Strickland nije maknut u skladu s kanonskim pravom
Svećenik Newyorške nadbiskupije, doktor obaju prava (građanskoga i kanonskoga), kanonski pravnik i župnik Svete Obitelji u New Yorku vlč. Gerald Edwin Murray (1959.) u izjavi za Post od 11. studenoga 2023. napisao je da su mnogi katolici diljem zemlje na vijest o smjeni biskupa Stricklanda reagirali „s užasom i zaprepaštenjem. Ne znam ni za jedan kanonski zločin za koji je optužen da ga je počinio, a koji bi zaslužio kaznu uklanjanja. Papa Franjo nije nam rekao zašto je to učinio, tako da nitko ne može donijeti jasan sud je li ovaj čin bio pravičan ili ne. Propust Svete Stolice da navede razlog za ovo uklanjanje dovodi u pitanje kanonski integritet procesa. Katolici koji cijene kako biskup Strickland snažno i hrabro brani katoličku nauku vrlo će teško prihvatiti da je ovaj postupak opravdan.“ Niže prenosimo širi osvrt koji je vlč. Murray objavio 22. studenoga 2023.
Papa Franjo uklonio je msgr. Stricklanda s vodstva biskupije, bez suđenja, uz kršenje kanonskih odredaba. Na isti je način postupljeno prema msgr. Fernándezu Torresu godine 2022. Kao što je objasnio sv. Ivan Pavao II., to je protivno ljubavi i naravnoj pravednosti.
Summary of Bulletin (Sažetak biltena) Tiskovnoga ureda Svete Stolice [na engleskom jeziku] od 11. studenoga 2023. sadržava ovu objavu pod naslovom Resignations and Appointments (Ostavke i imenovanja):
„Sveti je Otac uklonio biskupa Josepha E. Stricklanda iz dušobrižničke skrbi Tylerske biskupije, Sjedinjene Američke Države, i imenovao je austinskoga biskupa Joea Vásqueza apostolskim upraviteljem te biskupije, čija je stolica postala prazna (sede vacante).”
Vrijedno je zapaziti da je ta objava stavljena pod netočan naslov – uklanjanje biskupa nije ostavka.
Isti netočan naslov korišten je u objavi od 9. ožujka 2022. o uklanjanju biskupa Daniela Fernándeza Torresa iz dušobrižničke skrbi za Arecibsku biskupiju (Arecibo, Portoriko). Tiskovni ured očito nije naviknut svrstavati objave o uklanjanju biskupa, što je rijedak, ali ne i nepoznat čin. Oduzimanje službe predviđeno je u Zakoniku kanonskoga prava. Ono je posljedica sudskoga postupka, odnosno upravnoga postupka pokrenuta radi ispitivanja i donošenja presude o osnovanoj sumnji da je pojedini biskup počinio kanonsko kazneno djelo. U slučajevima i biskupa Stricklanda i biskupa Fernándeza Torresa Sveta Stolica nije primijenila ni jedan od ova dva moguća kanonska postupka.
Kanon 416. određuje da „biskupska stolica postane prazna… oduzećem priopćenim biskupu“. Kanon 196. propisuje da se „oduzeće službe, kao kazna za prijestup, može provesti samo prema pravnoj odredbi. Oduzeće postiže učinak (stupa na snagu) prema propisima kanonâ kaznenoga prava“. Komentar u Code of Canon Law Annotated, 4th Edition (Zakoniku kanonskoga prava s komentarima, 4. englesko izdanje, 2022.) navodi:
„Oduzeće je gubitak crkvene službe kao kazna za prijestup; izriče se sudski ili upravno nakon završetka kaznenoga postupka ili kaznenoga upravnoga postupka (usp. kanon 1336., paragraf 4., točka 1.: ‘Okajničke kazne koje mogu pogoditi počinitelja prijestupa ili trajno ili na određeno vrijeme ili na neodređeno vrijeme, uz druge koje je zakon možda ustanovio, jesu… oduzeće svih ili nekih službi, zadaća, zaduženja ili dužnosti, ili samo nekih djela koja pripadaju službama ili zadaćama.’). Stoga je oduzeće posebna vrsta uklanjanja; njegovi učinci i ograničenja podložni su kaznenomu pravu.“
Nije bilo sudskoga kaznenoga postupka ni upravnoga postupka u slučajevima biskupa Fernándeza Torresa i Stricklanda. Apostolski pohod, koji je proveden u oba slučaja, ne određuje se ni kao sudski ni kao upravni postupak. Stoga su oni papinim aktima uklonjeni mimo propisanih kanonskih postupaka. Kanon 331. određuje da papa „snagom svoje službe ima vrhovnu, potpunu, neposrednu i sveopću redovitu vlast u Crkvi koju uvijek može slobodno vršiti“. Papa je slobodan osloboditi se obvezujućih odredaba samo crkvenih zakona (kanon 11.) ako tako odluči. Kanon 12. propisuje da „opći zakoni obvezuju po svem svijetu sve za koje su doneseni“.
Papa je dužan obdržavati crkveni zakon osim ako se iz „opravdana i razumna razloga…; inače je oprost nedopušten“ (kanon 90.) odluči „u pojedinačnom slučaju“ osloboditi njegovih odredaba (kanon 85.). Tada o tom treba izdati odluku. Ako sebe oslobodi ili obveze izdavanja pisane odluke kako zahtijevaju kanoni 48. i 51., ili obveze da se, „koliko je moguće, posavjetuje s onima čija bi prava mogla biti prekršena“ (kanon 50.), sam taj čin oslobađanja (dispenze) treba učiniti pisanom odlukom. U odluci treba dati barem sažeto obrazloženje rješenja (kanon 51.). Ako se oslobodi iznošenja razloga za svoje samooslobađanje, i to treba učiniti pisanom odlukom. Ništa od toga nije se dogodilo u slučaju ove dvojice svrgnutih biskupa.
Papa Franjo i prije je uklanjao dijecezanskoga biskupa. Bio je to slučaj sada pokojnoga Rogelija Ricarda Livieresa Plana, ciudaddelesteškoga biskupa u Paragvaju. Bilješka Tiskovnoga ureda Svete Stolice u dnevnom biltenu (talijanski) od 25. rujna 2014. nazvala je to oduzeće službe avvicendamento, što se prevodi kao vrtnja (rotacija) ili nasljeđivanje ili izmjenjivanje. U bilješci iz 2014. navedeno je kako je uklanjanje bila
„teška odluka Svete Stolice, promišljena ozbiljnim dušobrižnim razlozima, nadahnuta većim dobrom jedinstva Crkve u Ciudad del Esteu i zajedništva biskupâ u Paragvaju“.
U ovom slučaju donesena je presuda da je biskup Livieres Plano kriv za vrijeđanje jedinstva svoje biskupije i zajedništva paragvajskih biskupa. Nikakvi konkretni izgredi tih navodnih prekršaja nisu navedeni u Bilješci.
Zašto zabrinjava prestanak provođenja kanonskih odredaba? Sv. Ivan Pavao II. u apostolskoj konstituciji Sacrae disciplinae leges, kojom je 1983. proglasio Zakonik kanonskoga prava, ovako je opisao narav i važnost Zakonika:
„svrha je Zakonika stvoriti takvo uređenje u crkvenom društvu koje, dodjeljujući poglavita mjesta ljubavi, milosti i darovima (karizmama), istodobno olakšava njihov uređeni razvoj u životu, kako crkvenoga društva tako i pojedinih ljudi koji mu pripadaju.“
Nadalje je izjavio:
„budući da je Zakonik glavna zakonodavna isprava Crkve, utemeljena na pravnoj i zakonodavnoj baštini Objave i Predaje, treba smatrati nužnim sredstvom za očuvanje dužnoga poretka i u pojedinačnom i u društvenom životu i u samoj revnosti Crkve.“
Naglasak je na pravilnom poretku u Crkvi. Proglašeni skup zakona uspostavlja uvjete za pravične i pravedne odnose među vjernicima koji svi dijele zajedničku obvezu međusobne suradnje u poštovanju jasno navedenih pravila ponašanja koja promiču i čuvaju narav i poslanje Crkve.
Sv. Ivan Pavao također je istaknuo:
„Uistinu, Zakonik kanonskoga prava Crkvi je prijeko potreban… Crkvi su potrebne odredbe da bi njezino hijerarhijsko i organsko uređenje bilo vidljivo… da bi se međusobni odnosi Kristovih vjernika uredili prema pravednosti koja se oslanja na ljubav, da bi se prava pojedinaca sa sigurnošću utvrdila i odredila…“
Isto tako je ustvrdio:
„kanonski zakoni po samoj svojoj naravi zahtijevaju opsluživanje; zbog toga se u dugotrajnoj pripravi Zakonika najviše pazilo da se odredbe pomnjivo izreknu i da imaju čvrst pravnički, kanonski i bogoslovni temelj“.
Biskup Strickland ispričao je da je apostolski nuncij u SAD-u kardinal Christophe Pierre u Washingtonu 9. studenoga 2023. od njega tražio da podnese ostavku zbog nekoliko razloga: nedostatka bratstva sa svojom braćom američkim biskupima, neprovođenja Traditionis custodes te zbog problema s njegovom prisutnošću na društvenim mrežama i njegovim kritikama Sinode o sinodnosti. Strickland je rekao da mu nuncij nije spomenuo bilo kakve upravne probleme u njegovoj biskupiji. Strickland je otklonio dati ostavku. Nijedan od ovih razloga za njegovo uklanjanje, koji su mu priopćeni u privatnom razgovoru, nije naveden u papinskoj odluci o smjeni. Zapravo, papinska odluka nije objavljena.
Prema onome što možemo prosuditi iz do sada dostupnih dokaza u javnom prostoru, biskup Strickland nije optužen za kanonske zločine, nego za javno neslaganje, ponekad uvrjedljivim izrazima, s raznim izjavama i rješenjima pape Franje te za drukčije postupanje od svoje braće američkih biskupa. Nikakvi kanonski zločini nisu navedeni, niti je pokrenut ikakav sudski ili upravni postupak. Posljedično, nisu poštovana dužna postupkovna prava da se u pravnom uređenom postupku biskupu pruži prilika da dozna i odgovori na bilo koju formalnu optužbu iznesenu protiv njega. Nije mu bio omogućen pristup dokazima koji su bili prikupljeni u prilog tvrdnje da je što radio krivo te ih stoga nije imao prigodu opovrgnuti ili podastrijeti dodatne dokaze u svoju korist.
Stavljanje po strani kanonskih postupkovnih jamstava ustanovljenih u Zakoniku da štite pravo biskupa na pošten postupak kada njegov hijerarhijski pretpostavljeni, papa, posumnja u nedjelo, protivi se naravnoj pravednosti i zanemaruje učenje i duh i Drugoga vatikanskoga sabora i Zakonika iz 1983.
Gerald Murray
s engleskoga preveo Petar Marija Radelj
