Skip to content

Svećenici graditelji

Snimio: Igor Brautović

Danas se u Crkvi svuda po svijetu puno gradi. Grade se crkve; grade se i drugi crkveni objekti: župski stanovi, katehetske dvorane, katolički društveni domovi i kina, škole, konvikti, samostani, bolnice. U misijama je to prijeka nužda, — u njima sve valja podizati iz temelja; — u starim kršćanskim krajevima donosi to sobom intenziviranje vjerskog života i modernizacija pastve, a ponešto i opći porast standarda: grade se veće i modernije crkve i zgrade mjesto onih starih, malih i primitivnih. A, dakako, osnivaju se i nove župe i pastoralne stanice: osobito u industrijskim naseljima i na periferijama velikih gradova.

I kod nas se dosta gradi. Iza ratne i poratne pauze oživjela je i kod nas crkvena građevinska djelatnost. Nadoknađuju se zaostaci. Popunjavaju se praznine. Rekonstruira se ono, što više ne zadovoljava: dimenzijama ili kvalitetom. Mnogi su se naši svećenici, — a i redovničke družbe, muške i ženske, — na tom području angažovali. A drugi samo čekaju na zakonske formalnosti i mogućnosti, pa da se, već sutra, i oni angažuju. Mnogo se u to ulaže truda. Postizavaju se i uspjesi: kojiput i izvanredni i neočekivani uspjesi. Ljudi pokazuju puno elana, oduševljenja, požrtvovnosti. I vjernici, a još više svećenici.

Svećenik graditelj postaje danas tipom. Ali, baš zato, postaje i problemom.

Pojava je to, po sebi, nema sumnje, pozitivna: vrijedna priznanja i pohvale. Svećenici, koji se odluče da grade, uvijek su ljudi od akcije. Svjesno i dragovoljno uzimlju na sebe teret, kojemu se drugi, manje energični i aktivni, izmiču. A redovito su to i svećenici idealisti. Vjeruju u sebe, ali vjeruju i u Providnost. Ne bježe od posla, odgovornosti i rizika. Znadu, da ih čeka trka, prošnja, moljakanje, besanica, mnoga gorka. Nije jedan od njih pod gradnjom posijedio.

A to se zna, da je to onda veliki moralni kapital i velika zasluga. Sve će to služiti Crkvi, dušama, narodu. Sve će to odbacivati duhovne kamate kroz decenije i stoljeća. Sve će to, — a pogotovu, ako se radi o crkvi, — biti i dokumenat i instrumenat slave Božje. Sve to podiže duh i temperaturu vjerskog života na više. Sve to, i neposredno i posredno, uvelike zadužuje i vjernike i župu. U sadašnjosti, ali i u budućnosti. A svećenika graditelja duševno čeliči. On počinje uživati u stvaranju. Njegove umne i karakterne energije jačaju. Stiče i organizacijsko iskustvo. Šire mu se horizonti: i oni kulturni, i oni estetski. Uspostavlja kontakte, koji će mu i kasnije, uvijek, biti od koristi.

A, onda, ne ostaje ta graditeljska žrtva nikada ni bez svoje vanjske plaće. Ni one ljudske. Zahvalni će mu biti mnogi, što im je sagradio crkvu. I blagosivat će ga mnogi. I sjećat će ga se mnogi. Ne treba mu ljepšeg spomenika ni epitafa. Od koljena će se do koljena pričati, u kojemu se je stoljeću crkva gradila; koje je godine bila posvećena; koji ju je župnik sagradio. A, što se ne će pričati, bit će zapisano u arhivima, ili u kamenu, ili na pergameni, uzidanoj u kamen-temeljac. Graditelj se crkve uvijek ovjekovječuje. Pamtit će ga življe i trajnije nego mnoge njegove kolege; možda pred Bogom i veće, i zaslužnije od njega. Ispovjednik se, propovjednik, dobrotvor, zaboravlja, i kad su ga najviše voljeli i cijenili, već iza generaciju, dvije, graditelj zapravo nikada, dok stoji njegova crkva. Ona uvijek za njega pita; ona uvijek o njemu govori i za njega svjedoči.

Svjedoči i pred Bogom. Moli se za njega. I dok je živ. Molit će se za njega, i kad bude mrtav. Poslušao je Isusa, kad ga je poslao, kao ono jednom u Evanđelju, Petra i Ivana, da nađu i urese stan njegovoj euharistijskoj slavi i ljubavi: „Učitelj ti veli: Gdje je gostinjska soba, u kojoj ću jesti pashu s učenicima svojim?“ (Luk. 22, 11.). Bogu ju je, svećenik graditelj, — svoju crkvu, — darovao i prikazao. A što je Bogu darovano, s Bogom i u Bogu i živi. Živi i vjekuje. Bog nijedne ljubavi ne zaboravlja. On je plaća i nagrađuje vječnim životom.

Nijesu kršćani uzalud nazivali crkve i bogoštovno-karitativne objekte ,,zadužbinama“. Nikao je taj običaj iz jedne duboko religiozne misli. Bog će pomilovati dušu koja ga je priznala na zemlji. Riječju ili činom, svejedno. I dušu, koja je griješila. Tim se priznanjem ona otkupljuje. To joj je priznanje zalog Božjega milosrđa.

Graditelji će crkava lakše od drugih umirati. S mnogo mira i pouzdanja. Donijet će pred Boga na rukama svoju crkvu. I svu onu slavu, što ju je Bog u njoj našao. I sve molitve, što su ih ljudi u njoj izmoljeli. I sva obraćenja, što su se u njoj dogodila. I sve milosti, što su ih u njoj, duše,  primile. I sve dobre odluke, što su se u  njoj stvorile. Toliko je to jasno, da je to još davno otišlo u opći simbol. Pape su se i biskupi davali slikati na koljenima pred Kristom, sa crkvom, koju bi sagradili. I Strossmayer u Đakovu. I Posilović u zagrebačkom svetištu Srca Isusova. Izraz je to bio njihove molitve i njihove nade.

Čestitati valja svakome tome svećeničkom graditelju. I treba mu skinuti kapu. I valja ga uzeti za primjer. Manje, što se je ovjekovječio pred ljudima. Najviše, što se je preporučio Bogu.

Samo, kad se već tim hvalimo, ne će biti na odmet spomenuti, da i ova medalja ima svoje  naličje. Da ni ovaj, tako svijetao i plodan, momenat iz svećeničkog života nije bez  svoje problematike.

Bilo je svećeničkih graditelja, pa ih je njihov graditeljski talenat i genij posvjetovnjačio. Duhovno ih osiromašio. Odveo ih u mlakost. Mehanizovao njihov svećenički život. A uvijek će se to dogoditi, postane li svećeniku građenje samo sebi svrhom. Istisnu li akcija i rad iz njegova života pobožnost i molitvu. Pretvori li se svećenik u arhitekta i novčara. Izgubi li se s njega ono, što je specifično svećeničko: duhovnost i posvećenje. Odvedu li ga brige i zauzetost u rastresenost i u svjetovne manire. Pregazi li poslovnost pastvu i rezidenciju. „Occupationes illae maledictae”, o kojima je govorio sv. Bernard u svojoj pouci svome negdašnjem učeniku, papi Eugenu III.: ,,De consideratione“.

Izgrađivanje žive Crkve u sebi i u dušama uvijek je i teži, i važniji, i odgovorniji, i zaslužniji posao od gradnje crkava od kamena, opeke ili betona. U pravilnom graduiranju svećeničkih aktivnosti duša i pastva uvijek imaju prednost. I kad gradnja postane bilo izlikom, da se zanemari duhovni život i ljubav k Bogu, bilo zaprekom, da se dobro propovijeda, ispovijeda, katehizira, — uzrokom, da strada pastoralni rad s dušama, — problem je u principu krivo riješen. Takav će svećenik graditelj pred Bogom više izgubiti, nego što će dobiti. Krivo je kanalizirao svoje talente, sposobnosti, energije. Pobjegao je od dužnosti i sa bojišta; iznevjerio je zastavu.

Nikada ne smije svećeniku iz pastve graditeljstvo postati ni profesijom ni ,,hobby“—jem, a pogotovu zamaskiranim vraćanjem u svijet. A napast je na to uvijek blizu: u ovo tehnizirano, nemirno i nervozno vrijeme.

Treba da se svatko od nas, tko se sprema na gradnju, — sam ili po sugestiji odozgor, — dobro obazre i pripremi, prije negošto zarije u zemlju prvu lopatu i trnokop. Ono „jedino potrebno” (Luk 10, 42.) ne smije ni na čas doći u pitanje. Bez plana se i bez proračuna ne započinje gradnja. Ne samo bez plana na mapama i bez proračuna u brojkama, nego ni bez plana pred svojom svećeničkom savješću. I u tom smislu vrijedi, sigurno, značajna Gospodinova riječ: „Koji od vas, kad hoće, da zida kulu, ne sjedne najprije i ne izračuna potrebnih troškova?“ (Luk 14, 28.).

Svećenici graditelji moraju biti najprije svećenici, a onda istom graditelji. Moraju i gradeći biti svjesni, da, kao starozavjetni leviti, i u tom poslu, služe u Božjem šatoru: da stoje u hramu i pred oltarom.

Velika je umjetnost pogoditi pravi, zlatni, srednji, put.

„Est modus in rebus!”


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 7-8/1966., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 112-115. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Pred našim Gospodinom na oltaru Snimio: Igor Brautović Nedavno su američke katoličke novine ("The Register" od 5. XI. 1967., br. 45., u članku: "Far-reaching changes in Mass di...
Naši nasljednici (Briga za svećenički podmladak)... Ne znam, je li ijedan problem u Crkvi naših dana, — osim onoga danas svakako najosnovnijega i najopćenitijega: krize nadnaravnoga u savremenom...
Redovi u župi Snimio: Igor Brautović Nije svaka naša župa toliko sretna, da na svom području ima samostan, bilo muški, bilo ženski, ili, barem, "župske sestre...
Svećenici i pred ljesovima, i na grobovima Nama su kršćanima ljudi, koji su umrli, blizu. Oni su nama pokojnici, — "naši dragi pokojnici", — nijesu mrtvaci. Jesu, sigurno, i mrtvaci. Al...
U obranu privatne i izvanliturgijske molitve Čast liturgistima! Samo, kada su neki od njih otišli tako daleko, — a odlaze obično oni s najmanje duha, pobožnosti i intuicije, — da se u ime...