Utorak, 11 svibnja

Sjeme uskrsnuća – razmišljanje uz Uskrs

uskrs


Nakon što smo sinoć u Evanđelju imali prigodu čuti kako su se žene kao prvi svjedoci Isusova praznoga groba prestrašile i pobjegle, danas razmišljamo o tome kako su i dvojica apostola Petar i Ivan došli na Isusov grob. Ni oni kao drugi svjedoci praznoga groba nisu u tom trenutku susreli Uskrsloga, ali su ipak smogli nešto više hrabrosti za malo bolje zaključke o svemu što se dogodilo. I njima je bio neophodan prazni grob kao činjenica od koje su pošli kako bi dalje preispitali sve što se dogodilo.

Jer raspeti i umrli Krist nije bio položen samo u stijenu blizu mjesta razapinjanja, nego je također bio položen u njihove život, posijan kao sjeme u zemlju koje je trebalo donijeti obilat rod, kako je sam Isus govorio o svojoj smrti. No činjenica je bila da to sjeme nije uvijek položeno u bogatu i plodnu zemlju, nego je često položeno u suhu i besplodnu zemlju. Nekad je bačeno na tvrdo i kamenito tlo gdje se ne može uhvatiti, a dogodi se da je položeno čak i u samoj stijeni. No u trenutku Gospodinove muke srca apostola u koja je Isus sijao sjeme uskrsnuća postala su tvrda i kamenita, te je prijetila opasnost da posijano sjeme u njima propadne ne donijevši roda. Zato je Krist svojim uskrsnućem odvalio stijenu sa svoga groba, kako bi ih pozvao da se dođu osvjedočiti i provjeriti da smrt ne može životu ništa, kako bi ih pozvao da oni otvore svoje srca i da dopuste da posijano sjeme uskrsnuća snažno proklije novim životom i da donese istinske plodove spasenja i vječnosti.

Kao što je Kristov živo bio položen ne samo u grobnu stijenu, nego i u srca apostola, tako je položen i u naša srca i naše živote, te vapi i kuca iznutra da razvali grobnu ploču koja ga sputava, te da iz njega bujno izbije novi život. Kao što je Krist rastvorio stijenu groba, neophodno je bilo, a to je i cilj spasenja, da razbije naša srca kamena te da ih učini rasadnicima života. Zato je on prihvatio ući u srce kameno, samo središte smrti i hladnoće, kako bi ga svojom ljubavlju razbio i preobrazio u svetište života i božanske topline. Doista najtvrđe i najhladnije mjesto na kugli zemaljskoj je ljudsko srce lišeno vjere i ljubavi Božje. Ono je istinski grob koji pokopava žive, ako ne živi oživljeno Kristovim životom iznutra.

Dvojica apostola, trčeći na Kristov grob, trčali su sebi ususret. Trčali su samima sebi i svojim nadama pokopanima s Kristom. Trčali su ususret stvarnom životu koji su živjeli u Kristu, ali su ga ostavili pokopana na Kalvariji. Trebali su se vratiti tragom svoje nevjere, te pronaći sebe vjerom osnažene, jer samo s Kristom koji im daje vjeru mogli su se osjetiti cjelovitim ljudima. Trebali su se otrijezniti od svoje nevjere strahom proizveden i nadići strah od uskrsnuća, kako bi pronašli sebe vjerom učvršćene u uskrslom Gospodinu. I, doista, pronašli su se onda kad su počeli vjerovati nakon što su ušli u grob Gospodinov. Pronašli su se onda kad je uskrsna snaga počela zahvaćati i preobražavati njihova srca. Jer onaj Krist koji je na Veliki petak bio položen u grob, bio je pokopan i u njihovim srcima koja su se zbog toga okamenila i postala beživotna. U njima je, jer im je nada uvenula, jer im je vjera kopnila, jer im se ljubav gasila, zavladala prava smrt. Kristov prazni grob u koji ulaze vraća im nadu, podiže vjeru i budu ljubav. Život se u njima ponovno razbudio kad su njihova srca od kamenih počela postajati plodna srca u kojima je sjeme uskrsnuća napokon počelo hvatati korijen.

Uđimo stoga i mi s njima, nošeni njihovim iskustvom, u grob našega Gospodina i osvjedočimo se da u njemu ne caruje smrt nego život. Uđimo tako u srce svoga života, uđimo tako u samo središte i svetište života. Krist ne želi da bježimo od njega i njegova života, nego da nam njegov grob bude škola života. On ne želi da pobjegnemo od smrti i groba, nego da za života pobijedimo smrt kako bismo je i u grobu pobijedili. A samo s njegovim uskrsnućem možemo biti istinski pobjednici. Shvatimo i mi, poput Petra i Ivana, da nema smisla bježati od njegova groba i uskrsnuća, nego se suočiti sa životom i smrću, te snagom njegova života pobijediti smrt. Stanimo stoga i mi pred smrt, ispriječimo joj vlastiti život  obdaren vjerom u uskrsnuće i pobijedimo je životom vječnim čija je klica po uskrsnuću Kristovu u nama već nikla i donosi svoje plodove. Rastvorimo svoja srca snazi uskrslog Gospodina koji razbija grobove kamene, te neka razbije i naša srca ledena i okamenjena. Neka nas iznutra preporodi sjeme uskrsnuća njegova. Povjerujmo u Pisma koja naviještaju da je Krist imao umrijeti i uskrsnuti i ižaravajmo radost uskrsnuća cijelom svijetu, kako bi svijet po našem svjedočanstvu otvorio svoja srca neprolaznom uskrsnom životu. Povjerujmo dvojici apostola koji vidješe prazni Gospodinov grob i povjerovaše, te poput njih svjedočimo i naviještajmo  kako bi svaki čovjek, oživljen Kristovim uskrsnućem, donio u svom srcu plodove života vječnoga.