Surogat kršćanstvo
Luigi Pareyson u svom poznatom djelu (zbirci eseja) Truth and Interpretation, u jednom od eseja, pišući o odnosu politike i etike prema filozofiji, ističe kako je suvremena kultura ponajviše kultura surogata. Pareyson opisuje surogat kao specifično djelovanje koje je zamijenjeno podređenim djelovanjem. Pareyson nabraja kako je etika postala surogat religije, razum surogat istine, tolerancija surogat karitativne ljubavi, tehnologija je surogat izvrsnosti. Važno je primijetiti da Pareyson surogat promatra kao ono što proizlazi iz određenog djelovanja kao njemu slično, ali je u svom djelovanju manje sposobno kao djelovanje, odnosno ono je surogat istinske i istinite aktivnosti. Razum se bavi pitanjem istine, ipak prepušten sam sebi da odlučuje što je istina bez same istine, pretvara se u surogat istine i pretvara se u instrumentalni razum koji djeluje kao tehnički razum bez nužne povezanosti s istinom, bilo da je riječ o ekonomskom, političkom i socijalnom razumu.
Jedan od poznatijih fenomena u društvu danas je surogat majčinstvo gdje se djelatna sposobnost žene da rodi vlastito dijete i brine o njemu kao njegova majka pretvara u surogat prema kojem žena postaje „ljudski resurs“ koji „rađa“ proizvod za „ekonomske“ potrebe drugoga. Surogat majčinstvo proizlazi iz iste sposobnosti da se rodi dijete, ali je u smislu sposobnosti degradirano na „kupnju“ djeteta od majke po „prihvatljivoj“ cijeni. U tom smislu surogat je uvijek degradacija i osiromašenje neke prvotne sposobnosti i aktivnosti. Imajući na umu ideju surogata i u kršćanstvu i u Crkvi imamo surogat fenomene koji generiraju surogat kršćanstvo. Kao i u slučaju drugih fenomena, i surogat kršćanstvo proizlazi iz samog kršćanstva kao ono što je kršćanstvu istovjetno, ali se nalazi na nižoj razini ili degradira neku postojeću kršćansku aktivnost i djelovanje.
Jednostavan primjer je recimo nagla eksplozija brige o okolišu i nekakav oblik kršćanske ekologije koji Boga degradira na razinu prirode, odnosno priroda je surogat Boga i temeljni kriterij je li netko kršćanin ili nije jest priroda, a ne Bog. Ovdje ne kritiziramo napore kršćana da sudjeluju u brizi za okoliš jer na to smo svi pozvani prema Božjem planu koji susrećemo u izvještaju u Knjizi Postanka. Radije skrećemo pozornost da priroda kao surogat Boga Stvoritelja postane važnija od onoga koji je tu prirodu stvorio. Drugi primjer je karitativno djelovanje i socijalni aktivizam kako u kršćanstvu, ali također i u Crkvi. Karitativno djelovanje Crkve uvijek sa sobom povlači i misijski navještaj Isusa Krista kao Spasitelja čovjeka i u tome se karitativno djelovanje Crkve razlikuje od društvenih ustanova koje se bave socijalnim aktivizmom. Drugim riječima, karitativno djelovanje nije djelovanje nevladine udruge na području političkog života, nego sastavni dio misijskog najveštaja Crkve. Surogat kršćanstvo koje je prisutno i u Crkvi kada govorimo o ovom fenomenu radije preferira socijalni aktivizam u odnosu na karitativno djelovanje, jer socijalni aktivizam ne zahtijeva nužno i misijski navještaj Isusa kao Spasitelja, nego isključivo zajedničko socijalno djelovanje u društvu s drugim sličnim socijalnim ustanovama i udrugama. Ne kritiziramo takav pristup i način sudjelovanje u društvenom životu i brizi za društvo, nego podsjećamo da je moguće da je socijalni aktivizam bez karitativnog djelovanja fenomen surogat kršćanstva prisutan i u Crkvi i njezinom djelovanju barem na nekim područjima.
Ekološka i klimatska pitanja te ekonomska pitanja danas su ona koja izgleda najviše opterećuju suvremeno društvo i Crkva kao dio društva ne može ne sudjelovati u pokušaju da se na ta pitanja dadne odgovor i nađu, ako je moguće, određena rješenja. Ipak, ne treba gubiti iz vida da je prvotna zadaća Crkve navještaj Isusa Krista i da bi pretvaranjem u ekološku i klimatsku zajednicu „zabrinutih zagađivača planeta“ i pretvaranjem Crkve u „ekonomsku zajednicu“ isključivo i apsolutno ekonomski angažiranih kršćana, i pretvaranjem u „političku zajednicu“ angažiranih „kršćanskih revolucionara“, postala samoj sebi surogat, gubeći iz vida svoje temeljno poslanje. Pretvorila bi se u ekološki pokret, ekonomski forum i političku stranku, što su sve surogati, odnosno degradiranja same Crkve u odnosu na njezinu temeljnu i prvotnu zadaću.
I ne samo da postoji opasnost da Crkva postane surogat samoj sebi spuštajući se i pretvarajući se u partikularne pokrete, nego susrećemo i fenomen surogat kršćana i u samoj Crkvi, onih koji svoju prvotnu kršćansku zadaću naviještanja i svjedočenja Krista pretvaraju u surogate te zadaće. Nije neobično susresti kršćanina koji je socijalni aktivist, aktivist za ljudska prava, aktivist za prava manjina, aktivist za zaštitu okoliša, aktivist za borbu protiv siromaštva. Ništa od ovoga nije nužno loše kada govorimo o kršćaninu, radije skrećemo pozornost na moguću opasnost da određeni „aktivizmi“ postanu surogati i umanje ili u potpunosti uklone iz svijesti kršćanina njegovu prvotnu aktivnost, a to je navještaj i svjedočenje Krista. Kada surogat preuzme ulogu koju je imala neka važnija aktivnost i djelatnost, onda sam surogat postaje temeljna i glavna aktivnost i zadaća, kao što se zna dogoditi, i događa u Crkvi, da je pojedinom kršćaninu važnija borba protiv klimatskih promjena (koju ne niječemo da je važna i potrebna) nego sam Bog i navještaj Krista.
Ono što Pareyson ne potvrđuje u svom osvrtu na surogat kulturu jest da surogat uvijek ima težnju da zamijeni ono iz čega je nastao kao surogat, jer je u naravi surogata da se nametne kao apsolutan i totalitaran. I nije nikakva novost da i u Crkvi susrećemo kršćane koji svoje surogat djelovanje i aktivnosti na području nekih društvenih i socijalnih pitanja smatraju nepovredivima i nedodirljivima i da se bilo kakva kritika upućena na njihov račun koja govori o njihovom surogat kršćanstvu smatra neprihvatljivom i neutemeljenom.
Pitanje surogata onako kako ga je Pareyson postavio može se prevesti i u pitanje: što je autentično u odnosu između dvoga i što iz čega proizlazi? Je li autentičnija istina ili razum koji tu istinu traži? Je li autentičnija tolerancija ili karitativna ljubav prema bližnjemu? Je li autentičnija majka koja za sebe rađa svoje dijete ili žena prisiljena zbog siromaštva prodati i sebe i svoje dijete? Je li autentičnija Crkva kao sakrament spasenja ili kao ekološka udruga, ekonomska zajednica i politička stranka? Je li autentičniji kršćanski aktivist koji u borbi protiv siromaštva ide služeći se i navještajem Krista i djelatnom ljubavlju prema bližnjem (karitativno djelovanje je upravo ovaj oblik ljubavi) ili kršćanski aktivist „revolucionar“ koji u borbu protiv siromaštva ide s oružjem ubijajući druge? Je li autentičniji biskup koji i naučava i posvećuje i upravlja i služi ili biskup koji samo upravlja i vlada bez služenja? Je li autentičniji svećenik koji svoje zvanje vidi kao prestiž, ili onaj koji vidi i priliku za poniznost i služenje?
Rado volimo kritizirati pojave izvan Crkve koje smatramo surogatima, ipak valja se ponekad osvrnuti i na samu Crkvu i kršćanstvo, uvidjeti da i kršćanstvu, ali i u Crkvi ima onoga što Pareyson naziva surogat kulturom, gdje su određeni aktivizmi i djelovanja postali zamjene (surogati) autentičnog navještaja i svjedočenja Krista kao Spasitelja čovjeka i donekle potamnili temeljnu sliku Crkve kao univerzalnog sakramenta spasenja čovjeka.
Tekst je objavljen u Katoličkom tjedniku, br. 42., 20. listopada 2019., str. 4-5.