Ponedjeljak, 21 lipnja

Strossmayerov obrednik

Strossmayerov obrednik


Obrednik koji zbog kratkoće zovemo Strossmayerovim Rimski je obrednik prilagođen običajima đakovačke i srijemske biskupije.[1] Uspoređujući tadašnje rimske obrednike sa Strossmayerovim uočavamo tri vrste obreda. Neki su obredi istovjetni u oba obrednika, nekih obreda sadržanih u rimskom obredniku nema u Strossmayerovom, a nekih koje ne sadrži Rimski obrednik nalaze se u Strossmayerovom obredniku kao posebnost ovih krajeva. Međutim, kada se radi o obredima sadržanih u oba obrednika, Strossmayerov obrednik ne slijedi u potpunosti Rimski. Valja također napomenuti da Strossmayerov obrednik slijedi već postojeće obrednike na području sjeverne Hrvatske i Mađarske. Međutim, i u odnosu na te obrednike Strossmayer donosi neke nove naglaske i proročke vizije, što je najočitije u isticanju važnosti naviještanja i tumačenja Božje riječi. U ovom ćemo članku u prvoj točci progovoriti o Strossmayerovom uvodu u obrednik, u drugoj o posebnosti Strossmayerovog obrednika u odnosu na obrede koje se nalaze i u Rimskom obredniku.


1. Strossmayerov uvod u Obrednik


Htjeli bismo na poseban način vrednovati upravo Strossmayerov proslov, jer se iz njega vrlo lijepo može iščitati Strossmayerova teološki utemeljena vizija liturgije i pastorala. Možemo s pravom govoriti o viziji, jer su neki njegovi stavovi potpunu potvrdu i opravdanje dobili tek na Drugom vatikanskom saboru. Naravno, nekim disciplinskim stavovima Strossmayer odražava vrijeme u kojem je živio. Međutim, i kad opominje ili naređuje, on se ne želi tek služiti svojim ovlastima, nego sve svoje zahtjeve i opomene temelji na valjanim teološkim razlozima. Izdvojit ćemo nekoliko naglasaka. Stranice su u uvodu ovog obrednika označene rimskim brojkama, a sam obrednik arapskim.


a) Važnost i dostojanstvo svetih obreda (I.-IX.)


Biskup upozorava svećenike da dosljedno obdržavaju sve liturgijske propise ne zanemarujući i ne preinačujući odredbe ovog Obrednika. Nadalje, budući da je “sredotočje cielog obreda katoličkoga i izvor vječiti svake milosti i života sveta ona i neumrla žrtva, za koju svaki dan na spas svieta ponavljamo”, važno je da sama crkva bude čista, uredna i dolično ukrašena. Ovo je dobar primjer Strossmayerovog teološkog utemeljenja onoga što zahtijeva. Naglašava da je Kristovo vazmeno otajstvo – slavljeno u euharistiji središte svekolikog bogoslužja. Mi bismo danas rekli da je euharistija culmen et fons kršćankog bogoslužja. Zbog toga je jasno da crkva treba biti uredna, a samo misno slavlje dostojanstveno i pobožno. U tome smislu osobito potiče mlađe svećenike da sa strahopoštovanjem slave sveta otajstva. Pri tome obilno (na latinskom) navodi sv. Ivana Zlatoustog[2] koji naglašava kako je izuzetno da svećenik prednjači u pokori, revnosti i molitvi, kad ga je već Bog obdario tolikom čašću da može predvoditi slavljenje svetih otajstava.


b) Slavlje prve pričesti (IX.-X.)


Strossmayer opisuje kako ga je jednom zgodom u Parizu zadivila svečano proslavljena prva pričest. Zato moli i naređuje svojim svećenicima “da se odsele svud po biskupiji našoj najsvečanijim, što samo u naših okolnosti biti može, načinom prva sv. pričest mladeži podjeljuje”. U tome smislu je biskup zamolio da mu iz zagrebačke nadbiskupije ustupe obred prve pričesti koji je ona i uvršten u ovaj Obrednik. Tako je i u našoj biskupiji uvedena svečana proslava prve pričesti. Važno je ovdje zapaziti kako Strossmayer uočava središnju važnost euharistije u kršćanskom bogoslužju


c) Važnost propovijedanja (XI.-XVII.)


Budući da je svaka knjiga, pa i Obrednik ipak tek mrtvo slovo, za njegovo oživljavanje nužno je i dobro propovijedanje, jer, konačno, veli Strossmayer, uvijek vrijedi načelo fides ex auditu. Propovijedanje je bitna sastavnica svećeničkog služenja. Dobro je, veli Strossmayer, da se svećenici pripravljaju za propovijed prema časopisu “Propovjednik”, međutim, neke propovijedi – preuzete iz nekih drugih njenačkih časopisa – odviše moraliziraju, a da u isto vrijeme nemaju dogmatske osnove. Strossmayer navodi primjer: “Drugo je reći: ponizni budite jer se ničim ponositi neimamo, a drugo: ponizni budite, jer je poniznost otajstvo spasa našega, kao što je oholost bila otajstvo propasti naše. Djetešce betlehemsko bog je pravi i živi; njemu je vječito prijestolje nebo, a zemlja podnožje nogu. Jedva su sunce, mjesec i zviezde vriedne, biti uresom i pratnjom njegovom; a evo danas, da izvida rane grdne, koje nam oholost naša zadade, odriče se vječnosti i veličanstva svoga; evo zamjenjuje vječnu sjajnost tamnom špiljom, prijestolje nebesko koljevkom, ures rajski pelanami, a sva mu je pratnja danas pastiri i nieme živinice. Kad se dakle on nam za ljubav toliko ponizio, zar mi da se njemu i spasenju svojemu za ljubav neponizimo?” Budući da propovijedanje mora miti “dogmatičko”, važno je da svećenik neprestano studira, pogotovo poslanice sv. Pavla. Strossmayer se, nadalje, čudi kako neki katehete ne znaju poučavati živom riječju, nego im se pouka svede na puko iščitavanje katekizma. Jednako mu je neshvatljivo da neki svećenici “mukom”, tj. šutke, bez homilije vjenčavaju mladence. Zato određuje: “Nikada ni jednu priliku nepropustite da svete obrede nepopratite živom riječju i opomenom vašom.” Stoga određuje da valja propovijedati na vjenčanjima, kod pohoda bolesnicima i na sprovodima… Ipak, valja, nažalost, primijetiti kako nakon Strossmayera, sve do Drugog vatikanskog sabora nije propovijedalo ni na sahranama, ni na vjenčanjima, pogotovo ne kod pohoda bolesnicima, ako da je tek taj isti sabor naložio, a kasnije liturgijske knjige kodificirale ono što je Strossmayer vizionarski nalagao još prije stotinu godina! Zaključujući tu temu, Strossmayer opominje svećenike da, dok drugima propovijedaju, ne bi sami propali.


2. Posebnosti Strossmayerovog obrednika u odnosu na Rimski obrednik


Na početku nalazi se krštenje, pokora, euharistija (pričest izvan mise), skrb za bolesne, bolesničko pomazanje, sprovod i ženidba i sakramentalni obredi i sprovodi i taj je redoslijed sačuvan u svim obrednicima,[3] ali se sami više ili manje razlikuju. Kada su u pitanju blagoslovi i ophodi, Strossmayerov obrednik ima neke obrede kojih nema rimski i obratno. Strossmayerov obrednik nema uvodnih napomena za pojedine obrede (poglavito pravnog značaja) kako to ima Rimski obrednik.


a) Krštenje


Obredi se uglavnom preklapaju. Uvodni dijalog je nešto drugačiji, međutim, najveća razlika je u tome što Strossmayerov obred predviđa čitanja odlomka iz Matejeva Evanđelja (Mt 19,13-5) kako Isus polaže ruku na djecu. Nakon evanđelja bi trebalo, prema uvodnim riječima Strossmayera, i propovijedati. Svi su dijalozi s kumovima dvojezični (njemački i hrvatski), dok je ostatak samo hrvatski.[4]


b) Skrb za bolesne


Oba su obrednika ovdje vrlo bogata. Donose se obredi pričesti bolesnika, posljednje pomazanje, a osobito je bogat obred zvan “Pohod bolesnika”. Preporuča se, naime, da svećenik, prema prilikama i mogućnostima pohodi bolesnika moleći za nj i tom prigodom se, između ostaloga, uz psalme predlažu i evanđeoski odlomci za čitanje. Konačno, tu je i liturgija za umiruće uz “preporuke umirućih” s obilnim evanđeoskim odlomcima.


c) Sprovod


Red sprovoda posve je drugačiji od onoga u Rimskom obredniku. Poseban je redoslijed, drugačiji su psalmi. Strossmayerov obrednik donosi posebne molitve za pokojnog biskupa ili svećenika. Ovaj obrednik ne predviđa Službu za pokojne koju donosi Rimski obrednik. S druge pak strane Strossmayerov obrednik predviđa poseban dodatak za sprovod žene umrle u porodu, kao i opjev groba (očigledno za Dušni dan).


d) Vjenčanje


U Rimskom je obredniku vjenčanje kratko i jednostavno. Mladenci na upit pojedinačno privoljuju na ženidbu, na što svećenik veli “Ja vas združujem u ženidbu u ime Oca i sina i Duha Svetoga”. Nato svećenik blagoslovi jedan prsten koji onda ženik stavlja nevjesti na prstenjak lijeve ruke. Nakon molitvenog dijaloga slijedi završna molitva.

Strossmayerov obrednik na početku donosi dvojezičan dijalog (hrvatski i njemački) gdje svećenik pita pojedinačno mladence jesu li slobodni, imaju li kakvu zapreku i nisu li se možda nekome drugome obećali.[5] Svećenik blagoslovi dva prstena i onda on stavlja na desnu ruku mladencima prstenje. Slijedi poseban blagoslov ako je mladenka bila do tada neudavana: molitva, psalam, (128 (127), i još četiri molitve.  Ako se udovci žene slijedi samo jedna (posebna) molitva. Posebno su prilagođene molitve ako je ženik neženjen, a mladenka udovica. Konačno slijedi formula: “Ja vas združujem u ženidbu u ime Oca i ina i Duha Svetoga. Potom se u rubrici određuje: “Zatim svećenik po običaju u ovoj zemlji primljenu, položi na sv. moći desnice njihove, pusti ih pojedince zakleti se.” Slijedi zakletva kojom se mladenci pojedinačno obvezuju na bračni život i vjernost.

Strossmayerov obrednik predviđa i obred “Kako se mlada uvodi u crkvu poslije vjenčanja”, čega nema u Rimskom obredniku, dočim se Uvod žene poslije poroda nalazi u oba.

Zanimljivo je da Strossmayerov obrednik predviđa i “privjenčavanje”, tj. zlatni pir, kojega opet nema u Rimskom obredniku.[6] U tome obredu slavi se misa, za vrijeme koje svećenik treba održati homiliju na temelju evanđeoskog teksta. Nakon što se pričeste, muž i žena obnavljaju svoju privolu, a svećenik opet blagoslivlja prstenje i stavlja ih na ruke jubilaraca. Svećenik izrekne blagoslovnu molitvu i zaključi misu. Valja zapaziti da se obred upriličuje pod misom, što je na velika vrata ušlo u bogoslužje tek sa zadnjom reformom, baš kao i insistiranje na homiliji izrečenoj na osnovu evanđeoskom teksta.


e) Blagoslov vode uoči Bogojavljenja


Ovaj blagoslov sadržan u Strossmayerovom obredniku susrećemo prvi puta  u Ritualu rimskom Bartola Kašića 1640.[7] Obred je prilično dug s psalmima, zaklinjanjima, blagoslovima, molitvama nad solju i vodom i tri biblijska čitanja.


f) “Red u presvetoj noći uskrsnuća Isukrstova”


Sve do 1951. vazmeno se “bdjenje” slavilo na Veliku subotu prije podne. Stoga je navečer bila služba koju su rado nazivali “Uskrsnuće”. Ovoga obreda nema u rimskom obredniku. Na veliku subotu navečer uz zvonjavu zvona ide se do mjesta gdje je pohranjeno Presveto, pjeva 139. psalam, odlazi do velikog oltara i onda krene ophod (oko crkve?) uz euharistijske pjesme. Kad se ponovno dođe do glavnog oltara pjeva se Svet, svet, svet i Presveto se pohrani.


g) Ophod na Markovo (blagoslov usjeva)


U Rimskom je obredniku ovaj obred kratak i daju se smo općenite napomene da se pjevaju euharistijske pjesme  i psalmi. U Strossmayerovom obredniku ovaj je obred opširan i precizan. Ophod nakon kratke molitve kreće iz crkve do mjesta blagoslova. Tamo se mole litanije svih svetih. Okrenut prema istoku svećenik čita proslov Ivanova evanđelja i zaključi ga molitvom. Zatim, okrenut prema jugu čita odlomak iz Markova evanđelja o kukolju i pšenici i zaključi ga molitvom. Okrenut prema zapadu navijesti odlomak iz Lukina evanđelja  o sijaču koji sije pšenicu na različita tla. Nakon što i ovaj odlomak zaključi molitvom okrene se prema sjeveru i čita odlomak iz evanđelja po Marku o umnažanju kruha. Nakon ovog odlomka slijedi posljednja molitva.


h) Ophod na Tijelovo


Rimski obrednik predviđa ophod, u kojemu se pjevaju himni i hvalospjevi. Nisu navedene postaje niti njihov broj. Strossmayerov obrednik donosi razrađen red. U ophodu se pjevaju uobičajeni himni. Predviđene su četiri postaje. Na svakoj se pročita evanđeoski odlomak i nakon responzorija rekne se molitva uz kađenje i blagoslov s Presvetim. Završna pobožnost i blagoslov biva u crkvi.


i) Biskupov kanonski pohod župi


Uz pravne odredbe glede vizitacije, podrobno se određuje kako se biskup ima dočekati u samom naselju i u crkvi. Biskup, da bi provjerio u kakvom je stanju i svetohranište, dade da se otvori, pregleda posuđe, okadi Presveto i njime dade blagoslov. Koliko god taj obred i naputci izgledali sitničavi, zapravo su župniku bili od velike pomoći jer je točno znao što treba pripraviti i kako sam pohod i bogoslužje imaju proteći.


j) Prva pričest


Biskup potiče da to bude što svečanije. Pričest bi trebala biti na Bijelu nedjelju.[8] Djeca iz škole u ophodu idu do crkve gdje se poredaju i onda započinje misa na kojoj se onda oni i pričeste. Na koncu mise svećenik djecu odvede do krstionice, objasni im značenje krsta i krsnih obećanja koje su nekoć umjesto njih izrekli njihovi kumovi i pozove ih da oni obnove svoja krsna obećanja. Onda im svećenik svakome od njih stavi bijelu haljinu (ili rubac), uz odgovarajuće riječi, a nakon toga svakome pojedinome goruću svijeću. Preporučuje se da se svakom djetetu na koncu dade neka pobožna sličica.


3. Zaključak


Strossmayerov obrednik nastavlja dobru tradiciju posebnosti nekih obreda u krajevima sjeverne hrvatske. Svoj obrednik ne opterećuje opširnim pravnim odredbama koje su sadržane u rimskom obredniku opravdano pretpostavljajući da ih svećenici znaju još iz studija. međutim, u svom uvodu Strossmayer stavlja naglasak na nekoliko bitnih stvari, pri čemu su neke njegove napomene upravo vizionarske. Prvo naglašava važnost i svetost obreda kao i potrebu da se svećenik dosita potrudi d i njemu budu svete svetinje koje slavi. Nadalje, on naglašava važnost naviještanja i tumačenja Božje riječi, štoviše neprestanog studija Svetoga pisma. Naglašena je važnost euharistije, tako da je npr. liturgijsko slavlje zlatnoga pira uključio u misu, tako da u svetim obredima Strossmayer vidi dva stožera: Božju riječ i euharistiju.

Strossmayer je uočio važnost i potrebu vlastitog obrednika za svoju biskupiju. On je u mnogočemu bio bogatiji od postojećeg rimskog, a ima i neke elemente koji su bili i ispred svoga vremena. Imao je mudrosti i hrabrosti donijeti i promicati nešto naše. A sve to na hrvatskom jeziku, u vremenu kad su u okolnim zemljama bili na snazi uglavnom latinski obrednici. Ako bismo i ovdje na koncu rekli historia, magistra vitae, ponovili bismo toliko poznatu poslovicu, ali je ona ovdje osobito primjerena. Hoćemo li mi – i kada? – barem u Crkvi u Hrvata, ako ne u svakoj biskupiji posebno,  biti hrabri, mudri i produktivni, pa da pripravimo naš obrednik koji bi bio Rimski, ali ipak obogaćen našom drevnom hrvatskom predajom.


[1] Obrednik biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske, izdan po naredbipreuzvišenog, presvietloga i prečastnoga gospodina Josipa Jurja Strossmayera biskupa bosanko-djakovačkoga i Sriemskoga, itd., Zagreb, tisak dioničke tiskare, 1878. Cijeli se obrednik – fotografiran – može pronaći ovdje.

[2] Iz njegove Treće knjige o svećeništvu.

[3] Kao referentno izdanje Rimskog obrednika uzimamo ono koje je tiskano za zadarsku biskupiju, jer je po prilici iz istog razdoblja: Rimski ritual (obrednik) izdan po zapoviedi sv. oca pape Pavla V. a pomnožan i poizpravljen Benediktom XIV čestite uspomene s Dodatkom raznih novih blagoslova, U Rimu, Tisak Sv. Sbora “de Propaganda Fide” 1893.

[4] Mađarskoga nije bilo, jer u to vrijeme Baranja te područje oko Valpova i Miholjca nisu bili dijelovi đakovačke biskupije.

[5] Zanimljivosti radi spomenimo da hrvatski tekst veli “ove poštene osobe” dok njemački kaže ” dieser gegenwärtigen Person”, pri čemu gegenwärtig zapravo znači “nazočan”, kako to i stoji u kasnijim izdanjima.

[6] Zanimljivo je da se ovaj obred nakon liturgijske reforme 2. Vatikanskog sabora pojavio tek u drugom izdanju obreda vjenčanja.

[7] Nešto drugačiji obred ušao je u opći Rimski obrednik tek 1890.

[8] I danas se u Njemačkoj prva pričest slavi isključivo na Bijelu nedjelju, tako da se u običnom govoru prva pričest naziva “Bijela nedjelja” (Weißer Sonntag)