Nedjelja, 28 studenoga

Što oni znaju, a mi ne vidimo?


Jutarnja kava u malom gradiću slavne prošlosti. Na obali mora. Konobarica se svima obraća ponajprije na engleskom jeziku. A potom na onom jeziku koji gosti smatraju svojim materinjim jezikom. Gosti govore i mađarskim i njemačkim i engleskim i poljskim i češkim i slovačkim, pa i drugim nekim skandinavskim jezicima. Globalizacija u malom mjestu, na samom kraju sezone. Sve se to događa u malom gradu burne prošlosti i sadašnjosti – u Senju.

A onda za susjedni stol sjedaju dvojica mladih očeva. Senjani, domaći i autohtoni stanovnici. Turistička gužva jenjava, pa sad imaju malo više vremena za sebe i za međusobno druženje. Odvezli su svoje potomke u školu i sjeli odmoriti i razgovarati uz kavu. Stiže i treći. Svi preplanuli. Bijele košulje. Očito dobri poznanici, možda čak i prijatelji. Nakon međusobnog izvješća o potomstvu koje su ostavili u školi i vrtiću, kreće analiza turističke sezone. Svi oni su imali goste ove sezone. Jedan od njih se hvali s gostom koji mu je došao i bio tri tjedna. „Čovik sidi i gleda more! Nikakih problema nisam s čovikom ima! Nikakih! Sidi i gleda more!“

A onda kreće zanimljiv razgovor. Naime, ovaj mladi otac je začuđen zašto je taj čovjek ostao kod njega tri tjedna. Platio uredno i otišao. Tako je bilo i prošle godine. Obećao je da će doći i sljedeće ljeto. Mladi muškarac postavlja svom društvu retoričko pitanje: „Što se uopće može tri tjedna raditi u ovom malom gradu? Što taj turist ovdje vidi, a mi koji ovdje živimo, ne vidimo?“ Drugi muškarac iz ove vesele skupine ima drugačiji problem. On već godinama ugošćuje jednu obitelj iz Austrije. Prvo su došli samo roditelji, onda su nagodinu doveli i svoju djecu. Sada su doveli i prijatelje. Svi oni imaju po dvoje, troje djece. Čopor vesele djece umnaža se iz godine u godinu. Govori sav uzbuđen: „Čudo jedno! Oni dolaze, a dice sve više! Svake godine, dice sve više! I stalno dolaze ovamo!“ A kaže da je razgovarao i s ocem, a sada i djedom jedne od tih obitelji. On mu govori da su prije putovali po svijetu. Da su vidjeli i Azurnu obalu, bili i na Tajlandu i posvuda. Kaže da oni imaju dovoljno novaca i da bi mogli otići kamo god žele. A eto, čudi se mladi poduzetni otac, svake godine evo ih ovdje. S još većim zanimanjem pita on svoje društvo: „Pa hajde mi recite, što to mi ovdje imamo? Zbog čega oni amo dolaze i sritni su što mogu doći, a mi to ne vidimo i nismo sritni što ovdje živimo?“ Treći također izlaže svoje iskustvo. Imao je ovo ljeto bračni par turista koji su ga zamolili da ih provede malo gradom i pokaže im glavne ulice da bi se kasnije sami mogli snalaziti. Tijekom kratkog obilaska turisti su ga zaustavljali i čudili se lijepim balkonima, fasadama kuća i trgovima u ovom malome gradu. Skrenuli su mu pogled prema jednoj zgradi i balkonu ukrašenom glagoljskim natpisima te ga pitali znade li što on o tome podrobnije. Treći sugovornik ovog društva priznaje: „Bilo me stid. Toliko san puta prolazija tim trgon i nisam vidija ni zgradu ni balkon, a kamoli da znan što tamo piše i od kad to tamo stoji!“ Pita i sebe samoga i svoje društvo: „Koliko toga ima u našem gradu, a da mi i ne znamo? Koliko je povijesnih spomenika, o kojima turisti znaju bolje od nas, a mi se ni ne potrudimo vidjeti ih kad pored njih prolazimo?“

Gledam u svoju šalicu kave i promatram more koje stoljećima grli hrabri grad Senj. Slušam ovaj razgovor i misli mi huče. Kao senjska bura! Zamišljam što bi im rekli hrabri senjski uskoci, njihovi pretci, što živote svoje davaše za ovaj grad. Znaju li ovi momci kako je tamo daleko u svijetu? Znaju li oni kakav je luksuz ispijanje kave na nekoliko metara od mora? Oni su rođeni ovdje i od kada znaju za sebe more je tu! Nikamo neće otići, a i ima ga toliko da već postaje toliko uobičajeno i gotovo dosadno. Ne razumiju što to ljude vuče ovdje i koji je čar gledati more tjednima. Zašto bi netko platio da bude ovdje nekoliko dana, da sjedi i gleda more, da šeta ulicama kojima su ponosno hodili hrabri senjski uskoci, veliki vojskovođe, učeni znanstvenici, maštoviti pisci i književnici?

Što znači slavna prošlost ovog grada sadašnjim stanovnicima ovog grada? Ili možda turisti bolje poznaju ovaj grad od domaćeg stanovništva? Ponekad mi se čini da su povijesne i kulturne znamenitosti više isplativa „fora“ za turiste, negoli stvarna identitetska oznaka ljudi koji u tom gradu žive i koji bi trebali biti ponosni baštinici kulturne i povijesne baštine svoga grada. Ne bi li trebala povijest nekog grada nadahnjivati njegove sadašnje stanovnike i oblikovati njihov sadašnji život? Pa kad turisti dođu da vide grad, neka u njemu osjete i ponosne građane koji su utjelovili duh i baštinu svojih predaka, a ne samo da im se prodaje more, sunce i senjska bura…

Koliko smo svi mi u Hrvatskoj slični ovoj veseloj jutarnjoj ekipi? Mi jednostavno ne vidimo što nas to čini tako drugačijim od drugih? Mi se gotovo čudimo turistima koji dolaze. Ne smatramo da je naš prostor, naša zemlja u kojoj živimo tako posebna i neobično lijepa, iznimno bogata i nama vrijedna poštovanja. Nama je to svakodnevica. Normalno je da je more tu. Naravno da je čisto i plavo. Toliko nam je to normalno da je već postalo dosadno kad se drugi ljude dive i govore samo pohvalne riječi o našoj domovini. Nama se čini da je kod nas sve tako jako čisto da i dopuštamo baciti poneku olupinu auta ili pokvarenu perilicu rublja u more ili u šumu… Tko će to vidjeti, toliko je ogromno more, a šuma tako velika i gusta. Onda nam pomalo bude neugodno kada se netko sjeti organizirati neku akciju čišćenja podmorja pa ronioci izrone olupine auta, ostatke perilica, mnoštvo plastičnih boca, silan otpad koji bi umjesto u moru trebao završiti u reciklažnom dvorištu… Kao da nismo svjesni da živimo u obilju čistoće, mira, zelenila i plavetnila i da je sve to potrebno čuvati, nego upravo zbog obilja tih izvanrednih darova nemarno njima gospodarimo i nemilosrdno ih zagađujemo, jer eto ima toga u izobilju, gotovo previše. Mi živimo u obilju čistoće, a toga su svjesniji gosti koji nam dolaze, ali ne i mi, koji ovdje za stalno živimo!

Znamo li uživati u gradu u kojem živimo? Je li nam naša Domovina sveta, kao onima koji su u nju živote svoje tijekom povijesti ulagali, čuvali je i nama predali u nasljeđe? Znademo li se diviti ljepotama naših gradova, našega mora, rijeka, jezera i planina? Vidimo li sami kolika je vrijednost tih bogatstava što smo ga naslijedili. Što ćemo svojoj djeci ostaviti? Hoće li budući naraštaji znati što im je dano i što će s time što im je nadohvat ruke, u njihovom vlasništvu? Hoće li turisti danas i u budućnosti u Hrvatskoj moći vidjeti ponosne Hrvate ili će samo susresti trgovce koji prodaju sunce, more i buru… – u bescjenje.