Strpljenja imaj sa mnom
Jedna od velikih tema koju Isus nama ljudima propovijeda jest Božje milosrđe, oproštenje grijeha. Zna on i za pravdu Božju, ne zaboravlja je, prijeti vrlo jasnim riječima i opomenama, ali zna i za Božju samilost nad ljudskom bijedom. On će o Božjem praštanju donijeti i jednu našu molbenicu u molitvi Oče naš, kako nas on poučava. I postavlja jasan uvjet oproštenja: Kako vi jedan drugomu, tako Bog vama obojici!
Evo jedne evanđeoske prispodobe (Mt 18,21-37) koju čitamo 24. nedjelje kroz godinu A, gdje se vidi kakvo je naše ljudsko praštanje prema susjedu, a kakvo je Božje oproštenje prema grješnu čovječanstvu.
Petrovo pitanje
»Tada pristupi k njemu Petar i reče: ‘Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?’ Kaže mu Isus: ‘Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam’« (Mt 18,21-22).
Petar se predstavlja velikodušnim te pita Isusa je li dosta oprostiti svomu bratu sedam puta. I najbolji Židovi nisu opraštali više od tri puta. Pri tom su se oslanjali na onu frazu koju prorok Amos u početku svoje knjige ponavlja nekoliko puta: tri zločina, a četvrti se ne prašta ni Damasku, ni Tiru, ni Sidonu… A on, Petar, eto čak sedam bi puta oprostio. Štoviše, on u samom pitanju daje odgovor.
Isus mu na to odgovori: Petre, sedamdeset puta sedam! To znači vazda i u svemu. I ponavljati, do iznemoglosti. I za tumačenje toga svog odgovora Isus donosi jednu prispodobu koja je puna upamtljiva kontrasta. Da se vidi božanska velikodušnost i da se očituje ljudska jadnodušnost.
Isus donosi priču o milosrdnom kralju i nemilosrdnom slugi, dužniku, sve u terminima ljudskih odnosa, talenata i denara.
Kakav je kralj prema svomu dužniku?
»Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti« (Mt 18,23-27).
Kralj se ukazuje doista kraljevski velikodušnim. Posudio je nekomu svomu služitelju, ministru poreza, 10.000 talenata. Nitko živ ne zna kolika je to svota. Ni u valuti ni u zlatu. Dvanaest puta više nego sav godišnji porez u Palestini Rimljanima, koji je iznosio oko 800 talenata (Judeja, Samarija, Galileja, Idumeja i Pereja).[1] Neki kažu da je jedan talent vrijedio i do 10.000 denara. U denarima prerečeno: 100.000.000 denara.[2] A denar je bio radnička dnevnica. Kakav je to bio korumpiran ministar da operira sa sto milijuna denara? I da kralj ima u njega takvo povjerenje? U onoj prispodobi o talentima, gospodar daje jedan, dva, pet talenata trojici slugu. Svega osam. I to je vrlo velika svota. A ovdje astronomska znamenka s osam nula! To očito predstavlja vrijednost našega života. To je nešto nemjerljivo, što se ne može ni procjenjivati novčanom valutom.
Prisjetimo se jednoga slučaja iz Staroga Zavjeta gdje se spominje 10.000 talenata. To je u knjizi Esterinoj. Estera, Židovka, slučajno se popela na kraljevski prijesto. Promovirana vlastitim izgledom i ljepotom, što je ženskoj osobi ponajveći talent. Nije prethodno kazivala da je Židovka. Kralj Ahasver promaknuo nekoga službenika Hamana mimo sve kraljeve dostojanstvenike. A taj bijaše zakleti dušmanin Židova. Uspio je kod kralja da se raspiše ukaz kojim je odlučeno da se unište svi Židovi. U tu genocidnu svrhu Haman je položio u kraljevsku riznicu „deset tisuća srebrnih talenata“ (Est 3,9).
Kralj je prema Isusovoj prispodobi pravedan. Ono što je posudio, nije zaboravio, nego u određeno vrijeme traži svoje. Dao ministru povjerenje, traži od njega provjerenje. Zove ga, dakle, kralj da položi račune o svome radu i rezultatu. Posrijedi je povrat 10.000 talenata koje je prije nekoliko godina posudio od kralja. Kako li je kralj toliko posuđivao, kako li je službenik toliko harčio? Kralj zapovjedi da se proda on, žena mu i djeca i sve što su imali da se dug podmiri. Službenik u plač, baci se ničice pred gospodara. Čovjek bi rekao da je jadan, nemoćan, ali iskren i pristojan, moli za strpljenje, iako ni sam ne zna kako će i kada će vratiti. Strpljenja imaj sa mnom! Kralj uvaži ispričnicu, smilova se, dug mu oprosti, a njega otpusti. Izlazi on natraške radostan da mu je sav dug, ne reprogramiran u vidu odgode i dugoročne isplate, nego posve oprošten, kako stvari stoje.
Kakav je sluga prema svomu dužniku?
»A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga« (Mt 18,28-30).
I dok je taj povlašteni službenik išao kući, vidi jednoga svoga dužnika koji mu dugovaše običnih 100 denara, tj. tri mjeseca zarade. Sluga ga na ulici uhvati i za žvale. Stane ga daviti.
Čekaj, čovječe, udavit ćeš me.
Pa to i hoću. Novce na sunce!
Vidi čovjek nema kuda iz toga jada, obećava mu da će mu vratiti stodinarku za tri dana. Strpljenja imaj sa mnom. Doslovno ponavlja ono što je taj rekao kralju!
Ništa za tri dana! Sada, odmah i sve, navalio prezaduženi i oprošteni vjerovnik.
Stane ga doista daviti, dakle za grlo ga uhvatio, ne za vrat. Samo što čovjek nije izdahnuo. Baci ga u tamnicu. Krajnje nemilosrdan, bezobrazan, zaboravljiv. Dođe njegova žena u zatvor. Ispriča joj on sve što se dogodilo. Ode jadna žena i proda tele i donese čovjeku novac. Što misliš da je ovaj bahati dužnik otišao vratiti kralju, barem tih 100 denara što ih je na onako bezočan način izbio? Sebi onoliki oprošteni dug posve zaboravio, a sitni dug drugoga nikako da zaboravi.
Kralj i opaki sluga
»Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: „Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga« (Mt 18,31-34).
Ali ni kraljeva špijunaža ne miruje. Dojavili slučaj kralju. Kralj zovne toga nevaljala slugu.
– Što to čujem o tebi, slugo opaki? Je li istina?
Gospodar promijenio prethodnu odluku. Hoće čistu pravdu. Povlači već udijeljeno oproštenje i milosrđe. Teškoga dužnika baca u doživotnu robiju. Dok ne isplati i posljednju lipu. Cijeloga života. Cijelu malu vječnost u zatvoru!
Vječna muka – vječna nagrada
»Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu« (Mt 18,35).
Gospodar je očito prikazan kao Bog neizmjerni i milosrdni, koji razdaje svoje talente ne u desetinama nego u desetinama tisuća i kao da nije zainteresiran što će čovjek učiniti s njegovim blagom. Ali nije Bog naivan da ne će zvati slugu na sud! Mi smo naivni!
Tako će i Otac moj – zaključuje Isus – svakomu od vas, oprostiti ili ne oprostiti, ako svaki od vas oprosti ili ne oprosti svomu bratu. I to „od srca“!
Poruke iz parabole:
1. – Bogu dugujemo sve: dušu, razum, volju, slobodu, tijelo, zdravlje, život, roditelje, zvanje… Koliko ti vrijedi samo uho, oko? Dao bi sve talente na svijetu da samo svoje oko spasiš. Kako smo tako Bogu nezahvalni?!
2. – Kada Bog nekomu nešto oduzme od onoga što mu je darovao, poneki zna u srcu svome otvoriti kapelicu mržnje u kojoj se klanja božici osvete! Kako smo tako bezbožni?!
3. – Uvijek je bilo i uvijek će biti onih koji će od istine uho odvraćati, a bajkama se priklanjati ispravljajući Isusa da mu ne stoji istina o vječnim kaznama i mukama, a stoji istina o vječnim nagradama. Kako smo tako naopaki!?
4. – Bog nam darovao autobus, a mi izbacimo djevojčicu koja nema ni za autobusne karte! Kako smo tako nemilosrdni?!
A Ti, Gospodine, smiluj se svima nama!
[1] W. Barclay, And Jesus said, Edinburgh, 71980., str. 87.
[2] M. Gourgues, Le parole di Gesù in Marco e Matteo, Torino, 2002., str. 96.
