Suvremena religioznost i njezina pitanja

---

Temeljni pojmovi

---

Današnje vrijeme je umnogome neobično pa tako i s obzirom na fenomen religioznosti. S jedne strane uviđa se odbacivanje religioznog ponašanja i gubitak identificiranja s vjerskom zajednicom kojoj se pripada, ali s druge strane postoji relativno velika zainteresiranost za religioznu zbilju.

Da bi se mogla razumjeti suvremena religioznost, ponajprije je dobro znati razlikovati temeljne pojmove. Jedan od važnijih je religioznost. Ona označava čovjekov osobni osjećaj da je stvoren, da postoji Bog ili neka nadnaravna sila koja upravlja njegovim životom i svime što postoji. Većina je ljudi u tom smislu religiozna, ali od njih veliki broj ne vjeruje u osobnog Boga, nego će radije reći kako nešto postoji.

S druge strane, religija se odnosi na sustav vjerovanja, učenja, ponašanja, obreda i drugih religijskih izričaja, a po kojima se jedna religijska zajednica razlikuje od druge. Tako se npr. katoličanstvo po svom učenju, načinu slavljenja Boga ili po svojim moralnim propisima razlikuje od protestantizma, islama ili hinduizma.

Vjera je puno dublji pojam od religioznosti, a označava čovjekov osobni stav pred Bogom, a koji uključuje oblike pobožnosti, žrtvovanja, molitve, duhovnosti, moralnog ponašanja i slično.

Religiozno ponašanje se odnosi na očekivanje da se pripadnik neke vjerske zajednice ponaša u skladu s učenjem i vjerovanjem te vjerske zajednice. Konkretno, od katolika se očekuje da žive u skladu s crkvenim naukom.

---

Glavne značajke suvremene religioznosti u Hrvatskoj

---

I Crkva u Hrvata u zadnjim desetljećima proživljava bitne promjene u religioznom smislu. To se jasno može uočiti na temelju istraživanja koja su provedena. Posebno je značajno Europsko istraživanje vrednota, koje se provodi svakih 9 godina, a do sada je provedeno 5 puta. Obuhvaća veliki dio europskih zemalja, a u zadnja tri – provedena 1999., 2008. i 2017. godine – sudjelovala je i Hrvatska.

Ta nam istraživanja načelno pokazuju kako se i unutar Katoličke Crkve u Hrvatskoj sve više vjernici udaljavaju od Crkve i imaju neke stavove koji nisu usklađeni s njezinim učenjem. Ako se usporede sva tri istraživanja u kojima je sudjelovala Hrvatska, onda se mogu uočiti određeni trendovi koji se odražavaju i na život vjernika i mijenjanje religiozne strukture u našoj domovini.

Ponajprije, već jedno od pitanja koje je postavljeno ispitanicima: Vjerujete li u Boga, pokazuje kako u zadnjih dvadesetak godina osjetno pada broj onih koji vjeruju i raste broj onih koji ne vjeruju. Dok je 1999. god. onih koji vjeruju bilo 93,2%, 2017. god. njihov je broj pao na 85,6%. Dosljedno, broj onih koji ne vjeruju sa 6,8% popeo se na 14,4%.

Vjera u Boga

Unatoč tome, nije se bitno smanjio broj onih koji sebe doživljavaju religioznim osobama, iako je porastao broj uvjerenih ateista i prema tom istraživanju u Hrvatskoj ih ima 5,4%.

Religijska samoidentifikacija

No, iako se ljudi sve manje izjašnjavaju vjernicima, ipak je vrlo visok interes za sveto i nadnaravno, o čemu svjedoče prva dva vala istraživanja, dok je pitanje o tome u trećem valu izostavljeno. Tako je 2008. u odnosu na 1999. godinu porastao broj onih koji su veoma zainteresirani za sveto s 22% na 31,9%, iako se smanjio broj onih koji su donekle zainteresirani i povećao se broj onih koji su nezainteresirani.

Zainteresiranost za sveto i nadnaravno

Zanimljivo je primijetiti i rezultate pitanja o pohađanju vjerskih obreda. Prema njima vidljivo je kako se slabije pohađaju vjerski obredi pa se u zadnjih 20 godina skoro udvostručio broj onih koji nikada ne idu ili rijetko idu na vjerske obrede (kod nas na svetu Misu). Dosljedno, bitno se smanjio broj onih koji idu redovito u crkvu (barem jednom tjedno) i broj onih koji idu mjesečno.

Pohađanje vjerskih obreda

Uz to, raste broj onih koji ne vjeruju u vječni život pa je sada omjer onih koji vjeruju i onih koji ne vjeruju u vječni život približno 60:40, a sve je to dovelo i do ozbiljnog pada povjerenja u Crkvu.

Vjera u vječni život

Povjerenje u Crkvu

Sve nam to pokazuje da sekularizacija nije još uvijek toliko snažna u Hrvatskoj da bi bio ozbiljno ugrožen vjernički identitet, ali pokazuje i da je njezin utjecaj sve veći te da se to negativno odražava na religioznu sliku Crkve.

---

Krive slike o Bogu

---

Na takvo stanje utječu i različite i mnogostruke krive slike o Bogu, a koje su prisutne među vjerničkim pukom. Najčešće su ove četiri: Boga se shvaća kao onoga koji nije vrhovno biće o kojemu svi ovisimo, nego je on onaj koji ispunjava moje želje i potrebe. Mnogi s druge strane gledaju na Boga kao na strogog suca koji kažnjava zlo, a nagrađuje dobro i ne uviđaju dubinu i širinu Božjeg postojanja i Njegove brige za čovjeka. Treći pak gledaju na Boga kao na strogog oca koji čvrsto upravlja svijetom, a čovjek se mora tome podvrgnuti. Konačno, danas je sve češća slika o bezazlenom Bogu, onome koji je sama ljubav i koji sve prašta, do mjere da se gubi svaki oblik straha Božjega.

---

Temeljne oznake suvremene religioznosti

---

Danas se sve više osjeća subjektivan i relativizirajući pristup Bogu i Crkvi, odnosno Crkva sve više postaje kao nekakav servis, uslužna djelatnost koja većini treba samo povremeno, npr. da bi primili sakramente, a koje u skladu s takvim stavom krivo tumače – ne više kao vidljive znakove nevidljive Božje milosti, nego kao zgodne ceremonije koje će uljepšati proslave, druženja i slične oblike slavlja. Religija tako sve više postaje privatna stvar, a način života vjernika katolika daleko od onoga što Crkva naučava obvezatnim. Drugim riječima, dolazi do ozbiljnog gubitka vjerničkih vrjednota, a uz to se bilježi i velika pasivnost i nezainteresiranost za rad na izgradnji kraljevstva Božjega.

Ipak, osjeća se i velika glad za duhovnim, pa u tom smislu raste interes za kvazireligioznost, odnosno takve oblike religioznosti koji izravno ili neizravno proturječe onome što naučava Crkva, ili barem stavljaju ono što je manje bitno na istaknutije mjesto. Tako se sve više može primijetiti kako nastaju neki neobični molitveni krugovi i različita udruženja koja nemaju službeno crkveno odobrenje, zatim kako raste interes za ukazanja, nadnaravne pojave, egzorcizme i slično. Zato je važno znati što o takvim neobičnim pojavama naučava Crkva i kako na njih treba gledati.

---

Nadnaravni događaji i učenje Crkve

---

Stigmatizacija je jedna od nadnaravnih pojava koju Crkva priznaje kao moguću, a riječ je o pojavljivanju Isusovih rana na licu i tijelu nekih pojedinaca. Te rane se nazivaju stigme, a više svetaca su ih imali na svome tijelu. Prvi poznati stigmata bio je sveti Franjo Asiški. Uz njega se mogu spomenuti i npr. sveta Katarina Sijenska, sveta Franciska Rimska, sveta Rita iz Cascije, sveta Terezija Avilska, sveti Ivan od Križa, sveti pater Pio iz Pietrelcine, Terezija Neumann itd.

Sveci su stigme redovito dobivali kao znak suživljenosti s Kristovom patnjom, a češće su bolove i krvarenja osjećali petkom, u vrijeme kada je Isus bio mučen i ubijen.

Iako je Crkva načelno suzdržana kada su u pitanju takva nadnaravna iskustva, oni koji dobiju stigme moraju proći medicinsko istraživanje kako bi se utvrdila njihova autentičnost, a u tom smislu kod svetaca je ona uvijek i potvrđena. Međutim, Crkva je svjesna kako ljudi često imaju pretjerani i praznovjerni interes za nadnaravnim pojavama  i zato uvijek naglašava da je puno bitnija sama vjera od takvih izvanjskih znakova.

Još jedan od pokazatelja današnjih oblika želje za nadnaravnim pojavama jesu i ukazanja. Iako je Crkva mnoga ukazanja priznala istinitima, ipak naglašava da nitko nije dužan u njih vjerovati, jer nam je sve što je potrebno za spasenje već objavljeno. Uz to, upozorava kako su se mnoga ukazanja pokazala lažnima i zato treba biti oprezan, jer je često riječ o iskorištavanju nečije religioznosti.

Današnji čovjek ima veliko zanimanje i za okultne prakse poput spiritizma, magije, gatanja ili čaranja, što je protivno Prvoj Božjoj zapovijedi po kojoj smo kao vjernici dužni štovati samo Boga. Crkveni nauk zato oštro osuđuje takav vid praznovjerja u kojemu se pokušava ovladati nadnaravnim.

Uz to, Crkva upozorava na sve češće slučajeve opsjednuća, a koja su najčešće rezultat bavljenja okultnim. Još je davno navela tri znaka po kojima se prepoznaje je li neka osoba opsjednuta, a sva tri moraju istovremeno postojati: opsjednuti govori nekim nepoznatim jezikom ili barem razumije nekoga tko taj jezik govori, govori tajne i nepoznate stvari te pokazuje znatno veću snagu od uobičajene. U svakoj biskupiji mora biti jedan službeni egzorcist.

Na temelju svega rečenoga možemo zaključiti kako se danas s jedne strane gubi osjećaj za vjeru i Boga, a još se više gubi povezanost s Crkvom, ali s druge strane raste interes za neke oblike iskrivljene religioznosti. Vjera na takav način postaje sve više privatna stvar, odvojena od učenja Crkve, a Crkva se sve više shvaća samo kao servis. To su ozbiljna zastranjenja i izazovi za današnju Crkvu, jer je sve manje onih koji stvarno i potpuno žele slijediti ono što ona naučava.

---

Svi nastavni materijali za 4. razred SŠ