Službe i redovi: akolitat


1. Povijest


Akolit (grčki akolouthos, latinski sequens – pratitelj) je liturgijski službenik koji se postavlja za pomoć prezbiteru i đakonu.[1] U počecima je samo đakon mogao u bogoslužju pomagati biskupu ili svećeniku. S vremenom, kako je euharistijsko slavlje postajalo sve svečanije, pokazala se potreba za službenicima nižim od đakona, a to su bili subđakoni i akoliti (s time da je subđakonat ubrojen u više, akolitat u niže redove). Tako su ova dva reda preuzela neke službe u misi koje je prije imao samo đakon. Već koncem 2. st. u Liber pontificalis spominju se sequentes. Sredinom 3. st. papa Kornelije nabraja da u Rimu ima 7 đakona, 7 subđakona i 42 akolita, što znači da je za svaku od sedam titularnih crkava (crkvenih područja) u Rimu bilo po 6 akolita. Služba je akolita od samih početaka bila vezana uz euharistiju. Čini se, međutim, da je njihova prvotna uloga bila komadić hostije posvećene u papinskoj misi (tzv. fermentum – kvasac) nositi u titularne crkve gdje bi ih onda svećenik za vrijeme mise stavljao u kalež kao znak euharistijskog jedinstva s rimskim biskupom.[2] Tako Inocent 416. u pismu Decenciju izrijekom veli: „Prezbiteri (u titulima) koji nedjeljom zbog povjerenog im puka ne mogu k nama doći [slaviti euharistiju] fermentum koji smo mi posvetili (confectum – načinili) primaju od akolita da se ne bi u pričesti osjećali ni malo odijeljeni od nas“.[3] Vrlo je vjerojatno da je sv. Tarcizije, koji je bio ubijen, jer nije htio predati euharistiju koju je nosio, bio upravo jedan od tih akolita koji je posvećeni komadić hostije s papine mise nosio svome prezbiteru. U srednjem su vijeku u misi za vrijeme lomljenja kruha akoliti primali posvećene hostije u lanene vrećice koje su onda nosili biskupima i svećenicima koji su ih lomili da bi mogli pričestiti vjernike (u ono se vrijeme nisu hostije rezale, nego samo lomile). Uskoro su akoliti dobili zadaću da pred papom u ophodu nose sedam zapaljenih svijeća. Osim toga, primali bi iz ruku vjernika darove koji bi oni donosili za misu. Od 7. st., kada bi papa išao u druge crkve krizmati, akoliti bi nosili sveto ulje. Gdjekad su oni kod provjera nad katekumenima molili otkletvene molitve. U Gelazijevu sakramentaru stoji da je akolit umjesto djeteta koje se imalo krstiti, pjevao ispovijest vjere.[4] Ukoliko bi u Vazmenom bdjenju bilo puno krštenika (djece), krstio je i akolit. Dok su ostali niži redovi sve više gubili na važnosti, akoliti su se održali, jer je postojala stalna potreba da netko poslužuje za vrijeme mise. Kada više nije bilo ni zaređenih akolita, njihovu su službu u liturgiji u biskupskoj liturgiji preuzimali drugi klerici, da bi njihovo mjesto, na župama gdje nije bilo klerika, zauzimali laici, redovito dječaci – ministranti.[5] Tridentski sabor je bio odredio da se barem u stolnim crkvama uspostavi stalna služba akolita, ali to se nije provelo. Tako je akolitat ostao tek niži red koji je netko primao na putu prema svećeništvu.


2. Niži red akolitata prije reforme


Kandidati budu pozvani da pristupe prije evanđelja u misi. Oni i kleknu pred biskupa držeći u ruci neupaljenu svijeću. Biskup im govori da će njihova dužnost biti nositi svijeće, paliti crkvenu rasvjetu te posluživati vino i vodu za misu. Zatim im govori o simboličnom značenju svjetla u Novom zavjetu („Vi ste svjetlost svijeta… neka vam budu svjetiljke upaljene“, itd.). Nakon toga biskup svakome od njih uzme i preda svijeću govoreći: „Primite svijećnjak sa svijećom i znajte da ste zaduženi da užižete svjetiljke u crkvi.“ Zatim im daje prazne bočice za vino uz riječi: „Primite vrčiće za vino i vodu u euharistiji za krv Kristovu.“ U blagoslovnoj molitvi biskup moli za kandidate da svijetle duhovnim svjetlom dok nose vidljivu svjetlost. Slijede tri molitve u kojima se moli da akoliti vjerno služe u brizi oko svjetla u crkvi te o vinu i vodi za euharistiju i da budu dostojni te službe.[6]


3. Služba akolitata danas


Kao što je već bilo govora, motu proprijem Pavla VI. Ministeria quaedam od 15. kolovoza 1972. određeno je da od 1. siječnja 1973. vrijedi novi ustroj.[7] Dokidaju se niži redovi, a dosadašnji niži redovi lektorata i akolitata postaju službe (dok se ostijarijat i egzorcistat posve dokidaju). Službe lektorata i akolitata mogu primiti i laici[8] tako da više nisu pridržane kandidatima za sveti red.[9] U broju VI. o akolitima ovaj papinski dokument kaže da se on brine za službu oltara pomažući svećeniku i đakonu, osobito u misi. „Njegova je dužnost da kao izvanredni službenik podjeljuje svetu pričest kada nedostaju [redoviti] službenici… ili kada oni ne mogu zbog bolesti ili starosti ili kada je velik broj pričesnika…“[10] U izvanrednim prilikama može izložiti vjernicima na klanjanje Euharistiju i na kraju je pohraniti, ali ne može narodu dati blagoslov.[11] U misi pomaže đakonu tako da nosi križ, misal, svijeće ili da vrši druge slične službe. U broju VII. se jasno kaže: „Prema časnoj predaji Crkve, ustanova čitača i akolita pridržana je za muškarce“.


4. Postavljanje akolita


Pontifikal veli da akolite „postavlja biskup ili viši poglavar redovničke zajednice pod misom“.[12] Nakon evanđelja biskup u predloženoj homiliji govori kandidatima koje je značenje njihove službe: oni se postavljaju za pomoć prezbiterima i đakonima, a kao izvanredni službenici mogu dijeliti pričest vjernicima i bolesnicima. Zbog toga je važno da kao vjernici žive u skladu sa službom koja im se povjerava. Biskup zatim sve poziva da se pomole za kandidate te nakon stanke moli za akolite da budu postojani u službi oltara, da vjerno dijele kruh života nastojeći da neprestano rastu u vjeri i ljubavi. Nakon toga kandidati pristupaju biskupu, a on im daje posudicu s kruhom (ili vinom) uz riječi: „Primi posudicu s kruhom (ili vinom) za slavljenje euharistije. Budi takav da možeš dostojno služiti stolu Gospodnjem i stolu Crkve.“ Postavljeni akolit može u istoj misi dijeliti pričest vjernicima.


5. Zaključak


Kao što je bilo rečeno za službu čitača, i služba akolita se de facto podjeljuje smo kandidatima za svećeništvo, dok, s druge strane, vidimo da laici (dječaci i djevojčice) kao ministranti pomažu svećeniku i đakonu te da laici (muškarci i žene) kao izvanredni djelitelji pričesti „privremenim odabirom“ preuzimaju ulogu akolita. Po sebi bi ti laici, naravno, mogli biti postavljeni za akolite, ali i u tom bi slučaju to mogli biti samo muškarci.


[1] Za povijesni pregled ove službe (ili nižega reda) usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica,4, Ancora, Milano, 1959. (fototipsko izdanje 2005.), str. 382-384; D. KNIEWALD, Liturgika, Zagreb, 1937., str. 301-302.

[2] U ono je vrijeme bilo po sebi razumljivo, da biskup predsjeda svakom euharistijom. Međutim, budući da je Rim i u ono vrijeme bio velik grad, bilo je nemoguće, da se sav puk sabere na papinskoj misi. Zato je papa odredio da pojedini svećenici slave euharistiju u određenim crkvama i da tamo borave (to je bilo onih 7 titularnih crkava). Kao znak toga, da je njihova euharistija isto što i papina, tj. da su oni u zajedništvu s njim, svećenici su uzimali komadić hostije posvećene na papinoj misi (koji bi donijeli akoliti) i prije pričesti stavljali ih u kalež. Uskoro je, međutim, i papa počeo oponašati taj obred, pa je i sâm stavljao u kalež komadić hostije od svoje prethodne mise. Kasnije je stavljao komadić od netom posvećene hostije, da bi na koncu i sâmi svećenici stavljali u kalež komadić hostije koju bi posvetili u istoj misi. Tako je to ostalo i danas, s time da današnje rubrike donose pomalo „nategnuto“ tumačenje: „Svećenik lomi kruh i dio hostije stavlja u kalež kako bi označio jedinstvo Tijela i Krvi Kristove u spasenjskom dijelu, a tako i Tijela Isusa Krista živoga i proslavljenoga“ (Opća uredba Rimskog misala, br. 83).

[3] Ova je poslanica dostupna na mrežnoj stranici http://www.liturgia.it/decenzio_lettera.pdf  (konzultirano 25. 5. 2017.).

[4] Usp. L. C. MOHLBERG, Liber sacramentorum Romanae Aeclesiae ordinis anni circuli (Sacramentarium Gelasianum), Herder, Roma, 1971., br. 311.

[5] Vezano uz ministrante nekoliko opaski. Ministrant, naravno znači poslužitelj (latinski ministrare). Zanimljivo je da u talijanskom jeziku riječ chierichetto (deminutiv od chierico – klerik), znači ministrant. Tako u starim obrednicima piše npr. da svećenik, kada nosi pričest bolesniku, treba uzeti sa sobom jednog ili više klerika. U praksi je to, naravno, bio ministrant. Osim toga, pogledamo li klasičnu ministrantsku odjeću, vidimo da je on zapravo – klerik. Košuljica je zapravo roketa, a suknja ispod nje oponaša talar. K tome je dodana još i korska moceta – široki ovratnik u liturgijskoj boji.

[6] Usp. Pontificale Romanum. Pars prima, Typis Polyglottis Vaticanis, 1962., str. 25-27.

[7] Vidi: Rimski pontifikal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI., KS, Zagreb, 1988., str. 8-11.

[8] To isto određuje i Zakonik kanonskog prava, Glas Koncila, Zagreb, 1996., kanon 230 § 1.

[9] Zanimljiva je sljedeća (zaboravljena) odredba važećeg Pontifikala: „Nema zapreke da osim zajedničkih službi u latinskoj Crkvi Biskupske konferencije zatraže od Svete Stolice i druge, za koje misle da bi ih u njihovu kraju bilo potrebno ili korisno ustanoviti. Tako npr. službe vratara, zaklinjača i katehista, kao i druge službe što bi ih trebalo povjeriti onima koji su se posvetili karitativnom radu, gdje ta služba nije povjerena đakonima.“

[10] To isto određuje i Zakonik kanonskog prava, kanon 910 § 2.

[11] To isto određuje i Zakonik kanonskog prava, kanon 943.

[12] Za važeću liturgiju postavljanja akolita usp. Pontifikal…, str. 14-15.