Što će škare u kuhinji?
Puno je kuhinjskih pomagala. Čak se neki od njih i reklamiraju kao ‘mali kuhinjski pomagači’ ili čak ‘kuhinjski roboti’. Svatko se od nas sjeća majčinih ili bakinih kuhinjskih pomagača. Obično smo to bili mi, djeca. Točno je bilo određeno što koje dijete može i smije raditi. Oni najmanji nisu smjeli blizu vatre ili kipuće vode, njihov je zadatak bio otići po krumpire, luk… Samo jednom su nam pokazali gdje što stoji i nakon toga smo uporno ponavljali istu radnju dok ne bi dovoljno poodrasli i bili promaknuti u viši čin kuhinjskog pomagača. Drugi stupanj je bilo guljenje krumpira, rezanje gljiva, a sljedeći stupanj je bilo miješanje, povećavanje ili smanjenje vatre i izvještavanje o stanju hrane na štednjaku. U potpuno odrasloj dobi majka ili baka bi se potpuno povlačila iz kuhanja ili pečenja kolača, a vršila samo nadzor. Bila su to neka zanimljiva i pedagoški vrlo dobra vremena.
U to vrijeme škare su bile dio školskog pribora. Mama je imala svoje krojačke škare ili one male škarice za ručni rad i vezenje. Očeve škare su bile one za vrtnu živicu ili obrezivanje voćaka u proljeće. Njima se nije pristupalo dok se ne dobije izričita dozvola odraslih. Mikser je donio malu revoluciju u kuhinji. Sigurna sam kako se sjećate vremena kada je mikser bio idealan dar za mladi bračni par. Onda se počelo događati da su mladenci dobili nekoliko miksera u svatovima. U kuhinji škare nisu postojale.
Prve škare u kuhinji primijetila sam prije dvadesetak godina kod prijatelja u Njemačkoj. Sa zanimanjem sam gledala škare u kuhinji i mislila kako su ovdje zalutale ili ih neko dijete nije odnijelo na svoje mjesto. Boravak u toj kuhinji i kuhanje hrane donio mi je novi uvid. U to vrijeme sam s užasom primijetila kako se i palačinke mogu kupiti u supermarketu. Nekoliko tko-zna-kad ispečenih palačinki u plastičnom omotu. Sve što god bih nabavila u trgovini bilo je pakirano u plastični omot. Tada su mi škare dobrodošle kod otvaranja različitih plastičnih pakiranja.
Nije trebalo dugo da i ja u svom domu nabavim škare i spremim ih u kuhinjsku ladicu. Postale su neizostavan dio mog kuhinjskog pribora. Škarama je valjalo ravno odrezati vrećicu u kojoj je bila pakirana riža. Istim škarama bilo je lako prerezati vrh vrećice praška za pecivo. Tako su i u mojoj kuhinji škare odjednom postale vrlo jednostavan, ali tako potreban dio kuhinjske opreme. I kod nas je počelo sve bivati pakirano u najlonske ili papirnate vrećice. Sve je bilo potrebno odrezati i otvoriti. Sada se i oprana salata prodaje u najlonskim vrećicama. Potrebno je samo škarama vrećicu otvoriti, istresti salatu, začiniti i staviti na stol. Mrkva i peršin za juhu se nalaze na stiroporskom podmetaču i u najlonskom omotaču. Škare su najjednostavniji alat za otvaranje namirnica u kuhinji. Meso je, kažu, pakirano u kontroliranim uvjetima, a najlon čuva svježinu i osigurava od kvarenja. Gotovi deserti, keksi i čokolade su već odavna u ambalaži koja se škarama lakše otvara. Škare postaju neizostavan dio kuhinje, kao i kante za razvrstavanje otpada, ambalaže u kojima je hrana spremljena i zapakirana.
I dok otvaram različita pakiranja i spremam namirnice iz njih u lijepe staklenke s nelagodom odlažem svu tu ambalažu na prikladna mjesta. U tim trenutcima uvijek razmišljam kako smo nekada mirnije živjeli bez tolike ambalaže. Nije baš valjda neophodno da sve i svašta bude umotano u najlonske vrećice. Može li biti drugačije? Zar sve mora biti zapakirano u plastične kutije i stiroporska pakiranja? Čini mi se da je već previše plastike i najlona svuda oko nas. Kao da hrana i najlon, namirnice i plastika ne mogu jedno bez drugoga.
A onda radosno otkriće. I u mome gradu otvorena je trgovina u koju je moguće donijeti svoje staklenke, svoje posude i napuniti ih brašnom, sjemenkama raznih vrsta, začinima i ostalim dragocjenostima. Ondje se prodaju namirnice bez plastike ili bilo kakve ambalaže. Evo radosnog trenutka u kojem škare ostaju mirovati u kuhinjskoj ladici.