Skrb za bolesne
U dušobrižništvu pod skrbi za bolesne obično podrazumijevamo sakrament bolesničkog pomazanja. Uz ovaj sakrament htjeli bismo međutim u ovome članku reći i nešto općenito o skrbi za bolesne, kao i o pričesti bolesnika.
Bolesničko pomazanje u povijesti
Crkva je prihvatila odlomak iz Jakovljeve poslanice (5,14-15) kao teološko utemeljenje sakramenta bolesničkog pomazanja. Da se podsjetimo toga odlomka:
“Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i, ako je sagriješio, oprostit će mu se.”
Iz ovog je teksta vidljivo da se ovaj sakrament podjeljuje čovjeku koji je toliko bolestan da ne može sam doći do “starješina”, ali se u isto vrijeme ne govori o umirućem. Govori se, nadalje, o spasenju, tjelesnom i duhovnom i uvjetno o oproštenju grijeha. Drugim riječima, sve što je zdravo o ovome sakramentu nalazimo već u ovom kratkom odlomku sv. Jakova.
U kasnijim se stoljećima, međutim, bolesničko pomazanje drugačije shvaćalo nego danas: poklanjala se posebna pozornost blagoslovu ulju, a ne samom obredu – biskup bi blagoslivljao ulje za bolesnike, a vrlo je vjerojatno da su ga vjernici sami primjenjivali. Prvi obrazac za blagoslov ulja nalazimo već 215. g. u spisu Traditio apostolica Hipolita Rimskog.[1]
U crkvenoj se praksi tijekom daljnjih stoljeća izgubio pravi smisao ovoga sakramenta: sve manje se uzimao kao sakramenat bolesnih, a sve više smatrao sakramentom umirućih. Tome je shvaćanju svakako doprinijela ispovijed ad mortem prije pomazanja. Naime, tarifna pokora, koja je u to vrijeme bila uobičajena, nametala je veoma stroge pokore koje su se mogle izbjeći ukoliko bi ispovijed uslijedila neposredno prije smrti. Kako se ispovijed smatrala nužnim preduvjetom za bolesničko pomazanje, onda se i bolesničko pomazanje slavilo ad mortem, tako da je doista postalo sakramentom umirućih, odnosno priprava za smrt.[2] Nadalje, i povijest samog obreda pokazuje otklon od prvotne svrhe ovog sakramenta kao sakramenta bolesnih. Najstariji zapisani obredi bolesničkog pomazanja (8. st.) donose molitvu za zdravlje. Nešto mlađi obredi (9.-12. st.) imaju i molitvu za zdravlje i molitvu za oprost grijeha, da bi oni kasniji obredi (sve do 1972.) molili isključivo za oproštenje grijeha. Očigledno je naime da se tada ovaj sakramenat podjeljivao samo umirućima.[3]
Dakle, s jedne strane se ovaj sakrament odgađao do trenutka “kad bolesnik nije više mogao sagriješiti”, tj. kad je bio u agoniji, a s druge strane se počelo moliti samo za oprost grijeha. Rezultat: počelo se govoriti o posljednjem pomazanju, o sakramentu koji u svijesti običnog vjernika ne znači molitvu za zdravlje, nego pripravu za smrt. Zato se najveći dio vjernika užasavao od ovoga sakramenta, a ukućani su često zvali svećenika kad bolesnik već nije ništa razaznavao “da se ne bi uplašio”. I tako je to bilo sve do sedamdesetih godina ovoga stoljeća.
Obnovljeni red pomazanja
I u ovom se slučaju liturgijska obnova Drugog vatikanskog sabora htjela vratiti izvorima. Novi je obred[4] očigledno našao pravu mjeru, što se može vidjeti već iz obrasca pomazanja:
Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću duha Svetoga pomogne. Neka te oslobođena od grijeha spasi i milostivo pridigne.
Ovo je sakrament bolesnika, a ne umirućih. I molitve koje slijede govore o ozdravljenju kao i o miru duše. Služba riječi u sklopu obreda razlaže pravo značenje ovoga sakramenta i pruža krepost i utjehu vjere bolesniku i ukućanima.
Kada govorimo o odnosu medicine i ovog sakramenta, Crkva vjeruje da su liječništvo i lijekovi Božji dar, ali u isto vrijeme vjeruje da Bog daje zdravlje. Konačno, i medicina danas dobro zna da su sve bolesti više ili manje psihosomatske. Mir duha i čista savjest, a osobito svijest i sigurnost Božje prisutnosti uvelike pomažu bolesniku. Ukratko, učinak je dvostruk: sakrament pomaže u tjelesnoj bolesti, ali ujedno i liječi dušu od njezinih rana. Mi se općenito i suviše pouzdajemo u izvanjske lijekove. “Sve je moguće onome koji vjeruje”, kaže Isus. Nadalje, jednoga dana čovjek ipak treba umrijeti. U tome slučaju ovaj će sakrament sigurno pomoći da prijelaz iz jednoga u drugi život bude ljudski, odterećen, ispunjen pouzdanjem i vjerom.
Skrb za bolesne
Još uvijek trpimo posljedice shvaćanja kako se radi o “posljednjem pomazanju”. K tome dolazi poteškoća općenitog udaljavanja vjernika od određene crkvene prakse (nedjeljna misa, redovita ispovijed, obiteljska molitva). Što onda učiniti da Crkva bude nazočna u bolesti svojih pojedinih članova? Čini se da nam sam obrednik u tome smislu daje vrlo korisne smjernice:
Svi vjernici, dijeleći brigu i ljubav Krista i Crkve za bolesne, prema svojim prilikama savjesno će se brinuti za bolesnike, pohađajući ih, tješeći ih u Gospodinu i pritječući im bratski u pomoć u potrebama (br. 42).
Župniku će često biti nemoguće uopće znati za sve bolesnike, pogotovo redovito ih pohađati i skrbiti u duhovnom smislu za njih. Svi su vjernici, dakle, pozvani preuzeti (i duhovnu) skrb za bolesne. Navedimo kao primjer kako je u Italiji organiziran “volontarijat”, dobrovoljna služba laika u bolnicama.[5] Kakvu bi ulogu trebao imati vjernik u službi bolesnika? Osim redovitog posluživanja, vjernik se treba potruditi razumjeti bolesnika, a da bi to mogao treba često strpljivo slušati. Tak tada će moći iznijeti i utjehu vjere, dakle evangelizirati i, konačno, moliti zajedno s njima. Naravno da će se onda tu pojaviti i pastoralni djelatnik koji će se moći nadovezati na ovaj rad laika. U tome će kontekstu onda biti puno lakše pripremiti bolesnika i za sakramenat bolesničkog pomazanja, jer će tako moći izblijediti sablasna slika “posljednjeg” pomazanja. Nadalje, u ovom kontekstu vjere i utjehe evanđelja ovaj će sakramenat i umirućem bolesniku pružiti toliko potrebnu utjehu i snagu vjere u posljednjoj ljudskoj (sigurno najvećoj) tjeskobi.
Netko će s pravom primijetiti, kako se baš po sebi ne podrazumijeva ovakva laička zauzetost. Pogotovo će to biti teško – uz najbolju volju – u otuđenim gradskim sredinama. Rekao bih da nas upravo tu očekuje veliko polje rada: poučavanje i poticanje naših laika.
Polako (ipak) nastojimo oko pastoralnih vijeća. Sve ako to vijeće u našoj župi formalno i ne postoji, sigurno imamo krug zauzetijih vjernika. Sigurno bi bilo veoma korisno okupiti te zauzetije laike i progovoriti im o značaju, smislu i potrebi sakramenta bolesničkog pomazanja i općenito skrbi za bolesne. Sigurno će i oni imati prijedloga (i puno dobre volje) kako pokazati brigu za bolesne i pružiti im i ljudsku i kršćansku utjehu. Ako je možda i teže očekivati da se u takvim prilikama približimo onima koji su posvema udaljeni od Crkve (ali zašto ne i njima?), ipak je nedopustivo kad mi župnici saznamo (prekasno) kako nam je umro netko od naših redovitih vjernika, jer, eto, ukućanima je bilo neugodno dozvati svećenika.
Pričest bolesnika
Evo kako sv. Justin 150. opisuje završetak nedjeljnog euharistijskog slavlja: Od euharistijske se hrane svakome dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima.[6] Dakle, u ono su vrijeme svi uzimali udjela u euharistijskoj gozbi, a onima koji nisu mogli doći, đakoni su odnijeli. Danas sigurno ima starijih ljudi koji bi rado došli na misu, ali ne mogu zbog bolesti ili slabosti. U nekim se župama iz udaljenijih zaselaka organizira prijevoz za starije osobe (što danas ne bi predstavljalo neku posebnu poteškoću). Gdje to nije ostvarivo, što priječi da đakoni ili djelitelji pričesti odnesu pričest onima koji bi, da nisu nemoćni ili bolesni, došli na misu? Naravno, radi dostojanstva sakramenta tu valja biti oprezan da se pričest ne bi nametala onima koji nisu raspoloženi.
I evo posljednjeg prijedloga. Možda bi se mogao organizirati neki skup pastoralnih djelatnika (nešto kao studijski dan) u kojem bi se (uz eventualna druga pitanja) moglo raspravljati i o skrbi za bolesne. Sigurno bi bilo i dobre volje i dobrih prijedloga. Uza sve ovo dolazi i pastoralna skrb za stradalnike ovoga rata, što će još dugo vremena biti briga Crkve, briga svih nas: toliko je rana u duši i na tijelu. Upravo na tom području Crkva bi trebala dati svoj nezamjenjivi doprinos.
[1] Usp.: Ildebrando SCICOLONE, Unzione degli infermi, u: Adrien NOCENT – Ildebrando SCICOLONE – Franco BROVELLI – Anscar J. CHUPUNGCO (prir.), Anamnesis 3/1: La liturgia, i sacramenti, Marietti, Genova, 1986., 218.
[2] Usp.: Adolf ADAM, Uvod u katoličku liturgiju, Zadar 1993., 199. Usp. također: Claude ORTEMANN, Il sacramento degli infermi. Storia e significato, LDC Torino – Leumann, 1971., 67-68.
[3] Usp. Ildebrando SCICOLONE, Nav. dj., 227-228.
[4] Rimski obredni: Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971.
[5] Usp. Giorgio GOZZELINO, L’unzione degli infermi, Marietti, casala, 1976., 182.
[6] Prva apologija, 67, u: Časoslov, 2, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1984., 510.
