Nedjelja, 19 rujna

Suvremeni kult bestidnosti


Tko god od nas svećenika ne čita novina i ne promatra društvenog života oko sebe od jučer, nego možda već i decenijima, morao je, sto puta, konstatirati, kako moralni standardi u svijetu oko nas naglo i žalosno opadaju. Ne malo pomalo, ne jedva primjetljivo, nego jednim tempom akceleracije, koji upravo zaprepašćuje. Čovjek samo sam sebe pita, gdje će se sve to ustaviti. I može li se to uopće ustaviti. Ali i može li to ikako ići dalje. Ili smo već na kraju puta. Puta u ponor. Pred kataklizmom. Pred potopom.

Uvijek je u svijetu bilo i nemorala i bestidnosti. I u generacijama ispred nas. I u doba, dok smo i mi stariji, i najstariji, bili mladi. I u patrijarhalnim sredinama. I u najkršćanskijim krajevima. Blud je oduvijek, još od početka, veliki grijeh čovječanstva. Nešto kao karakteristična stigma, Kainski žig, prvoga grijeha na njegovu čelu. Materija, kojoj se je čovjek onda priklonio i poklonio mjesto Bogu i kao bogu, pobunila se je u njemu i vječno mu otada nanosi sramotu i zadaje, otvara, rane. Našao se je duhovno go (Post 3, 7.), i ta ga njegova golotinja otada uvijek progoni i ponizuje: svaki se dan zbog nje mora iznova crvenjeti i stidjeti (Post 3, 8. 10. 11.). Ni u jedan grijeh češće ne pada; ni jednome jadnije ne robuje; ni od jednoga više ne pati.

Uvijek su ljudi i žene nalazili načina, da zavode i da se, grješno, nude; da se puteno izdovoljuju i podaju. Nema, — nikada nije ni bilo, — ni grada ni sela bez bludnika i bludnica: javnih ili tajnih, svejedno. Nema, — nikada nije ni bilo, — jezika bez prostačkih, frivolnih, izraza i šala. Malo je očiju, koje se nikada nijesu zaiskrile neukroćenom strašću. A moda je, na ženi, zapravo uvijek bila pomalo i svodilja: nikada se nije posve oslobodila pikanterije: svjesno ili podsvjesno nastojala je da istakne tijelo i njegove “čari”; uvijek je, diskretnije ili otvorenije, kako gdje i kako kada, potcrtavala na ženskoj pojavi ono, što je specifično spolno; “osvajala” je i izazivala. Pod ljepotom, koja je htjela da se svidi, redovito su se krile i želje, i čežnje, koje nijesu bile nevine i koje su smućivale oči i duše. Požuda je uvijek imala svoj instinktivni jezik: jezik, koji je svatko, i bez učenja, znao i razumijevao. Imala je i svoje, nijeme, ali i drske, cinične, simbole; i svoje zavjereničke, konspirativne, znakove. Na prvi ih mah prepoznaju oni, kojima su namijenjeni; promptno na njih reagiraju krivci i sukrivci. Čitav je to jedan podzemni, crni, svijet, koji bježi od svjetla (Iv 3, 20,), ali se nikada ne da posve ni prigušiti ni zatrti. Svaki čas provali on opet na javu iz svojih jazbina: iza fasade i politure društvenih običaja i konvencionalnosti, pa uvijek iznova nagriza moral i duhovno zdravlje pojedinaca i naroda.

Religija, — kršćanska prije svega, — ali i kultura, — dokle god ozbiljno shvaća samu sebe, — uvijek su u ratu s tom teškom, kroničnom, bolešću društva: progone blud; žigošu bestidnost. Kad su one jake, dolazi do perioda, barem relativnog, moralnog zdravlja u društvu. Blud je tada, da ništa, potisnut iz javnosti i socijalno deklasiran; bestidnost postaje društveno bespravna. Mora se kriti po zakucima života; živi u ilegalnosti; mora simulirati i prikrivati se plaštem društvenog licemjerja; primjenjuje sistem “dvostrukog morala”: javnog, konvencionalnog, reprezentativnog, prema vani, i onoga potajnog, u intimnom, osobnom, životu.

Uglavnom je tako bilo, — i u nas, i drugdje po zapadnom svijetu, — sve do zadnja dva velika rata. Pod još uvijek jakim pritiskom kršćanskih tradicija zakoni su progonili javni nemoral i javnu bestidnost; zatvorena su im bila vrata u tzv. “bolje društvo”; opće ih je mišljenje osuđivalo; javne su se sablazni policijski kažnjavale; pornografija nije imala pristupa u literaturu i novinstvo od imena. Prljava knjiga i štampala se i prodavala “ispod stolova”, po kioscima; nemoral se provodio ili u tajnim klubovima ili kao, tolerirana, ali i deklasirana i kontrolirana, profesija prostitucije. I u privatnom životu, to se zna. Pikanterije, koje su uživale koliko, toliko legalan status, bile su ograničene uglavnom na pseudoznanstvene publikacije sa područja “seksualno-bračnog prosvjećivanja” i na umjetničko stvaranje: slikarstvo, beletristiku, poeziju, kazalište. Samo i tu su se morale čuvati ekstrema: ostajalo se ponajviše samo pri aluzijama i — dekolteima. I u javnim kupalištima redovito su bili odijeljeni muškarci od žena, a kupaći kostimi bili su, za današnje pojmove, i ultračedni, osobito kod ženskih. Odjevni ekshibicionizam, nudizam, golotinja bili su na čitavoj liniji društveno izvan zakona.

No zato se je posljednja dva, tri decenija situacija s te strane iz temelja promijenila. Popustile su u tom pogledu sve stege. I popuštaju svaki dan gore. Bestidnost je danas gotovo potpuno i općenito licencirana. Golotinje se više malo tko stidi. Blud i slobodna ljubav proglašuju se na sva usta prirodnom potrebom i postulatom naravi, pa često i prvom vrijednošću života: njegovim smislom. Stvara se u masama pravi kult seksusa: naravnog i protunaravnog. Za sjetilnu ljubav kao da više uopće nema zakona; ona je postala sama sebi svrhom. A, što je najtragičnije, ta psihoza panseksualizma zahvatila je već sve društvene krugove. U jednakoj mjeri inteligenciju i, emancipirane, mase; bogataše i siromahe; mlado i staro; muško i žensko. Reakcije na to nema skoro nikakve. Bezvoljno tomu robuju i ljudi i žene, od kojih to nitko ne bi očekivao. Postaje to sve više običajem, manirom. Nečim, što je društvo već definitivno sankcioniralo: nad čim više nitko ne razmišlja, što više ne izaziva ni čuđenja ni protesta, što se uzimlje kao nešto normalno i po sebi razumljivo. Sve se to radi s osjećajem “mirne savjesti”: nitko ne smatra, da je tim izgubio čast ni da ga to kompromitira u očima ljudi finije kulture i delikatnijih osjećaja.

Danas već nikoga ne smetaju nuditeti, slike polu- pa i potpuno golih muškaraca i žena, ne samo po ilustrovanim časopisima i magazinima, nego i po novinama, u izlozima, na plakatima, na filmskom i televizijskom ekranu. “Svet filma zaražen je patologijom seksa. Opsesija seksa vlada neprikosnoveno!” izjavio je, doslovce, nitko manji nego slavni sovjetski filmski režiser Mark Donskoj (“Politika”, 23. V. 1967.). I djeca sve to gledaju, pa već od malih nogu gube svaki osjećaj stida i rezerve pred tijelom. Promiskuitet je na plažama postao potpun i univerzalan; kupaći kostimi pokazuju neodoljivu tendenciju za posvemašnjom golotinjom i svaki dan postavljaju nove rekorde u minimalizmu, — samo intervencija policije, a ne ženski stid, sprječava, da oskudne bikinije nije već zamijenio “topless”, kupačica potpuno golih grudi; u novinama se javno opisuju, pa i reklamiraju, lokali, gdje konobarice i prodavačice, “zečice”, poslužuju kupce i goste u istom tom suvremenom “kostimu”: u modi su novi “Western”-filmovi, — dostojni takmaci u dekadenciji onim “dijaboličkima” i “demonijačkima”, — u kojima igraju ženski “cowboy”-i, s revolverom i bičem, ali polugoli, u bikiniju; “playboy”-časopisi kojima je pornografija jedini sadržaj, i “playboy”-klubovi sa seksualnim orgijanjem kao s prvom i stvarno jedinom atrakcijom niču po Americi i po zapadnoj Evropi kao gljive iza kiše, “striptease”-točaka više nitko, ni kod nas, ne zabranjuje, ne samo po barovima, nego ni po provincijskim kavanicama; čitamo već i o najnovijoj modi “muških” “strip-tease”-a; po svim većim gradovima i turističkim centrima na veliko cvate, organizirana i masovna, plaćena prostitucija, ženska i muška; “mini”-suknje i žene u izazovnim muškim kostimima suvereno vladaju ulicom i slave svoj nezadrživi pobjednički marš kroz svijet: sve, što je žensko, pokazuje vam ponosno svoje gole listove, koljena i bedra, od djevojčica, što su istom prohodale, pa do starih i debelih dama, koje svoje sjedine i svoje godine sakrivaju, dakako uzalud, jedino magijom frizerskih salona, — baš ovih dana napravila je jedna naša katolička književnica, u listu, koji mi je napisala, duhovitu aluziju na tu komičnu anomaliju našega vremena: “Ne oblačim se ja kao redovnica, nego se danas stare žene oblače kao balerine”, — a sve to s ležernošću koja možda još zbunjuje, rijetke, moraliste među nama, ali nijedne od tih predstavnica ženske časti i ženskoga poštenja i ponosa.

Sve je danas, u odnosu između spolova, slobodno, ništa više moderne ljude i žene ne sablažnjuje, ništa ih ne ženira. Ni u govoru, ni u vladanju. Znamo, na koji se način omladini daje seksualna pouka; znamo, s kakvom se suverenom i bezobzirnom slobodom tretiraju problemi ljubavi i braka po novinama, pledira za pokusne brakove, organiziraju bučne kampanje protiv zakonskog progona sodomije; znamo, kako je širok predbračni moral najvećeg dijela kandidata i kandidatkinja za ženidbu; znamo, kako su s te strane strahovito žalosne prilike među školskom omladinom, — i onom iz nižih srednjih škola; — znamo, kako se olako uzimlje pravo djeteta na život, — samo u našoj državi registriranih je pobačaja pola milijuna na godinu; od sto se trudnoća u Sarajevu osamdeset i dvije svršavaju pobačajem, a samo osamnaest porodom (“Oslobođenje”, 16. VI. 1967., u članku: “Proširena sjednica Predsjedništva konferencije za društvenu aktivnost žena”); čitavi su već krajevi i kod nas, gdje je sprovoda znatno više nego poroda; — sve je puno bračnih rastava, konkubinata, preljubničkih veza, dvoženstva.

Kult bestidnosti. Kult bludnosti. On je među nama. Ne možemo ga, — ni mi katolici, — ignorirati. I ne smijemo. Ako ikoga, nas on provocira. Evanđelje i Crkvu. Kao branitelje, božanskog, moralnog zakona. Kao protagoniste idealističkih i spiritualističkih shvaćanja života.

U otvorenu dekadencu, u neminovno propadanje, i fizičko i moralno, vodi svijet taj suvremeni kult bestidnosti i bludnosti. Seksualni je nemoral uvijek pokopavao narode i kulture: to je historijski aksiom. A bestidnost, — osobito kad je, kao danas, općenito zahvatila i ženski svijet, — najsigurniji je i simptom i navještaj posljednje faze u tom procesu propadanja. Pravi je stoga, po našem mišljenju, besmisao, s katoličke strane, govoriti, kako “logika povijesti vodi do jednoga svijeta bez oružja, u kojemu će čovjek, u skladu s Biblijom, biti uistinu gospodar stvorenja”, doklegod su u svijetu religiozno-moralne prilike ovakove, kakve su danas.

A sa stanovišta Evanđelja bludnost je naprosto protuvjera: materijalizam dotjeran do kraja, do zadnjih konsekvencija. Negacija, — formalna ili virtualna, — duha i vjere. Poganstvo, teoretsko ili praktično. Ćudoredna strogost na tom polju karakteristična je nota kršćanstva: i kao vjersko-moralnog sistema i kao historijske pojave. U tom pogledu jednako je beskompromisan Gospodin, kao i njegov interpret sv. Pavao. “Ako te oko tvoje sablažnjuje, iskopaj ga, — bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo nebesko, nego da te s oba oka bace u pakao ognjeni!” (Mat 18, 9.; 5, 24.). “Teško svijetu od sablazni!… ali jao onomu čovjeku, po kojemu dolazi sablazan!” (Mat 18, 7.). “Bludnost i — nečistoća — neka se ni ne spominje među vama…” (Ef 5, 3.). “Bježite od bludnosti!” (1 Kor 6, 18.). “Da se ne miješate s bludnicima…!” (1 Kor 5, 9. 11.). “Ne varajte se: ni bludnici, — ni preljubnici, ni mekoputnici, ni protunaravni grješnici, — ne će baštiniti kraljevstva Božjega!” (1 Kor 6, 9.). Kriza čistoće u kršćanstvu uvijek je i kriza kršćanstva.

Jesmo li, barem mi katolici, toga svjesni? Ne bih rekao. Svakako ne reagiramo na to, kako treba. Naprotiv! Žutimo. Povlačimo se pred tim u defenzivu. Naginjamo kompromisima. Kapituliramo. Gubimo i sami finoću kršćanskog osjećaja.

Za široke je katoličke mase to i odviše jasno. One su se, — čast iznimkama, čast katoličkoj ženskoj eliti, — jednostavno pomirile sa manirama novopoganske okoline, oličenim u suvremenoj modi. Hlače, i gdje treba i gdje ne treba, nose i katolikinje; golema ih je većina već odavna u mini-suknjama; kupaći su bikini-kostimi, a, katkada, i ekstremni dekolte-i na plesnim haljinama, — baš, dok sam pisao ovaj članak, izašla je u jednim našim novinama (“Oslobođenje”, 2. VI. 1967.) fotografija jedne austrijske glumice u “plesnoj haljini u afričkom stilu”, koja nije ništa drugo nego bikini-kostim sa, valjda providnom, suknjom po nogama, ali posve golim strukom, i sprijeda i straga, — u općoj porabi; rukava ljeti više skoro nitko ne nosi, — ni u crkvi; ni pred pričesnim oltarom; — minimalističko je rublje definitivno legalizirano i monopolizirano; sportira se i radi u kupaćim gaćicama; katolička djeca hodaju ulicama polugola kao i sva druga, — što na njima ima manje odijela, to su “zlatnija” svojim roditeljima i “pobožnim” teticama; — i mnogi su katolički, obiteljski i ženski, časopisi, osobito na zapadu, puni fotografija oskudno, pa dosta puta i sablažnjivo, odjevenih ljepotica i ljubavnih i zaručničkih parova u preslobodnim pozama; polugola ženska gimnastika prodrla je, na zapadu, i u katoličke zavode i konvikte; koedukaciju sve više propagiraju i praktikuju kao odgojni ideal i katolički pedagozi; djevojke i iz katoličkih obitelji odlaze same na mješovite društvene priredbe i ostaju na njima do dugo u noć; katolički zaručnički parovi na veliko zajednički putuju, praznikuju i kupaju se; i katolička mladež, na primjer u Americi, sve glasnije zahtijeva slobodu od roditeljskog nadzora i od bilo kakve cenzure nad svim, što čita i radi, i demonstrira za “novi kršćanski moral”: zabavni, ljubavni, bračni. Katolički romanopisci i literate izlažu nam svoje ideje o doživljavanju Boga u seksusu, a katolički etičari oduševljavaju nas za metode “navikavanja” i “otvrdnuća”.

Ni duhovne osobe nijesu uvijek s te strane na visini. I tu vidljivo popušta stara disciplina. Postali smo “tolerantniji” i “indulgentiji”: i u ispovjedaonici, i na propovjedaonici, i u društvu, i prema sebi i prema drugima. Sve manje zahtijevamo. Ne volimo intervenirati. Prilagođujemo se “općem mentalitetu”. Za širu smo liniju. Prihvaćamo teoriju zakonite evolucije običaja i na tom terenu. I mi se u nju uklapamo. Odlučne geste smatramo fanatizmom, nesuvremenošću, povredom principa “aggiornamenta”, slobode savjesti, vjerničke punoljetnosti. Koketiramo i sa “novim kršćanskim moralom”, ako ga možda još i ne propagiramo. Priželjkujemo “revizije”, pa ih, katkada, i anticipiramo, kao valjda i onaj talijanski župnik iz Udina, što je rekao, da njemu ne smetaju ni mini-suknje ni urlanje čupavaca u njegovoj crkvi. Nijesmo uvijek s te strane na edifikaciju ni po svojim osobnim manirama i nastupima. Čuju se i prepričavaju svakakve izjave i iz pokojih svećeničkih i sestarskih usta. I kampanja protiv celibata i protiv stare “samostanske askeze” dolazi ponajčešće iz kruga takvih duhovničkih “liberala”.

Čim će to roditi, ako tako dalje nastavimo? Po našem mišljenju samo laganom, postepenom, likvidacijom praktičnog kršćanstva. I njegovim sve većim slabljenjem. A u daljim konsekvencijama i formalnim otpadom, i formalnom paganizacijom. Stvarno je ona već tu, oko nas. Nije davno, što mi je jedan naš biskup rekao, da je današnja, moderna, generacija u seksualnom nemoralu nadmašila stari Rim. U koječemu odista i jest. Ne čitamo, da su se rimske matrone zajednički kupale sa muškarcima, a pogotovu nijesu iz kupki, polugole, izlazile na ulicu, kao danas. Uostalom uvijek s krizom morala i čistoće ide uporedo i kriza vjerovanja. Apostazije su i danas, — zapravo su uvijek i bile, — sve od reda, po najdubljem motivu, moralne apostazije.

A lijek? Samo je jedan. Moramo se u kršćanstvu opet vratiti “kultu čistoće” nasuprot suvremenom novopaganskom kultu bestidnosti i bludnosti. Moramo opet u toj materiji postati evanđeoski, apostolski i starokršćanski ozbiljni, odlučni i strogi. Moramo prijeći u protuofenzivu.

Osobito mi svećenici: propovjednici kršćanstva. Ne smijemo podlijegati sofizmima o “prirodnosti”, “zdravlju”, “higijeni”, “privikavanju”, “prostodušnosti”. Pitanje odijevanja za nas je, uvijek i prije svega, pitanje morala, pitanje ljudskog i kršćanskog dostojanstva, pitanje naših spiritualističkih shvaćanja i koncepcija. Moramo biti načelni i dosljedni u obrani tih svojih principa. I u teoriji, i u ispovjednoj praksi, i u štampi. I onda, kad su ti principi nepopularni. I kad se na njih sa svih strana juriša, kao u pitanju protunaravnog čuvanja od djece i zaručničkih odnosa. Ako nas ne će poslušati mase, poslušat će nas barem vjernička elita. Proslavit ćemo tim Boga i kršćanstvo. I, — moramo svakome, osobno, prednjačiti svojom svećeničkom čednošću i svojim moralnim dostojanstvom. I uz žrtve. Nižemo čovjeku uz inat.

Ako nam je kršćanska starina mjerilo i nadahnuće u bogoslužju, mora nam biti mjerilo i nadahnuće i u moralu. Eklekticizam u Evanđelju i objavi uvijek je i njihova negacija. Ono, što hoće da bude kršćanski elitno i apostolski vitalno, mora biti stidljivo i čisto. U autentičnom, izvornom, kršćanstvu nema ni najmanjega mjesta kvascu puti: ono i jučer, i danas, i sutra mora biti “beskvasni kruh čistoće i istine” (1 Kor 5, 8.)!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 11/1967., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 183-190. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.