Ponedjeljak, 17 svibnja

Stepinčevo štovanje Euharistije

Nadbiskup Stepinac slavi svetu Misu

Ako se u Google upiše riječ Stepinac, u 40-ak sekundi pojavi se poruka o više od milijun rezultata (7.II.21.). I to samo na latinici. Ne odnosi se sve na blaženoga Alojzija, razumije se, ali obuhvaća možda devet desetina. Pa eto opet milijun! Bože, što se ovo vrijeme između beatifikacije i kanonizacije može marljivo iskoristiti za šire upoznavanje bogoobličnih i stožernih krjeposti blaženoga mučenika Stepinca! Točno onako radi čega je čin beatifikacije i odvojen od kanonizacije: da se najprije vidi štovanje dotične svete osobe na mjesnoj ili narodnoj razini, pa onda u sveopćoj Crkvi. Koliko bi misli i argumenata u širem općinstvu ostalo neobjavljeno, nepročitano, nepoznato, neprotumačeno, neraspravljeno, da nije ovoga kanonskoga razmaka, praktično uvedena još u 17. stoljeću,[1]  između ta dva sveta čina. 

A medijska javnost – ko javnost. Zagrijanija za političko-intrigantske teme: Stepinac u kolopletu Srba, Židova, Roma; ustaša, četnika; nacista, fašista, komunista; Tajnoga arhiva, SPC-a. Ali nađe se o tome i onih izrazito teoloških i moralnih refleksija po raznim portalima i publikacijama. Takvim se vijestima i člancima iskreno raduje svako kršćansko srce.

Tema ovoga razmišljanja jest Presveta Euharistija u životu blaženoga Alojzija Stepinca. Povod je Blaženikov rođendan za nebo, 10. veljače. Dolično je da se o tome govori na Blaženikov spomendan i da doživimo vjeru, štovanje i ljubav našega Blaženika i Mučenika prema Presvetoj Euharistiji, ugledamo se u njega u svome kršćanskom životu i zazovemo njegov zagovor kod Boga u našim zemaljskim kušnjama i potrebama.

1 – Euharistija – blagovanje. Od svoga prvoga čina i čuda na galilejskom brežuljku na svadbi u Kani Isus je, nakon što je njegova majka Marija rekla slugama: „Što god vam rekne, učinite“ (Iv 2,5), bunarsku vodu ili kišnicu iz šest velikih kamenih posuda napunjenih „do vrha“ čudesno pretvorio u prvorazredno vino (Iv 2,10). Isus ima simpatije prema skromnim i siromašnim mladencima i ne može ih gledati u ljutoj nevolji: na svadbi da nemaju vina! Nije Isus iz Nazareta donio nijedne mješine vina, ali jest im osigurao oko 600 litara vina tu, pred kućom, iz dvorišnih kamenica. Isus ne čini čudo onako, da se pokaže, nego da pomogne ljudima i da time naznači još veće čudo, misterij, da bi jednom vino moglo imati bitnu ulogu u njegovu otkupiteljskom djelu čovječanstva, konkretno kada na Posljednjoj večeri pretvori vino u svoju Presvetu Krv.

Na obali Tiberijadskoga jezera u Kafarnaumu, gradu udaljenu oko 25 km od Kane i oko 200 metara ispod mediteranske razine, Isus je učinio dva puta dva velika čuda nahranivši poveliko mnoštvo od nekoliko tisuća ljudi, i to samo od nekoliko kruhova i nekolike ribice (Mt 14,19 i 15,36). I tim je čudesima nagovijestio još veće čudo, misterij, da bi jednom kruh mogao imati bitnu ulogu u njegovoj ekonomiji spasenja kada na Posljednjoj večeri pretvori kruh u svoje Presveto Tijelo. Zapravo, Isus je s obiteljskoga stola uzeo pojedine dijelove hrane i pića i označio ih da će, uz Božju posvetnu riječ, biti spasonosni i spasotvorni znakovi ili sakramenti njegovih čudesnih i otajstvenih milosti: voda (i sol) za krštenje, kruh i vino za Euharistiju, ulje za krštenje, bolesničko pomazanje; te za krizmu, za prezbitersko i biskupsko ređenje uz rukopolaganje.

Zato je gozba ili blagovanje bitan dio Presvete Euharistije. One noći kada bijaše predan uze kruh, zahvalivši Ocu reče: „Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.“ One noći po večeri reče: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi… Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje“ (1 Kor 11,25-27). Nedostojan je i krivac je Tijela i Krvi Kristove onaj koji ruši ijedan članak Božjega nauka i Božjega morala sažeta u Deset Božjih zapovijedi pa hvalisavo pristupa Presvetoj Euharistiji. A tko god pristupa ispovjeđen i raskajan tom Svetotajstvu, taj jede i pije hranu za život vječni.

– U Okružnici o molitvama i pokorničkim djelima u mjesecu listopadu 1943. – kada pristup sv. Pričesti nije bio masovna pojava – u jednoj točki Nadbiskup od svih vjernika očekuje: „Naročito pozivam sve, da u mjesecu listopadu skrušeno primaju u tu svrhu sv. Sakramente, pohađaju revno listopadske pobožnosti, prisustvuju pobožno svetoj Misi u nedjelju i blagdane, mole se žarko javno i privatno. Bilo bi poželjno, da u mjesecu listopadu pristupe k sv. Sakramentima svi župljani bez razlike i prikažu sv. Pričest kao zadovoljštinu za počinjene grijehe i za što skoriji mir.“[2] Pristupiti svetim sakramentima, znači sv. ispovijedi i sv. Pričesti na sv. Misi.

2 – Euharistija – žrtva. Sakrament se Euharistije ustanovljuje u okviru Pashalnoga otajstva Gospodinova. Isus ovdje, na Veliki četvrtak na Posljednjoj večeri, anticipira svu svoju Muku, Smrt i Uskrsnuće na otajstven, sakramentan način. Njegovo će Presveto Tijelo doskora biti izmučeno do neprepoznatljivosti, tj. žrtvovano na drvetu križa, potaknuto na žrtvu najvećim izrazom ljubavi. Zato je bitan sastojak Euharistije Isusova božanska žrtva prikazana iz ljubavi prema Ocu nebeskomu i iz ljubavi prema ljudima koje je odlučio spasiti za vječnost. Naglasak je na žrtvenoj ljubavi koja se očituje prema Bogu, na ljubavi koja je spremna podnijeti i najveću žrtvu. Milo-srce, milo-srđe mi je milo, a ne žrtva (Hoš 6,6: Mt 9,13). Da se ne bi mislilo da je obredna žrtva savršena i vrijedna sama po sebi, bez ovoga DNK-ljubavi, na više mjesta nalazimo Isusovo tumačenje kao što je ovo: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko položi život svoj za prijatelje svoje“ (Iv 15,13). Položiti život svoj za druge, to je najveća žrtva, ali ako nije iz ljubavi, onda je bezvrijedna. Ako se žrtva daje ili čini milim srcem, s ljubavlju, onda ona poprima punu vrijednost. Ako ti od usta otkidaš žrtvu: janje, ovcu, vola, da to prikažeš Bogu, onda se gleda je li žrtva prinesena i podnesena iz ljubavi. Ako se u majčinim suzama, neprospavanim noćima, postovima čita njezina ljubav radi obraćenja nesretna joj sina, onda je to istinska žrtva jer je posljedica istinske ljubavi.

Možda ćeš reći, kao što su se Židovi prepirali (Iv 6,52): što je Bogu palo na pamet da nam daje Isusovo tijelo „za jelo“? Da bismo barem malo dokučili to čudesno božansko otajstvo, nama se ponavlja ono što je stotinu puta rečeno: što je Bogu palo na pamet da svako ljudsko začeto čedo živi devet mjeseci od majčina organizma te kada se rodi kao dojenče prvih dana živi od predmlijeka ili kolostruma, a nakon trećega tjedna kroz više mjeseci isključivo živi od zrela majčina mlijeka, tekućine s više od tisuću različitih sastojaka, kako veli Hrvatska enciklopedija? I to sve u omjeru i dozama koliko djetetu treba. A sve je to mlijeko – majčino tijelo! Dobro, to majka, po Božjem zakonu, daje djetetu za ovaj život, a Isus, po volji Očevoj i svojoj, daje nama svoje Tijelo i svoju Krv po sakramentu Euharistije ne za ovaj život, nego „za život vječni“. Eto razloga za životnu zahvalnost Bogu, a zahvalnica upravo znači Euharistija.

Euharistija se bitno razlikuje od svih ostalih sakramenata po tome što drugih šest sakramenata daju milost Božju, posvetnu ili djelatnu, kao dar, kao blagodat, izvršen čin, dok se u Euharistiji daje sam Isus, osobno, bitno, istinski, cjelovito. Zato i ne možeš pisati Euharistiju malim slovom, jer je ona vlastito ime Isusove Božanske Osobe među nama, njegovim sljedbenicima.

– Godine 1936. nadbiskup Stepinac piše puku i kleru okružnicu i u njoj veli: „Središte naše pobožnosti kao i glavni predmet naše ljubavi mora biti Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Pobožnost prema presvetoj Euharistiji je najmoćnije i najsigurnije sredstvo za obnovu svake župe. Nikada, naime, neće u župi procvasti pravi kršćanski život, niti će u ljudima proplamsati oganj ljubavi Božje, ako se srca ljudska ne griju na vatri ljubavi Presvetoga Srca, što neprestano boravi u našim tabernakulima pod skromnim prilikama kruha.”[3]

Nadbiskup tri puta spominje izraz ljubav, i to našu prema Euharistiji, Božju prema nama, Isusovu pod prilikama kruha u Svetootajstvu prema svim ljudima. I nema obnove ni duše ni župe bez euharistijske ljubavi, najmoćnijega i najsigurnijega sredstva i lijeka!

3 – Euharistija – spomenčin. Gospodin je Isus rekao apostolima da to čine njemu „na spomen“. To nije običan spomen, neka puka uspomena – memoria, nego puna uspomena – spomenčin – memoriale, koji sadrži svu Isusovu ljubav koja se na sakramentan ili otajstven način ponazočuje u svakoj sv. Misi. Eto i trećega vida Presvete Euharistije

– Kada je mladi svećenik Stepinac u 36. godini imenovan zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom 1934., našao je već uhodanu praksu popularnih euharistijskih skupova, koji su otpočeli 1900. godine. Samo u Zagrebačkoj nadbiskupiji od 1934. do 1940. održano je 14 takvih biskupijskih Euharistijskih kongresa po raznim župama. I na svima je nadbiskup Stepinac sudjelovao, osim ako su bila dva istoga dana i u isto vrijeme, kao što je bilo u Čakovcu pa nije mogao biti istodobno i u Kloštru Podravskom. I još k tomu sudjelovao je u drugih sedam Euharistijskih kongresa izvan svoje nadbiskupije i domovine.[4]

On je rado uzimao udjela u svim tim župnim kongresima, iako nije bilo lako ni predvoditi procesije i Misna slavlja, ni propovijedati. Ali je htio pokazati i svećenstvu i vjerništvu da Euharistija zaslužuje svaku našu ljudsku žrtvu prožetu istinskom ljubavlju prema Bogu. 

Stepinčeva štovateljska ljubav prema Presvetoj Euharistiji. Osim spomenutih sudjelovanja u pučkim Euharistijskim kongresima navodimo nekoliko akcija iz kojih se vidi Blaženikova štovateljska ljubav prema euharistijskom Isusu:

– Prigodom pastirskih i kanonskih pohoda župama najprije bi neko vrijeme proveo u crkvi u činu klanjanja pred Presvetim.

Kada bi se pripremao za kakvu okružnicu ili jači nastup, povlačio bi se u Brezovicu, gdje je u miru adorirao, razmišljao i pisao.

– Kada su komunistički milicajci 1946. provalili rano ujutro da ga uhite, svežu i privedu na „narodni sud“, u 5.50 našli su ga u kapelici kako se u molitvi i klanjanju Oltarskomu Sakramentu priprema na osobno slavljenje sv. Mise.

– U Krašiću je nastojao  propisanu tjednu župnu adoraciju redovito obavljati.

– Župnik Vraneković u svome Dnevniku zasužnjena Kardinala 14. listopada 1958. o Nadbiskupu piše: “Već mjesec dana svaki dan obavlja adoraciju u crkvi… Obavlja adoraciju dnevno za sve one dane u koje je bio spriječen, pa i unaprijed za slučaj, da bude spriječen.”[5]

A Nadbiskupovo je ime posebno vezano uz kapelicu Corpus Domini na Trešnjevci u Zagrebu u župi sv. Marka Križevčanina. Ta je crkvica zajedno s pripadnom kućom podignuta 1941. – prije 80 godina – s nakanom da to bude zavjetna crkva na spomen 13-stoljetnih odnosa između hrvatskoga katoličkog naroda i Petrove Stolice u Rimu. Crkva je posvećena 20. srpnja 1941. a njezinu je javnom otvorenju prisustvovao i nadbiskup Stepinac. Najprije je bila povjerena sestrama Slovakinjama, a nakon rata Sestrama Pohoda Marijina. Glavna je namjena kapelice sveudiljno klanjanje ili trajna dnevna adoracija. Tu je zamisao postavio bl. Alojzije Stepinac po posebnoj okružnici iz 1943. „Konačno je uspjelo, da takav Red dobijemo u našu biskupiju i prve Sestre Presvete Euharistije došle su u Zagreb iz Slovačke, da otpočnu svojim djelovanjem. Njihovo će sjedište biti u ‘Domu Božje Providnosti’ na Trešnjevki, gdje je u tu svrhu uređena lijepa crkvica…

Sveta je Euharistija žarište kršćanskoga života i mi smo veseli, da će se u našoj dijecezi davati bez prestanka čast Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, i to upravo u Zagrebu gdje je i najveća potreba…“

Nadbiskup okružnicom preporučuje svećenicima da ne zaborave sestara „da mogu preživjeti i time savjesnije vršiti pravu svoju zadaću“, te da se sami, kada ih put nanese, svrate i odaju počast Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Jednako to stavlja na srce i svim vjernicima, pogotovo onima koji su učlanjeni u razna katolička društva.

„U ovim danima općenite kušnje i nevolje ništa nas drugo ne može spasiti nego molitva. I što se više ruku bude dizalo k nebu i revnije molilo, to više se smijemo nadati blagoslovu s neba. A najviše svakako po molitvi pred Onim koji je rekao – bez mene ne možete ništa učiniti!“[6]

Nadbiskup ovo piše u jeku rata. A i ova naša današnja kuga slična je ratu. U litanijama Svih Svetih u istom retku molimo: od kuge, glada i rata, oslobodi nas, Gospodine! I ne udaljujmo se, ni u vrijeme ovih „socijalnih razmaka“, od Presvete Euharistije koja nije samo hrana za vječni život nego, uz iskreno kajanje, i lijek (farmakon) protiv lakih grijeha. Isus je sam liječio i svoje učenike ovlastio da „liječe svaku bolest i svaku nemoć“ (Mt 10,1), uz uvjet naše vjere i predanosti u Božju volju.

Neka nam pomogne zagovor blaženoga Alojzija Stepinca kod proslavljena Gospodina kojega je on svim srcem svojim i svim životom svojim štovao kao euharistijskoga Isusa.


[1] Prvi na kojega su primijenjena nova pravila bio je Franjo Saleški, koji je beatificiran 1662., kanoniziran 1665. (proglašen crkvenim naučiteljem 1887.).

[2] A. Stepinac, „Okružnica o molitvama i pokorničkim djelima u mjesecu listopadu“ (1.IX.1943.), u: Katolički list, 36/1943., str. 401-402.

[3] J. Batelja, Živjeti iz vjere.  Duhovni lik i pastirska skrb kardinala Alojzija Stepinca, Zagreb, 1990., str. 183.

[4] J. Batelja, Euharistijska evangelizacija nadbiskupa Alojzija Stepinca, Zagreb, 2006. s prikazom Blaženikova sudjelovanja na svim kongresima.

[5] J. Vraneković, Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, Zagreb, 2011., str. 671.

[6] A. Stepinac, „Okružnica. Vječno klanjanje Presvetom Otajstvu“, u: Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, 2/1943., str. 33.; Katolički list, 33/1943., str. 375.