Stvaranje i razaranje
Božje stvaranje
Sve što je svemudri Gospodin po svomu veličanstvenu naumu u početnih šest „dana“ ili „epoha“ svojom svemoćnom riječju stvorio u materijalnom – zemaljskom i uopće svemirskom – svijetu, u flori i fauni; na kopnu, u vodi i u zraku, posebno u ljudskom univerzumu tijela i duha, sve je proizveo božanski genijalno. Učinio je to na svoju vanjsku slavu, iz ljubavi prema čovjeku i čovječanstvu dajući stvorenim ljudima priliku za razumnu i svojevoljnu suradnju u vidu njihova vječnoga spasenja. Na temelju te genijalnosti i jesu moguća područja sveukupne ljudske znanosti i umjetnosti. U stvarnost je utkana velika dobrota i nepristrana pravednost Božja. Ta se realnost ravna čvrstim fizičkim i kemijskim zakonima, a čudesan život biološkim i u ljudskim bićima posebnim duhovnim zakonom uma i odgovorne slobode, što nazivamo duhom ili dušom. Po razumu sve služi svojoj svrsi. Početak ima svoj svršetak. Uzrok ima svoj učinak i posljedice. Sve ima svoj razlog koji je Bog naznačio, dao i zadao da ga tražimo i nađemo. Dar razvojna uma u ljudskom luku opstojnosti, od začetka do svršetka na ovome svijetu traži ne samo uzdarje nego i marljiv rad. Talenti su dani da se obrađuju, usavršavaju i umnažaju, sve u ključu darovanih umnih sposobnosti shvaćanja, pamćenja i odlučivanja u svijesti ljudske osobe, koja se u ovome svijetu sastoji od duše i tijela, i to od samoga začeća. A čovjekovu slobodu obvezuju ćudoredni: razumni, časni i mogući zakoni, ugrađeni od početka u ljudsko srce ili savjest, koji se sažimaju u jedan sveopći zakon: Dobro čini, zla se kloni! – najmanje pet puta svetopisamski ponovljen da se neizgubivo upamti! (Ps 34,15; 37,2-7; Izr 3,7; Lk 6,9; Rim 12,9). Dobro je ono što Bog kaže da je dobro, a zlo je ono što Bog kaže da je zlo, simbolizirano u „stablu spoznaje dobra i zla“ (Post 2,9). Ako Bog kaže da je neki plod otrovan, on je otrovan, bez obzira koliko bio mirisav, privlačan i sladak. I ako Bog zapovjedi da se ne dira u „stablo života, nasred vrta“ (Post 2,9), onda to valja opsluživati, i ne dirati. I ako ga čovjek okusi, iskusit će svu svoju golotinju, i fizičku i duhovnu, koliko je god pokušavao sramežljivo sakriti smokovinom; doživjet će svu gorčinu života: lišenost Božjega prijateljstva i milosti. Čovjekovo opsluživanje toga Božjega moralnog reda ili njegovo svjesno stvaranje nereda povlači za sobom odgovornost ili moralan sud. Ljudska prava, utemeljena na Božjemu moralnom zakonu, a ne na proizvoljnosti ljudske razuzdane sloboštine i sebične strastvenosti, imaju i svoje neumanjive obveze. Nije sve što je korisno i ugodno, ujedno pošteno i pravedno. Vršenje pravâ i obvezâ ima svoje pohvale i nagrade. Kršenje prava i obveza povlači odgovarajuće prijekore i kazne. Sve što je izišlo iz Božje stvarateljske riječi i ruke, nosi savršenu razumnost u početnu stadiju, u smislenu razvoju i u svojoj završnici. Bog je dakle savršeno razuman Stvoritelj svega stvorenoga i savršeno slobodan Zakonodavatelj svega moralnoga reda. Po tome je – po tom razumu i slobodi – čovjek Bogu „sličan“ (Post 1,26). I Bog je sav stvoreni svijet tako uredio da služi čovjeku, a čovjeku dao moć i izbor da Boga sluša i da mu dostojno služi. U tome je sva čovjekova moć i slava, čast i dostojanstvo. To što ljudi još ne znaju čemu nešto služi u prirodi, u vanjskom sustavu, u čovjekovu tijelu, u njegovu moralnom redu, u njegovoj psihi, ili ne žele priznati da je to Božji osobni čin i dar, to je čovjekov tajni problem, ne zato što mu ne bi bio razvijen razum da to shvati i upamti ili što mu ne bi bilo dano gorušičino zrno povjerenja da to prihvati, nego zato što je slobodan, pa to može svojevoljno teško zlorabiti na svoju ovozemnu i prekogrobnu štetu umjesto na svoju trajnu tjelesno-duševnu sreću.
Bože otaca naših i Gospodine milosrđa,
ti koji si riječju svojom stvorio svemir
i koji si sazdao čovjeka mudrošću svojom
da vlada nad stvorovima tvojim
i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti
i da sud sudi dušom pravičnom:
daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestolja
Jer sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje,
čovjek slab i malovjek, nesposoban
shvatiti pravdu i zakone.
Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen,
ali bez mudrosti koja od tebe dolazi,
opet ne bi ničemu vrijedio!
(Knjiga Mudrosti 9,1-6).
Ljudsko razaranje
Sve se – po Božjemu planu – trebalo odvijati pod suradničkom slobodnom, zato odgovornom ljudskom rukom i po služenju prvoga čovjeka Adama i prve žene Eve i njihova blagoslovno rodna potomstva. Božja će ruka biti nad njima i ljudi su pozvani da se slobodno orijentiraju prema Božjemu kažiprstu koji je usmjeren samo na jedan cilj, na razumnu Dobrotu, tj. na vječnu Istinu i na istinsku Ljepotu. Čovjek ispunja svoju slobodu kada čini dobro i govori istinu, a obesmišljuje se i ispražnjava kada čini zlo. Zlo je praznina, nedostatak, nema. Ali prvi su ljudi okrenuli ne svoje oči nego svoja leđa Bogu i njegovim zakonima. Bog im kaže da time upadaju u prekršaj, zalaze na krivi put, u bespuće, u grijeh, onaj praiskonski, a oni mu ponašanjem odgovaraju da je to svojevrsna korekcija Njegova izvorna projekta i djela? Oni su zametnuli novi poredak, novi sustav, ne samo drugačiji, nego temeljito mu suprotan. Odlučili se na izvrtanje Božjega reda, na sunovrat moralnoga sustava, na uspostavu zakona oprječna Božjemu razumu i poretku, i to na sugestiju zla koje se „uzmijilo“, udarajući na Božje zapovijedi. Kada je čovjek bez Boga, pada u naručje satanu, propalu anđelu, koji se na svome životnom ispitu odmetnuo od Boga. Satan u obliku zmije ili zmaja obećao im, ako se uznosito usprotive Bogu i ustraju u tome,
– da će ih probuđena samosvjesna uznositost učiniti „bogovima“;
– da im pohlepa donosi bogatstvo i besmrtnost;
– da je u raznovrsnoj bludnosti mjerilo užitka i smisao života;
– da zavist opravdava i bratsko ubojstvo;
– da je neumjereno piće i jelo korisno djelo;
– da srdžba, pogotovo neobuzdana, proizvodi neodoljivu snagu;
– da će lijenost biti majka uspjeha.
Sve što je od Boga bilo postavljeno na noge, kao da se izvrće na glavu, i obrnuto.
Ali svemogući Bog iz ruke ne pušta svoje velebno djelo i svoj copyright. On kao nevidljivi režiser iza zastora kontrolira dramu, pa i tragediju, koju ljudi teatralno izvode na pozornici svijeta. Zloporaba dara slobode dolazi pod udar: muškarcu je zadano da obrađuje prokletu zemlju, koja će mu proizvoditi trnje i korov, u znojnim će mukama jesti kruh svoj (Post 3,17-19). A ženi je zadano da rađa i odgaja djecu u bolovima, i doživljavat će da su ta djeca više neodgojena negoli odgojena. Umjesto besmrtnosti – ograničena dob, rastavljanje tijela od duše, tj. smrt, i rastvaranje tijela u prah iz kojega je i nastalo. Umjesto sreće i zdravlja – nadolaze sve vrste nesrećâ i bolestȋ. Umjesto bogovi – postat će robovi svojih požuda i strasti. I robovi jedni drugima! Tijesan će biti put i uska vrata koja vode u život.
Civilizacije. Nije to sudbina samo jednoga čovjeka ili jedne žene, jedne obitelji ili generacije, nego će tako tijekom vremena nastajati i nestajati cijele civilizacije. Propast nekih takvih golemih supersila prikazuje nam i biblijska poučna pripovijest, a nekih drugih civilna povijest.
Spomenimo jednu biblijsku, sažetu u nekoliko redaka (Post 11,1-9), a možda je to ona koja je trajala od IV. tisućljeća do polovice I. tisućljeća prije Krista, jer u Boga je tisuću godina kao jučerašnji dan (Ps 90,4). Ta se civilizacija, ili možda više njih, prostirala u Mezopotamiji, a doživljavala brojne revolucije, smjene narodâ i dinastijâ: Sumerani, Akađani, Amorejci, Asirci, Aramejci…, vidjela razne pobjede i poraze do konačne propasti.
Babilonska pomutnja. Biblija nam na prvim stranicama opisuje, kao paradigmu, mračnu namjeru i udruženi pothvat foruma ljudi: „Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji“ (Post 11,4). Ljudi, po iskonskom padu udaljeni od Boga, stali graditi toranj do neba. U svojoj osiljenoj bezbožnosti i naglašenoj sebičnosti (sebi podignuti grad! sebi postaviti toranj! sebi pribaviti ime!) nisu mogli smisliti nerazumniju zadaću i besmisleniji cilj. I otpočela gradnja koja je trajala ne jedan tjedan, nego desetljećima i vjekovima: kopaju se temelji u dubinu i u širinu, i sve šire i sve više i sve brže, slažu se opeke, napreduju zidovi, surađuje se naveliko. Izvija se grad neboderâ, pomalo se nazire i toranj. Kako je sve bilo bez blagoslova kamena temeljca, u neka se doba u radu stotine slobodnih majstora zidara ne razumiju više s desetcima tisuća nadničara. Pobrkalo im se značenje priopćive riječi. Umjesto tražene kante dodaje se visak, a umjesto čekića kamen ili voda… I slično. Ne zna se ni tko pije ni tko plaća. Prava zbrka, smutnja. Babel ili Babilon i znači pomutnja, kaos i nesporazum. Tako je otpočeta i uznapredovala civilizacija osuđena na rastvorbu i nestajanje. Netko se upleo u ljudske radove, mjere i namjere. Bog, naime, nije mogao podnositi ljudsku bahatost pa se „spustio da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji“, te im isprevrtao smisao riječi „da jedan drugome govora ne razumije“ (Post 11,5.7). Oni na Istoku ne razumiju što govore oni na Zapadu, a oni na Sjeveru ne mogu shvatiti što pričaju oni na Jugu.
Sinovi istoga naroda i jezika, istih nakana i zanata, do jučer kȏ jedan, i žele biti kȏ jedan da se ne bi raspršili po svijetu i da im se ne bi uništilo ime, danas se više ne mogu dogovoriti ni riječima ni znacima, jer su se napuhali ispraznom a razornom ohološću. Možda će netko reći da to nije historijska činjenica: kako će se graditi toranj do neba? – Učili smo na vjeronauku da nam Biblija daje mnogo više spasonosnih pouka negoli suhoparnih povijesnih podataka. I isto tako znamo da se može graditi kula grijeha u ljudskim srcima ne do neba nego do pakla. I štogod ljudi više misle živjeti bez Božjega zakona, izbaciti njegovo sveto Ime iz svoga životnoga i društvenoga ustava, jezika, pribavljati sebi famozni medijski toranj na ovome svijetu, sa željom da se sklopi unija bez poštovanja Božjih vrjednota, to im se uspješnije pomrsuju ekonomski računi istine i trgovački govor pravde. Korone, oluje, cikloni, odroni, potresi, ratovi… Ako Gospodin kuće ne gradi, ako Gospodin grada ne uzdržava, graditeljima je i čuvarima njihova grada i tornja sav trud uzalud!
Dobro je ovdje upitati se: kako mi, vjernici, kršćani, gradimo zajednički dom jedinstva po Deset Božjih zapovijedi, po Isusovu Govoru na gori? Već stoljećima kao da pojedine vjerske zajednice upinju svoje ljudske sposobnosti i snage da svojim govorom i tvorom sagrade kulu po kojoj će se ljudi uspinjati u nebo. A možda previše zaboravljamo na djelovanje Božje energije, Duha Svetoga, Treće Božanske Osobe, kojoj je iskonska zadaća sve ljude sjedinjavati u ljubav sporazumijevanja. Ne događa li se i u ovoj našoj civilizaciji da nemali broj njezinih građana gradi svoj grad izvan ugaonoga kamena Božjega Dekaloga, na temelju svoje praznoće u srcu i pomutnje u glavi, pa se upuštaju u priređivanje babilonske zbunjenosti i meteža? Raskidaju se uzajamno neraskidivi pojmovi: razum od naravna zakona; sloboda od odgovornosti; pravo od obveze; ljubav od križa; užitak od zadatka; uzdarje od dara; znanost od Božje mudrosti, čovjek od Boga; ovaj svijet od drugoga, vrijeme od vječnosti. A ipak nepomično stoji Božja u svemu: Što je Bog čudesno sastavio, čovjek neka ne rastavlja! Rastavi li, rastavio je sama sebe.
