Svadba priređena, uzvanici nedostojni
Dvije su evanđeoske inačice Isusove prispodobe o uzvanicima na svadbu. Mi ćemo kako je donosi sv. Matej, a Crkva čita 28. nedjelje kroz godinu A.
Svadba – poziv – nemar
Isus im ponovo prozbori u prispodobama:
»Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’
Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali« (Mt 22,1-7).
Osobe koje se spominju:
Isus koji izlaže prispodobu svojim učenicima, ali i svima okolostojećima.
Kralj koji priređuje svečanu svadbu za svoga sina, rijedak dan na dvoru.
Kraljev sin kojemu je pripravljena svadba, jedinstven događaj u njegovu životu.
Sluge koji jedva čekaju da poslušaju svaku kraljevu zapovijed.
Uzvanika je više kategorija koje kralj poziva na svadbu svomu sinu:
U prvoj su skupini pozvanici vjerojatno oni najbliži kralju, koje ne može nikako zaobići a da ih ne zovne na gozbu. Možda prva rodbina, posebni zaslužnici. „No oni ne htjedoše doći“. Niti se ispričaše, niti se pozdraviše s dvorjanicima, niti poslaše pozdrave ili darove kralju. Krajnje nepristojno i čovjeka nedostojno.
U drugom slanju slugu drugi bi uzvanici mogli biti: poznanici i predstavnici iz raznih slojeva društva, koje kralj želi na taj način počastiti, ali oni prezreše kraljev hitan poziv: „Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno“ – omnia parata, nego oni „odoše na svoju njivu“; trgovci se uputiše „za svojom trgovinom“, a sv. Luka navodi ispriku trećega: I on se oženio (14,20). Odbiše kraljev poziv. Ne žele dati stomarku na „jabuku“!
Ostali uzvanici koji ne idu ni za kakvim svojim poslom, nego se iznenada prometnuše u zlotvore i pobiše kraljeve sluge. Nepojmljivi razbojnici. Nisu uopće morali ići na svadbu, kao ni oni prvi, ni ovi drugi pred njima, ali da se ovako divljački i koljački obore na mirne sluge – poštare koji su im samo uručili kraljev poziv na svadbu, i pobiju ih, pa to graniči s ljudskim moždanim ludilom i srčanim zločinom. Ne vidi se uopće u čemu im je kriv kralj i kraljev sin, i sluge da ih onako raskasape.
Vojska u službi kralja koja izvrši krvavu odmazdu zbog pobijenih slugu. I sprži im grad.
Tumačenje i primjena prispodobe
Kraljev zov na objed, na jedinstvenu svadbu, zapravo na veliku duhovnu radost i vanjsko veselje, gdje ima gozbe i glazbe, govora i šale, čestitanja i smijanja. Bog priređuje veličanstveno djelo početnoga otkupljenja ili završnoga spasenja po svomu Jedinorođenom Sinu. Svomu Sinu želi dovesti zaručnicu „Crkvu slavnu, bez ljage i nabora“ (Ef 5,27). Jedno novo biće, mlada nevjesta, dolazi u Kraljeve dvore. Osigurava se budućnost Zaručnici i njezinu potomstvu dovijeka.
Kršćanstvo je po svojim biblijskim riječima i svetim sakramentima, dakle po kalvarijskoj patnji i kalvarijskom uskrsnuću Kristovu, u biti svojoj istinska duhovna radost. Ako nije cjelovita radost, onda nije pravo kršćanstvo.
Ljudi se ne odazivaju iz sebičnih razloga. Ovdje izričito stoji da svi namjerno zanemariše kraljev poziv. Ne okrenuše ni glave, odoše za svojim privatnim poslom. Omalovažiše sluge i njihov dolazak misleći: važniji su nama naši tekući posli, nego kraljeve svadbe i svatovske brojanice!
Oni, ti uzvanici, pretpostaviše svoju ekonomiju i trgovinu samomu životu, gospodaru života i životne radosti. Zamijeniše bitno sa sporednim, nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim! Više im bijaše do materijalnoga stanja, koje ishlapljuje, negoli do duhovnoga blagostanja koje im Kralj velikodušno omogućuje, čak za cijelu vječnost.
A oni „ostali“, ne samo da nemaju isprike, nego se izvrnuše u neviđen zločin prema slugama koji zaključuju: „Mi njima pogaču ispod sača, a oni nas oštricom mača!“
Kralj prvo pozva probrane uzvanike. Uzvanici su u prvom redu izraelski izabrani narod u kojem bijaše ljudi koji zanemariše poziv za Kraljevstvo Božje, jer im je prešnija neka njihova nerodna njivetina i jalova trgovina, a drugi se prometnuše u razbojnike koji ubijaju sluge – proroke, Sina Božjega.
Izabrani narod odbi poziv na radost i gozbu, a kralj svojom vojskom pokori neposlušne i grad im spali – jasna aluzija na pad Jeruzalema 69./70.
– Crkva svake nedjelje poziva sve svoje vjernike na svijetu na sv. Misu, na gozbu, za stol riječi, na slavljenje Boga milosnoga, ali ljudi ne mare. Ne odazove ih se možda ni 15% u prosjeku. Niti se ispričavaju, niti uzvraćaju pozdrave. Radije će satima biti u birtiji, nego prisustvovati presvetoj Euharistiji; lutati po šumama i gorama, u lovu, športu, nego se pola sata zaustaviti u nekoj kapelici u sabranosti.
– Crkva poziva vjernike na sv. ispovijed da se očiste od svojih pokvarenih misli, na/stranih želja i ispraznih djela. Barem o Božiću ili o Uskrsu. Da njihova radost bude potpuna. A oni odoše za svojom ekonomijom i – zamišljenim uspjehom! I novim porocima! I starim recidivima!
– Na prvom je mjestu Kraljevstvo Božje, i njegova pravda, a ostalo će se nadodati kao neka dopuna, govori Gospodin (Mt 6,33).
U čemu je kazna pozvanih a neodazvanih? U tome što su izgubili mnogo, što ne sudjeluju na kraljevskoj gozbi, što ne gledaju dalje od nosa, što su bez interesa za vlastito spasenje i smisao života.
Svadbena dvorana puna
Ima tumača koji smatraju da je ovo druga samostalna parabola, samo je sv. Matej uspješno priključuje ovoj prispodobi o kraljevskoj svadbi.
»Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju« (Mt 22,8-10).
Svadbeni običaj u Židova bijaše specifičan. Obično je tjedan dana trajala svadbena svečanost. To se znalo. Ali pozivnice su mogle biti razdijeljene i u posljednji trenutak. Bez zamjerke. U trećem slanju kralj posla sluge da pozovu „koga god nađu“ na raskrižjima ovoga svijeta, sve narode sa sva četiri vjetra, da se napuni svadbena dvorana, kuća Božja. Oni se odazvaše i „svadbena se dvorana napuni gostiju“. To je događaj iz Isusove priče.
Postupak prema uzvaniku bez svadbena ruha
»Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih« (Mt 22,11-14).
Svaki je svat prije ulaska u dvoranu trebao biti na neki način vidljivo označen, zakićen, odnosno obučen u posebno svatovsko ruho, kako tko, kako čime, već prema svojoj službi i ulozi na svadbi. Osim mladoženje tu su: kućni domaćin, a svatovi koji idu po mladu: stari svat, stjegonoša ili barjaktar, ploskar, djever i djeveruša, kum, konačno komordžija koji je odgovoran za mladino ruho, i ostali.
Jedan uzvanik ne htjede pred kućom primiti svadbena znaka koji mu zadužene djevojke ponudiše: perjanicu za kapu ili šešir, rupčić u prsni džep, traku oko ruke, naramenicu ili što je već bilo. To njemu bijaše iz poniženja. On će bez ičega, u frajerskoj odjeći, u izlizanim trapericama, ponižavajući svadbenu svečanost, družinu i kićene svatove.
Kralj uzvanika u dvorani primijeti i pozva ga na odgovornost. On bez opravdanja. Izbaci ga s objeda zato što ne bijaše propisno označen, što se ne vlada prema normama svadbenog bontona.
Svat nema poštovanja prema kralju, niti smisla za svečane stvari, za svadbenu atmosferu, za ugledne goste, za prikladan gozbeni svadbeni ceremonijal, za propisan protokol.
Primjena prispodobe
Odijelo nije ništa, rekli bismo, a evo jest, ne može se bez njega svadbovati. Što te košta lijepo se obući, i to po propisu prireditelja gozbe? Čak se više puta u pozivnici propisuje i boja određena odijela. Taj čovjek iz prispodobe ne zna procijeniti o čemu je riječ.
– Crkva je odredila posebno ruho za Euharistijsko slavlje, propisano posuđe, odobrene knjige, blagoslovljen ili posvećen oltar. Sve je u službi Božjih svetinja, sakramenata.
Pa i sami vjernici znaju po sebi da će doći na sv. Misu u „misnom“, a ne u radnom odijelu.
– Štoviše, vanjski simbol, kolar svećenički jest osobni identifikacijski broj – vidljivi znak koji svakomu jasno kaže da se bilo tko može obratiti svećeniku za bilo koju vjerničku potrebu, u bilo koje doba, a ne samo u župnom uredu. Ono malo bijela ispod vrata ne bi smjelo predstavljati nikomu nikakva problema, a ipak tako očito otkriva identitet svećenika koji je iz naroda izdvojen i za narod postavljen. Svećenik bi trebao biti svjetiljka na stolu, grad na gori, putokaz u gradu.
– Svadbeno ruho, preneseno znači: sakramentni pečat, ređenički karakter, stalešku milost, nadnaravnu vjeru, ljubav, pristojnost, milosrđe. Ispovijed.
– Oni po 15 nedjelja ne idu na sv. Misu – protiv 3. Božje zapovijedi – a kada dođu, među prvima pristupaju sv. Pričesti, bez „svadbena ruha“, tj. bez ispovijedi i skrušenosti. I misle da ih Kralj ne će u svoje vrijeme izbaciti iz dvorane. Tko ih poučava da tako izobličuju svoju katoličku savjest? Kako se Boga ne boje?
– Oni drugi žive u istospolnom združenju s unajmljenim djetetom – protiv 6. Božje zapovijedi – i kada dođu u crkvu, prvi su na Pričesti, bez „svadbene haljine“, tj. bez sv. ispovijedi u kojoj će se odreći grješne veze, uvjereni da im Kralj ne će spaliti sodomsko-gomorske gradove i izbaciti ih sa svadbene gozbe. Kako se ne boje sumpornoga ognja Božjega?! (Post 19,24-25).
– One treće već u trećem nezakonitu braku, kada god dođu u crkvu, primaju presvetu Euharistiju, bez ikakva kajanja, prezirući 9. Božju zapovijed: Pogledaš li tuđega muža ili ženu „s požudom“ (Mt 5,28), već je izvršen grijeh u srcu. I misle da ne mogu biti istjerani iz dvorane i bačeni u tamu gdje je plač i škrgut zubi?! Kako sa strahom i trepetom ne rade oko svoga spasenja?! (Fil 2,12).
– Da uđemo u Kraljevstvo Božje, trebamo se skrušiti, u svetoj ispovijedi istinu o sebi priznati. To je ta prava haljina, uzvanička, krsna, ispovjedna, spasonosna.