Socijalističko kršćanstvo
Ruski matematičar Igor Šafarevič u svojoj knjizi Socijalistički fenomen, kojoj je predgovor napisao Aleksandar Solženjicin, opisuje fenomen socijalizma oslanjajući se ponajviše na religiozne sekte prvih kršćanskih vremena i srednjeg vijeka. Pokušavajući kroz mnoštvo povijesnih podataka povezati socijalizam kao politički fenomen i njegove religiozne korijene, Šafarevič nastoji na jednoj apstraktnoj razini razumjeti postoji li nešto temeljno u sektama što se kasnije razvija u fenomenu socijalizma kao politici.
Navodeći veliki broj primjera posebno kada je riječ o srednjem vijeku, kod Šafareviča se primjećuje kako politički socijalizam i njegova srednjovjekovna inačica imaju nešto zajedničko: bezgrešnost, ekskluzivnost, totalitarizam zajedništva, katastrofičnost svijeta, eshaton. Problem socijalističke bezgrešnosti u srednjem vijeku Šafarevič promatra kroz odnos između poziva na nenasilje i stvarnih suparnika koje se mora ukloniti.
Pojedine srednjovjekovne sekte našle su se u ideološkim poteškoćama kada su morale svojim sljedbenicima objasniti kako da se odupru progonu i nasilju, ako se od njih strogo traži da ne čine zlo. Jedno od primjenjivanih rješenja je bilo teološko tumačenje kako su oni koji su u sekti već spašeni od svih grijeha i kako njihovo nasilno djelovanje više ne može biti objekt moralne i božanske kazne i osude. Socijalistička bezgrešnost protezala se i na ostala područja društvenog i svakodnevnog života zbog čega je unutar samih sekti dolazilo do bezvlašća i anarhije.
Oni pametniji i obrazovaniji shvatili su da nije moguće na takav način formirati zajednicu pa su se koristili fenomenom socijalističkog ekskluzivizma. Ovaj fenomen je ponajprije bio teološko-ideološki način tumačenja odnosa unutar sekte gdje je postojala privilegirana grupa socijalističkih ekskluzivista koji su, služeći se teološkim i religioznim mehanizmima (privatne objave božanstva, samoproglašenje bogom, Kristom, apostolom) držali one manje obrazovane u podređenom položaju radi mira i kohezije zajednice.
Totalitarizam zajedništva odnosio se na apsolutiziranje zajednice kao prakse u svim segmentima društvenog zajedništva. Sve je moralo biti zajedničko od materijalnih dobara do bračnih zajednica i potomstva. Svi su pripadali svakom. Ono što je možda i najviše povezivalo međusobno teološki i organizacijski različite sekte bilo je shvaćanje materijalnog svijeta kao katastrofe koju je stvorio zli bog i koje se treba apsolutno odreći ili je uništiti. Uništenje materijalnog svijeta nije brutalno razaranje, nego izgradnja novog svijeta i novog čovjeka. Na kraju dolazi teologija eshatona kao skorog kraja u kojem će dobri bog uništiti sve i svakoga tko nije član i sljedbenik sekte.
Cijelu ovu strukturu religioznog socijalizma Šafarevič će tu i tamo opisivati kao hilijastički socijalizam. Nazovimo ga također socijalističko kršćanstvo. Socijalističko kršćanstvo se u povijesti javlja u različitim formama i oblicima, ali unutar tih formi i oblika zadržava trajne i ponavljajuće elemente: bezgrešnost, ekskluzivnost, totalitarizam zajedništva, katastrofičnost svijeta i eshaton.
Najpoznatiji i najutjecajniji teorijski oblik socijalističkog kršćanstva jest i ostao je marksizam koji je praktično egzistirao ili egzistira u različitim formama komunizma. Sve forme socijalističkog kršćanstva na sebi svojstven način proizlaze iz religije i oponašaju religiju. U svim svojim pojavnim oblicima (na našem području pioniri su imitirali oblik pričesti koja se prakticira u Katoličkoj crkvi, pristup komunističkoj omladini imitirao je sakrament svete krizme, ulazak i pripadnost komunističkoj partiji imitirao je crkvenu hijerarhiju i u konačnici doživotni vođa imitira religioznog poglavara) socijalističko kršćanstvo se naslanja na religiju i proizlazi iz religije.
Šafarevič donosi različite dokumente i izvore nastojeći opisati kako su se religiozne ideje različitih vjerskih sekti srednjeg vijeka kasnije uobličile u različite oblike socijalističkih politika, pri čemu nije riječ o monolitnom socijalizmu jedne ideje, nego je riječ o pluralizmu socijalizama i pluralizmu različitih ideja. Marksizam kao forma socijalističkog kršćanstva bio je drugačiji po tome što materijalnom svijetu nije pristupio poput neke srednjovjekovne sekte s mišlju kako je svijet katastrofalan i kako ga treba uništiti. Svijet treba promijeniti i stvoriti novi svijet i novog čovjeka. Besklasni svijet i besklasnog čovjeka.
Kao i svaka teoretska forma socijalističkog kršćanstva, i marksizam se raspao na mnoštvo „praktičnih“ komunističkih pokušaja da se jedan takav svijet stvori. Stvorene su sve strukture koje oponašaju srednjovjekovne sekte. Socijalistički (u praksi komunistički) intelektualni i ekonomski ekskluzivisti koji su teoretski i praktično trebali ponuditi rješenja o stvaranju novog svijeta. Stvorena je široka baza manje poučenih o načinu kako će se rješenja postići. Moralo ih se uvjeriti novim „dogmatskim istinama“ kako svijet prema kojem idu jest novi eshatološki svijet apsolutno jednakih i istih. Nije ih bilo teško uvjeriti da kad već idu prema svijetu jednakih onda već sada sve i svima treba biti zajedničko.
Kao i u slučaju srednjovjekovnih sekti, naišlo se na pitanje: ako smo pozvani na nenasilje, a progone nas, kako da se obranimo? Odgovor srednjovjekovnih vođa sekti bio je teološki, kojim se dopustilo ne samo da se članovi brane, nego i da budu nasilni prema svim onima koji nisu članovi sekte, jer su oni već spašeni i zlo i zločini koje čine izuzeti su iz moralnih i božanskih kazni. Pitanje bezgrešnosti kao temeljno pitanje svakog socijalističkog kršćanstva, napose njegove praktične inačice komunizma se također javilo kao problem i dilema: što ako se neki ne budu slagali, ili ako se neki ne budu htjeli odreći privatnog vlasništva, ili ako se neki budu otvoreno protivili? Odgovor je bio da su novi svijet i novi čovjek već stvoreni u budućnosti i oni koji budu nasilni prema neistomišljenicima imaju ih pravo progoniti, zatvarati i ubijati, jer su već spašeni i oslobođeni svih moralnih ograničenja, a božanska su već od samog početka bile izostavljena kao nepostojeća.
Čitajući Šafareviča ne može se ne primijetiti da je temeljni problem i dilema bilo kojeg socijalističkog kršćanstva odnos nasilja i bezgrešnosti, formulirano u obliku pitanja srednjovjekovnog sljedbenika sekte: ako smo pozvani na nenasilje, a oni se ne slažu s nama, kako ćemo ih uvjeriti u ispravnost svoga mišljenja? Srednjovjekovni vođa sekte pozivao se na vlastito božansko samoizabranje i na teološka tumačenja o već predodređenima za spasenje koji su unaprijed izabrani i oslobođeni svih grijeha, kazni i optužbi. Slično su činila ili čine socijalistička kršćanstva kada se pozivaju na autoritet vođe, autoritet partije, ali ono na što se posebno pozivaju i što je privlačno u njihovom pozivu jest opravdanje zla već postojećim savršenim svijetom koji, besklasan i jednak, samo čeka u budućnosti da bude zgrabljen i naseljen.
Socijalistička kršćanstva nisu kršćanstva toliko zbog oponašanja religije, nego su ponajprije kršćanstva koja se možda i ne znajući duboko i temeljno oslanjaju na izrazito i izričito teološko shvaćanje bezgrešnosti u dilemi odnosa prema nasilju koje su činili ili čine. I kada se nekada tvrdi da je neki socijalistički kršćanin bio i ostao bog, to može imati ne samo ekonomsko-nostalgično značenje kako se bolje živjelo, nego čisto i nepatvoreno teološko značenje, kojim se opravdava sukob u samom čovjeku ili skupini oko pitanja odnosa bezgrešnosti i nasilja, jer neka nasilja može oprostiti samo božanstvo i htio ili ne htio čovjek se mora pozvati na njega da bi se opravdao pred samim sobom i zlom koje je učinio.
Za svakog socijalističkog kršćanina ostaje, kao i za srednjovjekovnog sljedbenika sekte, otvoreno pitanje: kakav je odnos nasilja i bezgrešnosti i tko je mjerodavan o tome presuditi i eventualno kazniti ili oprostiti? Ako nema Boga koga imamo? Bilo koga tko će opravdati nasilje tvrdnjom kako je socijalistički kršćanin unaprijed spašen i bezgrešan od bilo kakvog zla i zločina. Tvrdnja koja nije marksistička, komunistička i politička, nego jasno i očito teološka, stoga ne čudi što je Šafarevič svoje istraživanje o socijalizmu započeo teološkim problemima, pitanjima i poviješću religioznih sekti u prvim kršćanskim vremenima i srednjem vijeku.
Teološka bezgrešnost socijalizma je „plod“ sa stabla dobra i zla, kojega su socijalistički kršćani ponekad ubirali možda i ne znajući kakve će to strašne posljedice imati, a koje je osjetio, doživio i proživio pisac predgovora Šafarevičeve knjige u svom Arhipelagu Gulag. U pokušajima teorijsko-ideološkog utemeljenja nasilja i bezgrešnosti čini se da je riječ o ekonomsko-političkom shvaćanju bezgrešnosti kao opravdanja za nasilje i zlo. Međutim, u pitanju je pokušaj socijalističkog kršćanstva da bude apsolutna religija teološke bezgrešnosti izuzeta od svih kako ljudskih, još više božanskih ograničenja.
Socijalistički kršćani su kao već izabrani i izabranjem predodređeni i spašeni članovi novog svijeta, oslobođeni svake odgovornosti koja dotiče težinu odnosa grijeha i zla učinjenog u ime „novih“ nebeskih kraljevstava na zemlji.
