Stara i vječna askeza Evanđelja
Izgleda u prvi mah pomalo čudno, zašto je sv. Ignacije, u svojim “Duhovnim vježbama”, među praktične kriterije pravog, autentičnog, kršćanskog i crkvenog duha uvrstio i onako periferne stvari, kao držanje prema oprostima, blagoslovinama, strjelovitim molitvicama.
A zapravo iz toga govori samo duboka psihološko-religiozna intuicija sveca, koji se je probio do svetosti istom kroz dugačke peripetije nutarnjeg čišćenja i krvavog duhovnog hrvanja s Bogom i s nižim čovjekom u sebi. Intimno je, na samu sebi, svetac iskusio, kako je strahovita moralna nemoć naravnog čovjeka i kako on mora, ako hoće da dopre do Boga, biti duboko ponizan i do u dno duše prožet sviješću, da mu je potrebno božansko otkupljenje: da ga do pravde može podignuti samo milost. Mora stoga sa zahvalnošću prisloniti usne i na najsitnije komunikacione kanale milosti. Ništa nije neugledno, što je nadnaravno i što znači nepovjerenje u čovjeka, a povjerenje i pouzdanje u Boga. Sve mora u duhovnom životu počinjati od negacije tijela, a od afirmacije i otkupljenja duha. I sve se mora oslanjati na Boga, a ne na čovjeka. Tko hoće da gradi djelo opravdanja i posvećenja na čistoj, “originalnoj”, ljudskoj prirodi, na krivu ga temelju gradi. To je zdanje, koje će se neminovno srušiti na prvom ispitu: na prvoj kiši i oluji (Mat 7, 27.). Valja u čovjeku računati sa grijehom i sa njegovim pustošenjima: nema druge. Svaka je askeza, svaki je odgoj, koji to ignorira, naivan, kriv, promašen. U kršćanstvu nema mjesta ni psihološkom, ni pedagoškom optimizmu: u Rousseau-ovu smislu. Metode povlađivanja i maženja ne stvaraju kršćanina. Kršćanskog čovjeka stvaraju samo samozataja i križ. Ni jedno se ni drugo ne može zaobići u Evanđelju. Krist je u toj stvari jednako i programatičan i apodiktičan. “Kraljevstvo nebesko silu trpi!” (Mat 11, 12.). “Ne padne li pšenično zrno u zemlju i ne umre li, ostaje samo, — jalovo, neplodno; — ako li umre, donosi mnogi rod. Tko voli život svoj, izgubit će ga, a tko mrzi život svoj na ovom svijetu, čuva ga za život vječni!” (Iv 12, 24. 25.). “Tko hoće za mnom, neka se odreče sama sebe!” (Mat 16, 24.; Mark 8, 34.; Luk 9, 23.). “Jao vama, koji se sada smijete!” (Luk 6, 25.).
Od toga je principa uvijek polazila kršćanska askeza. U apostolsko doba (Rim 8, 12. 13.; 1 Kor 9, 27.), u starokršćansko, u srednjem vijeku, u novom, iza Tridentinskog sabora. Sve su ga kršćanske škole duhovnosti prihvaćale; svi su ga sveci kršćanstva prakticirali i primjenjivali. Na tom polju ne može biti ni revizije, ni “aggiornamenta”. Revizija je na tom polju uvijek otpad od duha Evanđelja, napuštanje Kristove linije, dezerterstvo sa fronte praktičnog kršćanskog života, prekid krvotoka, od kojega se hrane sve žive stanice mističnog tijela Crkve. Emancipacija od nižega čovjeka preduvjet je i prvi korak svakom urastanju u nj: svakom milosnom rastu, svakom sazrijevanju za život vječni.”Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od Duha, duh je!” (Iv 3, 6.).
Sigurno, sve je božansko, u ljudskoj interpretaciji, podvrgnuto aberacijama i sklono karikaturama. Vrijedi to i za detalje u aplikaciji principa kršćanske askeze. Nitko pametan ne će braniti kao objektivan evanđeoski ideal, a pogotovu kao normativan uzorak duhovnosti, sve, što su, u asketskoj praksi, radili neki kršćanski pokornici, pa kojiput i sveci. Ni njihova bičevanja do krvi, ni njihovih postova do besvijesti, ni kapadočkog pustinjakovanja, u lancima, na “stilosima” i rubovima pećina, ni prljavog hodanja u dronjcima. Ali nije to ono glavno, o čemu se radi. Za svim tim stoji princip kršćanskog asketizma, koji je i autentično kršćanski i prokušan i plodan. Za svim tim stoji objavljena askeza Evanđelja. Božanstvena: zato i nepogrješiva, i vječna. Mjerodavna za sva kršćanska stoljeća i za sve ljudske generacije. I savršeno realna. Onaj nam ju je izdiktovao, koji nas bolje poznaje nego sve “znanstvene” psihološke škole: bolje nego i mi sami sebe. Harmonira s iskustvom: mora, u toj pretpostavci, harmonirati. Jača duh; podiže u nama ono, što je specifično ljudsko; odgaja i stvara velike duhovne ljude, kršćanske karaktere, sinove i kćeri Božje, koji na sebi nose vidljiv njegov lik.
U praksi se ta kršćanska askeza, sva, izgrađuje na dva tipična bitna temelja: na približavanju k Bogu, kroz molitvu i sakramente, i na otimanju od nižih, — instinktivnih, putenih, materijalističkih, — prohtjeva, kroz pokoru i samozataju. Bez molitve i samozataje nema kršćanske askeze. Nema ni kršćanskog života, ni kršćanske pravde. Strasti, bolesni poriv za neobuzdanom afirmacijom tjelesnih želja, što ga svi u sebi nosimo, kao posljedicu i kaznu prvoga, praroditeljskog, prijestupa, mora čovjek najprije u sebi prevladati i slomiti, ako hoće da postane duhovno velik i sličan Bogu. Energičnom, svagdanjom, borbom s tim nižim čovjekom u sebi. A snagu za to može, opet, dobiti samo od Boga: njemu se mora predati; za njim mora pružati ruke.
Nijedan se kršćanski čovjek nije drukčije posvetio. A svatko se je, tko je tako radio, posvetio. I svaki se je takav držao istih bitnih metoda. One su određene nepromjenljivim zakonima ljudske duše i tijela; one sve polaze od one vječne i neuklonjive antiteze u ljudskom biću: antiteze između tijela i duha, nižega i višega čovjeka, instinkta i milosti (Gal 5, 17.; Rim 7, 14—25.). Prirodno dobar čovjek, — primitivni ili kulturni, svejedno, — to je samo priča.
Moramo s tim biti na čistu. I u današnje vrijeme, kad mnogi i između nas, katolika i svećenika, hoće da sve izmijene i sve revidiraju i “reformiraju”. Kršćanske askeze u njezinim glavnim elementima ne mogu izmijeniti, osim ako hoće da je unište i da i sebe i nas bace u vrtlog moralne anarhije, u stilu onih oko sebe, koji ne priznaju ni grijeha ni otkupljenja, ali zato padaju u životinjstvo i ostavljaju za sobom samo razvaline i kaos, nemir i nesreću. Kršćanska je askeza uvijek samo jedna, i ona je, u biti, uvijek jednaka: Kristova i evanđeoska.
Kobna je stoga fikcija, kad nam poneki “progresisti” i “reformisti” sugeriraju, da se danas moramo posvećivati drukčije nego negda: bez sustavne i redovite molitve, bez razmatranja, bez ispita savjesti, bez češćeg ispovijedanja, bez duhovnog vodstva, bez pokore i posta, bez reda i discipline, bez dragovoljnog odricanja, bez izbjegavanja svega onoga, što u čovjeku budi strasti, bez kršćanske stidljivosti, bez pažnje na oči i na jezik, bez rezerve upogled savremene lektire i modernih oblika zabave. I da čovjek može biti dobar, i kad luksuzira, i kad obilato pije iz čaše životne radosti, i kad “nagađa svojoj duši” i svome srcu. Svršit će se to uvijek duhovnom katastrofom i pojedinaca i društva, koje je pošlo za takvim parolama, pa makar se ono i nazivalo “kršćanskim”. Nestat će iz njega i Krista i evanđeoske “novine” (Rim 6, 4.; 7, 6., 12, 2.). Vratit ćemo se u paganizam.
A nažalost ima, i kod nas, ljudi, koji nam to propovijedaju. S pravom korteškom i agentskom nametljivošću. Ali i sa jednom sablažnjivom površnošću. Šta je, na primjer, nego sablažnjiva, — ali i do kraja neinteligentna i naivna, — površnost, kad i katolici pišu, (ovo u Americi), kako su se čovjek i čovječanstvo u zadnjih 15 (!) godina izmijenili više, nego za stoljeća i tisućljeća u prošlim vremenima? A nijesu se, — duhovno, — izmijenili ni za jednu dlaku. Izmijenila se je oko čovjeka samo pozornica, a on je ostao potpuno isti kao i u doba faraona, Rimljana i barbara: ohol, umišljen, svojeglav, sebičan, razbludan, zavidan, hirovit, lažljiv, pohlepan, nepravedan, nasilan, osvetoljubiv, okrutan, krvožedan. Potrebna mu je, isto kao i pred deset hiljada godina, uzda i zakon: potrebna mu je milost i otkupljenje. Ili šta je, na primjer, nego sablažnjiva, — ali i do kraja neinteligentna i naivna, — površnost, kada nam, (ovo i kod nas), obrazlažu “anahroničnost” kršćanskog posta tim, što je moderni čovjek već odavna postao potpunim gospodarom sama sebe: spreman i sposoban, da se svega odrekne za ljubav svojim idealima? I kad nam kao primjer takova samodisciplinovana čovjeka navode, — “lucus a non lucendo”, — moderne športaše i njihove treninge. A zaboravljaju nam, ti mudraci, kazati, zašto se ti ljudi treniraju i koliko “sobom vladaju” iza utakmice, na pijankama i bakanalijama. Zaboravljaju nam kazati, kako “služe idealima”: ubirući milijunske honorare, ugovarajući unaprijed rezultate utakmica, falzifikujući ulaznice na veliko, prodajući se za masne novce protivničkim klubovima. Zaboravljaju nam kazati, i kako su ti njihovi “novi ljudi” savršeno nemoćni i prema ženama, i prema vinu, i prema svakom komadu mesa, odmah čim se je završila utakmica. Ili šta je, na primjer, nego sablažnjiva, — ali i do kraja neinteligentna i naivna, — površnost, kad i poneki svećenici fraziraju, kako i oni imaju pravo na automobil i na standard, kad ga imaju i njihovi župljani, i njihov “seoski brico?” A neće da nam objasne, zašto se te njihove apostolske mudrosti nije držao sv. Franjo, — i ako su i u njegovo doba njegovi sugrađani oko njega hodali u svili i jašili vilene konje, — nego je, mimo njih i pokraj njih, pošao za siromašnim i bosonogim Kristom. Ali su zato i ljudi za njim išli, baš kao što su išli i za Kristom. A za “apostolima” i “misionarima”, koji su im dolazili na župe i na misije u kočijama, nijesu išli, nego su od njih bježali k — albigenzima.
Vrijeme je, čini nam se, da i u ovoj stvari jedanput pročistimo pojmove. Pobuna protiv tradicionalne kršćanske askeze pobuna je protiv Evanđelja. Ali i pobuna protiv psihologije: protiv ljudske naravi, razuma i iskustva. Oni uistinu umni i plemeniti među nama tako ne misle i tako ne rade. Biskup Sheen, taj veliki, providencijalni, genijalni, propovjednik i svjedok kršćanstva pred modernim svijetom, adorira, razmatra i moli pred Presvetim tri sata svaki dan. I danas, kad toliki, — puno od njega manji duhom, — iznose pred nas prijedloge, da se po “prezaposlenim” samostanima ukine obligatno razmatranje, da se u njih uvedu “televizori” (valjda radi apostolske štednje vremena), da se “pasivna” askeza “mrtvljenja” zamijeni “aktivnom” askezom međusobnog “štovanja” i “slobode savjesti”. I kad na veliko “reformiraju” svijet i kršćanstvo, a ne zahvaljuju se iza mise, ne adoriraju, ne razmatraju, ne ispituju savjesti, izruguju se “duhovnim vježbama”, ni ne zavire u crkvu od jutra do mraka.
Držimo se mi samo, sa biskupom Sheenom, stare i vječne asketske mudrosti kršćanstva i njegovih svetaca! Ona je uvijek preporađala svijet uživača. Jučer onaj poganski, grčko-rimski, i onaj renesansni. Danas će preporoditi i ovaj naš, novi, “atomski”. Ne nasjedajmo, ako hoćemo da budemo kršćani i svećenici od moralnog auktoriteta, šupljim frazama ljudi, koji nam ničim ne imponiraju osim, eventualno, jezikom i jeftinim “floskulima”! Od svijeta su; zato o svijetu i govore” (1 Iv 4, 5.)! Krist je u Evanđelju govorio drukčije. I o molitvi, i o mrtvljenju i samozataji. On je govorio: “Molite se, da ne upadnete u napast!” (Mat 20, 41.; Mark 14, 38.; Luk 22, 40. 46.). On je govorio: “Tko voli život svoj, izgubit će ga!” (Iv 12, 25.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 7-8/1967., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 165-169. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
