Što se Bogu ne mili?

„Oholost, samodostatnost, put zloće i usta puna laži – to ja mrzim“ (Izreke 8,13), govori Gospodin. Pisac starozavjetnih Mudrih izreka uglavnom je poistovjećen s kraljem Salomonom (vladao: 970.-931. prije Krista). O njemu čitamo da je izgovorio 3.000 poslovica i spjevao 1.500 odâ ili svečanih pjesama (1 Kr 5,12). Nadahnut Božjom mudrošću, kazuje nam kralj poslovičar u ovoj navedenoj rečenici što je u očima Gospodnjim osobito odvratno iz ljudskoga roda. Ovdje spominje četiri osnovna pojma, slična a različna, koji su bitni za ispit savjesti i ljeti i zimi, i nama danas u početku Došašća: nadutost, samodostatnost, put zlobe i usta puna neistine. To sve četvero Bog ne samo da ne voli ili ne podnosi, nego upravo prezire. Ne kaže se ovdje da Bog mrzi osobu koja sa sobom vuče te ružne osobine, nego mrzi ova četiri zla koja su se prilijepila uz dušu neke osobe. A svatko od nas zna da ne može postojati grijeh u zraku, na grani, on proniče grješnika u njegovu najdublju srž, u savjest. Zato se osoba s takvim grijesima kažnjava, odnosno sam se čovjek urušava. To znači ono „mrzi“. Nemojmo se onda čuditi ako psalmist prenosi i ovakvu Božju poruku: „Mrzim čovjeka koji čini zlo: on neće biti uza me“ (101,3). Jasno i razgovijetno: nema mu spasa! Jer uz Boga ne može biti ni zloće ni zloga. Bog ga odstranjuje od sebe.

Četiri točke izrečene s negativnim sadržajem odnose se zapravo na prekršaje protiv Deset Božjih zapovijedi. Deset Gospodnjih sustava ovdje je svedeno samo na Četiri riječi ili rečenice. A Isus svih Deset svodi na Dvije, i to pozitivno sažete: Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga (Mt 22,37-40), da se što lakše zapamti. Mi bismo ove Četiri protumačili u odnosu na sinajske zapovijedi Gospodnje:

Oholost. Ova je ljudska sklonost na grijeh uvijek prva, glavna od svih sedam. Mi buntovno pa zato nerazumno udaramo svojom ispraznom glavohološću protiv Prvih triju zapovijedi u odnosu na Boga:

Nemoj imati drugih bogova uza me! – Priznaj da Bog postoji! Okani se idola!

Ne izusti imena Gospodnjega uzalud! – Štuj Boga jezikom jer On to zaslužuje! Govorom Boga hvali i slavi! Okani se psovke!

Svetkuj Gospodina svečanim bogoslužjem jednom tjedno! – I ne preskači nedjeljâ i zapovijedanih blagdana! Sudjeluj u sv. Misi!

Ako čovjek Boga ne prizna da uopće postoji, onda se istodobno jezikom nabacuje protiv njega, grdi ga i huli na njega natječući se s virusnim jezicima u svojoj sredini. Ne zaboravimo da „psovka“ dolazi od nazivanja drugoga psom! I tako se buni protiv štovanja Božjega dana, šabata – starozavjetne subote ili novozavjetne uskrsne nedjelje i svega njezina liturgijskoga spasonosna bogatstva. To sve čovjekovo ne-štovanje Božje Opstojnosti, Imena i Blagdana izlazi iz oholosti srca, koja je đavle odvela u pakao, prve ljude u istočni grijeh, a nas vodi u sve osobne grijehe, u vlastitu osudu. To se Bogu grsti, želi uništiti, samo se po sebi kažnjava ako se čovjek ne želi obratiti.  

– Onaj je, na primjer, vjeroučitelj napuhan koji misli, radi i izlaže vjeronaučno gradivo tako da se ne može razabrati je li on vjernik, agnostik, ravnodušnik, katolički kateheta. U toj njegovoj lekciji nema ni začina, ni ulja; ni mudrosti, ni ljubavi. Pa zato mu učenici ne vole ni predmeta, ni sadržaja, ni nastave. Komu je draga tuđa nadutost? A pouzdano znaš da nju, tu umišljenost, Bog ne prihvaća, ne mili mu se.

– Ona je katehistica umišljena koja je skoro uvijek nezadovoljna svojim radnim mjestom, svojim razredom, svojom satnicom, pa i svojom plaćom. Još dok je bila djevojkom, plaća joj je nekako i dostajala, a kada se udala i počela dolaziti djeca – nikako. Ponavlja li i ona u sebi onu poznatu: „Ne mogu oni mene tako malo platiti koliko ja mogu tako malo raditi!“

– Ne daje istinsko svjedočanstvo vjere i ljubavi prema Kristu ona katehistica kojoj se to ne može razabrati iz njezina sata vjeronauka. A izvan škole: klizne da je djeca ne vide da ide u crkvu; sklanja se da je ne primijete pred ispovjedaonicom; izmiče se da djeca ne zaključe da je Došašće jednako za vjeroučiteljicu kao i za vjeroučenicu; zaomiće nedjeljna čitanja pod sv. Misom, a kamo li da bi se prva javila župniku za Prvo čitanje ili za Molitvu vjernika. Takvu uznositost Bog ne podnosi pa bila ona muška ili ženska osobina.

– Ona je učenica oholičasta koja najprije ponizno pita vjeroučiteljicu kako se postaje vjeroučiteljicom jer bi i ona željela biti vrijedna katehistica. Ova joj oholasto odvrati: „Ne budi luda! I ja sam se pokajala!“ I ona učenica nije ništa u životu izabrala; jest: pušačicu, drogerašicu, kladioničarku. Čuj, kladioničarku! Uputila je njezina katehistica, koja se pokajala zbog svoga vjeroučiteljskog zvanja: „Ne budi luda ko ja!“ Vidiš li da je oholost ludost! Oholost i takve učiteljice i takve učenice Bog prezire i ponižava, a njih dvije želi spasiti ako se budu htjele spasiti.

*Onaj učitelj ili nastavnik ili profesor nije umišljen nego je mudro i ponizno čeljade koje Boga štuje, ne psuje; koje Božji blagdan svetkuje, roditelje poštuje; koje cijeni i tuđi i svoj život; koje drži do imovine i do istine čija god ona bila. Takva je osoba izabrala tijesan ali siguran put u život.

Samodostatnost: Ne misli se na samodostatnost da ne možeš bez kuće i kuhinje, razumije se, nego da misliš kako ti ne treba više ni zrna pameti, da možeš bez molitve Bogu, da si dostatno savršen/a da se ne trebaš usavršavati ni umno ni ćudoredno, ni osobno ni obiteljski. Ova je „samodostatnost“ ovdje osobito protiv Četvrte Božje zapovijedi: da možeš bez roditelja, voditelja, poglavara, kućnoga domaćina, pročelnika, ravnatelja i tomu slično.

– Samodostatan je, na primjer, onaj profesor ili doktor koji misli i kaže: „Meni roditelji ne trebaju, pogotovo ne kao teret života. Ni s čim se ne slažem u njihovu odgoju. Sve što su radili, radili su naopako. Osobito majka. Smjestit ću ih u Dom. Što manje ih posjećivati, a pogotovo ih ne ću dovoditi kući za vikend!“ On kao onaj odlutali sin, dovoljno samodostatan, s ocem se nije ni oprostio, u raskalašeno društvo dospio, uvjeren da novčanik nema dna i da su strasti beskonačne i vječne. Živi primjer, a ne mrtva parabola. Kao i onaj drugi, još izgubljeniji sin, koji je ostao s ocem u kući pa „hrnda“ na  očevoj njivi. Ni ne zna da je to i njegovo (Lk 15,11-32). Točno to znači da čovjek dostaje samomu sebi, ne samo da mu ne treba Bog, nego ni roditelji, ni prijatelji, ni bližnji, ni društvo, ni Crkva. On može u svemu sam o sebi.

– Onaj je službenik samodostatan koji je auktoritaran, autosuficijentan, autoreferencijalan. Samo sebe citira. Takvu samodostatnost Bog odbija i prezire. Takva se samodostatnost liječi samo kod rogača ako ih uspije oteti od krmadi! (Lk 15,16).

*Ona je profesorica, ne ohola i samodostatna, nego mudra i ponizna koja  drži do svojih roditelja kao do sebe same; koja je životno zahvalna mami i tati koji su joj sve omogućili i dali pa i danas joj daju svega i svačega. Ona je izabrala uska vrata da uđe u život. I nije samo na tijesnu nego i na sigurnu putu.

Put zloće. To je prostran put protiv Šeste i Sedme zapovijedi Božje u vidljivoj praksi, kao i protiv Devete i Desete na području skrivenih misli, želja i mašte: Ne sagriješi bludno, i: Ne poželi bludničiti; Ne kradi, i: Ne poželi krasti. Eto sva četiri ta društvena proširena „puta zloće“ Bog ne voli… Pa tko to razuman voli?

– Ona je emancipirana žena na „putu zloće“ koja kaže: „Ne će se Crkva, ni Papa, ni pop, ni Bog miješati u moj privatni život. Sa svojim ću mužem stanovati, a s tuđim ću se poigravati! Hoću li roditi jedno ili dvoje, to je moja volja… Hoću li pobaciti ili roditi, to je moje pravo!“ Poprilično odmaknula na „putu zloće“ nekontroliva bludničenja, neobuzdiva otimanja tuđih muževa i ukoriva pobacivanja vlastite djece.  

– Onaj je kateheta na „putu zloće“ koji kaže i ponaša se da on ne vjeruje što govori svojim učenicima, da on zapravo igra na dva konopa, jedan je njegov privatan bezbožan, a drugi je što s pomoću Crkve i njezina dekreta uzima tu mjesečnu crkavicu od države, ne da dugo živi nego da preživi na zemlji, a nebo mu je ionako „na vrbi svirala“. On je moćan i hoćan za ugledno mjesto u školi izgubiti i obraz!

– Onaj je učenik ili učenica na prostranu „putu zloće“ koje je nemoguće obuzdati u obitelji, u školi, u crkvi; koji se ne mogu smiriti ni na nogama ni na motoru dok ne dopadnu invalidskih kolica ili gradskih grobnica.

*Onaj student i studentica nisu na „putu zloće“ ako poštuju svoje tijelo i svoju dušu; ako drže pred očima cilj za koji su se upisali na fakultet; ako svladavaju gradivo i pravodobno polažu ispite i čeka ih pošteno zarađena diploma i novi posao. Takvi se odriču široka puta koji vodi u propast.

Usta puna laži. To se odnosi na Osmu zapovijed: Ne svjedoči lažno! Ne laži, ne varaj, ne potvaraj!

– U one su osobe usta puna neistine koja je neiskrena svojim ukućanima, svojim suradnicima, sugrađanima. Kako može stati onoliko neistine u onolišna usta! Eto može. Kaže da laže da bude mir u kući. Kakav ti je to mir koji leži na laži? Lažan mir! Ona tako i toliko suče kao da uopće nema kompasa u glavi da razlikuje istinu od laži, pravovjerje od krivovjerja, ljepotu od gadiluka. A biblijski mudrac veli da Bog točno to „mrzi“.  Eto što Bog mrzi, to ona voli.

*Onu osobu Bog voli kojoj je istina svetinja, iskrenost duša, vjerodostojnost savjest, točnost praksa. Nije daleko od Kraljevstva Božjega.

Zaključak. Rekosmo da je mudri Salomon Deset zapovijedi sveo na Četiri riječi s negativnim nabojem. To znači da bi u životu trebalo biti sve suprotno tim riječima da bi nas Bog volio.

Umjesto ohol da sam ponizan, skroman, poučljiv, poslušan, suradnički raspoložen, neznatan…

Umjesto samodostatna da si komunikativna, karitativna, katehetična, karizmatična, druževna, ne samo učiteljica nego i odgojiteljica, otvorena prijateljima, kolegama po vjeri i nastavi.

Umjesto na putu zloće da je on ili ona na putu dobrote, kontrole sebe, krotkosti srca, kroćenja sebe, svojih strasti.

Umjesto usta puna laži da su nam usta puna istine; da između crkve i prljava kazališta – biramo crkvu da se carinički pokajemo i da čujemo Isusovu riječ: Ozdravio si! Ozdravila si! Vjera te tvoja spasila!                                                    

*Ako je štovanje Boga i poštovanje čovjeka najveće dobro ljudske osobe i obitelji, smisao vjere i propovijedanja Evanđelja – a jest! – onda se ne može do toga bogupoklonstva i čovjekočašća doći s pomoću bezbožne oholosti, ohole samodostatnosti, i to na putu višestruke zloće s ustima punim lažotinje. S tim se gadnim svojstvima udaljujemo i od Boga i od čovjeka, a s pomoću poniznosti, druževnosti, dobrote i istinoljubivosti ostvaruje se uravnotežena osoba vjernika, vjerovjesnika, vjeroučenika, vjeroučitelja, skladna narav vjernice, vjerovjesnice, vjeroučiteljice, jednodušan razred u školskoj godini i složna škola života.

*A svemogući Bog, ako nešto nije u redu od ovoga što govorimo, a ovisi o nama, može nam pomoći da se iskreno ispovjedimo, temeljito pokajemo, potpuno popravimo i da više ne idemo putovima samodostatne oholosti s ustima punim zloće i laži, nego da nas uputi stazom svojih zapovijedi. Osobito sada u vremenu Došašća.