Srijeda, 16 lipnja

Slavlje vjenčanja pod misom


Ne treba dvojiti: euharistija je izvor i vrhunac svekolikog kršćanskog bogoslužja. Uvijek se pod misom slavi posveta crkve, ređenja i zavjetovanja, a potvrda se „obično“ slavi pod misom. Za ostala liturgijska slavlja po sebi je pohvalno i dobro da budu pod misom.[1] Kada je u pitanju slavlje vjenčanja, čini se osobito prikladnim da se ono slavi pod misom, jer je euharistija „svadbena gozba Jaganjčeva“, a ljubav zaručnika i zaručnice (muža i žene) slika je one ljubavi kojom Krist ljubi Crkvu, što se – opet – na poseban način očituje i ostvaruje upravo po euharistiji. Ovdje ćemo podsjetiti kako se ima slaviti vjenčanje pod misom, a na koncu ćemo dodati neke dvojbe glede uputnosti, odnosno korisnosti takvoga slavlja.

Po sebi je jasno kako se odvija slavljenje pod misom. Ukoliko se vjenčanje slavi onoga dana kada su dopuštene obredne mise,[2] može se uzeti obredna misa vjenčanja, to jest jedan od tri obrasca mise za mladence. Svaki pojedini od njih ima vlastitu zbornu, darovnu i popričesnu molitvu, zatim predslovlje i blagoslovnu molitvu nad mladencima koja se moli nakon Očenaša, te završni trostruki blagoslov.[3]


Uvodni obredi


Svećenik s poslužiteljima može dočekati mladence na ulazu u crkvu i ljubazno ih pozdraviti ističući radost Crkve zbog njih. Zatim se u procesiji uputi prema oltaru: prvo poslužitelji, zatim svećenik, iza njega mladenci koje mogu pratiti roditelji ili kumovi. Drugi je način da svećenik dočeka mladence na svome sjedalu ili na mjestu pripravljenom za mladence te ih ljubazno pozdravi. Slijedi znak križa i pozdrav „Gospodin s vama“ (ili drugi pozdrav prema Rimskom misalu). Zatim se obrati mladencima „ovim ili sličnim riječima“, dakle prema jednom od dva predložena obrasca. Pokajnički čin se izostavlja. Slijedi himan „Slava Bogu“ ako je toga dana propisan, a zatim zborna molitva.


Služba riječi


Predlažu se tri čitanja. U obrednoj misi valja uzeti barem jedno čitanje koje izričito govori o ženidbi, a ta su čitanja u obredniku (br. 179-222) označena zvjezdicom. Nakon čitanja slijedi homilija u kojima se na osnovu Božje riječi razlaže otajstvo ženidbe.


Slavljenje ženidbe


Poslije homilije počinje slavljenje ženidbe. Ukoliko ima više parova pitanja prije privole i sama privola trebaju biti za svaki par posebno, dok se sve ostalo, uključujući ženidbeni blagoslov, obavlja samo jedanput za sve, u množini.

Nakon uvodnih napomena slijede pitanja o slobodi, vjernosti i prihvaćanju djece (pri čemu se ovo treće pitanje može ispustiti ako su zaručnici već u godinama). Slijedi privola koja se izriče na jedan od dva načina. Zaručnik i zaručnica mogu izreći svoju privolu prema predloženom obrascu ili svećenik može tražiti od njih privolu trostrukim pitanjem. Ovdje bih spomenuo da mi se čini da je šteta što se u drugom, tj. vrijedećem izdanju obrednika umjesto „muž“ i „žena“ uzima naziv „suprug“ i supruga“, koji se čine suviše birokratski. Ne stoji li, naime, u vrijedećem prijevodu Novoga zavjeta da je Josip bio Mariji „muž“, a ona njemu „žena“? Nadalje, kao što sam više puta spominjao, nedopustivo je da se u ovom izdanju ispušta (kao mogućnost) prisega na križ koja u nas postoji barem 200 godina. Većini mladenaca ovo je najupečatljiviji dio. Smatram da taj obred prisege na križ i smijemo i trebamo zadržati.  Dakle, nakon prisege na križ svećenik prihvaća privolu, blagoslivlja prstenje i daje da ih mladenci jedno drugome stave na prstenjak uz riječi (ako je zgodno): „I., primi ovaj prsten u znak moje ljubavi i vjernosti. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Slijedi sveopća molitva iz obrednika.


Euharistijska služba


U pripravi darova zaručnici[4] mogu, ako je zgodno, donijeti kruh i vino na oltar. Obrednik donosi spomen zaručnika koji se umeće u prve tri euharistijske molitve (br. 237-239). Nažalost, kako ovih umetaka nema u vrijedećem hrvatskom misalu, oni se u praksi vrlo rijetko uzimaju.[5]


Blagoslovna molitva nad zaručnicima


Izmolivši Očenaš i izostavivši Izbavi nas, svećenik pozove vjernike na molitvu i nakon kraće šutnje ispruženim rukama govori blagoslovnu molitvu nad mladencima.[6] Za ovaj blagoslov obrednik donosi i note za pjevanje. Nakon ove molitve izostavi se Gospodine Isuse Kriste i odmah se govori pozdrav Mir Gospodnji.


Pričest i završni blagoslov


Obrednik napominje da zaručnici, njihovi roditelji, svjedoci i rodbina mogu primiti pričest pod obje prilike.[7] Na koncu slijedi trostruki blagoslov (nude se tri obrasca).


Potpisivanje dokumenata


Nakon svršetka mise mladenci, svjedoci i svećenik potpisuju ženidbene dokumente.[8] Obrednik napominje da to može biti u sakristiji ili pred narodom, ali ipak ne na oltaru. Jasno je da se dokumenti ne potpisuju na oltaru (oltar nije pisaći stol), međutim, ne čini mi se praktičnim da i mladenci i svjedoci – u svom ornatu – dolaze u sakristiju.[9] Čini mi se primjerenim da kod mjesta gdje stoje mladenci bude pripravljen stolić ili klupa na kojoj se dokumenti mogu potpisati. Nadalje, pomalo začuđuje odredba da se to čini poslije mise. Sve što se čini trebalo bi biti u sklopu jedinstvenoga obreda, a ne da se nakon Idite u miru traži od mladenaca i kumova da ipak još malo ostanu, da potpišu dokumente.


Uputnost slavljenja vjenčanja pod misom


Budući da je po sebi osobito uputno da se upravo vjenčanje slavi pod misom, jer je ona „svadbena gozba Jaganjčeva“,  neki župnici inzistiraju da svako vjenčanje bude pod misom.[10] Rekao bih, međutim, da je i u ovom slučaju važna pastoralna razboritost. Ima slučajeva kada su mladenci kršteni u Katoličkoj Crkvi, ali su se udaljili. Svećeniku je to, istina, prigoda da u njima pokuša probuditi vjeru. Međutim, ako njihova vjera i dalje ostane na istome stupnju, crkveno im se vjenčanje ne može uskratiti.[11] Međutim, treba li u tome slučaju insistirati na vjenčanju pod misom? Treba li se vjenčanje takvih mladenaca slaviti pod misom kada se čini da to oni žele samo radi izvanjske svečanosti? Radije ne, rekao bih. Naša Biskupska konferencija u sličnim slučajevima razborito napominje: „Valja biti na oprezu te, bez želje za diskriminacijom, paziti da ne pretjeruju u izvanjskom slavlju upravo oni mladenci za koje je općenito poznato da su daleko od Crkve, ili koji iza sebe imaju neuspjele građanske brakove“.[12] U svakom slučaju ne čini mi se primjerenim nametati vjenčanje pod misom onim mladencima koji to ne žele. No, s druge strane, daljnja i bliža priprava za vjenčanje sjajna je prigoda da mladenci ožive svoju vjeru ulazeći u otajstvo sakramenta koje imaju slaviti. U tome slučaju slavljenje vjenčanja pod misom je osobito prikladno i korisno. Zato će svako sakramentalno slavlje (krštenje, pričest, krizma vjenčanje) koje vjernici u početku traže možda više zbog izvanjskog slavlja nego iz življene vjere, za svećenika biti prigoda da prikladnom katehezom i pastirskim i ljudskim pristupom pokuša oživjeti njihovu vjeru. To se osobito može činiti upravo za slavlje vjenčanja, jer ono ima propisanu dulju pripravu kroz tečaj priprave za brak i kroz bližu pripravu s vlastitim svećenikom. Tako ćemo slijediti svoga Gospodina koji „trske stučene prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti“ (Mt 12,20; Iz  42,3).


Tekst je objavljen u VĐON-u, 3/2019.


[1] Napomenimo da izričito stoji da se sakrament pomirenja ne slavi pod misom.

[2] To znači da se obredna misa ne može uzeti u dane navedene od 1 do 4 tablice liturgijskih dana.

[3] Donosimo obred prema drugom izdanju obrednika: Rimski obrednik. Red slavljenja ženidbe. Drugo tipsko izdanje, KS, Zagreb, 1997.

[4] Čini mi se nedosljednim da se i nakon vjenčanja u užem smislu mladenci nazivaju „zaručnicima“. Možda bi bilo primjerenije da se oni prije vjenčanja nazivaju „zaručnicima“, a poslije vjenčanja „mladencima“.

[5] Svaka liturgijska knjiga je svojevrsni manual, to jest priručnik praktičan i prikladan. Svećenici se vrlo brzo umore i odustaju od nekih mogućnosti ako moraju pri ruci imati više knjiga ili ako moraju previše listati…

[6] Zanimljivo je da je prije reforme blagoslov bio namijenjen samo zaručnici. To je vidljivo i po tome što se ona u ovoj molitvi prva spominje.

[7] Evo zašto se ne preporučuje da se slavi pod misom vjenčanje katoličke i nekatoličke krštene strane, jer samo katolička strana smije pristupiti pričesti, a nekatolička je isključena.

[8] Iako u latinskom izvorniku (što hrvatski prijevod – kao i uvijek – doslovno slijedi) stoji da dokumente potpisuju svećenik i svjedoci, u nas je propis da i crkveni i državni dokument potpisuju mladenci, svjedoci i vjenčatelj. Usp. Rituale Romanum. Ordo celebrandi matrimonium. Editio typica altera, Typis polyglottis Vaticanis, 1991., br. 78.

[9] Napomenimo i ovu zanimljivost. U obredu zavjetovanja predviđena je mogućnost da se povelja zavjetovanja položi na oltar dok – čini se – ženidbeni dokument ne bi smio dotaknuti oltar…

[10] Valja, međutim, imati na pameti odredbe koje vele da se u slučaju katoličke i nekatoličke krštene strane vjenčanje pod misom ne preporučuje, dok se u slučaju katoličke i nekrštene strane ne dopušta slavljenje pod misom.

[11] Usp. IVAN PAVAO II., Familiaris consorcio, Dokumenti 64, KS, Zagreb, 2009.3, br. 68.

[12] HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvata, KS, Zagreb, 2002., br. 48.