Sinodni postupak – strašna Pandorina kutija

John William Waterhouse, Pandora otvara kutiju, 1896., detalj

Elisabetta Piqué, dopisnica iz Italije argentinskih dnevnih novina „La Nación“, potpisuje nedavni komentar o audijenciji koju je Sveti Otac udijelio sjevernoameričkomu kardinalu Raymondu Leu Burkeu, bivšemu predsjedniku Vrhovnoga sudišta Apostolske signature i rezidentu u Rimu. Predstavlja ga kao Franjina najoštrijega prosuditelja. Bilješka otkriva novinarkinu nesklonost prema Kardinalu kojega jako voli „tradicionalističko“ krilo Crkve. Taj je osjećaj ideološki. Gospođa Elisabetta ispovijeda „naprednjaštvo“ što prezire veliku crkvenu Predaju. Zbog toga ideološkoga stajališta mora zlostavljati kardinala Burkea. Kao posve neobične, ističe neke objašnjive osobine koje su vlastite bilo kojemu kardinalu. Primjerice, živi u stanu od 400 četvornih metara koji pripada Vatikanu, na Via della Conciliazione. Pokušava ismijati to što Njegova Uzoritost nosi veliki ogrtač (capa magna), koji predstavlja kao „nakrcan šljokicama“. Krivo, takva stvar ne postoji. Čini se da joj smeta što ima dosta ljudi koji novčano pomažu Burkeu. Među Amerikancima nema ništa normalnije od toga.

Nego, idemo na bit vijesti, audijenciju u Pape. Svojedobno je veliku pomutnju izazvala apostolska pobudnica Amoris laetitia, osobito napomena u VIII. poglavlju, koja je otvarala mogućnost primanja sakramenata osobama koje su živjele u neredovitom bračnom stanju. Činilo se da Franjo želi da se takvo što smatra mogućom. Kardinali Burke, Meisner, Brandmüller i Caffarra postavili su pet dvojbi Papi, koji nije odgovorio. Mjesecima kasnije kardinal Caffarra pisao je Franji i molio da ga primi zajedno s ostalom trojicom kolega. Prvosvećenik se ni na to nije oglasio. Burke ne krije svoje kritičko mišljenje o Franjinu papinstvu, koje ja u potpunosti dijelim.

Novo poimanje Crkve javlja se u nekoliko službenih izjava na sinodskom hodu. Zamisao koja predsjeda Sinodom o sinodnosti jest obdariti Katoličku Crkvu novom institucionalnom organizacijom, stranom Predaji: definicija Sinode je proširena, što se podudara s drugim ljepotama koje je Papa predložio u svojim istupima, a koji tvrdi da je „sinodnost konstitutivna dimenzija Crkve“, kako stoji u govoru u prigodi obilježavanju 50. obljetnice Biskupske sinode, koju je osnovao Pavao VI. Populistička usmjerenost duboko je ukorijenjena u misli Jorgea Bergoglia, a sada se očituje u njegovoj kritici navodnoga klerikalizma. Rekao je to vjernicima Rima 18. rujna 2021.:

„Postoje brojni otpori nadilaženju slike Crkve koja ima čvrstu razliku između vođa i podređenih, između onih koji poučavaju i onih koji trebaju učiti, zaboravljajući da Bog voli preokretati položaje: ‘Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne’ (Luka 1, 52). Zajednički hod kao svoju crtu vodilju otkriva vodoravnost, a ne okomitost.“

Otud i slika Crkve koju je Franjo predložio kao izvrnute piramide: sve crkvene organizacije trebaju ostati povezane s ljudima i uvijek počinjati od dna. Kao Argentinac u tim papinskim sklonostima vidim peronističku ideološku matricu (objašnjavam: peronistički se odnosi na misli Juana Dominga Peróna, koji je tri puta bio predsjednik Argentine).

Kardinal Burke nije jedini kritičar ovoga sinodalnoga hoda za koji se Rim zauzeo. Primjera radi navodim neke nedavne istupe.

Msgr. Robert Mutsaert, pomoćni biskup u ’s-Hertogenboschu upozorava na sinodni postupak kao sredstvo za promjenu Crkve:

„Do danas sinodni postupak više nalikuje sociološkomu pokusu i ima malo veze s Duhom Svetim koji navodno čini da Ga se čuje kroz sve to (…) To bi se gotovo moglo nazvati bogohuljenjem. Ono što postaje sve jasnije jest da će sinodni postupak biti iskorišten za promjenu niza crkvenih stajališta, s Duhom Svetim ubačenim u borbu kao braniteljem, a zapravo je Duh Sveti stoljećima nadahnjivao suprotno.“

Pomoćni churski biskup u miru msgr. dr. Marian Eleganti pod naslovom „Navodna Sinoda o sinodnosti (Die angebliche Synode über Synodalität) napisao je:

„Mislio sam, kao što naslov kaže, da će tema o kojoj će se raspravljati biti sinodnost, kao novi modus operandi Crkve. Ali ne, umjesto toga ponovo su isti sinodni ostatci koji se po tko zna koji put podgrijavaju od sedamdesetih godina XX. stoljeća: demokracija, sudjelovanje, udioništvo u moći, žene u svim službama i đakonat za žene, odnosno žensko svećeništvo; preinaka spolnoga morala o spolnim odnosima izvan braka, ponovna ženidba, homoseksualnost; okončanje svećenikove središnjosti u bogoslužju itd. Svi to već znamo. Više puta izneseni zahtjevi uvijek se iznova pretaču u nove boce na koje se lijepe etikete: »Slušanje«, »Uključivost«, »Dobrodošlica«, »Različitost«, »Jednakost« u svojevrsnoj promidžbenoj kampanji koje prošlo predstavlja kao aktualno.“

Kardinal Gerhard Müller, bivši predstojnik Zbora za učenje vjere, upozorava na radikalizam njemačkoga Sinodnoga puta (Synodaler Weg), od kojega se na neki način može zaraziti Sveopća sinoda:

„Oni sanjaju drugu Crkvu koja nema veze s katoličkom vjerom, te taj postupak žele zlorabiti za promjenu Katoličke Crkve, i to ne samo u drugom smjeru, nego prema njezinu uništenju.“

Agenda Sinodnoga puta traži nadmašenje „klerikalizma“ koji bi bio prevladavan u Crkvi te da se u tu svrhu promijeni njezina hijerarhijska struktura i njezino ćudoređe:

    1. Sudjelovanje laika u imenovanju biskupa i demokratizacija crkvenih struktura,
    2. Nadilaženje obveze celibata za svećenike,
    3. Pripuštanje homoseksualnih osoba u Sveti red,
    4. Otvaranje sakramentnoga služenja ženama,
    5. Prevrjednovanje homoseksualizma i prihvaćanje istospolnih zajednica;,
    6. Osuda tradicionalnoga spolnoga ćudoređa Crkve.

Taj niz prijedloga podrazumijeva dvostruku razgradnju: katoličkoga ćudoređa i crkvene hijerarhije. To je protivno Velikoj Predaji i Apostolskoj Crkvi Novoga Zavjeta. Božanski ustroj Crkve istisnut je najgorim proizvodima moderne kulture. U priručniku i drugim dokumentima pripremljenima za različite etape Sveopće sinode koju je Papa tražio, pojavljuju se „talismanske“ riječi, kao što su uključivanje, shvaćeno u sociološkom i političkom smislu, a ne u religijskom: davanje uvjeta jednakosti i uklapanje svih pojedinaca, poglavito onih koji se smatraju potisnutima, što uključuje prilagodbu pravila i dogmatske stvarnosti.

Kako se može objasniti radikalnu narav prijedloga njemačkoga Puta, koji bi sablaznio Luthera i druge protagoniste protestantske reformacije? Očito je da se u njemu nametnuo izrazito progresivan isječak. Papa je iznio neke kritike u svom pismu njemačkim katolicima, ali zašto Rim to ne osudi? Postoji uključan vez između Sinode o sinodnosti i Sinodnoga puta; on postoji između stupnjeva iste pojave. Očigledno se Rim ne boji upasti u proturječje.

Kardinal Fernández, odgovoran za Fiducia supplicans, smatra nas glupima. Pojašnjava kako „blagoslivljanje homoseksualnih parova ne znači njihovo opravdanje“. Inzistira na tome da blagoslov ne će biti „bogoslužni (liturgijski) ili obredni (ritualiziran)“ i da se ne će pretvoriti u opravdanje niti ga sa sobom donositi. Ali Bog uživa u onome što blagoslivlja, zato to i čini. U tim slučajevima koje razmatramo, blagoslivlja se homoseksualni par, a ne svaka homoseksualna osoba zasebno. Dikasterij nudi primjer „pastirskoga blagoslova“ koji predstavlja pravu proturječnost. Navodim predloženi tekst blagoslova:

„Gospodine, pogledaj ovu svoju djecu,[1] daj im zdravlje, rad, mir i uzajamnu pomoć. Oslobodi ih od svega što je u suprotnosti s tvojim Evanđeljem i dopusti im da žive po tvojoj volji. Amen.“

Primjećujem: izričito se blagoslivlje vez (el vínculo) između dvije osobe, „uzajamna pomoć“ koju si međusobno pružaju, a to je u suprotnosti s Evanđeljem. Od Boga se traži da bude zadovoljan nečim što se protivi Njegovoj volji. Nauka Crkve o homoseksualnosti jasno je izrečena u Katekizmu Katoličke Crkve, u točkama 2357, 2358 i 2359. Ondje se kaže da to stanje poprima vrlo različite oblike kroz stoljeća i kulture te da duševni nastanak homoseksualnosti uvelike ostaje neprotumačiv. Katekizam predlaže da se prema homoseksualnim osobama treba odnositi s poštovanjem, suosjećanjem i obzirnošću, jer za mnoge ta sklonost predstavlja kušnju; ne bi smjeli biti predmetom nepravedne diskriminacije. Ta nauka slijedi Predaju, koja, temeljena na Svetom Pismu, tvrdi da su čini homoseksualnosti teško izopačeni. Homoseksualni katolici svoje stanje trebaju smatrati križem i pozvani su provoditi u djelo čistoću (suzdržavati se od spolnih odnosa) i oslanjati se na molitvu i sakramentnu milost, kako bi se postupno približili kršćanskome savršenstvu. Česte službene izjave čini se da zaboravljaju to učenje, koje je očito opskrbljeno ugledom.

Sinodnost kao čarobni izričaj („talisman“) zlorabi riječ uključivost. Ima nešto opsesivno u pribjegavanju tome; nije posrijedi sama riječ, nego naum koji se ističe u mnogim istupima, a syn (su-), prvi slog riječi sinoda, odnosi se na uključivanje. Idemo sa svima, idemo na sve; bolno je primijetiti kako stvarni život Crkve ide u suprotnome smjeru, prije svega život mladih.

Kardinal Burke napisao je da su imenica sinodnost i njezin pridjev sinodni

„postali poklici iza kojih je na djelu revolucija koja korjenito pro mijenja samopoimanje Crkve, u skladu sa suvremenom ideologijom koja niječe mnogo toga što je Crkva uvijek naučavala i činila. To nije čisto teorijska stvar, jer se ta ideologija već nekoliko godina provodi u praksi u Crkvi u Njemačkoj, šireći pomutnju i zabludu, podjele – zapravo, raskol – s ozbiljnom štetom mnogim dušama“ (predgovor knjizi Sinodni postupak je Pandorina kutija, 2023., str. 17).

Njegova Uzoritost ukazuje da se već u pripremi Sinode o sinodnosti treba bojati da ista pomutnja, ista zabluda i ista podjela mogu utjecati na sveopću Crkvu.

Sažimanjem štete zaključujem slikom „Pandorine kutije“, preuzetom iz grčkoga mita; od njezina otvaranja zapravo mogu nastati samo nesreće.


Buenos Aires, utorak 17. siječnja 2024.
Spomen sv. Antuna Opata.


+ Héctor Aguer
laplatanski nadbiskup emeritus


Kastilski izvornik


El proceso sinodal, la temible “Caja de Pandora”

Elisabetta Piqué, corresponsal de “La Nación” en Italia, firma un reciente comentario a la audiencia que el Santo Padre concedió al Cardenal norteamericano Raymond Leo Burke, ex Presidente del supremo Tribunal de la Signtura Apostólica, y residente en Roma. Lo presenta como el más acérrimo crítico de Francisco. La nota deja ver la antipatía de la cronista por el Cardenal, sumamente querido por el ala “tradicionalista” de la Iglesia. Este sentimiento es ideológico. La Señora Elisabetta profesa un “progresismo” que detesta la gran Tradición eclesial. Por esta postura ideológica debe maltratar al Cardenal Burke. Destaca como algo insólito algunos rasgos explicables que son propios de cualquier cardenal. Por ejemplo, que viven en un departamento de 400 metros cuadrados perteneciente al Vaticano, en la Via della Conciliazione. Intenta ridiculizar que Su Eminencia use la capa magna, la que ella presenta como “cargada de oropeles”. Falso, no hay tal. Pareciera que le molesta que haya mucha gente que ayuda económicamente a Burke. Entre norteamericanos no hay cosa más normal que ésta.

Pero vayamos a lo esencial de la noticia, la audiencia con el Papa. En su momento despertó gran confusión la Exhortación Apostólica Amoris laetitia, sobre todo una nota del Capítulo VIII, en la que se abría la posibilidad de que personas que vivían una situación matrimonial irregular recibieran los sacramentos. Francisco parecía desear que se pensara como posible esa realidad. Los Cardenales Burke, Meisner, Brandmüller y Caffarra presentaron cinco dudas (Dubia) al Papa, el cual no respondió. Meses después el Cardenal Caffarra escribió a Francisco para pedir que lo recibiera, junto con los otros tres colegas. El Pontíficce tampoco respondió. Burke no oculta su opinión crítica del pontificado de Francisco, que comparto plenamente.

Una nueva concepción de la Iglesia asoma en varias declaraciones oficiales sobre el camino sinodal. La idea que preside el Sínodo de la Sinodalidad es dotar a la Iglesia Católica de una nueva organización institucional, ajena a la Tradición: se ha ampliado la definición de Sínodo, que coincide con otras figuras propuestas en sus intervenciones por el Papa, quien sostiene que “la sinodalidad es dimensión constitutiva de la Iglesia”, según afirmó en el discurso en Conmemoración del 50 aniversario del Sínodo de los Obispos, creado por Pablo VI. La orientación populista tiene hondas raíces en el pensamiento de Jorge Bergoglio, y ahora se manifiesta en su crítica de un presunto clericalismo. Lo decía a los fieles de Roma el 18 de setiembre de 2021:

“hay mucha resistencia a superar la imagen de una Iglesia rígidamente dividida entre dirigentes y subalternos, entre los que enseñan y los que tienen que aprender, olvidando que a Dios le gusta cambiar posiciones: ‘Derribó a los potentados de sus tronos y exaltó a los humildes’ (Lc. 1,52). Caminar juntos descubre cómo su línea sea más bien la horizontalidad en lugar de la verticalidad”.

De allí también la imagen de la Iglesia, propuesta por Francisco como una pirámide invertida: todos los organismos eclesiales deberían permanecer conectados con el pueblo y partir siempre desde abajo. Como argentino puedo advertir en esas inclinaciones papales la matriz ideológica peronista (explico: la referencia es al pensamiento de Juan Domingo Perón, tres veces presidente de la Argentina).

El Cardenal Burke no es el único crítico de ese camino sinodal en que Roma está empeñada. A título de ejemplo, cito algunas intervenciones recientes. Mons. Robert Mutsaert, obispo Auxiliar de Bois – le – Duc advierte sobre el proceso sinodal como instrumento para cambiar la Iglesia:

“Hasta la fecha, el proceso sinodal se parece más a un experimento sociológico y tiene poco que ver con el Espíritu Santo supuestamente haciéndose oír a través de todo aquello (…) Esto casi podría llamarse blasfemia. Lo que se está volviendo cada vez más claro es que el proceso sinodal se utilizará para cambiar una serie de posiciones de la Iglesia, con el Espíritu Santo arrojado a la refriega como un defensor, cuando en realidad el Espíritu Santo ha inspirado lo contrario a lo largo de los siglos”.

El obispo auxiliar emérito de Coira, Mons. Marian Eleganti, escribió:

“Pensé, como dice el título, que el tema a tratar sería la sinodalidad, como un nuevo modus operandi de la Iglesia. Pero no, en cambio se trata nuevamente de las mismas sobras sinodales recalentadas por enésima vez desde los años 70: democracia, participación, empoderamiento, mujeres en todos los oficios y diaconado de mujeres o sacerdocio de mujeres; revisión de la moral sexual en lo tocante a las relaciones sexuales extramatrimoniales, al matrimonio y a la homosexualidad; acabar con el sacerdocio en la liturgia, etc. Todos ya lo sabemos.”

El título es: “El pretendido Sínodo sobre la Sinodalidad” (Die angebliche Synode über Synodalität).

El Cardenal Gerhard Müller, ex prefecto de la Congregación para la Doctrina de la fe, advierte sobre la radicalidad del Synodaler Weg alemán, del que puede contagiarse de algún modo el Sínodo Universal:

“Están soñando con otra Iglesia que no tiene nada que ver con la fe católica, y quieren abusar de este proceso para cambiar a la Iglesia Católica, y no sólo en otra dirección, sino hacia su destrucción.”

La agenda del Synodaler Weg se propone superar el “clericalismo” que estaría imperando en la Iglesia, y para eso cambiar su estructura jerárquica y su moral:

    1. Participación de los laicos en el nombramiento de obispos y una democratización de las estructuras de la Iglesia;
    2. La superación de la obligación del celibato para los sacerdotes;
    3. La admisión del Orden sagrado de personas homosexuales;
    4. La apertura del ministerio sacramental a las mujeres;
    5. La revalorización de la homosexualidad, y la aceptación de las uniones entre personas del mismo sexo;
    6. La condenación de la moral sexual tradicional de la Iglesia.

Esta serie de propuestas implica una doble deconstrucción: de la moralidad católica y de la jerarquía eclesiástica; es contraria a la Gran Tradición y a la Iglesia Apostólica del Nuevo Testamento. La constitución divina de la Iglesia es desplazada por los peores productos de la cultura moderna. En el Vademecum y en otros documentos preparados para las diversas etapas del Sínodo Universal querido por el Papa, aparecen palabras “talismanes”, como la inclusión, entendida en sentido sociológico y político, no religioso: otorgar condiciones de equidad e integración de todos los individuos, principalmente aquellos considerados como marginados, lo cual implica la adaptación de las normas y de las realidades dogmáticas.

¿Cómo se explica la radicalidad de las propuestas del Weg alemán, que habrían escandalizado a Lutero y a los otros protagonistas de la Reforma Protestante? Resulta evidente que en él se ha impuesto un sector progresista extremo. El Papa esbozó alguna crítica en su Carta a los católicos alemanes, pero ¿por qué Roma no lo condena? Existe un implícito vínculo entre el Sínodo de la Sinodalidad y el Synodaler Weg, el que hay entre grados de una mismo fenómeno. Al parecer, Roma no teme en incurrir en una contradicción. El Cardenal Fernández, responsable de Fiducia supplicans, nos considera tontos. Aclara que “bendecir parejas gay no implica justificarlas”. Insiste en que la bendición no será “litúrgica ni ritualizada” y no supondrá su justificación. Pero Dios se complace en aquello que bendice, por eso lo hace. En esos casos que estamos considerando, se bendice a una pareja gay, no a cada persona homosexual por separado. El Dicasterio ofrece un ejemplo de “bendición pastoral” que constituye una verdadera contradicción. Cito el texto propuesto:

“Señor, mira a estos dos hijos tuyos, concédeles salud, trabajo, paz, ayuda mutua. Libéralos de todo lo que contradice tu Evangelio y concédeles vivir según tu voluntad. Amén.”

Observo: se bendice expresamente el vínculo entre dos personas, la ayuda mutua que se prestan, lo cual contradice el Evangelio. Se pide a Dios que se complazca en algo contrario a su voluntad. La doctrina de la Iglesia sobre la homosexualidad está claramente expresada en el Catecismo de la Iglesia Católica, en sus puntos 2357, 2358 y 2359. Se dice allí que esa condición adquiere formas sumamente diversas en los siglos y culturas, y que su origen psíquico permanece en gran parte no explicado. Propone el Catecismo que las personas homosexuales deben ser tratadas con comprensión y compasión, ya que para muchos esa tendencia constituye una prueba; no han de ser objeto de una discriminación injusta. Esta doctrina sigue la Tradición, que fundada en la Sagrada Escritura afirma que los actos homosexuales son gravemente depravados. Los católicos homosexuales han de considerar su condición como una cruz y están llamados a practicar la castidad y a valerse de la oración y la gracia sacramental, para acercarse gradualmente a la perfección cristiana. Frecuentes planteos oficiales parecen olvidar esa enseñanza que, obviamente está dotada de autoridad.

La sinodalidad abusa de una palabra “talismán”, inclusión. Hay algo de obsesivo en el recurso a ella; no se trata sólo de una cuestión de palabras, es un propósito que se declara en muchas intervenciones, y el syn (con) de sínodo se refiere a una inclusión. Vamos con todos, vamos por todo; resulta patético advertir que la vida real de la Iglesia marcha por otro lado, sobre todo la vida de los jóvenes.

El Cardenal Burke ha escrito que la sinodalidad y el adjetivo sinodal

“se han convertido en consignas con las cuales se está fraguando una revolución para cambiar radicalmente la autocomprensión de la Iglesia, de acuerdo con una ideología contemporánea que niega mucho de lo que la Iglesia siempre ha enseñado y practicado. No es una cuestión meramente teórica, pues esta ideología ya se ha puesto en práctica desde hace algunos años en la Iglesia de Alemania, difundiendo ampliamente el error y la confusión, la división – de hecho, el cisma – con grave daño de muchas almas.”

Indica Su Eminencia que ya en la preparación del Sínodo de la Sinodalidad hay que temer que la misma confusión, el mismo error y la misma división puedan afectar a la Iglesia Universal.

Concluyo resumiendo los daños con la imagen de “la caja de Pandora” tomada del mito griego; en efecto, de su apertura solo pueden seguirse calamidades.


Buenos Aires, miércoles 17 de enero de 2024.
Memoria de San Antonio, abad.


+ Héctor Aguer
Arzobispo Emérito de La Plata


[1] Prevoditeljska napomena: U kastilskom izvorniku je: „pogledaj ovo dvoje svoje djece“ / „mira a estos dos hijos tuyos“, kao što je bilo prvotno preneseno iz Priopćenja Dikasterija na kastilskom 4. siječnja 2024. U Googlovoj tražilici 17. siječnja 2024. taj sklop još uvijek ima 1340 pogodaka. U međuvremenu na mrežnim stranicama Dikasterija ne piše dos (dvoje). Isto je bilo preneseno i na engleskom: „Lord, look at these two children of yours…“.