Sprovodna misa

Mnogima je ostala u sjećanju sprovodna misa za papu Ivana Pavla II. Obrede je predvodio kardinal Ratzinger. Pred silnim mnoštvom vjernika, pred stotinama svjetskih državnika i uglednika on je misu započeo na uobičajen način, bez patosa i uzvišenih riječi o pokojniku, bez pozdravljanja nazočnih. Liturgija je bila velebna i svečana u svojoj jednostavnosti. Bio je to jedan od onih slučajeva kada se s malo riječi puno toga kaže. Čini mi se da bi upravo to valjalo imati na umu dok pripravljamo sprovodno bogoslužje.



Vrijedeći Red sprovoda[1] predviđa sprovod s postajama u pokojnikovoj kući, u crkvi i na groblju, te sprovod s postajama kod mrtvačnice i kod groba.[2] U nas praktički nema više sprovoda koji bi započinjao iz pokojnikove kuće. Redovito koristimo ovu drugu mogućnost – red sprovoda s dvjema postajama: kod mrtvačnice i na grobu.

Međutim, kada se slavi sprovod s misom, dvije su mogućnosti. Jedna je da se slavi sprovodna misa s lijesom u crkvi nakon čega se odlazi na groblje, a druga je da se neposredno nakon redovitog sprovoda slavi sprovodna misa u crkvi. Obrednik govori samo o prvoj mogućnosti i nju ovdje izlažemo.


1. Sprovodna misa nakon koje slijedi sahrana na groblju


a) Doček lijesa na vratima crkve (ili kod grobljanske kapele)


Svećenik dočeka lijes te izrazi rodbini i vjernicima utjehu vjere. Obrednik donosi obrazac toga pozdrava s time da to svećenik može učiniti „ovim ili sličnim riječima“. Nakon toga svećenik tijelo poškropi blagoslovljenom vodom. Dok se lijes s tijelom približava oltaru pjeva se psalam 114: Kad izađe Izrael iz Egipta[3] s antifonom: U raj primio te Krist Gospodin. i k tome još psalam 115: Ne nama, Gospodine, ne nama, već svome imenu slavu daj. Umjesto toga može se pjevati uvodna pjesma sprovodne mise Pokoj vječni ili druga prikladna pjesma.


b) Misa


Obrednik napominje da se sprovodna misa može slaviti svaki dan osim na zapovijedane svetkovine, na Veliki četvrtak, vazmeno trodnevlje, nedjelje došašća, korizme i vazma. Svećenik po običaju dođe oltaru, iskaže mu počast te nakon znaka križa pozdravi narod na uobičajeni način ili riječima: „Bog nade ispunio vas mirom u vjeri i Gospodin bio uvijek s vama.“ Zatim se – ako to nije ranije učinio – obrati vjernicima („ovim ili sličnim riječima“) i potakne ih na djelatno sudjelovanje u slavlju. Može se govoriti ili pjevati Gospodine smiluj se. Slijedi zborna molitva i uobičajena služba riječi. Obrednik nudi više čitanja ovisno o razdoblju liturgijske godine. Glede homilije Obrednik izrijekom određuje:

“Nakon evanđelja svećenik u homiliji prema svetim čitanjima rasvijetli značenje kršćanske smrti i smisao nade vječnoga života u Kristu, pazeći ipak na različite okolnosti nazočnih vjernika. Ništa ne priječi da se iznesu neki primjeri kršćanskog života pokojnika kao i njegov kratki životopis, ali ipak ne u homiliji nego na kraju slavlja.”[4]

Iz ovoga ističemo dvoje: homilija treba biti uvijek tumačenje Božje riječi. Govor o pokojniku može (a ne mora!) doći samo na koncu slavlja.

Obrednik donosi prijedlog sveopće molitve koja se govori „ovim ili sličnim riječima“.

Obrednik veli da je vrlo prikladno da se u euharistijskoj službi uzme Rimski kanon ili pak Treća euharistijska molitva. Ako se uzima Rimski kanon u Spomenu za žive može biti spomen rodbine pokojnika, a u Spomenu za pokojne samo pokojnik. U Trećoj (ili pak Drugoj) euharistijskoj molitvi spomen pokojnika bit će prema predloženom obrascu.[5]


c) Posljednja preporuka i oproštaj


Nakon popričesne molitve (nema završnog blagoslova!) svećenik s poslužiteljima dođe k lijesu i pozove nazočne na molitvu („ovim ili sličnim riječima“). Nakon kratke šutnje započne pjesma preporuke i oproštaja (Pomozite sveci Božji…) ili pak neki drugi zazivi. Svećenik poškropi i okadi lijes i govori molitvu: U ruke tvoje, blagi Oče, predajemo… Sada mogu biti sprovodni govori o kojima Obrednik veli:

“Nakon molitve služitelj ili netko od pokojnikove rodbine ili prijatelja može nazočnima uputiti riječ pozdrava ili ljubaznosti ili također ponuditi za nasljedovanje neka svjedočanstva kršćanskoga života pokojnika ili ukratko spomenuti nešto iz njegova života.”[6]


d) Završni obredi


Dok se lijes iznosi iz crkve mogu se pjevati antifone U raj poveli te anđeli: na dolasku primili te mučenici i doveli te u sveti grad Jeruzalem ili pak Zbor anđeoski primio te i ti s Lazarom nekoć ubogim pokoj vječni imao uz psalam 118 Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar. Na koncu svećenik veli: „Uputimo se u miru moleći Gospodina da bratu našemu (sestri našoj) otvori vrata pravde.” Dok ophod napreduje prema groblju mogu se pjevati i drugi psalmi s antifonama. Kod groba se obred odvija kao i inače.


2. Na što bi valjalo obratiti pozornost?


a) Paziti na posebnu osjetljivost rodbine pokojnika


Prije svakog govora o mogućim poteškoćama valja istaknuti odredbu koja pazi na osjećaje vjernika:

“Osim razlike što proizlaze iz liturgijske uloge i svetoga reda te osim počasti što ih liturgijski propisi predviđaju za građanske vlasti, neka se u slavljenju sprovoda ne poklanja nikakva posebna pažnja privatnim osobama ili njihovu staležu, ni u obredima ni u izvanjskom raskošju.”[7]

U tome smislu nipošto ne bi trebalo davati do znanja da su pokojnik ili njegova rodbina na ovaj ili onaj način zakazali kao vjernici… Sve riječi i geste na sprovodu dobivaju izuzetnu težinu.


b) Presedan


U pastoralu je izrazito važno dobro promisliti prije nego što se uvede neki običaj. To, na primjer, može biti slučaj kada (mlad) svećenik uvede običaj da se uza svaki sprovod slavi i sprovodna misa prema gore opisanom obredu. I onda se dogodi da taj običaj njemu samom s godinama jednostavno postane pretežak, a da ne govorimo o župniku koji ga u službi naslijedi.


c) Sprovodne mise


Po sebi je lijepo da sprovod bude povezan sa sprovodnom misom ili barem da neposredno nakon sprovoda bude sprovodna misa (zadušnica). Međutim, ako svećenik  smo jedanput ima sprovodnu misu, treba imati na um da će vjernici, s pravom, to isto tražiti i za druge pokojnike. Kako objasniti rodbini pokojnika da netko „zaslužuje“ sprovodnu misu, a netko ne? Zato, prije nego što tako nešto uvede, župnik treba razmisliti, može li se ubuduće nositi s tim teretom. To može biti iscrpljujuće u župama gdje u prosjeku budu barem dva sprovoda tjedno, a dogode se i dva sprovoda u jednome danu. Kako to uskladiti, a da mise ne slavimo kao na tekućoj vrpci? Nadalje, možemo li stvarno opravdati binacije pa i trinacije samo radi sprovoda?


d) Govor o pokojniku


Svećenikov govor o pokojnikovim vrlinama na mjestu gdje to obrednik i predviđa, osjetljiva je stvar. Ako s pravom istaknemo vrline nekoga pokojnika, što ćemo činiti za pokojnika koji – po općem sudu – takvih vrlina baš i nije imao. U tome će se slučaju naša šutnja – s pravom – shvatiti kao prijekor. Zato, bilo bi dobro ne uvoditi taj običaj tamo gdje ga do sada nema.[8] Naravno, ukoliko netko od rodbine i prijatelja želi održati nadgrobni govor, svećenik to neće priječiti.


3. Zaključak


Na sprovodu molimo za pokojnika kojega predajemo Božjem milosrđu, koje je neizmjerno. Naša je kršćanska nada itekako utemeljena. Veli Pavao: „Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe?“ (Rim 5,8-9). Zato, rekao bih, koliko god molili za pokojnika, jednako tako valja nam moliti za ožalošćene. Pokojniku je – vjerujemo i nadamo se – Bog „otro svaku suzu s očiju“ (Otk 21,4), a ožalošćeni su još uvijek u žalosti. Zato je njima važno navijestiti evanđeosku utjehu o smislu života i smrti te o vječnome životu. Osim toga, sprovodni su obredi prigoda da se i onim nazočnima koji su inače daleko od Crkve navijesti radosna vijest spasenja.

Nadalje, sprovodne su mise hvalevrijedne, jer u otajstvu euharistije (koja ponazočuje vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća) na osobit način ucjepljuje sprovodno bogoslužje koje naviješta da se vjernici – ucijepljeni u Kristovu smrt – ucjepljuju i u njegovo uskrsnuće. Pri tome valja biti razborit da se mise ne bi bez potrebe umnažale. Međutim, i u ovom slučaju može se primijeniti pravilo koje rješava sve naše nedoumice, a rado se naziva „pastoralna razboritost“. Neka nam je Gospodin u obilju udijeli.


Tekst je objavljen u VĐON-u, 5/2019.


[1] Rimski obrednik. Red sprovoda, KS, Zagreb, 2003. 

[2] Obrednik u prvoj glavi predviđa u nas nepoznate molitve (svećenika) u pokojnikovoj kući: bdjenje ili slavljenje riječi za pokojnika ili molitve kad se tijelo polaže u grob (u Njemačkoj poznato kao Beisetzung). Osim toga u četvrtoj glavi predviđen je – u nas opet nepoznat – red sprovoda u pokojnikovoj kući.

[3] Taj se psalam pjevao u najstarijim obredima sprovoda i izražava vjeru u vječni život: odlazak s ovoga svijeta nalik je izlasku Izraela iz Egipta i njegova ulaska u Obećanu zemlju.

[4] Red sprovoda, br. 52, str. 42.

[5] Zapazimo. Spomen pokojnika u euharistijskim molitvama predviđen je samo u sprovodnim misama. Liturgijski je neispravno spominjati pokojnike u euharistijskim molitvama u drugim misama. Međutim, kada je to netko jedanput (neispravno!) uveo, nije lako to promijeniti.

[6] Red sprovoda, br. 562 str. 49.

[7] Red sprovoda, br. 20, str, 14.

[8] Tako je na mnogim njemačkim župama stari običaj da župnik ili netko od vjernika pročita kratki životopis pokojnika i to svećenici onda i poštuju.