Petak, 21 siječnja

Sokole moj!

mali alkar


Rođenjem djeteta muž i žena postaju otac i majka, a njihovi roditelji djed i baka. To malo Čudo života koje dolazi tako bespomoćno i maleno u odraslima ima snagu pomaknuti brda i planine. Odjednom starci postaju nježni, kažu poneki i nježniji prema unucima nego što su bili prema svojoj djeci.

Negdje dok još traje navikavanje na novo ime u obitelji, djedovi i bake kreću s umanjenicama, nježnim nazivima kojima nazivaju to malo biće koje je glasno u plakanju i redovito u punjenju pelena. Nešto kasnije kreću i roditeljska tepanja.

Nedavno sam posjetila grad Sinj u društvu Pilića i njegovog vršnjaka iz Varaždina. Našli smo se blizu poznate skulpture Alkara u Sinju. Poznata vizura iz televizijskih prijenosa alke dala je naslutiti da smo na pravom mjestu. U vruć ljetni dan željeli smo osvježenje.

Lokalni trgovac s velikim osmijehom trgovački mudro hvalio je svoje domaće lubenice, voće i uvjeravao nas kako je najbolje u gradu, ali i u okolici. Pogled mi je zapeo za dječarca nešto mlađeg od Pilića i njegova novog Prijatelja. Bio je to četverogodišnjak koji je očito tražio očevu pažnju. I dok je trgovac spremno nudio sva rješenja za naše probleme kako narezati lubenicu, kako ju i gdje poslužiti i kako ju odmah tu pojesti, taj Dječarac također je izrazio želju za lubenicom. Vidi da se otac trudi oko ovih koji hoće lubenicu, pa možda primijeti i njega ako i on zaželi. Ne skidajući osmijeh s lica obrati se trgovac svome sinu i reče: „Sokole moj! Evo ćaća će i tebi narezati!“

Koliko ljepote! Koliko ljubavi u tako malo riječi! Gledala sam tog trgovca koji odjednom postade velik otac u mojim očima. Sokole moj!

U gradu Sinju otac je mirno svoga sina nazvao Sokolom! Njegovim sokolom! Pred mojim očima odjednom su, brzinom svjetlosti izmjenjivale se oznake ptice sokola: oštar vid, sokol koji leti visoko, precizan i točan. Nazivajući svoje dijete sokolom otac mu šalje poruku što od njega želi, čemu se nada i što očekuje. Mi, kontinentalci, ostadosmo zapanjeni i zadivljeni. Prvi kontakt s gradom Sinjom bila je očinska figura brižnog i strpljivog oca koji brine za svoje dijete i komunicira mu tako velike stvari.

Susretala sam muškarce i žene koji svoju djecu nazivaju pogrdnim imenima. Ponekad i u supermarketu, kad misle da ih nitko niti vidi niti čuje, iza police čujete ružan razgovor u kojem su prijetnje i obećanja o šamaranju kada dođu kući. Tugom ispunjavaju takvi trenutci…

Toga dana Muzej Sinjske alke je bio zatvoren. Ali Sinj je za mene dobio novo lice, novu ljepotu i novu nježnost. Hrabri Sinjski alkari mrka lica i velikih brčina koji ponosno hode u alkarskoj povorci dobili su svoju nježnu stranu. Oni koji obznanjuju cijelom svijetu pucanjem iz mačkula o novom pogotku ‘u sridu’, oni koji hode za Gospom Sinjskom i njeguju povijest svoju ljubomornu ju čuvajući od svega i svakoga, oni u meni dobiše još jednu oznaku nježnosti i ljubavi očinske. Sokole moj!

Vratit ću se u Sinj. Nadam se s Pilićem i Maslačkom, s Prijateljem iz Varaždina, doći ćemo u dan kada će raditi Muzej Sinjske alke, divit ćemo se tradiciji i umješnosti, vjeri i domoljublju, ali potražit ćemo uz kip Alkara odakle kreće trka sinjskih alkara i prodavača lubenica. Odrast će četverogodišnjak, sigurno će i ove godine trčati Dječju alku, a za desetljeće ili dva ponosno povesti svoga konja ulicama Sinja na trčanje odrasle alke praćen ponosnim osmijehom i podrškom svoga oca.

Trebaju nam dobri očevi! Nježni i požrtvovni očevi koji će u svojoj djeci raspirivati njihove mogućnosti, davati vjetar u krila njihovom odrastanju, poticati upornost i snagu u izvršavanju svojih dužnosti, ali i strast za činjenjem ovog svijeta boljim mjestom za život.

Ako ove godine pođete u Sinj, kupite dobru, sočnu i ukusnu domaću lubenicu kod oca koji odgaja svoga Sokola!