Subota, 4 prosinca

Sinoptički problem [video]


Novi zavjet sadrži četiri evanđelja. Sva četiri govore o djelovanju, naučavanju, smrti i uskrsnuću Isusa iz Nazareta. Međutim, tri su evanđelja (po Marku, po Mateju i po Luki) tekstualno toliko slična da se čini da među njima postoji neka tajna veza koja se stručno naziva “sinoptički problem”. Ovdje ćemo vidjeti o čemu se radi.

Riječ “sinoptički” ovdje označava zajedničko gledanje ili slično gledište. Konkretno, kad kažemo da su evanđelja po Marku, Mateju i Luki “sinoptička”, želimo reći da donose mnoštvo istih ili vrlo sličnih sadržaja, Isusovih riječi, djela te općenito događaja pa ih možemo staviti jedno pored drugog i zajednički tj. sveobuhvatno usporediti i vidjeti što pišu isto, a što različito. Ivana rijetko kad možemo zajedno gledati s prva tri evanđelja. Dakle, tri su evanđelja lako usporediva pa se zovu sinoptička.

Npr. sinoptička evanđelja donose priču o Isusovoj kušnji u pustinji, ali kod Ivana tu priču nećemo moći naći. S druge strane, Ivan kao prvo Isusovo čudo navodi pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani, dok sinoptici o tome šute. Zar su sinoptici smatrali da prvo Isusovo čudo i objava slave nisu vrijedni spomena? Nećemo sada ulaziti u to pitanje, poanta nam je bila ilustrirati zašto prva tri evanđelja možemo lako uspoređivati.

Sinoptici su dakle međusobno jako slični, a na mjestima isti. Možemo razlikovati četiri vrste sličnosti. To se, kao prvo, odnosi općenito na količinu sadržaja koji dijele, a isti nećemo naći kod Ivana. Kao drugo, na riječi Isusa i sugovornika, koje često donose na identičan način. Pritom valja imati na umu da su evanđelja pisana na grčkom jeziku, dok je Isus govorio aramejski. Drugim riječima, sinoptici Isusove riječi prevode na potpuno identičan način. To je fascinantno jer svi dobro znamo da se rečenice mogu prevesti na razne načine da bi se sačuvao smisao originala.

Treća vrsta sličnosti tiče se rasporeda sadržaja. Primjerice, kod svih sinoptika nalazimo sljedeći niz perikopa istim redom: Petrova ispovijest vjere, prvi navještaj muke, hoće li tko za mnom, preobraženje, padavičar, drugi navještaj muke… Jasno, moguće je da se zaista dogodilo da je to bio stvarni raspored događaja, ali valja imati na umu da se kod Marka niz tih perikopa nalazi u 8. i 9. poglavlju, kod Luke u 9., a kod Mateja u 16. i 17. Drugim riječima, evanđelisti taj niz perikopa smještaju na potpuno različita mjesta, ali u identičnom slijedu.

Konačno, kao četvrto, sva tri evanđelista donose neke identične komentare na neke događaje tj. uredničke zahvate. To često čine na istom mjestu te istim riječima. Na ovu ćemo se točku još vratiti.

Sličnost sinoptika možemo dodatno ilustrirati usporedbom broja redaka. Markovo evanđelje sadrži preko 650 redaka. Otprilike 600 tih redaka se na identičan ili vrlo sličan način može naći kod Mateja i Luke. Nadalje, Matej i Luka imaju identičnih ili vrlo sličnih preko 200 redaka, ali tih redaka nema kod Marka. Konačno, i Marko i Matej i Luka sadrže neke retke koji se nalaze samo u njihovu evanđelju, a ne mogu se pronaći u drugim sinopticima.

Evo kako to grafički izgleda:

Narančasto je označen postotak sadržaja koji je identičan u slovo ili vrlo sličan u sva tri sinoptika. Taj se sadržaj još naziva “trostruka tradicija”. Rozom bojom je označeno ono što je isto kod Mateja i Luke, ali se ne nalazi kod Marka. To se još naziva dvostruka tradicija. Konačno, plavom je označeno ono što je jedinstveno kod određenog sinoptika. Ti se sadržaji još nazivaju “M” i “L”. To konkretno znači da, recimo, više od trećine Lukina evanđelja možemo pronaći kod Marka, četvrtinu kod Mateja, ali onda je zadnja trećina jedinstvena i ne može se pronaći nigdje nego samo kod Luke.

Svime ovime smo ukratko nastojali objasniti što znači “sinoptički”.

Valja nam sada objasniti zašto se kaže “problem”? Pokušat ćemo odgovoriti na jednom primjeru.

Marko, Matej i Luka donose imena dvanaestorice relativno rano u svojim evanđeljima i među njima je Juda koji će izdati Isusa. Uglavnom, kad na Posljednjoj večeri Juda izdaje Isusa, svi čitatelji bilo kojeg od evanđelja već dobro znaju da je Juda jedan od dvanaestorice. Međutim, sva tri evanđelista su nas odlučila još jednom na to podsjetiti sljedećom napomenom: koji je bio jedan od dvanaestorice.

Zašto su baš sva 3 evanđelista odlučila na istom mjestu, istim riječima još jednom podsjetiti svoje čitatelje da je Juda bio jedan od dvanaestorice? Imajmo na umu da čitatelj već savršeno dobro zna da je Juda jedan od dvanaestorice i da bez problema može preskočiti tu napomenu iz evanđelja i pritom baš ništa ne bi propustio.

Prema tome, možemo ponoviti pitanje: zašto napomena? Zar su baš sva tri evanđelista u istom trenutku zaključila da bi njihovi čitatelji taj podatak mogli smetnuti s uma pa su ih na identičan način odlučili podsjetiti? Ili su baš sva trojica smatrali da bi ovdje bilo zgodno pojačati napetost svojih evanđelja?

Takvih uredničkih komentara ima nekoliko. Naime, na nekoliko identičnih mjesta sva tri evanđelista prekidaju naraciju da bi na identičan način istu stvar objasnili svojim potencijalnim čitateljima. Što god odgovorili ili mislili, ti urednički komentari nedvojbeno pokazuju da postoji neka snažna literarna veza među sinopticima, veza koju ne dijele s Ivanom.  Problem je definirati u čemu se sastoji ta veza. I zato se kaže “sinoptički problem”.

Kroz stoljeća su izneseni različiti prijedlozi koji pokušavaju riješiti sinoptički problem, tj. objasniti vezu među sinopticima, njihove sličnosti i razlike. Konkretno: kakva veza postoji među evanđelistima kad govorimo o trostrukoj tradiciji i kakva dodatna veza postoji između Mateja i Luke kad govorimo o dvostrukoj tradiciji.

Potencijalni odgovor na sinoptički problem daje evanđelist Luka koji na početku svog evanđelja piše (Lk 1, 1-4): “Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.”

Luka ovdje govori da su već mnogi napisali izvješće te da je on također, poput njih, odlučio napisati jedno izvješće za nekog Teofila. Drugim riječima, Luka je upoznat s time da već postoje mnoga izvješća koja, prema svemu sudeći, govore o Isusovu djelovanju, naučavanju, muci, smrti i uskrsnuću. To nam pak sugerira da se veza koja postoji između Luke te Mateja i Marka sastoji u tome da je Luka znao za ta i/ili neka druga evanđelja. Ne samo da je znao da postoje, znao je jako dobro njihov sadržaj, vjerojatno je posjedovao primjerke istih te ih koristio kao predložak ili izvornik iz kojih je prema potrebi mogao prepisivati.

Problem je što Luka ne navodi  na koje izvještaje on misli. Kad kaže “mnogo”, vjerojatno ne misli samo na jedno ili dva izvještaja. Problem predstavlja i to što ne kaže “evanđelja”, već tek “izvještaja”. To konkretno znači da je moguće da je Luka za pisanje svog evanđelja koristio i prema potrebi prepisivao od Mateja i/ili Marka. Međutim, moguće da je on skupio mnoštvo nekih drugih izvještaja koje mi danas ne posjedujemo, a onda su Matej i Marko za potrebe svojih evanđelja koristili Luku. Što je istina, s velikom sigurnošću ne zna nitko. Kroz povijest su se iznosile brojne hipoteze, od kojih ćemo mi iznijeti tri koje se čine najrelevantnije za rješavanje sinoptičkog problema. Svaka od tih hipoteza drži da je određeno evanđelje nastalo prvo te da su onda ostali evanđelisti to evanđelje više ili manje koristili kao temelj ili prema potrebi iz njega prepisivali.

Trenutačno najprihvaćenija hipoteza zove se hipoteza o dva izvora. Prema toj hipotezi, Evanđelje po Marku nastalo je prvo. Zatim su Matej i Luka  u svoja evanđelja uvrstili veći dio Marka, što objašnjava trostruku tradiciju. No, osim Marka, evanđelisti Matej i Luka su koristili još jedan dokument iz kojeg su prepisivali i koji se stručno naziva kvele. Taj dokument mi danas ne posjedujemo, ali dobar dio stručnjaka drži da je morao postojati da bi se objasnila dvostruka tradicija.

Druga poprilično uvažena hipoteza zove se Farrerova hipoteza. Prema toj se drži da je točno da je Markovo evanđelje nastalo prvo. No, dvostruka se tradicija ne tumači postuliranjem kvele dokumenta, već se drži da je Matej koristio Marka, a onda je Luka koristio i Marka i Mateja. Drugim riječima, Matej i Luka nisu slični jer koriste kvele, već zato jer Luka koristi Mateja.

Treća hipoteza nije danas snažno prihvaćena, ali je zanimljiva jer je bila snažno prihvaćena kroz povijest. Zove se Griesbachova hipoteza. Prema toj hipotezi, Matejevo evanđelje nastalo je prvo, zatim je Luka koristio Mateja, a onda je Marko sažeo Mateja i Luku u svoje evanđelje.

Jasno, ovako iznesene ove se hipoteze čine banalne i zvuče kao bespotrebno kompliciranje. Međutim, potencijalni odgovori mogu imati važne povijesne i teološke implikacije. Njih ostavljamo za neku drugu prigodu.