Sklapanje ženidbe u prvoj Crkvi

1. Prva svjedočanstva

Do 4. st. nemamo sigurnih svjedočanstava o kršćanskom obredu vjenčanja, međutim, ako nema izričitih svjedočanstava, to ne mora nužno značiti da kršćani nisu imali nekih svojih posebnih obreda još od samih početaka.[1] Naime, iako je slavlje sklapanja ženidbe bio obred koji se slavio u obitelji, ono nikad nije bilo čisto laičko slavlje, jer je za kršćane od početka ženidba bila sveta stvar, odnosno sakrament, kako se kasnije izrijekom definiralo. Međutim, povjesničari nisu jedinstveni u ocjeni, u kojem je trenutku i u kojem opsegu slavljenju sklapanja ženidbe počeo nazočiti crkveni službenik, koji bi eventualno primio privolu i podijelio blagoslov. Jednako tako nije posve jasno u kojem se trenutku počeo uzimati neki točno određeni red sklapanja kršćanske ženidbe. Jedni su uvjereni da prije 4. st. nije bilo nekih točno određenih kršćanskih obreda kod vjenčanja, kojoj bi nazočio crkveni službenik, nego da se to odvijalo prema običajima karakterističnima za pojedine skupine (judeokršćani prema židovskoj tradiciji, pogani prema grčkoj ili rimskoj), s time, naravno, da su izbjegavali sve što bi se protivilo kršćanskoj vjeri.[2] Drugi, naprotiv, vjeruju, da su kršćani od početaka imali neke svoje specifične obrede kod vjenčanja, te da su redovito sklapanje ženidbe povezivali s euharistijom.[3] Kako god bilo, nemamo izravnih svjedočanstava koja bi davala za pravo jednima ili drugima. Sigurno je da su se kršćani prigodom vjenčanja pridržavali građanskih propisa, baš kao što su se kršćani iz židovstva držali svojih židovskih običaja, s time da su se kršćani iz poganstva, očigledno, klonili idololatrijskih elemenata. U tome je smislu vrlo znakovito svjedočanstvo Poslanice Diogenetu, iz 2. st., koje ide u prilog mišljenju da se kršćani nisu od drugih razlikovali po nekim čisto kršćanskim obredima kod sklapanja ženidbe.

Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobit život… Prihvaćaju svugdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan i, po jednodušnom mišljenju svih, nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani, s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju… Da kažem jednostavno, što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu.[4]

Da su se kršćani prema ovome dokumentu, držali građanskih običaja, neke naznake toga nalazimo i u Novom zavjetu: u 2 Kor 11,2; Dj 21,2; 22,17 spominje se zaručnica koja čeka da uđe u kuću svoga muža; u Mt 22,2; Otk 19,7-9 opisuje se svadbena gozba, a u Mt 25,1 u prispodobi o pet mudrih i pet ludih djevica naznačuje se svečana svadbena povorka. Očito je, dakle, da su kršćani slijedili običaje kraja gdje su boravili: judeokršćani židovske, a kršćani iz poganstva uobičajene građanske običaje (očišćene od idololatrijskih elemenata). Što se pak tiče tipično kršćanskih običaja, možemo samo pretpostaviti da su ženidbeno slavlje zaključili zajedničkom euharistijom, kako se da zaključiti iz pisma Ignacija Antiohijskog, upućenog Polikarpu, koji kaže kako dolikuje da kršćanski mladenci izreknu svoju privolu pred biskupom, da bi njihova ženidba bila u Gospodinu, a ne vođena pukom požudom.[5] Prema spisima Otaca mogu se nazrijeti neki mogući obredi kršćanskog vjenčanja. Tako se kod Klementa Aleksandrijskog može naslutiti obred ovjenčavanja mladenaca[6], a kod Tertulijana se nakon vjenčanja može pretpostaviti euharistijsko slavlje i blagoslov,[7] iako se to ne može sa sigurnošću tvrditi.[8] Traditio apostolica opominje da ne dolikuje da kršćani žive u nezakonitim vezama, nego da se trebaju oženiti prema zakonu: sumere mulierem secundum legem.[9]

Zanimljivo je svjedočanstvo Klementa Aleksandrijskog u njegovom Pedagogu. On osuđuje običaj da žene nose lažnu kosu da bi isplele pletenice. U tom se kontekstu onda on pita, silazi li svećenikov blagoslov na tuđu kosu? Iz ovoga teksta većina zaključuje da je svećenik polagao ruke na mladence prigodom vjenčanja.[10] U apokrifnim Djelima sv. Tome navodi se blagoslov mladenaca.[11]

Tako opet dolazimo do toga da tek u sakramentaru iz Verone nalazimo prvi liturgijski tekst vezan uz ženidbu.

Zaključimo: ne može se isključiti da je do 4. st. svećenik bio nazočan prigodom vjenčanja kršćana, moleći neke molitve, ali se ne može sa sigurnošću reći da bi postojale molitve u sklopu euharistije prigodom sklapanja ženidbe.[12] Ne možemo govoriti o tipično kršćanskom obredu vjenčanja u užem smislu prije 11. st., pogotovo ne o obredu koji bi bio propisan od mjerodavne crkvene vlasti. Do 4. st. nemamo sigurnih svjedočanstava o slavlju ženidbe. Kršćani su, očito, obdržavali postojeće građanske običaje, osim onih dijelova koji bi bili u suprotnosti s njihovom vjerom (npr. žrtvovanje bogovima). Međutim, iako nemamo izravnih svjedočanstava prije 4. st., možemo pretpostaviti da su kršćani imali neke prigodne molitve u okviru svoje zajednice. Prema Ignacijevu pismu Polikarpu, sam bi biskup imao određenu ulogu prigodom ženidbenih slavlja kršćana: “Dolikuje muškarcima i ženama koji se žene da svoju privolu potvrde u nazočnosti biskupa, da bi njihova ženidba bila u Gospodinu, a ne potaknuta požudom.”[13] Ako su kršćani i imali neke svoje ženidbene obrede, teško je pretpostaviti da su bili od svih prihvaćeni, odnosno da su svi sklapali ženidbu pred biskupom koji bi ih blagoslivljao. Nadalje, kada su se i pojavili tipično kršćanski obredi (kao npr. “velatio nuptialis”, blagoslov mladenaca od strane biskupa, misa za mladence i blagoslov mladenaca, ženidba “pred vratima crkve, o čemu ćemo kasnije), to, nisu bili obredi koji bi se po sebi smatrali bitnima za sam čin sklapanja ženidbe. Tek je na Tridentskom saboru u 16. st. određeno da se imaju smatrati nevaljanima sve ženidbe koje ne bi bile sklopljene pred vlastitim župnikom i pred dva svjedoka, naravno, prema obredu koji je nešto kasnije donesen (1614.). Sve do tada crkveni obred i blagoslov nije bio smatran nužnim za valjanost sklopljene ženidbe.

2. “Velatio nuptialis”

Prvi zasvjedočeni tipično kršćanski oblik sklapanja ženidbe bio je tzv. “velatio nuptialis”. Ambroziaster, kršćanski pisac s konca 4. st., svjedoči kako dolikuje da se obred vjenčanja slavi kako za Židove u sinagogi, tako za kršćane u crkvi.[14] Nadalje, prvi sigurni svjedoci obreda velatio kod vjenčanja su Ambrozije[15] i papa Siricije[16] iako ne donose strukturu.

Prvo nam svjedočanstvo obreda “velatio nuptialis” daje Paolin iz Nole 403. On opisuje sklapanje ženidbe Julija i kćeri biskupa iz Capue. Otac zaručnikov, biskup Memorije, dovodi zaručnike do oltara gdje im otac zaručnice, biskup Emilije, podjeljuje blagoslov. Sama molitva nije sačuvana. Vrlo je vjerojatno da je biskup molitvu spontano izricao. Za vrijeme ove molitve mladenci se prekriju velom po glavi.[17]

Ovaj je obred bio propisan za klerike, a laicima je bio samo preporučen. Prema tome, sam blagoslov, kao takav, nema sakramentalni karakter, jer se sakrament podjeljuje samom privolom, a ono što se događalo u ovim obredima bio je samo blagoslov za mladence.

Zanimljivo je da je ovaj običaj prekrivanja mladenaca velom prigodom blagoslova (usput, veoma sličan židovskoj hupi) u nekim krajevima zadržan još veoma dugo. Tako Missale Parisiense iz godine 1738. kod blagoslova mladenaca spominje da su oni u tome trenutku prekriveni bijelim velom.[18]

Uza sve to kršćani su i dalje obdržavali i čisto rimske običaje. Tako Tertulijan svjedoči o prstenu koji bi zaručnik dao zaručnici. On spominje i dexterarum coniunctio i poljubac koji si daju mladenci, prema rimskom običaju, a spominje i tabulae nuptiales.[19] O obredu velatio svjedoče još papa Siksto III. (+ 440.) i Nikola I. (+ 867.). Zanimljivo je, nadalje, da čak postoje arheološki nalazi iz 4. st. koji svjedoče o običajima zaruka i vjenčanja, o dexterarum coniunctio i sl., ali u isto vrijeme nije potvrđeno da bi na tim obredima bio nazočan biskup ili svećenik.[20] Naime, zasvjedočeno je da je otac mladenke predavao svoju kćer ženiku.[21]

Zaključimo: uz tipično kršćanski obred kao što je “velatio”, kršćani u isto vrijeme slijede i građanske rimske obrede sklapanja ženidbe. Blagoslov mladenaca od strane biskupa, i euharistijsko slavlje koje nakon toga slijedi tek se preporučivalo. Međutim, kao što ćemo kasnije vidjeti, daljnji razvoj ipak je išao u smjeru blagoslova zaručnika od strane biskupa i u misi za zaručnike. Iako to nije bio disciplinski ili pravni propis, ipak se sve više shvaćalo da je ženidba sveta stvar, da na poseban način označava savez Krista i Crkve te da je na poseban način, po svojoj naravi, vezan uz euharistiju.

Tekst je izvadak iz knjige Otajstvo je to veliko. Liturgija i teologija Reda slavljenja ženidbe

[1] Uzmimo za primjer godišnje slavljenje Uskrsa. Ono je zabilježeno prvi put tek sredinom 2. st. Međutim, to nužno ne znači da već apostoli možda nisu slavili godišnji Uskrs, osim nedjelje kao redovite proslave Kristova uskrsnuća, za što postoji svjedočanstvo još od apostolskih vremena.

[2] Usp. K. RITZER, Nav. dj., 63-79 i NOCENT, Il sacramento del matrimonio in occidente. Storia e teologia liturgica, u: La celebrazione del matrimonio cristiano, Edizioni Dehoniane, Bologna, 1977., 124

[3] Tako P. DACQUINO, Storia del Matrimonio cristiano alla luce della Bibbia, Torino, 1984., 229-230. i CROUZER, Sposalizio, u: A. DI BERNARDINO (prir.), Dizionario patristico di antichità cristiana, Marietti, Casale Monferrato, 1983., 3303-3304.

[4] Poslanica Diogenetu, 5,1-4 u:. Božanski časoslov obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora II. vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. Časoslov rimskog obreda, II., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984., 613-614.

[5] Usp. L. CROCIANI, Riti nuziali nel mondo latino occidentale, Edizioni Cantagalli, Siena, 2001., 18-19.

[6] Usp. Pedagosus, III,11 (= PG 8,638).

[7] Ad uxorem, II,8: “Kako bismo mogli opisati blaženstvo one ženidbe, koja označava boj Crkve, potvrđen (euharistijskim) prinosom i opečaćen blagoslovnom molitvom! Anđeli je bilježe, Oci je potvrđuju. Ni na zemlji se, naime, djeca ne mogu pravo vjenčati bez suglasnosti Otaca.” (Prema: L. CROCIANI, Riti nuziali…, 20.

[8] Većina autora smatra da ovaj Tertulijanov tekst valja shvatiti u kontekstu njegove brige da se kršćanka ne bi trebala udati za poganina, pa onda on načelno govori o svetosti braka i blagoslovu koji kršćanski supružnici – kao krštene osobe – imaju u svome braku, a u slučaju braka kršćanke i poganina sve je to kompromitirano, jer ne mogu zajedno slaviti euharistiju. Prema tome, ne bi se ovdje radilo o euharistiji koja bi bila dio slavlja ženidbe.

[9] B. BOTTE (prir.), Traditio apostolica (Liturgiegeschichtliche Quellen und Forschungen, 39), Münster, 1963., 30-31. Usp. A. NOCENT, Il matrimonio cristiano…, 312.

[10] Usp. Pedagogus, 3,11 (= PG 8,638).

[11] Usp. C. VOGEL, Les rites de la célébration du mariage, leur signification dans la formation du lien durantle haut moyen âge, in: Il matrimonio nella società medievale, I, Spoleto, 1977., 418-419.

[12] Naznake koje neki Oci donose o slavljenju vjenčanja u sklopu euharistije treba prvenstveno gledati u kontekstu onoga o čemu su oni zapravo pisali (npr. da se ne preporučuju mješovite ženidbe, da nije dobro ući u drugu ženidbu). Usp. A. NOCENT, Il matrimonio cristiano…, 313.

[13] S. IGNAZIO D’ANTIOCHIA, Le Lettere, Edizioni Paoline, Roma, 1980., 105-106.

[14] “Quomodo ergo dici potest male fieri aut non licere, quod ex Dei benedictione et eo favente augmentum facit? Cuius rei traditio et in synagoga mansit et in ecclesia celebratur ut Dei cratura cum Dei benedictione iungatur. Non utiqueper presumptionem quia ab ipso Creatore sic data est forma.” (= PL 35,2207). Usp. A. NOCENT, Il matrimonio cristiano…, 315.

[15] Pismo Virgiliju, biskupu iz Trenta (= PL 16,984)

[16] Pismo milanskoj Crkvi (= PL 16,1171).

[17] Usp. K. RITZER, Nav. dj., 419-420.

[18] Usp. Missale Parisiense anno 1738 publici iuris factum, curantibus C. JOHNSON e A. WARD, CLV Edizioni Liturgiche, Roma, 1993 (reprint), p. LXXXVII.

[19] Usp. A. NOCENT, Il matrimonio cristiano…, 317.

[20] Usp. K. RITZER, Nav. dj., 271-272.

[21] Usp. K. RITZER, Nav. dj., 271-272. Spomenimo i ovo: koliko god mi danas vrtjeli glavom da je “holivudska” novotarija da otac mladenke svoju kćer uvodi u crkvu i predaje ženiku, to je prastari običaj koji se u Italiji zadržao do danas, a preko američkih filmova došao i do nas.