Starac Šimun i starica Ana
„Ta vidješe oči moje spasenje tvoje“ (Lk 2,30)
Na blagdan Prikazanja Gospodinova susrećemo se s dvoje staraca, Šimunom i Anom, koji su u Hramu primili Isusa i u njemu prepoznali Pomazanika Gospodnjega (Lk 2,26). Pobožni Starac Šimun i proročica Ana, poodmakla u dobi, hvalili su Boga i pripovijedali svima o djetetu što su ga držali u naručju. Gledanje novorođenog djeteta Isusa bilo je ispunjenje njihovih životnih nada, a mudre proročke riječi što su ih tom prilikom izgovorili bijahu vrhunac njihove životne mudrosti što su je stekli kroz dugogodišnje molitve, postove i razmišljanja nad poviješću svoga naroda i nad svojim osobnim životima.
Starci u Bibliji
Starci u Bibliji su čuvari i prenositelji sjećanja i ponovnog doživljavanja Božjih djela iz zajedničke prošlosti izraelskog naroda, te promicatelji prave religioznosti. Starost je doba bogatog iskustva čovjeka te mu može donijeti mudrost (usp. Ps 90,12). Divni primjeri starih ljudi Starog i Novog Zavjeta daju nam naslutiti starost kao povlašteno doba mudrosti i izraz Božjeg blagoslova. Mnogobrojne su izreke u mudrosnoj literaturi o važnosti slušanja savjeta starih (usp. Sir 8,9). Novozavjetni odlomci Biblije svjedoče o uključenosti ljudi u poodmakloj dobi u božanski plan spasenja i u pripravu za dolazak Spasitelja. Starci Šimun i Ana prvi prepoznaju Isusa Spasitelja (usp. Lk 2,29). Apostolska izvješća u poslanicama govore o vrijednosti staračke mudrosti te potiču starije vjernike na poučavanje mlađih (usp. Tit 2,2-5), a mlađe upućuju na poštovanje starijih i njihova iskustva (usp. Flm 9).
Najčešće upotrebljavani hebrejski izrazi za doba starosti povezani su sa semitskom imenicom zaqan koja znači brada i odnosi se na čovjeka s bradom, a u starozavjetnim tekstovima označava i starca ili starije u smislu službe savjetnika u upravi ili vijeću staraca. Stari zavjet također upotrebljava i riječ sijeda glava (śabh) koja označava sivu boju i nekoga tko je siv, bjelkast, sijed. Riječ yases označava onoga tko je bespomoćan i bez mogućnosti obrane, onoga koga je potrebno poštovati zbog njegove dobi. U novozavjetnim tekstovima izraz geras označava starca. Službeni položaj starca vijećnika ili savjetnika označava se riječju presbytes, a viši službenici prve Crkve nazivaju se episkopoi, jer vrše nadgledničku službu predvoditelja u vijeću staraca (gerousia).
Dug život je dar Božjeg blagoslova onima koji su mu vjerni i ne napuštaju njegovu blizinu. Valja uočiti simboliku brojeva godina života patrijarha. Što je koji patrijarh udaljeniji od početnog stanja savršenosti stvaranja to mu je i pripisani broj godina manji (usp. Post 5, 1-32). Starost se predstavlja kao cilj i nagrada mudrog i pravednog života. Doživjeti sretnu starost želja je starozavjetnih vjernika. Ova želja označava udionišvo u baštini koja proizlazi iz Božjeg blagoslova. Stoga njihova molitva za sretnu i dugu starost označava njihovu želju da ustraju u obdržavanju Božjeg Zakona (usp. Ps 71, 17-18). Život je obećan svakome koji izvršava Zakon, štuje roditelje i starije (usp. Izl 20,12). Tako je vrijeme spasenja kod Izaije označeno kao doba u kojem neće biti čovjeka koji će živjeti manje od stotinu godina (usp. Iz 65,20).
Starost i mudrost staračke dobi
U Bibliji nailazimo na dva oprečna shvaćanja starosti. Starost može biti bogata iskustvom i oplemenjena mudrošću, blagoslov sretnu čovjeku koji napreduje putem prema vječnoj sreći ili prokletstvo nesretniku koji ide prema svom zalazu. Opće je mišljenje da starost i mudrost idu zajedno (usp. Job 32,4-7). Međutim malo tekstova starije mudrosne literature podupiru sliku stara i nužno mudra čovjeka. Naprotiv, mudrosni spisi starijeg doba (usp. Ps 119,100; Job 12,12; Prop 4,13) svjedoče da mudrost i starost ne moraju nužno ići zajedno. Staračka dob nije preduvjet mudrosti. Ovakvo gledište očito je u izvješću o Suzaninu izbavljenju iz ruku pomahnitalih staraca (usp. Dn 13,1-64). Mudrost nije nužno plod starosti, niti starost plod mudrosti, nego je starost i mudrost oznaka onoga koji živi u skladu s Bogom. Dug život znak je prisutnosti Božje i dolaska njegova spasenja. Doživjeti duboku starost i vidjeti sinove sinova svojih dio je Božjeg obećanja onima koji izvršavaju njegov Zakon i slušaju njegove zapovijedi (usp. Izr 17,6). Dugovječnost i starost u Bibliji, stoga, nije samo pitanje proživljenih godina, nego je to oznaka prisutnosti Boga i njegova djelovanja u životu čovjeka.
Starost i poodmakla dob nosi sa sobom poteškoće i opasnosti. Mrzovolja, nestrpljivost, a ponekad i pomahnitalost staraca ne služi im na čast. Stoga Pavao opominje starije kršćane, presbyteroi i episkopoi neka sjaju svojim vrlinama (usp. Tit 2,2-5). Isus upozorava na drugu opasnost starih. Njihova dužnost poučavati mlađe može se preokrenuti u zatvaranje svakoj novini i zaprječivanje puta napretku otkrivanja Istine. Namjerno zatvaranje očiju pred činjenicama i sprječavanje drugih da dođu do Istine zlouporaba je starosti i ugleda koju ona u društvu donosi (usp. Iv 9,41).
