Spomendan Marije Majke Crkve
1. Povijest
Odlukom pape Franje i dekretom Kongregacije za nauk vjere određeno je da se Spomendan Marije Majke Crkve uvede kao obvezatni za cijelu Crkvu i to u ponedjeljak poslije Duhova počevši od ove godine, s time da se može uzeti i neki drugi dan u krajevima gdje je običaj slaviti Duhovski ponedjeljak.[1] Za taj spomendan određene su vlastite misne molitve i vlastita čitanja koja je odredila ista kongregacija dekretom: Dodaci u liturgijskim knjigama Rimskog obreda o spomendanu Blažene Djevice Marije, Majke Crkve.[2]
Pitanje može li se Blaženoj Djevici Mariji dati naslov Majka Crkve bilo je predmetom rasprave na Drugom vatikanskom saboru, kada se pripravljala konstitucija o Crkvi Lumen gentium. Bilo je naime najava da bi se proglasila posebna konstitucija upravo o Majci Božjoj, ali je ipak odlučeno da govor o njoj bude uvršten u zadnje brojeve konstitucije Lumen gentium. Pri tome se razmišljalo da naslov toga dijela bude upravo „O Mariji, Majci Crkve“, ali se od toga odustalo iz ekumenskih razloga, tako da osmo i posljednje poglavlje ove konstitucije nosi naslov: „Blažena Djevica Marija Bogorodica u otajstvu Krista i Crkve“. Pavao VI. je konzultirao teologe koji su smatrali da dogmatski nije problematično podariti Mariji naslov Majka Crkve. Dogodilo se tako je 21. studenoga 1964. proglašena konstitucija Lumen gentium a istoga je dana, na zaključenju Trećega zasjedanja sabora, Pavao VI. održao govor u kojem je – na opće iznenađenje – proglasio Mariju Majkom Crkve, što je većina biskupa prihvatila s oduševljenjem, iako su neki teolozi o tome imali određene rezerve zbog ekumenske osjetljivosti. Prigodom svete godine 1975. zavjetna misa o Mariji Majci Crkve uvrštena je u Rimski misal i Lekcionar, a 1986. pripravljena su još druga dva misna obrasca (tj. misne molitve s pripadajućim čitanjima) koja su objavljena u Zbirci misa o Blaženoj Djevici Mariji.[3] Osim toga, dano je dopuštenje nekim biskupskim konferencijama (među kojima je i naša) kao i nekim redovničkim zajednicama da taj spomendan uključe u vlastiti kalendar. Nadalje, dano je dopuštenje da isti zaziv bude uvršten u Lauretanske litanije.
U spomenutim Dodacima određeno je da se za ovaj spomendan uzima misa o Blaženoj Djevici Mariji Majci Crkve iz Rimskog misala,[4] dok su za misu određena ova vlastita čitanja:[5]
- Prvo čitanje: Post 3,9-15.20 ili Dj 1,12-14;
- Pripjevni psalam: Ps 87,1-2.3 i 5.7-7 s antifonom: „Divote se govore o tebi, grade Božji!“
- Aleluja: „Sretna li si, Djevice, što porodi Gospodina! Blažena Majko Crkve, koja u nama njeguješ Duh Sina tvoga Isusa Krista!“
- Evanđelje: Iv 19,25-27.
Spomenimo i ovo: iz Zbirke Misa o Blaženoj Djevici Mariji od tri niza čitanja u zavjetnim misama o Blaženoj Djevici Mariji Majci Crkve za ovaj novouspostavljeni spomendan iz prvog su niza preuzeti prvo čitanje i evanđelje, a iz drugog prvo čitanje (na volju), pripjevni psalam i Aleluja. Međutim, u važećim je Svetačkim čitanjima naveden samo prvi od tri spomenuta niza,[6] tako da bi, do novog izdanja svetačkih čitanja, valjalo uzimati čitanja iz Zbirke misa o Blaženoj Djevici Mariji, kako je gore naznačeno, a ne iz Svetačkih čitanja. Nadalje, misne molitve novoga spomendana (one koje se nalaze i u misalu) odgovaraju onima iz prve mise Zbirke misa o Blaženoj Djevici Mariji. Analizirat ćemo misne molitve[7] i kratko komentirati izabrana misna čitanja za ovaj obvezatni spomendan.
2. Molitve
Misne su molitve novosastavljene i nemaju izvore u starim sakramentarima i misalima. Nadahnute su uglavnom dokumentom Lumen gentium[8] i, manjim dijelom, govorom Pavla VI. na zaključenju trećeg zasjedanja Drugog vatikanskog sabora.
a) Zborna
Deus, misericordiarum Pater, cuius Unigenitus, cruci affixus, beatam Mariam Virginem, Genetricem suam, Matrem quoque nostram constituit, concede, quaesumus, ut, eius cooperante caritate, Ecclesia tua, in dies fecundior, prolis sanctitate exsultet et in gremium suum cunctas attrahat familias populorum.
Bože, milosrdni Oče, tvoj je Sin na križu svoju Majku, Blaženu Djevicu Mariju, i nama dao za majku. Daj da Crkva, po njezinoj ljubavi, bude iz dana u dan plodnija, raduje se sa svetosti svoje djece te privede sve narode sebi u krilo.
U ovoj molitvi ističe se dvoje. Prvo, nauk je Crkve da je raspeti Krist dao Mariju ne samo ljubljenom učeniku nego i nama za majku. Tako i LG 61 veli da nam je Marija „postala majkom u redu milosti“ (mater nobis in ordine gratiae exstitit). Drugo, molitva naglašava Marijinu suradnju u djelu spasenja (eius cooperante caritate). LG 61 u tome smislu veli da je Marija na sasvim osobit način sudjelovala u Kristovu djelu spasenja (operi Salvatoris singulari prorsus modo cooperata est),[9] pri čemu treba istaknuti da je ona to čini „na sasvim osobit način“. Naime, LG jasno kaže da je Krist jedini Spasitelj i Otkupitelj te da se u tome ni jedno stvorenje ne može s njime mjeriti. Međutim, Marija je na sasvim osobit način ipak sudjelovala u djelu spasenja, time što ga je začela, rodila, hranila i s njime zajedno trpjela pod križem. Konačno, svi su vjernici pozvani sudjelovati u Kristovu otkupljenju, prema onome što veli Pavao: „U svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kol 1,24).
b) Darovna
Suscipe, Domine, oblationes nostras et in mysterium salutis converte, cuius virtute et caritate Virginis Mariae, Ecclesiae Matris, inflammemur et operi redemptionis cum ea arctius sociari mereamur.
Primi, Gospodine, žrtvene prinose i pretvori ih u otajstvo spasenja. Njihovom snagom i dobrotom Djevice Marije, koja je Crkvi Majka, potakni nam srce da se tješnje s njom povežemo i uključimo u djelo spasenja.
U darovnoj se molitvi Marija naziva Majkom Crkve. LG 53, navodeći Augustinovu misao, Mariju neizravno naziva majkom Crkve, odnosno „majkom Kristovih udova“ (mater membrorum Christi). Isti tekst dalje veli da je Marija svojom ljubavlju sudjelovala u djelu spasenja (cooperata est caritate). Molitva ističe Marijinu ulogu u ostvarivanju otkupljenja (caritate Virginis Mariae). U tome su smislu onda i vjernici pozvani da se u to djelo uključe.
c) Predslovlje
Vere dignum… Et te in celebratione beatae Mariae Virginis debitis magnificare praeconiis. Quae Verbum tuum immaculato corde suscipiens virgineo meruit sinu concipere atque, pariens Conditorem, Ecclesiae fovit exordia. Quae iuxta crucem testamentum divinae caritatis accipiens, universos homines in filios assumpsit, Christi morte ad supernam vitam generatos. Quae, cum Apostoli Promissum exspectarent tuum, supplicationem suam discipulorum precibus iungens, exemplar exstitit orantis Ecclesiae. Ad gloriam autem evecta caelorum, Ecclesiam peregrinantem materno prosequitur amore eiusque gressus ad patriam tuetur benigna, donec dies Domini gloriosus adveniat. Et ideo…
Uistinu… Ona je tvoju Riječ neokaljana srca primila, u djevičanskom krilu začela i rodivši Krista u njemu njegovala početke Crkve. Ona je pod Križem primila oporuku svoga Sina i sve ljude prihvatila za svoju djecu, koja se smrću Kristovom rađaju na nebeski život. Ona se pridružila molitvi apostola kad su čekali obećanog Duha i postala uzor Crkve koja se moli. Uznesena u nebesku slavu, ona majčinski ljubi Crkvu koja putuje svijetom prema domovini, dok ne svane slavni dan dolaska Gospodnjega. I stoga…
Predslovlje sažima Marijinu ulogu u otajstvu spasenje o kojoj Lumen gentium opširno govori u cijelom osmom poglavlju. Ona je djevičanski začela i rodila Krista[10] i time njegovala početke Crkve. Ona je u ljubljenom učeniku sve članove Crkve prihvatila kao svoju djecu. Ona je bila i uz apostole koji su u molitvi čekali Duha Svetoga.[11] Na koncu, ona i poslije svoga uznesenja ostaje majčinski povezana s Crkvom.[12]
d) Popričesna
Sumpto, Domine, pignore redemptionis et vitae, supplices adprecamur, ut Ecclesia tua, materna Virginis ope, et Evangelii praeconio universas gentes erudiat et Spiritus effusione orbem terrarum adimpleat.
Primili smo, Gospodine, zalog otkupljenja. Smjerno te molimo da tvoja Crkva, uz majčinsku pomoć Djevice, sve narode pouči naviještanjem evanđelja i snagom Duha zahvati sav svijet.
U popričesnoj se molitvi ističe da Crkva i danas svoje poslanje izvršava Marijinom majčinskom pomoći, odnosno da se otajstvo spasenja njezina Sina i danas ostvaruje njezinom suradnjom.
3. Misna čitanja
Vidljivo je da su misna čitanja izabrana u skladu s naukom Crkve o Marijinoj ulozi u povijesti spasenja. U prvom čitanju (Post 3,9-15.20), nakon što su prvi ljudi sagriješili, Bog govori zmiji: „Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.“ Na koncu se dodaje 20. redak: „Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima“. Crkva u toj ženi vidi Mariju, čiji je rod (sin) Isus Krist koji je svojom smrću i uskrsnućem pobijedio Sotonu i grijeh (usp. Rim 5,12-20). LG 55 ovako sažima drevno tumačenje ovih redaka iz Knjige postanka:
Ti po vremenu prvi dokumenti (Staroga zavjeta), kako se čitaju u Crkvi i shvaćaju u svjetlu daljnje i potpune objave, malo-pomalo sve zornije iznose lik žene, Otkupiteljeve Majke. Pod tim svjetlom ona je već proročanski naznačena u obećanju o pobjedi nad zmijom, koje je bilo dano pošto su prvi roditelji pali u grijeh.
Crkva naučava da je Marija od samih početaka ljudske povijesti spasenja predoznačena kao ona koja na svoj način sudjeluje u djelu spasenja svoga Sina, tako da je ona, kao nova Eva, „majka svih živih“, to jest otkupljenih, i kao takva ona je i majka Crkve.
Drugo čitanje (na izbor umjesto onoga iz Knjige postanka) uzeto je iz Djela apostolskih (Dj 1,12-14) i prikazuje Mariju koja, zajedno s apostolima i drugim ženama, moli za dolazak Duha Svetoga. Crkva vjeruje da Marija uvijek ostaje tijesno vezana s Crkvom kao nekoć u samim počecima apostolske Crve.
Konačno, temeljni je tekst evanđeoski odlomak Iv 19,25-27, u kojem Isus Mariji za ljubljenog učenika veli: „Ženo, evo ti sina“, a njemu veli: „Sinko, evo ti majke!“ Na tome se temelji crkveni nauk da je Marija mati ne samo ljubljenoga učenika, nego i svih Kristovih učenika, odnosno mati Crkve.
4. Zaključak
Iz molitvenih i biblijskih tekstova Spomendana Blažene Djevice Marije Majke Crkve iščitavamo tri osnovne Marijine značajke u otajstvu spasenja i u otajstvu Crkve. Prvo, ona je suradnica u otajstvu spasenja i kao takva je od samih početaka naznačena. Ona je, rodivši Krista, „njegovala početke Crkve“ i na sasvim osobit način sudjelovala u Kristovu djelu spasenja te i danas sudjeluje u rastu Crkve. Drugo, u osobi ljubljenoga učenika Crkva prepoznaje samu sebe, odnosno, po Kristovu nalogu, prihvaća Mariju kao svoju majku te se utječe njezinu majčinskom zagovoru. Treće, Marija, ujedinjena s apostolima u molitvi, označava Mariju koja je i danas trajno vezana s Crkvom, jer, „uznesena u nebesku slavu, ona majčinski ljubi Crkvu koja putuje“ do vječne domovine.
[1] Odlukom naše Biskupske konferencije ovaj se spomendan u nas već slavi ponedjeljkom poslije Duhova.
[2] Originalni naslov: Additiones in Libris liturgicis Ritus Romani de memoria B. Mariae Virginis Ecclesiae Mater. Tekst je dostupan na mrežnoj stranici: http://www.cultodivino.va/content/cultodivino/it/documenti/decreti-generali/decreti-generali/2018/de-beata-maria-virgine-ecclesiae-matre/adnexus.html (pristupljeno 3. 5. 2018).
[3] Usp. Zbirka misa o Blaženoj Djevici Mariji s čitanjima, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988., str. 304.-309.
[4] Usp. Rimski misal, KS, Zagreb, 2016., str. 760-761.
[5] U novom (latinskom) Lekcionaru su označena 572 bis.
[6] Usp. Rimski misal. Svetačka čitanja, KS, Zagreb, 1991., str. 58-59.
[7] Za latinski tekst usp. Missale Romanum ex decreto Sacrosancti oecumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP. VI promulgatum Ioannis Pauli PP. cura recognitum, Editio tertia, Typis Vaticanis 2002., str. 1172.-1174., a za hrvatski: Rimski misal, KS, Zagreb, 2016., str. 760-761
[8] Usp. Drugi vatikanski koncil. Dokumenti, KS, Zagreb, 2008.
[9] Slično će u svom govoru ustvrditi i Pavao VI. kada za Mariju veli: „Adsit in humanae salutis opere a Christo Iesu peracto“. Vidi: Additiones, str. 3.
[10] Usp. LG 53: „Djevica se Marija, koja j po anđelovu navještenju srcem i tijelom primila Božju riječ i donijela svijetu život, naime priznaje i časti kao prava Božja i Otkupiteljeva Majka“.
[11] Usp. LG 59: „Vidimo kako Marija svojim molitvama zaziva dar Duha, koji ju je za navještenja bio osjenio.“
[12] Usp. LG 62: „Svojom majčinskom ljubavlju ona se skrbi za braću svojega Sina koja još putuju te se nalaze u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedena u sretnu domovinu“.
