»Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi.« (1 Kr 19,11)

Srijeda Velikoga tjedna: Što ćete mi dati


Čitanja: Iz 50, 4-9a; Ps 69, 8-10.21bc-22.31.33-34; Mt 26, 14-25


I danas nam evanđelje donosi izviješće u Judi. Mnogi su pokušali proniknuti u dušu toga čovjeka. Što li se s njim zbilo? Teško je vjerovati da je taj čovjek od samih početaka bio proračunat, zao i zlonamjeran. Pokušajmo se i mi danas – za našu duhovnu izgradnju – zamisliti nad tim čovjekom i nad onim što ga je dovelo do izdaje.

Poznato nam je da je sav narod iščekivao Mesiju kao ovozemnog spasitelja koji će obnoviti Izraelsko kraljevstvo, od Jeruzalema učiniti središte svijeta i sav svijet prinuditi da prizna da je Gospodin jedini Bog, a Židovi njegov izabrani narod. I apostoli su o tome maštali. Nije li mati apostola Ivana i Jakova zatražila da u takvom kraljevstvu njezini sinovi budu Isusu zdesna i s lijeva? Nisu li učenici rado i često među sobom raspravljali tko je od njih najveći, baš kao što se vodstvo stranke koja je pobijedila na izborima spori i prepire tko će zauzeti koje ministarsko mjesto? Tako su i oni učenici iz Emausa rekli kako su se nadali da će Isus obnoviti izraelsko kraljevstvo. A nakon Isusova uskrsnuća, učenici su ga upitali: “Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?”

U svemu tome Juda nije bio izuzetak. Nadao se i on, naravno, da će u budućem kraljevstvu biti nešto kao ministar financija, budući da mu je već tada bio povjeren njihov zajednički novac. Činilo se da je za Judu sve krenulo kako treba. Isus je navješćivao Božje kraljevstvo i činio čudesa. Kako veli evanđelje, Isus je narod poučavao kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci koji tek razlažu ono što je već napisano. Evanđelje izvješćuje kako je narod visio o Isusovoj riječi. Čak su ga htjeli i zakraljiti nakon što je umnožio kruhove i ribe. Međutim, vrijeme je prolazilo, a Isus nikako da se okoristi svojim velikim ugledom i moći tako da bi počeo politički organizirati narod i raditi na osnutku ovozemnog izraelskog kraljevstva. Vrijeme je prolazilo, a od kraljevstva i podjele ministarskim mjesta – ništa!

I onda, čini se, kad je Juda vidio da ništa neće biti od izraelskog kraljevstva, to jest kad je zaključio da je uludo protratio s Isusom tri godine života, odlučio je unovčiti ono što se unovčiti da: odlučio je izdati Isusa za novac. Ionako, mislio je, Židovi Isusu neće moći ništa učiniti jer, s jedne strane, narod je Isusa veličao (a protiv naroda se ne može), a s druge strane, jedini pravi sudac u Palestini je bio Rimljanin Poncije Pilat, kojega nipošto nisu zanimale židovske vjerske razmirice. Juda je, dakle, kao pravi poslovni čovjek bio uvjeren da će od Židova izvući novac, a da u isto vrijeme Isus neće bitno naškoditi.

A, znamo, prevario se. Židovi su ipak uspjeli u nakani da Isus bude osuđen na smrt. I još se u jednome Juda prevario, a to je bilo bitno. Naime, apostoli koji su u strahu napustili Isusa, pokajali su se i vratili su se. Nadalje, ostali su apostoli dopustili da ih Duh Sveti prosvijetli pa da onda shvate da nije Božja nakana bila stvarati politička kraljevstva, nego u Kristu ostvariti spasenje svakoga čovjeka koji mu se otvori, odnosno da je Božja nakana bila da se njegovo kraljevstvo ostvari u srcu svakoga čovjeka.

I mi smo tu. Imamo svoja razmišljanja i svoje planove o vlastitom životu, o životu članova moje obitelji, o Crkvi, o svijetu. Pa kada ne ide prema našim planovima, onda stavljamo u pitanje i evanđelje i Boga i Crkvu. Ili nam se događa da, poput Jude, biramo ono što nam se u Isusovu nastupu sviđa i što nam se ne sviđa. Ili smo oduševljeni Isusom dok nam se čini da ide dobro, a kad se spomene križ, nevolja i patnja, onda Isusa baš i ne želimo slijediti.

Isusov put je jasan. Valja nam slijediti Božju volju u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Isus je ostao vjeran unatoč strahoti križa, unatoč smrti. Umjesto da bude velik u ljudskim očima, Isus je onaj miljenik Božji o kojem govori današnje prvo čitanje:

Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od uvreda ni od pljuvanja.

Upravo zbog toga Nebeski ga je Otac uskrisio od mrtvih i postavio Glavarom svega. To je i naš put. S Kristom trpjeti, da bismo s njime bili i proslavljeni.