Srijemska biskupija u drugoj polovici XVIII. stoljeća
Uvod
U svojoj dugoj, a na početku svog postojanja, i slavnoj povijesti Srijemske biskupije, mi ćemo se usredotočiti u ovom radu ponajprije na događanja u Srijemskoj biskupiji u drugoj polovici XVIII. st. Naime, upravo u tom periodu se dogodila jedna od većih prekretnica u povijesti te biskupije, a koja je u bitnome odredila povijest Srijemske biskupije do današnjih dana. Godine 1773. Srijemska biskupija se sjedinila s Bosanskom ili đakovačkom biskupijom. Ovaj rad ima namjeru prikazati motive, aktere i okolnosti koje su utjecali na sjedinjenje ovih dviju biskupija. Svakako, da bismo mogli što bolje i cjelovitije prikazati razloge sjedinjenja ovih dviju biskupija, nužno je znati što je prethodilo činu sjedinjenja. U tom smislu ćemo prikazati stanje u Srijemu nakon oslobođenja od Turaka, ponajprije naravno stanje crkvene organizacije i procese koji su utjecali na crkvena zbivanja prije 1773. god.
Osim sjedinjenja biskupija, u ovom radu nam je cilj prikazati i što se događalo nakon tog čina. Ponajprije ćemo se osvrnuti na razgraničenje biskupija, u kojem su sjedinjene biskupije dobile nove župe i novi impuls za bolju organizaciju srijemskog i slavonskog crkvenog teritorija.
Okolnosti koje su prethodile sjedinjenju Srijemske i Bosanske ili đakovačke biskupije
Poslije oslobađanja dijela srijemskog teritorija od Turaka, krajem XVII. st. pojavljuju se problemi s definiranjem granica što se odrazilo i na crkvenom planu, u smislu definiranja biskupijskih granica. Naime, moralo se iznova odrediti granice Srijemske biskupije i granice župa u Srijemu koje su se promijenile za vrijeme turske okupacije, a neke župe su u svim tim događanjima i iščezle. Osim toga, trebalo se riješiti i pitanje gdje bi trebao rezidirati srijemski biskup, koji za vrijeme turske okupacije Srijema nije bio rezidencijalni nego samo naslovni biskup. Umjesto srijemskog biskupa uglavnom su franjevci provincije Bosne Srebrene pastoralizirali područje Srijemske biskupije. Ovo su bila neka od glavnih pitanja koja je trebalo riješiti, a trebalo je riješiti još cijeli niz pitanja za dobro funkcioniranje srijemskog crkvenog teritorija.
Nakon Karlovačkog mira, potpisanog 26. siječnja 1699. Srijem je bio samo djelomično oslobođen od Turaka, što znači da novi biskup Franjo Jani[1] nije mogao obavljati svoju biskupsku jurisdikciju nad područjem cijelog Srijema. Jani je svoju jurisdikciju nad slobodnim dijelom Srijemske biskupije obavljao vrlo kratko jer ga je car Leopold I. imenovao već 1701. novim čanadskim biskupom, što je on vjerojatno, zbog vrlo lošeg stanja i siromaštva u Srijemu, objeručke prihvatio.[2] Ovo siromašno i vrlo teško stanje na području Srijema se produžilo kroz cijelo XVIII. st.
Osim siromaštva i lošeg stanja u Srijemu, pojavio se i drugi problem, vezan uz već spomenute granice. Naime, u dugotrajnom razdoblju pod osmanlijskim vlastima došlo je i do urušavanja crkvene organizacije na području pod Osmanlijama jer se u skoro 200 godina slabe pastoralne skrbi, zbog objektivnih razloga, zaboravilo gdje su bile granice biskupija prije dolaska Osmanlija.[3] U takvoj situaciji mnogi su vidjeli mogućnost da baš oni upravljaju i imaju jurisdikciju nad dijelovima Srijemske biskupije.
Nadalje, pokušalo se i restituirati posjede bivšim posjednicima, koji su bili vlasnici tih posjeda prije dolaska Osmanlija. U tom smislu je i srijemski biskup očekivao dobiti neke posjede i prava koja je imao prije. Međutim, nova komorska uprava i vojna krajina pokvarili su takve i slične planove. Možda i najveći problem za srijemskog biskupa, po pitanju feudalnih prava, bio je dolazak Livia Odescalchia i drugih moćnih stranih obitelji na područje Srijema. U prva tri desetljeća XVIII. st. Odescalchi su bili jedini velikaši oslobođenog Srijema. Godine 1728. Fridrich Schönborn od cara Karla VI. dobiva Zemun s okolicom, iste godine Ivan Colloredo postaje vlastelinom Mitrovice i okolnog područja. To su samo neki od većih vlastelina koji su Srijemom gospodarili u tom periodu.[4] Jedan od glavnih razloga ovakvih pojava, predavanja Srijema u ruke stranim obiteljima, je bio što se car Leopold u dugotrajnom ratu protiv Osmanlija prilično „zadužio“ s obzirom na pomoć koju je dobio od mnogih, a tako i kod poznate i utjecajne obitelji Odescalchi,[5] kojoj je pripadao i sam papa Inocent XI., a koji je novčano pomogao Leopoldu u ratu protiv Osmanlija. Zbog te pomoći car se odužio papi prodavši srijemsko područje Liviu Odescalchiu, nećaku pape Inocenta XI. Ovim modelom, rasprodaje srijemskog područja, je označena daljnja sudbina gospodarenja srijemskim područjem, što su dakako osjetili i srijemski biskupi i svećenici Srijemske biskupije.
S velikim povlasticama koje je dobio Livio Odescalchi bio je nezadovoljan Hrvatski Sabor, ali i srijemski biskup Franjo Jany (1678.-1701.), koji je u cijelom tom sukobu interesa tražio pravo na svoje biskupsko sjedište, posjede i druga prava. Biskup je zahtijevao da se u Iloku izgradi katedrala, rezidencija, potom je tražio da se izgrade kurije za šest kanonika, te je zahtijevao da može ubirati desetinu na tom području. Jany je svoje zahtjeve potkrijepio činjenicom da je Ilok oduvijek pripadao srijemskom biskupu u duhovnim i svjetovnim stvarima. Janyeva nastojanja nisu u potpunosti ostvarena, dobio je tek 3000 forinta za svoje uzdržavanje, te mu je omogućeno podizanje rezidencije. S obzirom na ubiranje desetine carska komisija je odlučila da to pravo pripada vladaru, za opskrbu vojske. Pored imovine, interesi Odescalchia i biskupa Janya sukobili su se i u svezi s titulom velikog župana. Naime, car Leopold je titulu župana srijemske županije dodijelio srijemskom biskupu 1689., a nepunih osam godina poslije, 1697., je tu titulu car dodijelio Liviu Odescalchiu. Ovakav carev stav i odluka značili su uz gubitak posjeda koje je srijemski biskup imao i svojevrsni gubitak biskupovog dostojanstva.[6]
Boljitku crkvenih prilika u Srijemskoj biskupiji nisu pridonosile ni druge okolnosti. U razdoblju od biskupa Janya do 1718. biskupi Josip Favini i Petar Bakić bili su naslovni biskupi, ali nisu stolovali u svojoj biskupiji, pa tako nisu dovoljno dobro poznavali ni razvoj prilika u Srijemu.[7] Ostatak Srijema, cijeli mitrovački kotar i dio kukujevačkog kotara su oslobođeni od Turaka tek Požarevačkim mirom iz 1718. Taj mir je ipak davao veću mogućnost novom srijemskom biskupu Franji Verniću (1716.-1729.) da pokuša podići i reorganizirati nekoć slavnu Srijemsku biskupiju. Za njegova upravljanja biskupijom uređeni su biskupski prihodi koji su bili itekako važni i za samog biskupa, ali i za funkcioniranje biskupije. Biskup Vernić je kao zagrebački kanonik, prije nego je postao srijemskim biskupom, uživao dobra svog posjeda u Kaptolu kraj Požege, te je dobio pravo da ta dobra zadrži i kao srijemski biskup. Osim toga, biskup je od cara uspio dobiti i dodatnu pomoć, car Karlo VI. mu je od 17. svibnja 1723. odredio „pro meliori subsistentia“ plaćati svake godine 1200 forinti. I nakon Vernića su ostali srijemski biskupi kroz 50-ak godina uživali ovu pomoć od cara i s posjeda u Kaptolu.[8]
Nakon biskupa Vernića, nasljednici na srijemskoj biskupskoj stolici bili su mu Gabrijel Patačić (1731.-1733.) i Vladislav Szöreny (1734.-1752.). Patačić, inače vrlo sposoban i radišan čovjek, bio je kratko srijemskim biskupom da bi nešto značajnije pokrenuo ili učinio. Imenovan je 1733. kaločkim nadbiskupom i metropolitom. Tek se dolaskom Szörenya u Srijem započelo nešto konkretnije raditi na uređenju zapuštene biskupije, naravno u okolnostima i uvjetima koji su mu bili omogućeni. Zatekao je Szöreny samo četiri župe kada je došao u Srijem (Ilok, Kukujevci, Petrovaradin i Zemun). Počeo je s vizitacijama tih župa, osnivao je nove župe (Sot, Hrtkovci i Nikinci), napravio rezidenciju u Petrovaradinu, branio svoje župe, koje su graničile s Pečuškom biskupijom, a u koje su presizali pečuški svećenici.[9]
U drugoj polovici XVIII. st. dogodila se i velika prekretnica u povijesti nekoć slavne Srijemske biskupije. U tom periodu spominjemo dva zadnja biskupa na srijemskoj stolici prije sjedinjenja sa Đakovačkom biskupijom, to su bili Nikola Givović (1752.-1762.) i Ivan Paxy (1762.-1770.). Givović, porijeklom Dubrovčanin,[10] prije dolaska u Srijem bio je kanonik u pečuškom kaptolu. Sveta Stolica mu je omogućila da zadrži svoje kanonske prihode, koje je onda iskoristio u Srijemu, između ostaloga spomenimo i za gradnju crkve u Slankamenu. Givović je na terenu uočio nedostatak domaćeg klera, postojali su uglavnom redovnici (isusovci u Petrovaradinu, franjevci u Iloku i franjevci kapucini u Zemunu), te svećenici sa strane koje bi doveli sa sobom biskupi isto tako stranci. Shvatio je Givović da bi domaći sinovi bolje poznavali mentalitet domaćeg čovjeka, te je osnovao zakladu od 2000 forinti za uzdržavanje i odgajanje jednog klerika u Trnavi, a 300 forinti je dodao u fondaciju za nabavu knjiga srijemskim učenicima.[11] Nakon Givovićeve smrti 1762. nasljednikom mu je postao Ivan Krstitelj Paxy (1762.-1770.), isto stranac iz zagrebačke biskupije gdje je bio i kanonikom. Nastanio se i on u Petrovaradinu gdje se nije dugo zadržao jer je već 1768. preselio u Hrvatsku, budući da je bio imenovan savjetnikom u Banskom Vijeću u Hrvatskoj. Biskup Paxy je poput Szörenya obilazio nekoliko puta župe svoje biskupije. U tri pastoralne vizitacije svojih župa pokušao je Paxy urediti svoju biskupiju i župe po uzoru na principe Tridentskog sabora, te poboljšati pastoralnu praksu u župama.[12] Vrlo zanimljive su bile te vizitacije i vrlo temeljite. Tako bi prije same vizitacije biskup Paxy poslao župnicima više od 40 pitanja, u kojima bi morali odgovoriti i opisati stanje u župi, poput stanja crkve, inventara u župi, aktivnosti župljana u župi, stanja groblja, postojanja eventualne škole ili bolnice, o župskim posjedima itd.[13] Unatoč ovim naporima posljednjih, samostalnih srijemskih biskupa, prije samog sjedinjena s Đakovačkom biskupijom stanje u biskupiji je bilo vrlo loše i s obzirom na broj župa i na broj vjernika, koji je brojio između 11.000 – 12.000 vjernika.[14] Kako ćemo vidjeti, to je bio i jedan od glavnih razloga sjedinjenja dviju biskupija.
Sjedinjenje Đakovačke ili bosanske i srijemske biskupije 1773. godine
O vremenu o kojem govorimo, u duhu jozefinizma, Bečki Dvor je imao već praksu mijenjati biskupijske granice. U tom smislu nakon što je zadnji biskup Ivan Paxy 1770. postao zagrebačkim biskupom, samo tri tjedna nakon tog imenovanja, carica Marija Terezija je preko svoga kancelara Wenzela Antona von Kaunitza predložila apostolskom nunciju Eugeniu Viscontiu u Beču (1767.-1774.) uniju Srijemske biskupije s Đakovačkom ili bosanskom.[15] Ovomu je prethodila vrlo važna činjenica, jer se nakon sedmogodišnjeg rata carice Marije Terezije protiv pruskog kralja Frederika II. Hohenzollerna (1756.-1763.), koji je dosta iscrpio Monarhiju, carica Marija Terezija okrenula sređivanju situacije u Monarhiji, a tako i sređivanju crkvene situacije. U tom smislu je carica osnovala u Hrvatskoj Kraljevsko Vijeće 1767. god., koje je trebalo imati kontrolu preko Bečkog dvora na hrvatskom dijelu Monarhije. Nije ovo vijeće imalo javnu podršku hrvatskog življa, te je i ukinuto 1779. god.[16] Ipak, važnije je u okviru teme koju spominjemo u ovom radu, da je upravo to vijeće, naravno uz bečki Dvor, imalo značajnu ulogu u sjedinjenju dviju biskupija, Đakovačke i Srijemske.
Na ovakav stav Bečkog Dvora, s obzirom na sjedinjenje biskupija, svakako je utjecalo stanje u obje male biskupije. Naime, u Srijemu je prema većini povjesničara bilo samo šest župa, dok je u Đakovačkoj biskupiji bilo osam župa.[17] S druge strane unatoč pokušajima biskupa u drugoj polovici XVIII. st. i u Đakovu i u Srijemu reorganizacija biskupija je išlo vrlo lagano, što je i razumljivo s obzirom na okolnosti (siromaštvo, migracije…). Prije samog sjedinjenja u Srijemu nije ni bilo biskupa već nekoliko godina, nije bilo katedrale, rezidencije, kaptola, sjemeništa, rekli bismo vitalnih institucija po Tridentskom saboru, koje bi trebala imati jedna biskupija. Situacija ni u Đakovu nije bila puno bolja. Usto se i zadnji srijemski biskup Paxy preko već spomenutog vijeća zalagao kod carice da se riješi situacija sa Srijemskom biskupijom. Spominjao je on kako je Srijemska biskupija premalena kako bi nastavila postojati kao neovisna biskupija.[18]
Kada je ova ideja o sjedinjenju biskupija rečena đakovačkom biskupu Antunu Ćolniću, koji je upravljao Bosanskom ili đakovačkom biskupijom od 1751., a tada je već bio u dobi od 71. godine, nije on bio odmah spreman prihvatiti ovakvu ideju. Pitao se kako će s tako malim prihodima moći renovirati crkve, školovati buduće svećenike i sl.[19] Druga velika prepreka bila je teritorijalna odvojenost dviju biskupija, u smislu da je dvadesetak župa Pečuške biskupije, na potezu od Vukovara do Županje, odvajalo ove dvije biskupije.[20] Ipak, su bečki nuncij Visconti i rimski kanonik Silvano Giordani uvjerili biskupa Ćolnića kako je to dobra ideja i u interesu ovih dvaju mjesnih crkava. Osim poteškoća s Ćolnićevim prihvaćanjem, pojavili su se i problemi s mađarskim biskupima, kaločkim nadbiskupom i metropolitom Józsefom Batthyányem i pečuškim biskupom Györgyem Klimóm, koji su protestirali u Beču protiv takvog prijedloga. Smatrali su oni da bi se ove dvije biskupije, Đakovačka i Srijemska, trebale inkorporirati u njihove dvije biskupije. Unatoč ovim protestima nisu u Beču i u Rimu gledali ozbiljno na ovakve proteste Mađara, s obzirom da su na tom području živjeli uglavnom Hrvati, katolici. Sve ove predradnje o sjedinjenju dviju biskupija trajale su tri godine, od 1770. do 1773 god. Godine 1773., prije sjedinjenja umro je i đakovački biskup Ćolnić, tako da su obje biskupske stolice bile ispražnjene.[21] Ovakva situacija je zasigurno odgovarala carici Mariji Tereziji jer je u takvim okolnostima mogla lakše predložiti papi novog biskupa u Đakovu koji bi bio prvi biskup sjedinjenih biskupija i koji bi bio sposoban po caričinom mišljenju što brže realizirati ovo sjedinjenje i obnoviti ovaj crkveni teritorij. Taj novi i prvi biskup sjedinjenih biskupija bio je Matija II. Franjo Krtica (1773.-1805.). Samo četiri mjeseca nakon imenovanja Krtice biskupom papa Klement XIV. proglasio je 9. srpnja 1773., apostolskim pismom, breveom, Universi orbis Ecclesiis, Đakovačku i Srijemsku biskupiju sjedinjenima. Službeni naziv ujedinjenih biskupija bio je Dioeceses Bosnensis seu Diacovensis et Sirmiensis.[22]
Pravni učinci sjedinjenja Aeque principalis
U Breveu se mogu promatrati mnogi zanimljivi i važni detalji o ovom sjedinjenju. U početku se spominju motivi sjedinjenja, poput siromašnih prihoda srijemskih biskupa (Vernić, Kaptol i 1200 forinti iz 1723. god), kada je biskup bio siromašan možemo zamisliti kako su siromašni bili župnici i vjernici u Srijemu. Spominje se i nedostatak vitalnih institucija za crkveno djelovanje u Srijemu. U tom kontekstu se spominje i Đakovačka biskupija koja nije bila u puno boljem stanju. Franjo Herman u jednom malom ekstraktu opisuje što je u pravnom značenju značilo ujedinjenje aeque principalis, kojim su ujedinjene ove dvije biskupije. Značilo je to:
- Granice dviju biskupija moraju biti točno određene, a treba se točno znati koja župa pripada kojoj biskupiji.
- Službeni naslov sjedinjenih biskupija nosi samo zajednički biskup.
- Svaka biskupija mora imati i svoju stolnu crkvu, katedralu.
- Svaka biskupija bi trebala imati i svoj kaptol sa svojim kanonicima uz stolnu crkvu. Ukoliko je to nemoguće trebala bi imati barem svoj zbor konzultora.
- Prema Tridentskom saboru, svaka biskupija bi trebala imati svoje sjemenište za odgoj svoga podmlatka. Ako je to nemoguće ostvariti u obje biskupije onda se treba osnovati barem jedno sjemenište za obadvije biskupije, koje se onda mora zvati međubiskupijsko sjemenište.
- Svaka od sjedinjenih biskupija bi trebala imati svoj kler s posebnom biskupijskom pripadnošću. Prije samog ređenja za svakog kandidata bi se moralo znati kojoj biskupiji će pripadati.
- Svaka od biskupija bi trebala imati svoju vlastitu crkvenu organizaciju u smislu župa, dekanata, kurije, generalnog vikara, kapitularnog vikara u slučaju sedesvakancije.
- Svaka biskupija ima svoje zasebne, točno određene, materijalne prihode, ali koje u ovakvim slučajevima uživa jedan te isti biskup sjedinjenih biskupija.
- Svaka od biskupija bi trebala imati svoj vlastiti liturgijski kalendar sa svojim biskupijskim zaštitnikom.[23]
Principi ovakve vrste sjedinjenja su bili vrlo jasni, no u praksi su sjedinjene biskupije Đakovačka i Srijemske funkcionirale nešto drugačije. Od samog početka je Srijemska biskupija bila ovisna o biskupijskim institucijama u Đakovu, jer svojih nije imala. U takvim prilikama, ubrzo je jača biskupija, Đakovačka, apsorbirala Srijemsku, tako da se u nekom ozbiljnom smislu nije moglo govoriti o autonomiji Srijemske biskupije. Izgubljena autonomija Srijemske biskupije vidjela se na mnogim područjima. Carica Marija Terezija je osnovala, obnovila, samo jedan kaptol 11. lipnja 1773., i to onaj u Đakovu.[24] U Srijemu nije osnovan kaptol, ali nije ni osnovan zbor konzultora, samo je izabran generalni vikar za Srijem.[25] Župe koje su pripojene od Ostrogona (Petrovaradin i Osijek) i Pečuha (20-ak župa) Đakovu i Srijemu, 1776. i 1781., nisu podijeljene kako su to norme zahtijevale, da pripadaju Đakovačkoj ili Srijemskoj biskupiji nego su sve pripojene objema sjedinjenim biskupijama.
Za vrijeme biskupa Antuna Mandića 1806., kada je osnovano sjemenište i teologija, ne govori se da se otvara međubiskupijsko sjemenište, nego se spominje kao sjemenište jedne biskupije, u smislu kako su Đakovačka i Srijemska samo jedna biskupija. U tom smislu svi kandidati za svećeništvo bili su ređeni samo za jednu biskupiju, protiv pravnih normi o sjedinjenju aeque principalis.[26]
Jedina praksa, koja je bila sukladna pravnim normama o sjedinjenju, bila je ta da je biskup Krtica u 32 godine svog upravljanja sjedinjenim biskupijama, imao dva generalna vikara. Pomoću generalnog vikara za Srijem je upravljao Srijemskom biskupijom. I ova praksa je trajala samo za biskupa Krtice, sa njegovim nasljednicima je i to prestalo.[27]
Za Bečki Dvor ove crkvene, pravne norme nisu bile niti posebno važne. S obzirom da je Bečki Dvor bio, u smislu jozefinizma, vrlo aktivan u rješavanju i organiziranju crkvenih prilika u Monarhiji. Tako je za njih najvažnije bilo da Crkva funkcionira u ekonomskom smislu i da bude korisna društvu. Ostalo je bilo manje bitno. Sjedinjenje biskupije su zajedno egzistirale punih 235 godina, kada je Srijemska biskupija postala ponovno samostalna biskupija.
Povećanje sjedinjenih biskupija sa pripojenjem novih župa
Osim sjedinjenja biskupija, kao jednom od presudnih događaja u povijesti ovih dviju biskupija, vrlo važna činjenica u drugoj polovici XVIII. st. bilo je pripojenje novih župa od Pečuške, Ostrogonske i Zagrebačke biskupije. Ovo pripojenje se dogodilo samo nekoliko godina nakon sjedinjenja biskupija i dakako da je u bitnome utjecalo na daljnji razvoj ovog crkvenog teritorija. Jedan od glavnih argumenata za promjenu biskupijskih granica s obzirom na župe, bio je taj što su Đakovačka i Srijemska biskupije bile vrlo male, a onda i drugi vrlo važan argument je bila teritorijalna odvojenost ovih dviju biskupija.
Tri godine poslije sjedinjenja biskupija, godine 1776., carica Marija Terezija je prvo odlučila pripojiti dva velika crkvena središta u Srijemu i Slavoniji, Osijek i Petrovaradin, Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji. Ovakvu caričinu odluku potvrdio je i papa Pio VI., koji je 13. svibnja 1776. bulom „Inscrutabili divinae Providentiae“[28] oduzeo ove dvije župe Ostrogonskoj nadbiskupiji, a pripojio ih sjedinjenim biskupijama, što je bilo i logično s obzirom na udaljenost od Ostrogona, te na činjenicu da Osijek i Petrovaradin čine sastavni dio Slavonije i Srijema. Da je ovo bio dobar potez Bečkog Dvora i Svete Stolice, svjedoči i radost naroda radi ovakve odluke.[29]
Nekoliko godina poslije, 1780. god., sazvala je Marija Terezija članove komisije za nova razgraničenja biskupija. Za interese sjedinjenih biskupija zalagao se sam biskup Krtica. Predlagao je on kako bi župu Brod i okolicu, od Sibinja do Šamca, trebalo oduzeti Zagrebačkoj biskupiji, a pripojiti Đakovu. S druge strane Krtica je smatrao da i Pečuška biskupija treba ustupiti sve svoje župe na području Slavonije i Srijema, od Miholjca do Morovića. Nije to dakako moglo proći bez suprostavljanja prozvanih strana. Tako je zagrebački delegat biskupa Galjufa, Antun Mandić,[30] smatrao da Đakovo treba dobiti spomenute pečuške župe, ali ne i one zagrebačke u okolici Broda. Ipak se nakon svih diskusija unutar komisije odlučilo kako sjedinjene biskupije trebaju dobiti sedamnaest biskupija od Pečuške biskupije i deset župa od Zagrebačke biskupije.[31]
Odluku o razgraničenju biskupija na području Srijema i ovog dijela Slavonije potvrdio je papa Pio VI. 8. kolovoza 1780. bulom „Iterata personarum“, kojom je stvorio nove granice između spomenutih biskupija. Ova odluka koju je donio Bečki Dvor a potvrdila Sveta Stolica, bila je jedna od zadnjih odluka carice Marije Terezije, jer je kratko nakon toga umrla, a naslijedio ju je njezin sin Josip II.[32] Primopredaja župa se nije dogodila iste godine kada je bula izdana, nego godinu dana poslije. Prvo su se nakon objave papine bule sastali delegati Zagrebačke biskupije i sjedinjenih biskupija u gradu Požegi. Delegat zagrebačkoga biskupa Galjufa, požeški župnik Luka Pejaković, predao je delegatu đakovačkoga biskupa i generalnom vikaru sjedinjenih biskupija, Đuri Pleši, 12. srpnja 1781. god. deset župa.[33] Prema povjesničaru Matiji Paviću, uz tih deset župa bilo je i 55 filijala s oko 30 000 vjernika,[34] što je dakako bio velik broj koji je na svoj način pridonio stabiliziranju malih sjedinjenih biskupija. Poslije primopredaje između Zagreba i Đakova, za nekoliko dana, 16. srpnja su se u Vinkovcima našli predstavnici Đakovačke i Pečuške biskupije sa svojim delegatima, Đurom Plešom i Stjepanom Ađićem, te sa svećenicima, čije su župe trebale biti pripojene Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji.[35] Poslije sastanka u Vinkovcima, samo nekoliko dana poslije, 30. srpnja 1781., održan je sastanak i u Tovarniku, na kojem su sjedinjenim biskupijama predane i preostale župe od Pečuške biskupije, i to opet s delegatima Plešom i Ađićem.[36] Treba reći da su oba ova sastanka, u Vinkovcima i Tovarniku, prošla u izuzetno korektnom i prijateljskom tonu. Još važnije je da su sjedinjene biskupije dobile od Pečuške biskupije dvadesetak novih župa i osamdeset filijala, koje su imale preko 27.000 vjernika. Kada se ovaj broj pridoda vjernicima iz župa pridodanih iz Zagrebačke biskupije, došlo se do sveukupnog broja vjernika u sjedinjenim biskupijama od 100.000 vjernika, 87 svećenika u oko pedesetak župa.[37] Može se reći da su sa sjedinjenjem biskupija i ovim razgraničenjem Đakovačka i Srijemska biskupija postale ozbiljnije biskupije, te se moglo krenuti u ozbiljnu obnovu ovog crkvenog teritorija, u smislu osnivanja važnih institucija za Crkvu.
Umjesto zaključka
Srijemska biskupija, pogotovo antički Sirmium, ima slavnu prošlost, no geostrateški položaj na kojem se nalazi ova crkvena pokrajina, oduvijek je bio sjecište raznih kultura, religija, a onda i ratnih pustošenja, koja su dakako ostavila svog traga na ovu mjesnu Crkvu. Jedno od težih razdoblja u povijesti Srijema bila je turska okupacija Srijema, kroz skoro 200 godina. Nakon oslobađanja Srijema, ponovno se mogla ostvariti redovita crkvena hijerarhija u Srijemskoj biskupiji u XVIII. st.
Kroz rad se vidi da reorganizaciju Srijemske biskupije nije bilo lagano ostvariti zbog mnoštva razloga, a ponajprije zbog siromaštva. U takvim okolnostima, kako je to bio običaj u ono doba, carica Marija Terezija sjedinjuje dvije male i siromašne biskupije, Bosansku ili đakovačku i Srijemsku. Boljoj uređenosti i cjelovitosti je sigurno pridonijelo i razgraničenje biskupija, kojim su sjedinjene biskupije dobile dobar broj župa, svećenika i vjernika od Ostrogona, Zagreba i Pečuha. Svakako je bila važna i činjenica da su dobivenim župama od Pečuha Đakovačka i Srijemska biskupija postale i teritorijalno sjedinjene kao jedna monolitna cjelina. Srijemskoj biskupiji je nakon sjedinjenja bilo i lakše funkcionirati uz nešto sređeniju Đakovačku biskupiju, ali je s vremenom Srijemska biskupija izgubila svoju neovisnost, te potpuno ovisila o Đakovačkoj biskupiji, gdje su i bile osnovne, vitalne biskupijske institucije, kao što su kaptol, sjemenište, teologija, a i sam biskup sjedinjenih biskupija stolovao je u Đakovu.
Unatoč podređenom položaju Srijemske biskupije u odnosu na Đakovačku, čini se da je povijest pokazala da su ovakve odluke Bečkog Dvora za ovu crkvenu pokrajinu bile ispravne.
Članak je objavljen u: D. DAMJANOVIĆ BARIŠIĆ – I. RAGUŽ – B. VULIĆ (ur.), Gospi Tekijskoj. Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog simpozija prigodom 300. obljetnice svetišta Gospe Tekijske održanog 20. i 21. svibnja 2016. u Petrovaradinu, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, Đakovo, 2017.
[1] Ne slažu se svi autori oko točne godine kada je Franjo Jany postao srijemskim biskupom, ili su u pitanju kod nekih autora greške. Povjesničar Pavić ističe kako je Franjo Jani nosio naslov srijemskog biskupa od 1688. god., dok Gašić spominje 1678. god. Usp. M. Pavić, Biskupija sriemska (1699-1773)., u: Glasnik biskupija bosanske i srijemske 14(1897.), str. 127.; Usp. E. Gašić, Kratki povijesni prikaz biskupija Bosansko – đakovačke i Srijemske, preveo i priredio: Stjepan Sršan, Osijek, 2000., str. 64.
[2] Usp. M. Pavić, Nav. čl., str. 127.-128.
[3] Usp. D. Vitek, Razilaženja oko pripadnosti Srijema; bečki dvor, Hrvatski Sabor i biskup Franjo Jany, u: Povijesni prilozi, 25 (2003.), str. 163.
[4] Usp. M. Pavić, Nav. čl., str. 136.
[5] Usp. D. Vitek, Nav. čl., str. 165.
[6] Usp. Isto, str. 172.
[7] Usp. M. Pavić, Nav. čl., str. 128.
[8] Usp. Isto, str. 129.
[9] Usp. E. Gašić, Nav. dj., str. 65.-67.
[10] Uglavnom su u XVIII. st. na stolicu srijemskih biskupa bili imenovani stranci, jer Srijemska biskupija nije školovala i nije imala svog vlastitog, biskupijskog klera.
[11] Usp. M. Pavić, Nav. čl., str. 143.
[12] Usp. Isto, str. 144.
[13] Usp. A. Dević, Đakovačka i Srijemska biskupija. Spisi generalnih sjednica kongregacije za širenje vjere 18. stoljeće, Zagreb, 2003., str. 480-494.
[14] Usp. M. Pavić, Nav. čl., str. 176.-177.
[15] Usp. F. Herman, Sjedinjenje biskupija bosansko-đakovačke i srijemske, Zagreb, 1941., str. 2.
[16] Usp. J. Barbarić, Arhivska građa za povijest Đakova, Đakovštine i Đakovačke biskupije (do god. 1848.), u: Diacovensia 1(1995.), str 51.-52.
[17] Treba spomenuti da s obzirom na broj župa u Srijemskoj i u Bosanskoj ili đakovačkoj biskupiji, u vrijeme sjedinjenja dviju biskupija, autori nisu suglasni u smislu broja župa koje su imale ove dvije biskupije. Tako povjesničari Pavić i Cepelić spominju 16 župa u obje biskupije i 35 svećenika koji su djelovali u tih 16 župa. Usp. M. Pavić – M. Cepelić, Josip Juraj Strossmayer. Biskup bosansko – djakovački i srijemski god. 1850. -1900., Đakovo, 1994., str. 6.
[18] Usp. M. Pavić, Nav. čl., str. 144.
[19] Usp. M. Pavić, Biskup Josip Antun Čolnić, biskup bosansko-djakovački (1751.-73.), u: Glasnik biskupija bosanske i srijemske 23(1895.), str. 148.
[20] Bile su to sljedeće župe: Tovarnik, Kukujevci, Stari Jankovci, Lovas, Nuštar, Šarengrad, Sotin, Tordinci, Vukovar, Erdut, Tenja, Vinkovci, Ivankovo, Županja, Drenovci, Račinovci i Morović. Usp. D. Trux, Razgraničenje Đakovačke i Pečuvske Biskupije 1780. godine, u: Glasnik biskupija bosanske i srijemske 13(1943.), str. 102.
[21] Usp. M. Pavić – M. Cepelić, Nav. dj., str. 3.-4.
[22] “Episcopus Diacovensis ut ordinarius duas habet sibi subiectas dioeceses: Bosnensem alias Diacovensem et Sirmiensem. Quae dioeceses a Clemente Pp. XIV, Const. Universi orbis Ecclesiis, 9. Julii 1773, aeque principaliter in perpetuum unitae sunt, sed status iuridicus hodiernus et relatio inter eas iam nullo modo correspodent legi unionis in constitutione Pontificia statutae. Hoc factum in sua evolutione historica, disquisitione canonica investigatur ac illustratur.” Usp. F. Herman, Nav. dj., str. 1.
[23] Usp. Isto, str. 13.-16.
[24] Usp. E. Gašić, Nav. dj., str. 42.
[25] Usp. E. Gašić, Srijemski generalni vikari, u: Glasnik biskupija bosanske i srijemske 80(1942.), str. 59.
[26] Usp. F. Herman, Nav. dj., str. 25.
[27] Generalni vikari, prema dekretu cara Josipa II., primali su za svoju službu dodatne beneficije. Usp. F. Herman, Nav. dj., str. 25.-26.
[28] Usp. F. Herman, Nav. dj., str. 22.
[29] Usp. S. Sršan, Osječki ljetopisi 1686.-1945., Osijek, 1993., str. 326.
[30] Za istaknuti je da je upravo Mandić, koji se toliko zauzimao za interese Zagrebačke biskupije, za 25 godina postao biskup sjedinjenih biskupija protiv čijih interesa se borio na uštrb tada svoje Zagrebačke biskupije.
[31] Usp. M. Pavić – M. Cepelić, Nav. dj., str. 8.
[32] Usp. F. Herman, Nav. dj., str. 23.
[33] Usp. A. Šuljak, Priključenje Broda i njegove okolice u Đakovačku i Srijemsku biskupiju, u: Zbornik radova sa znanstvenog skupa o Slavonskom Brodu u povodu 750. obljetnice prvoga pisanog spomena imena Broda, Slavonski Brod, 2000., str. 164.
[34] Usp. M. Pavić – M. Cepelić, Nav. dj., str. 8.
[35] Usp. D. Trux, Nav. čl., str. 103.-104.
[36] Usp. Isto, str. 106.
[37] Usp. M. Pavić – M. Cepelić, Nav. dj., str. 8., Usp. A. Šuljak, Veze između Zagrebačke (nad)biskupije i Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije, u: Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094. – 1994. Zbornik u čast kardinala Franje Kuharića, Zagreb, 1995., str. 297.
Mr. sc. Tadija Crnjak, asistent pri katedri crkvene povijesti na KBF-u u Đakovu
