»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

“Stražaru, koje je doba noći?”

“… Treba stvoriti kler za potrebe vremena, a ne formirati ga po nekom kalupu, gdje nitko ne zna zašto se to zapravo tako radi” (Vjekoslav Bajsić).



Ovih me dana ugodno iznenadio i obradovao tekst isusovca Petra Nodila u prosinačkom Glasniku Srca Isusova i Marijina. Ne sjećam se da me je do sada neki tekst u tom glasilu posebno obradovao. Dodatno raduje spoznaja da je riječ o tekstu iz urednikova pera. Već bi se, površno uzevši, iz naslova Nodilova teksta moglo zaključiti da je riječ o očekivanom štivu kojim se neće sablažnjavati malene, a poslužit će kao poticaj starijoj populaciji na predaniju molitvu za zvanja. Međutim, kako se čini, na neočekivanom mjestu dobili smo pogođen uradak iz kojeg, srećom, suklja niz neizrečenih pitanja i odgovora, ali se istodobno veoma otvoreno ukazuje na stanja koja bi trebala biti predmet ozbiljnog i iskrenog unutarcrkvenog dijaloga.

Zasigurno nitko trezven neće očekivati da Nodilov tekst ponudi zaokružen odgovor, da donese recept. Sržno je uočiti da je riječ o tekstu koji je neophodan u našoj domovinskoj Crkvi, posebno ondje gdje se pojedini biskupi hvale sadašnjim “bukingom” u bogoslovijama, a ni po čem se ne vidi spremnost na produbljeno razumijevanje broja duhovnih zvanja u sadašnjem trenutku i kamo nas te brojke usmjeravaju.

Naime, nitko ne može reći da nam posljednjih mjeseci strani mediji sa svih strana svijeta nisu prenosili podatke o posljedicama glumljene harmonije u Crkvi. Ako se danas vidi da je to bilo krivo, onda je s druge strane potrebno reći da je plitka, jeftina i populistička kritika Crkve krajnje opasna. Senzacionalističkom kritikom se promašuje bit problema, a ni najmanje se ne potiče istinska promjena mentaliteta koja traži zalaganje vlastite kože i krčenje pastoralnih putova koji su često zakrčeni klerikalističkom slikom svećenika. Kritika koja se ne rađa iz napornog i predanog razotkrivanja istinskih uzroka, koja nije dijelom osobne strasti, nego se samo zaustavlja na posljedicama, teško može biti Crkvi i u Crkvi od koristi. Ovdje valja reći da se kod nas često naglašava nužnost kritike iz ljubavi. Nema dvojbe da to ne smije biti zanemareno, no nerijetko se tim naglaskom služi kao šupljom frazom kojom se želi omalovažiti onoga koji kritiku izriče, odnosno proglasiti problemom onoga tko govori o problemu. Ne niječem da je kritika iz vjere težak pristup, posebno danas kad se pretkoncilski mentalitet vraća i potiho zagovara romansirano izdanje pretkoncilske Crkve.

Kad se, primjerice, u pojedinim sjemenišnim ustanovama ni među poglavarima ne uspijeva zapodjenuti iskren, bratski i otvoren razgovor o stvarnome stanju stvari, onda je jasno da je teško računati s pomacima u budućnosti. Gdje god se vrši puka ‘dresura’ u ime ovih ili onih pravila, autoriteta ili slijepe poslušnosti, razumljivo je očekivati da se ne vrednuje odgoj za slobodu, kritičko rasuđivanje, pastoralni nemir, duhovnost križa i poslušnost Kristu, suočavanje s izazovima vremena, itd. Svećenička formacija u sjemenišnim ustanovama – čast iznimkama! – često se oslanja na naslijeđenu klerikalističku kulturu. U takvoj klimi, koja je, nažalost, često startna pozicija iz koje se javljaju “nova” duhovna zvanja, teško probijaju drugačiji interesi, a ponude novoga se ravnodušno odbijaju. U takvom okruženju, ponekad i nesvjesno, potiče se dodvoravanje i klanski mentalitet, ravnodušnost i nerad, laganje i pretvaranje, pa i karijeristički naboj koji će se znati samodostatno nametnuti drugima kao da je mitski Orfej koji Koncilom usmrćenu Crkvu vraća u život.

Zato se ovdje svraćam na jedan drugi tekst. Početkom 70-ih godina prošlog stoljeća u Svescima je objavljen članak Emilea Jeana Pina u kojem podastire osvrt o stanju i perspektivama župe kao takve. Prošlo je gotovo pola stoljeća, a članak i dalje izaziva. Kad ga se čita iz današnjeg vremena, posebno u svjetlu dokumenta “Evangelii Gaudium”, onda se jasno vidi što smo sve mimoišli u crkvenoj praksi i promišljanju o njoj. Dobro ga je uzeti u ruke u vremenu kad smo svjedoci buđenja romantičarskog integrizma među katolicima i pokušaja da se oživi pretkoncilski “ancien regime” kao odgovor na rastuću sekularizaciju.

A sada krenimo prema Pinovim riječima. U njima će se naći i ono što može izgledati svima poznato i samorazumljivo, no ostaje pitanje u čemu nas njegove riječi prokazuju i mogu li biti šansa našem depresivnom umoru. Stoga krenimo na početke 70-ih:

Sjetimo se da je župnik stajao na vrhu piramide sela. Imao je mnogo pomoćnika. Nisu to bili đakoni ili klerici, nego su to bile osobe opskrbljene autoritetom koje su istovremeno imale civilnu i religioznu funkciju, jer je selo to zahtijevalo. Sada, u vremenu specijalizacije, svatko izmiče govoreći: vjera je tvoj posao, župniče! Sakralno i religija postadoše poseban faktor, dok se drugi sektori bave svojim pitanjima. Znadem da se radi o teškoj posljedici! Župnik se našao u situaciji generala koji je sve imao uza se, tolike oficire i podoficire; mogao je stvarno upravljali narodom, sjedinjavati svu tu masu u jednu zajednicu. A sad izgleda poput generala koji se probudio nakon duge noći te spoznao da su nestali svi oficiri, kapetani, nadstojnici, majori i da je ostao možda svega jedan pukovnik da sada zapovijeda desecima tisuća vojnika. Morao bi vikati: Slušajte, o slušajte! Tu su vojnici, ali on je sam. Budimo svjesni da je jedan župnik postao nemoćan i nesposoban u svojoj župi koja možda broji na desetke tisuća župljana.  (Emile PIN, Strukture u suvremenoj Crkvi, napose na razini župe, u: Svesci, 19-20, 84.)

U istom broju – a Svesci su neizostavna literatura na hrvatskom jeziku za upoznavanje teološke misli – nalazimo misli fra Anđelka Badurine. Riječ je o ulomcima nastalima na Lokrumu u ljeto 1969. god. Među njima je pravi dragulj, misao da bolja nije mogla biti. Badurina kaže: Kod mnogih se u “vraćanju tradiciji” krije samo pohvala “lijepih starih vremena” – a to je znak starosti. Nostalgija za “Crkvom velikih papa”, a koji su Crkvi nanijeli samo velike štete. Kod drugih to je samo neodređen i nepostojan romantizam. To su oni koje više nosi afekt, nego vjera. Traže uvijek nešto drugo nego što imaju na raspolaganju. Rješavaju jučerašnje probleme, a puštaju po strani današnje, jer su nesposobni da se s njima uhvate u koštac, (ili pak to neće).