Smrtna kazna, proturječje se predstavlja kao razvoj
Nakon Fiducije supplicans još jedan zaokret oko stalnoga učenja Crkve da je pravo na život nepovrjedivo, ali samo za nedužne. No, jedna promjena vodi k drugoj.
„Beskrajno dostojanstvo, neotuđivo utemeljeno u samom njegovu bitku, pripada svakoj ljudskoj osobi, izvan bilo kakvih okolnosti i u bilo kojem stanju ili položaju u kojem se nalazi“ (broj 1).
To je početak nove izjave Dikasterija za učenje vjere Dignitas infinita.[1] Imenica i pridjev koji se, kada se stave jedno pokraj drugoga, mogu odnositi samo na tri božanske Osobe, ali koji namjesto toga, u izjavi, neoprezno počinju označavati ljudsku osobu.
Stvorenje i konačnost ontološki se privlače, povezani su. Uzvišeno dostojanstvo, kao ono ljudsko, stvoreno za Beskonačno, ipak je još uvijek stvoreno dostojanstvo, koje je imalo početak i izraženo je u bîti, koja upravo, uvijek ukazuje na ograničenost. Umjesto toga, Izjava nam kaže, ne trudeći se dokazivati, kako bi čovjekovo beskrajno dostojanstvo bilo čak „u potpunosti prepoznatljivo i samomu razumu“ i da ga „Crkva potvrđuje“. Gdje, kako i kada nije nam dano znati: nema pomutnje, to je nepogrješiv znak svakoga „tuchovskoga stvaranja“.
Stoga je to proizvoljna (neutemeljena) i pogrješna (zabludna) izjava, dopustiva samo ako je značenje pridjeva zamišljeno da bude pretjerano (preuveličano). No, namjesto toga ispada da je ono temelj teške zablude prisutne u Izjavi, u broju 34; odlomku koji predočava „brojna i teška kršenja ljudskoga dostojanstva u suvremenom svijetu“, koja se razvijaju u nastavku:
„Potrebno je ovdje spomenuti i temu smrtne kazne: i ona, zapravo, krši neotuđivo dostojanstvo svake ljudske osobe bez obzira na bilo kakve okolnosti.“
Uz riječi „temu smrtne kazne“, bilješkom 56, upućuje se na preinačeni tekst točke 2267 Katekizma Katoličke Crkve i Pismo od 1. kolovoza 2018., koje je, u toj prigodi, poslao Zbor za učenje vjere.
U odlomku se obrazlaže odnos između jačanja zaštite ljudskoga dostojanstva, što je predmet izjave Dignitas infinita, i osude smrtne kazne, podsjećajući na točku 269 okružnice Fratelli tutti:
„Odlučno odbacivanje smrtne kazne pokazuje u kojoj je mjeri moguće prepoznati neotuđivo dostojanstvo svakoga ljudskoga bića i priznati da ono ima mjesto na ovom svijetu. Jer, ako ga ne uskratim najgorim zločincima, ne ću ga uskratiti nikomu; svima ću dati mogućnost da dijele ovaj planet sa mnom, unatoč onomu što nas može razdvajati.“
Obrazloženje ide otprilike ovako: smrtna kazna vrijeđa dostojanstvo ljudske osobe, pa ako se ustvrdi da se ljudsko dostojanstvo zločinca može narušiti smrtnom kaznom, to će za posljedicu imati da će dostojanstvo onih koji nisu zlotvori biti još sigurnije. Međutim, dovoljan je brz pogled na opće stanje da se shvati kako, na žalost, stvari uopće ne stoje tako: Republikanska Francuska, neumoljivo oslobođena smrtne kazne, uspostavila je pobačaj kao ustavno pravo, to jest ustavno je „blagoslovila“ istrebljenje stotina tisuća nedužne djece u majčinim utrobama po rukama liječnika uredno upisanih u očevidnik koji rade u javnoj službi, dok istodobno ne dâ da serijskomu ubojici padne ni dlaka s glave, osobito ako je „malo vjerojatno Francuz“. S druge strane bare, u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je smrtna kazna na snazi u većini država (u nekima od njih odavno se više ne primjenjuje ili moratorijem stavljena izvan snage), nasuprot tomu, proglašena je presuda da je pobačaj neustavan. Čini se da će oni koji su najviše zabrinuti za zaštitu ubojica od pravedne i zaslužene kazne najvjerojatnije dopustiti da se nedužni ljudi kažnjavaju nekažnjeno; dapače, uz puno odobravanje države.
Dakle, rasuđivanje pape Franje, kako ga je naveo Dikasterij za učenje vjere, jednostavno je u suprotnosti sa stvarnošću.
Ali postoji još jedan, čak ozbiljniji problem: tvrdnja da smrtna kazna „krši neotuđivo dostojanstvo svake ljudske osobe bez obzira na bilo kakve okolnosti.“ Ona je pogrješna i proturječi stalnomu učenju Crkve u odnosu na to.
Krenimo redom. Točka 2267 Katekizma Katoličke Crkve izmijenjena je 2018. godine, umetanjem vrlo problematične izjave: „Crkva, u svjetlu Evanđelja, uči da je ‘smrtna kazna nedopustiva jer napada nepovrjedivost i dostojanstvo osobe’ i odlučno se zalaže za njezino ukidanje diljem svijeta.“ Pozornim ušima ta izjava para uši kao očita suprotnost učenju Crkve, koje je ostavljalo slobodu u pogledu prikladnosti smrtne kazne, ali je branilo istinu da zakonita svjetovna vlast može pogubiti krivca, pod uvjetom da se poštuju druga načela pravednosti.
Zbor za učenje vjere, kojemu je tada kardinal Ladaria još uvijek bio na čelu, pokušao je spasiti i kozu i kupus, braneći i promjene Katekizma koje je tražio papa Franjo i stalno učenje Crkve, podupirući tako „izvoran razvoj nauke“. Mission impossible.
Sada Izjava više ne postavlja pitanje prikladnosti, nego umjesto toga vozi ravno presuđujući kako je smrtna kazna u svakom slučaju suprotna ljudskomu dostojanstvu. Točka. Kada bi bilo tako, strogo govoreći, moralo bi se zaključiti da onaj koji izriče smrtnu kaznu uvijek griješi protiv pete zapovijedi, jer više ne bi bilo razlike između nedužnoga i krivca. I, slično tomu, onaj koji izriče smrtnu kaznu uvijek čine čin nepravde, jer osobu lišava nečega što joj neotuđivo pripada, naime, prava na život, na temelju njezina navodno beskrajna dostojanstva.
Sada, samo da navedem jednoga među mnogima, papa Inocent III., u poslanici Eius exemplo tarragonskomu nadbiskupu Durandu iz Oske, zahtijevao je da valdenzi koji su prelazili na katoličku vjeru u obrascu vjere ispovjede upravo suprotno od onoga što uče papa Franjo i kardinal Fernández:
„O svjetovnoj vlasti tvrdimo da bez smrtnoga grijeha može izvršiti krvnu presudu, dok se ona provodi radi nanošenja kazne, a ne iz mržnje, prema presudi, a ne neoprezno, nego promišljeno“ (Denzinger, 795).
Treba napomenuti da Inocent III. smatra kako određene okolnosti, a ne sam čin izricanja smrtne kazne, čine krvnu presudu nezakonitom. Kako je moguće da svjetovna vlast ima ovlast izreći smrtnu kaznu bez grijeha, kako hoće Eius exemplo, ako ta kazna uvijek krši dostojanstvo ljudske osobe, „bez obzira na bilo kakve okolnosti“, kako navodi Dignitas infinita? Kako smrtna kazna može proistjecati „prema presudi“, iz djela pravde (točnije, čina naplatne pravde, odmazde), ako postane zadrti čin nepravde protiv ljudskoga dostojanstva?
Nemoguće je pomiriti ta dva stajališta. Katoličko učenje nikada nije apsolutistički razmatralo pravo na život, kao što su to činili valdenzi, kvekeri, menoniti, husiti i pacifisti, ali je uvijek branilo nepovrjedivost nedužnoga života. Što je sasvim druga stvar. Tako se ponovo nalazimo u sramotnom stanju Fiducije supplicans: proturječju crkvenoga učenja koje se predstavlja kao vjerodostojan razvoj. A kaže se da bez treće nema sreće.
[1] Prevoditeljska napomena: Iako su početne riječi spisa Dignitas infinita na latinskom jeziku, inačica na tom službenom jeziku Latinske Crkve nije objavljena. Na mrežnim stranicama Dikasterija za učenje vjere dostupan je tekst na engleskom, francuskom, kastilskom, kineskom kineskom, njemačkom, poljskom, portugalskom, tajvanskom kineskom i talijanskom. Nema naznake koji je tekst mjerodavan ili prvotni. Na mrežnim stranicama toga dikasterija nema ni hrvatskoga prijevoda. Na stranici Tiskovnoga ureda Svete Stolice tekst je 8. travnja 2024. objavljen na sedam europskih jezika s naznakom da je izvornik talijanski.
