Službe i redovi: subđakonat
1. Povijest
Subđakonat se u počecima smatrao nižim redom.[1] On po sebi ipak nije stupanj svetoga reda, što se vidi iz toga, da biskup na subđakona nikada nije polagao ruke.[2] Subđakon[3] se prvi puta spominje u Apostolskoj predaji Hipolita Rimskog početkom 3. st.: „Na subđakona se ne polažu ruke, jer je izabran da bude na pomoć đakonu“.[4] Tijekom vremena subđakoni su uz liturgijske preuzimali i administrativne zadaće. Tako se sredinom 3. stoljeća u Liber pontificalis veli da oni imaju bilježiti život i djela mučenika, a Ciprijan Kartaški ih sredinom 3. st. spominje kao svoje pisare. Srednjovjekovna Crkva subđakonat nije ubrajala u stupanj svetoga reda, kako to svjedoči još Urban II. koncem 11. st. Međutim, od Inocenta III. († 1216.) počeo se ubrajati u više redove, kako to svjedoči i Pontifikal Vilima Duranda iz XIII. st.[5] Odakle ova promjena? Budući da su subđakoni bili blisko povezani sa službom oltara, od njih se, kao i od pripadnika viših redova, očekivalo da obdržavaju celibat. Prvi spomen celibata subđakona nalazimo još u 33. kanonu sabora u Elviri (303.), a Leon Veliki (5. st.) o tome izričito govori. Ta se disciplina u počecima ipak nije obdržavala, poglavito u Galiji i Španjolskoj. Međutim, od 9. st. celibat subđakona je prihvaćen u cijeloj zapadnoj Crkvi. Zanimljivo je da Ordines Romani, zbirka obreda iz 7./8. st., navodi da je subđakon prije ređenja – prije prihvaćanja obveze celibata – morao javno položiti zakletvu de quatuor capitula, to jest da nije nikada počinio ni jedan od četiri najteža grijeha, a to su bili: sodomija (homoseksualni odnos), napastovanje posvećene djevice, bestijalnost (spolnost sa životinjama) te preljub. Bili su to, naime, grijesi koji su po sebi bili podložni javnoj (kanonskoj) pokori, a takva osoba nije mogla primiti svete redove.[6] Konačno je Tridentski sabor svečano potvrdio obvezu celibata za subđakone. Kako se subđakonat počeo ubrajati među više redove, i sâm je obred po svome ustroju bio nalik đakonskom ili prezbiterskom ređenju. Motu proprijem Pavla VI. Ministeriam quaedam od 15. kolovoza 1972. subđakonat je dokinut. Njegovu službu preuzimaju (postavljeni) čitači i akoliti, a kandidati koji teže svećeništvu obvezu celibata preuzimaju u sklopu đakonskoga ređenja koje ujedno znači ulazak u klerički stalež.[7]
2. Subđakonsko ređenje u prijesaborskoj liturgiji
Obred započinje nakon graduala na početku mise.[8] Kandidati imaju na lijevoj ruci manipul[9] i preko iste ruke tunicelu,[10] a u desnoj ruci svijeću. Nakon što kandidati budu prozvani i stupe pred biskupa, biskup im se obrati razlažući, što njihova služba znači i kakve obveze preuzimaju. Ističe da su još uvijek slobodni ostati u laičkom načinu života, jer nakon što prime ovaj red, više se neće moći vratiti natrag. Morat će trajno Bogu služiti te, uz Božju pomoć, obdržavati čistoću i trajno služiti u Crkvi. Prema tome, napominje na koncu biskup, „dok imate vremena razmislite i, ako želite ustrajati u svetoj odluci, u ime Gospodnje pristupite ovamo“. Budući da u subđakonskom ređenju nije bilo polaganja ruku, ovaj je iskorak bio bitan dio obreda. Kandidati ne daju nikakvo usmeno obećanje, nego jednostavno – u znak prihvaćanja – istupaju korak naprijed. Čine korak nakon kojega nema povratka![11] Kandidati nato pristupe i kleknu pred biskupa, a ređenici se prostru. Započinju Litanije Svih svetih. Na koncu ređenici ustanu i kleknu pred biskupa koji im govori koje je značenje službe subđakona. On treba pripravljati vodu i vino za misu, posluživati đakonu, prati palu i tjelesnik (korporal), rupčić (purifikatorij) i sveto posuđe,[12] te donositi misne darove na oltar. Subđakonska je služba uzvišena. Zato, veli biskup, ako su bili nemarni u pohađanju crkve, sada trebaju biti revni, ako su bili pospani, sada trebaju biti budni, ako su bili skloni piću, sada trebaju biti trijezni, ako su bili nečasni, sada trebaju biti čisti. Nakon toga biskup im dade da dotaknu prazan kalež s pliticom uz riječi: „Vidite koje vam se otajstvo predaje. Zato vas opominjem da ga tako vršite da se Bogu možete svidjeti.“ Nakon toga im arhiđakon dade da dotaknu posudice s vinom i vodom. Biskup zatim moli da novi subđakoni budu vjerni u svojoj službi. U drugoj molitvi za njih također prosi Duha mudrosti, razuma, savjeta, jakosti, znanja, pobožnosti i straha Božjega. Nakon toga biskup im predaje amikt, manipul, albu i Knjigu poslanica (epistolarij). Rubrike na koncu vele da jedan od novozaređenih subđakona može pročitati (pjevati) poslanicu.
[1] Za povijesni pregled usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica, 4, Ancora, Milano, 1959. (fototipsko izdanje 2005.), str. 384-385.; D. KNIEWALD, Liturgika, Zagreb, 1937., str. 301.
[2] Spomenimo da se i u istočnoj liturgiji subđakonat ne smatra svetim redom. On se ubraja u hijerarhiju ljudskog ustanovljenja (za razliku od đakonata, prezbiterata i episkopata koji se ubrajaju u hijerarhiju božanskog ustanovljenja). Usp. Z. PAŽIN – A. LUČIĆ, Posvetna molitva ređenja prezbitera na Zapadu i Istoku, u: Diacovensia 24(2016.)4, str. 629.-643., ovdje; 630.
[3] Hrvatski podđakon, grčki hipodiakonos, od čega dolazi srpski ipođakon.
[4] Usp. IPPOLITO DI ROMA, La tradizione apostolica, 13, Edizioni Paoline, Roma 1979., str. 74.
[5] Usp. M. ANDRIEU, Le Pontifical Romain au moyen-âge. Tome III. Le Pontifical de Guillaume Durand, nr. X, 1, Biblioteca apostolica vaticana, 1940 (fototipsko izdanja 1965.), str, 348.
[6] Usp. M. ANDRIEU, Les Ordines Romai de haut moyen-âge. Tome III., Ordo XXXIV, Louvain, 1971., str. 549; M. RIGHETTI, Nav. dj., str. 388-389.
[7] Vidi: Rimski pontifikal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI., KS, Zagreb, 1988., str. 8-11.
[8] Usp. Pontificale Romanum. Pars prima, Typis Polyglottis Vaticanis, 1962., str. 28-36. Spomenimo da se u đakovčakom sjemeništu šezdesetih godina subđakonat redovito podjeljivao na Bijelu nedjelju.
[9] Manipul (lat. manipulum = snop, naramak) je bio nalik rupcu koji su viši redovi nosili na lijevoj ruci. Bio je od istog materijal i sličnog uzorka kao misnica i štola.
[10] Tunicela je bila liturgijska odjeća subđakona. Nosila se preko albe, a u praksi je bila veoma nalik dalmatici.
[11] Prema svjedočenju onih koji su primili ovaj red, upravo taj iskorak bio je i za njih najdojmljiviji. Određena dramatičnost vezana uz subđakonsko ređenje zapisana je u bogoslovskoj kronici u Đakovu 1967. kada je zabilježena „momačka“ večer ređenika uoči subđakonata. Revni su kroničari već sljedeće godine napomenuli da bi bilo puno prikladnije to zvati „ređenička“ večer. Ista je praksa zabilježena i kasnije, uoči đakonskoga ređenja, nakon što je subđakonat dokinut. Usp. Z. PAŽIN, Liturgijski život svećeničkih kandidata u đakovačkom Sjemeništu (1907.-1987.), Diacovensia XIV(2006.)2, str. 533-630, ovdje: 578-579.
[12] Prema ondašnjem uređenju samo je subđakon (i red viši od njega) smio prati palu (pokrivalo za kalež), rupčić kaleža (purifikatorij), tjelesnik (korporal), to jest rubac na koji se postavlja kalež. Ti predmeti, naime, stupaju ili mogu stupiti u kontakt s posvećenim euharistijskim prilikama, stoga ih laik nije smio prati. Sve do zadnje reforme, svećenici su se toga i držali.
