Sv. Ivan Pavao II. o rastavljenima-pa-ponovovjenčanima

Apostolska poslijesinodna pobudnica Familiaris consortio Vrhovnoga Svećenika Pape Ivana Pavla II. biskupima, svećenicima i Kristovim vjernicima cijele Katoličke Crkve: o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu (22. studenoga 1981.) [1]

Rastavljeni-pa-ponovovjenčani

84. Svakodnevno iskustvo, na žalost, uči da oni koji su razvrgnuli brak obično kane prijeći u novo društvo suživota, jasno bez katoličkoga religioznoga obreda. Budući da je riječ o zlu koje, kao i druga, sve šire zahvaća i same katoličke zajednice, s tom se poteškoćom valja posve suočiti, brižljivo i neodgodivo. Sinodski[2] su je otci naporno proučavali. Crkva, naime, koja je ustanovljena zato da dovede k spasenju sve ljude, a ponajprije krštene, ne može samima sebi prepustiti one koji su – već povezani sakramentnim[3] ženidbenim vezom – pokušali prijeći na novo vjenčanje. Stoga se Crkva upire i, nikad malaksala, skrbit će se da im budu na raspolaganju sredstva spasenja.

Neka pastiri, iz ljubavi prema istini, znaju kako moraju dobro prosuđivati različita stanja. Doista, postoji razlika između onih koji su se iskreno trudili spasiti prvi brak, a ipak su sasvim nepravedno napušteni, i onih koji su svojom teškom krivnjom razorili kanonski valjanu ženidbu. Konačno ima i takvih koji su ušli u novu zajednicu suživota radi odgoja svoje djece, a koji su često, prema svojoj savjesti, duboko u sebi uvjereni da njihova prethodna ženidba, nepopravljivo razorena, nikada nije ni bila valjana.

Zajedno sa Sinodom snažno potičemo pastire i cijelu zajednicu vjernika da pomognu odijeljenima rastavom braka pazeći brižnom ljubavlju da se oni ne osjećaju odijeljenima od Crkve jer mogu, dapače i moraju, kao krštenici sudjelovati u njezinu životu. Valja ih poticati da slušaju Božju riječ, da nazoče misnoj Žrtvi, da ustraju u molitvi, da pomažu djela ljubavi i pothvate zajednice za pravednost, da odgajaju djecu u kršćanskoj vjeri, duhom i djelima njeguju pokoru i da svednevice zazivaju Božju milost. Neka Crkva moli za njih, neka ih hrabri i prema njima se pokazuje kao milosrdna majka te ih tako podupire u vjeri i nadi!

Ništa manje Crkvi se nameće njezin običaj, utemeljen na samom Svetom Pismu, da svetoj Pričesti[4] ne može pripustiti vjernike koji su nakon rastave stupili u novi brak. Oni sami naime sprječavaju da ih se pripusti jer se svojim stanjem i životnim položajem objektivno udaljuju od veze ljubavi između Krista i Crkve koju Euharistija označava i ostvaruje. Preostaje, osim toga, još jedan osobit dušobrižni razlog: ako bi se ti ljudi pripustili Euharistiji, vjernici bi bili dovedeni u zabludu i zabunu o tom što Crkva uči o ženidbenoj nerazrješivosti.

Nadalje, pomirenje u sakramentu pokore – koje bi otvorilo put svetootajstvu Euharistije – može se udijeliti samo onima koji su, pokajavši se što su pogazili znak Saveza i vjernosti Kristu, iskreno spremni prihvatiti oblik života koji više nije u suprotnosti s nerazrješivošću ženidbe. To doista zahtijeva da muškarac i žena, kad iz ozbiljnih razloga – primjerice radi odgoja djece – ne mogu ispuniti obvezu rastave, „preuzmu obvezu da žive u potpunoj suzdržljivosti, to jest da se uzdržavaju od čina koji su pridržani samo bračnim drugovima“.[5]

Isto tako, poštovanje prema svetootajstvu ženidbe, kao i prema ženidbenim drugovima i njihovim ukućanima, a i prema samoj zajednici vjernika, zabranjuje bilo kojem pastiru da iz bilo kojega razloga ili s bilo kakvim izgovorom, pa ni dušobrižničkim, održava bilo kakav obred za one koji su se razišli rastavom braka pa se ponovo vjenčavaju. Takvi bi obredi ostavljali dojam da se nova ženidba sklapa sakramentno valjano i uzrokovali zabludu o nerazrješivosti prethodne, valjano sklopljene ženidbe.

Postupajući na taj način, Crkva ispovijeda svoju vjernost Kristu i Njegovoj istini, a istodobno se majčinskom naklonošću priginje k svojoj djeci, posebice onoj koju je bez njihove krivnje napustio zakoniti ženidbeni drug.

Čvrstim pouzdanjem Crkva vjeruje da će i oni koji su se udaljili od Gospodinove zapovijedi te i sada žive u takvom položaju, moći od Boga dobiti milost obraćenja i spasenja, ako ustraju u molitvi, pokori i ljubavi.

s latinskoga preveo Petar Marija Radelj

Izvornik: latinski, ujedno jedini službeni tekst Pobudnice.[6]

[1] Ovdje ponovo prevedeno s latinskoga izvornika iz Acta Apostolicae Sedis, 84 (1982.), str. 184–185. Kraće se navodi kao: Sv. Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, pa broj točke, ili samo: Familiaris consortio, br. X. Okružnica je objavljena na hrvatskom kao: Papa Ivan Pavao II., Obiteljska zajednica : Familiaris consortio (Dokumenti, 64), Zagreb: Kršćanska sadašnjost, ¹1981., ²1997., ³2009., 140 str. (prevoditeljska napomena).

[2] Grčki he sýnodos, u latinski je preuzeta kao synŏdus, a na hrvatskom je zadržala izvorni ženski rod pa se kaže sinóda (dok je na srpskom muškoga roda, sìnōd). Izvorno znači sastanak, skupština, zbor, savjetovanje, sastajanje, a naziv dolazi od grčkoga glagola synodeúō, skupa ići, zajedno putovati. Pridjev od sinoda na latinskom je synodalis. Neki je uzimaju kao samostalnu usvojenicu u hrvatskom jeziku pa prave pridjev sinodalni. Namjesto toga držim da je bolje tvoriti pridjev od imenične usvojenice i hrvatskih dometaka (sinoda + ski/ni: sinodski i sinodni). Stoga dajem prednost pridjevima sinodski i sinodni, iz kojih je odmah svakomu vidljivo da se odnose na sinodu. Osim toga, takva tvorba omogućava razlikovanje onoga što se odnosi na osobu i predmet: sinodski se odnosi na osobu (živo) koja je u vezi sa sinodom: biskup, govornik, izaslanik, izvjestitelj, otac, otci, papa, predsjednik, prosuditelj, savjetnik, sazivatelj, stručnjak, sudionik, tajnik. A sinodni se odnosi na predmet, pojavu i zbivanje (neživo) vezano uz sinodu ili pripada sinodi: dnevni red, dvorana, isprava, izvješće, opomena, pravila, prostor, radni jezici, radni materijal, rasprava, sjednica, skupština, vremenik, zasjedanje, završna poruka, zvono (prevoditeljska napomena).

[3] Sakramentalni je pridjev koji neki uzimaju kao samostalnu usvojenicu od sacramentalis i rabe kao nešto što pripada sakramentu ili se odnosi na sakrament. No, u tom smislu prednost dajem pridjevima sakramentski i sakramentni kad se odnose na sakrament jer se sakramentalni se u hrvatskom odnosi na sakramental. Osim toga, dometak -alan/alna/alno latinskoga je podrijetla i njime se domaćim dometkom -(a)n preuzima latinski pridjev na -alis. No, riječi tvorene od pridjevne osnove iz latinskoga (animalan, dijecezalan, dikasterijalan, eklezijalan, episkopalan, klerikalan, konfesionalan, konklavan, kurijalan, intekonfesionalan, matrimonijalan, sakramentalan, sinodalan, sinagogalan) imaju tvorbena ograničenja u odnosu na pridjeve tvorene domaćim dometcima. Pridjevi naime označavaju kakvo obilježje ili odliku osoba, predmeta, pojava, zbivanja, radnja, i dr. izrečene imenicom, glagolom ili kojom drugom vrstom riječi. Zbog toga držim da je bolje tvoriti pridjev hrvatskim dometcima koji omogućuju veću razlikovnost pojedinih oblika, napose ako se njima mogu izreći kategorijalne razlike, poput živosti, odnosa živo : neživo, koje su za pridjeve vrlo važne. Stoga bi tvorbeni model polazio od imenične usvojenice kojoj se dodaju hrvatski dometci (sakrament + ski/ni: sakramentski i sakramentni). Dakle, sakramentski koji se odnosi na osobu (živo) vezanu uz sakrament (djelitelj, primatelj, pjesnik, pjevač, slavitelj); sakramentni koji se odnosi na predmet, pojavu i zbivanje (neživo) vezano uz sakrament ili pripada sakramentu (oblik, tvar, učinak); sakramentalski koji se odnosi na osobu (živo) vezanu uz blagoslovinu (sakramental) (djelitelj, primatelj) i sakramentalni (od latinskoga sacramentalis) 1. koji se odnosi na predmet, pojavu i zbivanje (neživo) vezano uz sakramental (blagoslovinu) ili pripada sakramentalu (blagoslov, obred, priručnik).

[4] Commūnĭo je latinski: zajedništvo, međusobno sudjelovanje i pričest, od com-mūnīre, opkopati, utvrditi, ograditi, braniti, osigurati; pričestiti: postati dionik čega, dobiti dio u čem. Na latinskom treba pridjenuti pridjev „euharistijski“ da bi se čin – kojim se postiže cilj da se dio sastavi, spoji, doda cjelini – odnosio isključivo na pričešćivanje (euharistijsko zajedništvo), ali to je na hrvatskom zalihost (redudancija, pleonazam, tautologija), budući da Pričest i ne može biti nego euharistijska, sudioništvo u žrtvi Gospodinova stola; blagovanje, primanje Kristova tijela i krvi; zajedništvo česti(ca) posvećenih Prilika kruha. Bez obzira što je opisni pridjev euharistijski za pričest u hrvatskom suvišan, ipak imenica ne ide bez pridjeva jer se, iz poštovanja, uobičajeno govori: sveta Pričest, kao i u drugim jezicima: engleski Holy Communion; njemački heilige Kommunion; poljski Komunia święta; češki svaté přijímání; slovački sväté prijímanie; slovenski sveto Obhajilo; ruski святое Причастие [svjatoje Pričastije] (prevoditeljska napomena).

[5] Ivan Pavao II., Propovijed na završetku VI. Biskupske sinode (25. listopada 1980.), br. 7: Acta Apostolicae Sedis, 72 (1980.), str. 1082.

[6] Adhortatio apostolica Familiaris consortio Ioannis Pauli PP. II Summi Pontificis ad episcopos, sacerdotes et Christifideles totius Ecclesiæ Catholicæ: de familiæ christianæ muneribus in mundo huius temporis – die XXII mensis Novembris anno MCMLXXXI /Acta Apostolicae Sedis, 74 (1982.), pp. 184–185/.

84. Cotidianum rerum experimentum pro dolor docet eum qui divortium fecerit, plerumque animo intendere novam transire ad convivendi societatem, sine ritu religioso catholicorum, ut patet. Cum de malo agatur, quod, sicut et alia, latius usque inficiat etiam greges catholicos, hæc difficultas est cum cura et sine ulla mora omnino aggredienda. Synodi Patres eam data opera investigaverunt. Nam Ecclesia, idcirco instituta ut ad salutem omnes homines imprimisque baptizatos perduceret, non potest sibimet ipsis illos derelinquere, qui – iam sacramentali vinculo matrimonii coniuncti – transire conati sunt ad nuptias novas. Nitetur propterea neque umquam defessa curabit Ecclesia ut iis præsto sint salutis instrumenta.

Noverint pastores ex veritatis amore se bene distinguere debere inter varias rei condiciones. Etenim aliquid interest inter eos qui sincero animo contenderunt primum matrimonium servare quique prorsus iniuste sunt deserti, atque eos qui sua gravi culpa matrimonium canonice validum everterunt. Sunt denique alii, qui novam inierunt convivendi societatem educationis filiorum gratia atque interdum certi sua in intima conscientia sunt superius matrimonium iam irreparabiliter disruptum numquam validum fuisse.

Una cum Synodo vehementer cohortamur pastores totamque fidelium communitatem ut divortio digressos adiuvent, caventes sollicita cum caritate ne illos ab Ecclesia seiunctos arbitrentur, quoniam iidem possunt, immo debent ut baptizati vitam ipsius participare. Hortandi præterea sunt ut verbum Dei exaudiant, sacrificio Missæ intersint, preces fundere perseverent, opera caritatis necnon incepta communitatis pro iustitia adiuvent, filios in christiana fide instituant, spiritum et opera pænitentiæ colant ut cotidie sic Dei gratiam implorent. Pro illis Ecclesia precetur, eos confirmet, matrem se exhibeat iis misericordem itaque in fide eos speque sustineat.

Nihilominus Ecclesia inculcat consuetudinem suam, in Sacris ipsis Litteris innixam, non admittendi ad eucharisticam communionem fideles, qui post divortium factum novas nuptias inierunt. Ipsi namque impediunt ne admittantur, cum status eorum et condicio vitæ obiective dissideant ab illa amoris coniunctione inter Christum et Ecclesiam, quæ Eucharistia significato atque peragitur. Restat præterea alia peculiaris ratio pastoralis: si homines illi ad Eucharistiam admitterentur, in errorem turbationemque inducerentur fideles de Ecclesiæ doctrina super indissolubilitate matrimonii.

Porro reconciliatio in sacramento pænitentiæ – quæ ad Eucharistiæ sacramentum aperit viam – illis unis concedi potest, qui dolentes quod signum violaverint Fœderis et fidelitatis Christi, sincere parati sunt vitæ formam iam non amplius adversam matrimonii indissolubitati suscipere. Hoc poscit revera ut, quoties vir ac mulier gravibus de causis – verbi gratia, ob liberorum educationem – non valeant necessitati separationis satisfacere, „officium in se suscipiant omnino continenter vivendi, scilicet se abstinendi ab ætibus, qui solis coniugibus competunt“ /Ioannes Paulus PP. II, Homilia habita exeunte VI Synodo Episcoporum, 7 (25 Octobris 1980): AAS, 72 (1980.), p. 1082/.

Observantia similiter erga matrimonii sacramentum, tum etiam erga coniuges eorumque familiares necnon erga ipsam fidelium communitatem, vetat quemlibet pastorem ullam propter causam vel prætextum etiam pastoralem ne pro divortio digressis, qui novas nuptias inierunt, ritus cuiusvis generis faciant; hi enim ostenderent novas nuptias sacramentales validas celebrari ac proinde errorem inicerent de indissolubilitate prioris matrimonii valide contracti.

Hoc quidem pacto agens, Ecclesia profitetur fidelitatem suam in Christum eiusque veritatem; simul vero materno affectu se gerit erga hos filios suos, potissimum eos qui nulla propria intercedente culpa a proprio derelicti sunt legitimo coniuge.

Firma insuper cum fiducia Ecclesia credit quotquot a mandato Domini recesserint in eoque etiamnunc statu vivant, a Deo gratiam conversionis ac salutis assequi posse, si in precatione, pænitentia, caritate perseveraverint.