Ponedjeljak, 21 lipnja

Služba riječi – praktične napomene


Reforma Drugog vatikanskog sabora naglasila je važnost navještaja Božje riječi u bogoslužju ističući da je bogoslužje riječi sastavni dio bogoslužja Crkve. U tome je smislu u obnovljenom bogoslužju služba riječi sastavni dio svakog sakramentalnog i nesakramentalnog slavlja: krštenja, vjenčanja sprovoda, blagoslova, itd., što u prijesaborskom ustroju nije bio uvijek slučaj. Ovdje bismo htjeli kratko podsjetiti što Drugi vatikanski sabor i važeće liturgijske knjige govore o smislu i važnosti bogoslužja riječi te ukazati na neke praktične odredbe o službi riječi kao dijelu mise.[1]


1. Važnost


Prisjetimo se temeljnih smjernica Liturgijske konstitucije o važnosti bogoslužja riječi:

„Od najveće je važnosti u liturgijskoj službi Sveto pismo. Iz njega se uzimaju čitanja i tumače u homiliji; iz njega se pjevaju psalmi; njime su nadahnute i prožete molitve, zazivi i liturgijske pjesme; od njega čini i znakovi primaju svoje značenje. Stoga za obnovu, napredak i prilagođavanje svete liturgije treba njegovati onaj slatki i živi osjećaj Svetoga pisma o kojemu svjedoči časna predaja istočnih i zapadnih obreda.“ (SC 24)

U tome duhu Opća uredba Rimskog misala u broju 29 veli: „Kad se u Crkvi čita Sveto pismo, tada sam Bog govori svomu narodu, a Krist, prisutan u svojoj riječi, navješćuje evanđelje“. Prema tome, kao što se u svekolikom misnom slavlju ostvaruje i ponazočuje vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća po kojem smo spašeni i pokojem se danas spašavamo, jednako tako u naviještenoj riječi Krist progovara svome puku, baš kao što je Isus u sinagogi u Nazaretu, nakon što je pročitao odlomak iz Knjige Izaije proroka, rekao: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“ (Lk 4,21) Prema tome, navještaj Božje riječi u bogoslužju nije samo sjećanje na ono što je Bog nekoć činio, nije samo zbir moralnih poticaja i korisnih pouka, nego Bog u Kristu, snagom Duha Svetoga, progovara svome puku i svakom pojedincu u tome određenom slavlju, baš kao što samo Pismo veli: „Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca.“ (Heb 4,12) Prema tome, isticanje važnosti Božje riječi u bogoslužju nije neka prolazna moda, nego je služba riječi sastavni i neodjeljivi dio svakog bogoslužja Crkve. Prethodne napomene Lekcionara u br. 7 ovako sažimaju važnost i smisao Božje riječi:

„U slušanju riječi Božje izgrađuje se i raste Crkva, a čudesna djela što ih je Bog nekoć na najrazličitije načine izveo u povijesti spasenja u znakovima se liturgijskog slavlja u svoj svojoj otajstvenoj zbilji ponazočuju; s druge strane, Bog se služi vjerničkim skupom koji slavi liturgiju da njegova riječ nastavi trku i proslavlja se, a ime njegovo da se veliča među narodima (usp. 1 Sol 3,1).“

Važno je također istaknuti ono što stoji u broju 12 istog Lekcionara: „Biblijska čitanja s pjesmama uzetim iz Svetoga pisma u misnom slavlju nije dopušteno ni izostaviti, ni smanjiti niti, što je još gore, zamijeniti drugim, nebiblijskim čitanjima.“[2] Slijedeći upravo Prethodne napomene ovog Lekcionara ukazat ćemo na neke praktične (možda zaboravljene) odredbe kojih bismo se trebali držati.


2. Ambon i knjiga čitanja


Ambon je jedino mjesto za navještaj Božje riječi, s time da psalam pjevač može pjevati s mjesta gdje stoje pjevači. Ambon ne može biti tek običan stalak, nego stalno i ukrašeno mjesto tako da se po izgledu i stilu vidi „povezanost ambona i oltara“ (br. 32). Slično je i s knjigama čitanja: „Treba se pobrinuti da i knjige, budući da su one u liturgijskom slavlju znakovi i simboli višnjih zbilja, budu doista dolične, urešene i lijepe“ (br. 35). Ovome nemamo što dodati.[3]


3. Teži tekstovi i skraćena čitanja


Prethodne napomene Lekcionara u broju 75 vele da je za neke dulje tekstove „predviđen dvojak oblik, duži i kraći, koji već bude prikladniji.“ Smatramo da je šteta uzimati kraći oblik. Naime, ako držimo da se duljim oblikom bogoslužje produžuje (za dvije do tri minute!), bit će puno uputnije da skratimo uvod u misu, pozdrave uzvanika, homiliju i župske oglase, jer upravo naši interventi zamaraju vjernike, a ne Božja riječ. U sljedećem broju se kaže da neki teže razumljivi tekstovi nisu uvršteni u nedjeljni slijed čitanja, nego su ostavljeni za mise tijekom tjedna. Zato je na svećeniku da takve dijelove – pogotovo stavljene u kontekst susljednog svakodnevnog čitanja – vjernicima protumače. Upravo zbog toga je od velike važnosti da svećenik nikada ne prestane proučavati biblijske komentare i egzegetska djela, jer, kako veli prorok Jeremija, „svećeniku ne može nestati Zakona, ni mudrome savjeta, ni proroku besjede“ (Jr 18,18).  Nadalje, neki dijelovi Svetoga pisma uopće nisu uvršteni u liturgijska čitanja, jer, iako su Božja riječ, puku bi ih bilo teško razumjeti. Najpoznatiji su u tome smislu tri takozvana „zaklinjalačka psalma“ (58; 83 i 109) kojih nema u bogoslužju riječi niti u Časoslovu.[4]


4. Nedjeljna čitanja i čitanja na svetkovine


Za svaku su nedjelju – u trogodišnjem krugu A, B i C – predviđena dva čitanja,[5] pripjevni psalam i evanđelje. Spomenimo i odredbu da se u korizmene nedjelje, kada se slavi propisano bogoslužje s katekumenima, uvijek trebaju uzeti čitanja godine A, s tim da je svakom svećeniku slobodno uzeti u korizmi čitanja godine A, pa ako i nema katekumena. Većina svetkovina ima jednogodišnji ciklus (npr. Velika Gospa i Svi sveti). Neke slijede trogodišnji ciklus (Presveto Trojstvo, Tijelovo, Srce Isusovo), a neke samo djelomično. Međutim, samo za Duhove stoji izrijekom da se za godinu B ili C uzimaju posebna čitanja (osim prvog). Međutim, za svetkovine Svete obitelji, Krštenja Gospodinova te za Uzašašće Lekcionar nije jasan. Veli se samo „ili po volji“, ali nije naznačeno za koju godinu. Budući da uz naznačena čitanja (godine A) stoje još dvije inačice, očito je da je prva od njih za godinu B, a druga za godinu C.[6]


5. Čitanja na blagdane


Blagdani imaju samo jedno čitanje, pripjevni psalam i evanđelje. Međutim, kad Gospodnji blagdani, to jest: Svijećnica, Preobraženje Gospodinovo i Uzvišenje Svetoga Križa, padnu nedjeljom, onda se uzima kao nedjeljom: dva čitanja, psalam i evanđelje. Ovo je važno spomenuti, jer nekoga može zbuniti to što su u Lekcionaru, na primjer, za Svijećnicu navedena dva čitanja i evanđelje, pa se onda čini da se sva čitanja uvijek moraju uzeti.


6. Čitanja na spomendane


Prethodne napomene Lekcionara u broju 83 kažu da da je potrebno uzeti predviđena vlastita čitanja u slučaju kada ona „govore izravno o svečevoj osobi ili o otajstvu o kojem se slavi misa“. To su u prvom redu oni sveci koji se spominju u Novom zavjetu, kao npr. sv. Timotej i Tito, sv. Marta, Marija i Lazar, Glavosjek Ivana Krstitelja, ali, na primjer i ono evanđelje za spomen sv. Antuna Opata koje govori o Isusovu pozivu onom bogatom mladiću, kao i oni sveci za koje se u Lekcionaru navode vlastita čitanja. Međutim, za spomendane se načelno daje prednost čitanjima svagdana:

„Na spomene svetaca, ako nemaju vlastitih čitanja, obično se čitaju čitanja su određena za svagdan. U nekim se slučajevima predlažu pripadna čitanja koja osvjetljuju poseban vid duhovnoga života ili aktualnosti određenoga sveca. Korištenje tih čitanja nije obvezatno ako to ne nalaže istinski pastoralni razlog.“ (Opća uredba Rimskog misala, 357).

Prema tome, na svećeniku je ocijeniti što će puku biti korisnije: čitanja od sveca ili pak ona od dana.


7. Svagdanja čitanja u „jakim“ vremenima


U „jakim“ vremenima (došašće, korizma, božićno i vazmeno vrijeme) čitanja raspoređena u jednogodišnjem ciklusu. U došašću, naravno, valja obratiti pozornost da se od 17. prosinca uključivo čitanja (kao i misne molitve) uzimaju prema datumu, a ne prema danima u tjednu.[7]


8. Svagdanja čitanja u vremenu „kroz godinu“


Prvo čitanje i psalam u ovome razdoblju slijede dvogodišnji ciklus: neparnim godinama čita se prvo od dva čitanja (označeno je trokutićima), a parne godine drugo od dva čitanja (označeno rombićima). Evanđelja slijede jednogodišnji ciklus, jer, očito, nema toliko evanđeoskog teksta da bi se mogao protegnuti na dvije godine. Pri tome će biti veoma korisno imati na umu ono što govori Opća uredba Rimskog misala u broju 358:

„Ako se, međutim, katkad u tjednu prekine susljedno čitanje zbog koje svetkovine, kojega blagdana ili kojega posebnoga slavlja, svećeniku će biti dopušteno da, imajući pred očima slijed čitanja cijeloga tjedna, spoji dijelove koji se izostavljaju ili da odluči kojima od njih valja dati prednost“.[8]

Prema tome, ukoliko bi neko čitanje iz svagdanjeg kruga bilo izostavljeno zbog nekog blagdana, svećeniku je slobodno u potpunosti ga izostaviti, zamijeniti nekim drugim od toga tjedna ili pak spojiti sa sljedećim odlomkom, da se ne izgubi nit biblijski izvještaja, jer su svagdanja čitanja uređena susljedno, to jest čitaju se u nastavcima.[9]


9. Čitači


Kao što je rečeno, u naviještenim biblijskim čitanjima u bogoslužju zapravo Bog progovara svome narodu. Zbog toga će biti veoma važno da čitanje bude skladno i razgovjetno, odnosno da čitač bude prikladan. Pri tome valja imati na umu odredbu Opće uredbe Rimskog misala u broju 59:

„Prema predaji služba naviještanja čitanjâ nije predsjedateljska, već poslužiteljska. Stoga neka čitanja čita čitač, a evanđelje neka naviješta đakon ili, ako njega nema, koji od svećenikâ. Ako nema đakona ni drugoga svećenika, neka evanđelje čita sam svećenik slavitelj, a ako nedostaje neki drugi prikladan čitač, neka svećenik slavitelj čita i ostala čitanja.“

Uzmemo li u obzir da je naviještanje Božje riječi u bogoslužju zapravo uprisutnjenje i ponazočenje onoga istoga živog govora koji su mogli slušati suvremenici Isusa ili Pavla te da je navještaj Božje riječi u potpunom smislu živa riječ koju Bog sada upućuje svome narodu, onda ćemo lakše uvidjeti važnost, posebnost i uzvišenost službe čitača. Ne ulazeći podrobnije u izbor čitača te u njihovu pripravu na ovu uzvišenu službu, spomenimo samo da kvalitetno čitanje ne možemo očekivati od djece osnovnoškolske dobi. Osim toga, u izboru i rasporedu čitača trebalo bi se čuvati svake napasti od samoisticanja. Valja naime imati na umu da Bog po Duhu Crkvi daje različite darove, ali da je svaki dar na korist, to jest na služenje, a ne na hvastanje ili nadmetanje. Jer, svi jednakom snagom sudjelujemo u euharistijskom slavlju, bez obzira koju službu vršili u tome istome slavlju.

Zaključimo. Božja riječ je živa i djelotvorna ponajpače u bogoslužju, jer je bogoslužje, to jest navještaj Božje riječi u zajednici vjernika prirodno okruženje same Riječi. Prvotna uloga Svetoga pisma jest upravo ta, da ono bude naviješteno, oživljeno, uprisutnjeno, kao živa Božja riječ upućena sabranoj zajednici. U liturgijskoj je reformi – pogotovo u misnom slavlju – dana osobita važnost službi riječi koja je obilno zastupljena tako da se u bogoslužju kroz određeno razdoblje navijesti do 90% Svetoga pisma. Nadalje, raspored čitanja je brižno ustrojen, s time da se ostavlja mudrosti i razboritosti svećenika izbor čitanja svagdanom i nekim spomendanima. U tome smislu je onda važna i služba čitača da bi Božja riječ bila naviještena razgovijetno i s pravim duhom. Možda će i ovaj prilog biti poticaj da uzmemo u ruke Prethodne napomene Lekcionara i Opću uredbi rimskog misala. Ipak nam je to kruh svagdanji.


Tekst je objavljen u VĐON-u, 6/2021.


[1] Bit će veoma korisno s vremena na vrijeme pogledati i proučiti Prethodne napomene različitih liturgijskih knjiga. Tamo ćemo redovito naći odgovore na različite nejasnoće koje se javljaju u našem bogoslužju.

[2] Nažalost, u misama u Njemačkoj, koje se mogu vidjeti u televizijskom prijenosu, znadu se uzeti neki drugi tekstovi umjesto biblijskih…

[3] Velika je šteta što je najnoviji lekcionar loše uvezan, tako da se već nakon nekoliko mjeseci korice odljepljuju. A nije jeftin!

[4] Evo, na primjer, nekoliko redaka iz Ps 109,7-9: „Kad mu se bude sudilo, nek’ bude osuđen, i molitva mu se za grijeh uzela! Dani njegovi nek’ budu malobrojni, njegovu službu nek’ dobije drugi! Djeca njegova nek’ postanu siročad, a njegova žena udovica!“ Zanimljivo je da Petar citira upravo ovaj psalam u Dj 1,20.

[5] U Općoj uredbi Rimskog misala br. 318 prema prvom i drugom tipskom izdanju stajalo je: „Radi pastoralnih razloga i po odredbi biskupske konferencije, dopušta se ponegdje da se [nedjeljom i blagdanima uz evanđelje] uzmu i samo dva čitanja.“ Dakle, evanđelje i jedno od prva dva čitanja. Ista se odredba ponavlja i u Prethodnim napomenama Lekcionara koje su izdane 1981. Slijedeći ovu odredbu, u crkvama njemačkog govornog područja nedjeljom redovito se uzima samo jedno čitanje i evanđelje, što je pravo osiromašenje. Međutim (baš zbog toga?) u važećem, trećem tipskom izdanju iz 2002. ove odredbe nema. Dakle, obvezatna su nedjeljom dva čitanja i evanđelje.

[6] Da olakšam čitačima u svojoj župi, ja sam u Lekcionaru rukom nadopisao „A“, „B“ ili „C“. Jednako tako u Priručnom liturgijskom kalendaru koji uređujem stavio sam samo ona čitanja koja po sebi idu za određenu godinu.

[7] To se mijenja, jer došašće svake godine nema isti broj dana: od tri tjedna i jedan dan do puna četiri tjedna.

[8] Usp. također Prethodne napomene Lekcionara, br. 82.

[9] Na primjer, u petak učio Duhova čita se odlomak iz Ivanova evanđelja gdje Petar na Isusovo pitanje tri puta odgovara da ga ljubi (Iv 21,15-19). Međutim, u subotu uoči Duhova redovito se uzima misa Duhovskog bdjenja, pa onda izostaje nastavak ovoga evanđelja koje se čita na jutarnjoj misi, a to je završetak Ivanova evanđelja (Iv 21,20-25). Zbog toga ja osobno u petak spojim oba ova odlomka pa čitam Iv 21,15-25. Neka Božja riječ bude naviještena!