije moguće arheološki pristupati objavi kao da je riječ o nekakvoj civilizacijskoj i kulturološkoj ruševini čijim se iskapanjem otkrivaju arheološki ostaci objave, koji traže da ih se drugačije tumači i u praksi primjenjuje.
Arheolozi istine objavu promatraju upravo onako kako je metafizičari ne vide, kao neku civilizacijsku i povijesnu ruševinu čije ostatke treba prekopati u potrazi za novim otkrićima i dokazima kako bi se objavljena istina prilagodila zahtjevima vremena i zahtjevima dosega znanosti.
U ovoj arheologiji arheolog istine kao svoje metodološko oruđe koristi domete društvenih znanosti kao apsolutne i neupitne. Arheolog istine koji nastoji prekopati objavu može se koristiti antropologijom i psihologijom kao metodama iskapanja. Kad to čini on si postavlja sljedeće pitanje: Gdje i kada u ruševinama objave pronalazimo ideju o braku kao zajednici jednog muškarca i jedne žene, i možemo li iskapanjem ruševina objave pronaći i ideju da je zajednica dva muškarca ili dvije žene također zakopana unutar objave?
Drugim riječima objavu se mora osloboditi njezinih civilizacijskih, antropoloških i psiholoških ruševina kako bi se iskopala nova i drugačija istina koja se u njoj nalazi sada utemeljena na neupitnim dokazima društvenih znanosti i novih znanstvenih spoznaja kakve god one bile.
Arheolog istine pretpostavlja da nešto poput zajednice dva muškarca ili dvije žene također egzistira u objavi, samo treba pronaći prikladan alat za iskapanje. Taj alat arheolog istine pronalazi u apsolutizaciji društvenih znanosti. Kopajući psihološkim i antropološkim alatima po objavi on otkriva na neki način kako se tamo mogu iskopati podatci o onome što on tvrdi ili se barem ne mogu pronaći podatci koji to niječu li zabranjuju.
Arheolog istine objavljenu istinu smatra pretpostavkom, ona nije niti trajna, niti objavljena, niti vječna niti božanska. Njezina istinitost ne ovisi ni o kakvoj teološkoj ideji i misli o objavi, nego o iskopinama i onomu što se u njima i na njima pronađe.
Tako Biblija postaje prije svega arheološko nalazište i polazište pretpostavki za istinu, a ne jednom zauvijek objavljena Božja riječ. Kopajući Bibliju arheolog istine svojim antropološkim i psihološkim alatkama kopanja ustvrđuje kako istina objave nije ništa drugo nego puka pretpostavka ili čak ideologija koju treba potpuno prekopati, iskopati i iznova protumačiti.
Tako arheolog istine iskapajući objavu kroz Bibliju utvrđuje antropološki i psihološki kako je Biblija mitološka, patrijarhalna, ženomrzačka, muška i mizogona, ovisno već od alata koji koristi. Svojim arheološkim čitanjem, odnosno iskapanjem objave arheolog istine formira jednu posve novu vrstu teologije, arheološku teologiju.
Arheološka teologija je teologija koja objavu smatra pretpostavkom zajedno s njezinom pretpostavljenom istinom, nekom vrstom arheološkog nalazišta koje u sebi sadrži pretpostavke za istinu, nekakve vječne, trajne i božanske istine.
Neke rasprave oko sinodalnosti i sinodalnog puta mogu se razumjeti u okviru pitanja istine same objave i njezine trajnosti i božanskog utemeljenja. Sukob između metafizičara i arheologa istine u Crkvi oko nekih gorućih pitanja zapravo je rasprava o samoj naravi teologije kao znanosti.
Hoće li teologija postati arheologija iskapanja pretpostavljenih istina pomoću ideologiziranih i apsolutiziranih oruđa društvenih znanosti ili će ona nastaviti ili barem pokušati biti znanost tumačenja i interpretacije trajne i vječne istine?
Oko sinodalnosti i sinodalnog puta u sukobu su dva teološki suprotstavljena misaona i metodološka pristupa istini: arheologija i metafizika. Odnosno, metoda iskapanja ruševina u svjetlu apsolutizacije psihologije i antropologije i relativnosti objavljene istine i metoda osluškivanja objavljene istine u svjetlu relativnosti i prolaznosti svih znanstvenih pristupa psihologije i antropologije samoj objavi.
Drugim riječima, što je čovjek i što je istina i za psihologiju i antropologiju je relativno pitanje, dok za objavu očito nije i ne može biti. Metafizika se pita mogu li relativne istine psihologije i antropologije koje se od vremena do vremena mijenjaju i različito tumače biti vječne i nepromjenjive. Arheolog istine i arheologija istine već sada te istine smatraju vječnima i nepromjenjivima na razini same objave. A istine metafizike i objave smatraju pretpostavkama koje se treba iskapati i u skladu s tim ona nanovo i iznova drugačije tumačiti.
Sinodalnost i sinodalni put pokazali su i ukazali na taj problem koji je još onomad Pilat formulirao u formi pitanja upućenog Isusu: Što je istina?
Sinodalni put sa svim svojim nejasnoćama i neodređenostima i politički korektnim govorom kreće se u smjeru dva moguća odgovora. Jedan je onaj prema kojem je istina objave pretpostavka, a drugi je onaj kako je istina objave božanskog utemeljenja.
Tako gledajući i prateći sinodalni put i kako se međusobno osluškuju sinodalni oci možemo vidjeti kako se u Crkvi raspravlja između arheologa i metafizičara. I jedni i drugi su teolozi, ali se međusobno razlikuju oko pitanja i naravi objave i onoga što ona u sebi sadrži. Ili ne.
Arheolozi istine nastoje iskopati ruševine, metafizičari nastoje potvrditi kako tu nema nikakve ruševine i kako se tu nema što iskapati. Arheolozi istine i predstavnici arheološke teologije kao nove teologije iskapaju istinu kako bi svoje pretpostavke potkrijepili svojim otkrićima, što je i logično za njih i prirodno jer objavljenu istinu tumače kao pretpostavku čiju istinitost treba utvrditi isključivo antropologijom i psihologijom, a nikako samom teologijom.
Teolozi istine ne iskapaju i ne mogu iskapati istinu sve i kad bi to htjeli jer istina za njih nije pretpostavka, nego je trajno dana. Odatle polazeći s razlogom ne vide svrhu iskapanja objave kao nekog arheološkog nalazišta. Oni polaze od trajnosti i vječnosti objavljene istine koja se dalje može prenositi i tumačiti kao uvijek jedna te ista božanska istina.
Hoće li se moći arheološkom metodom iskapanja ruševina pronaći neke potpuno dosad nove i svima nama nepoznate istine u objavi, ali utemeljene na novim izgleda vječnim i nepromjenjivim antropološkim i psihološkim tumačenjima onoga tko je čovjek i što je istina, ili ćemo se zadržati u prostoru metafizike istine koja stidljivo tvrdi kako se glede objave zna što je čovjek i što je istina i kako nikakva nova iskapanja nisu moguća?
Vidjet ćemo kako će se prijepor između arheologa i metafizičara, između arheologije i teologije, između iskapanja i tumačenja razvijati kroz sinodalni put i sinodalnost. Vidjet ćemo što je istina kad se okonča sinodalno putovanje.
