Svećenici i pred ljesovima, i na grobovima
Nama su kršćanima ljudi, koji su umrli, blizu. Oni su nama pokojnici, — “naši dragi pokojnici”, — nijesu mrtvaci. Jesu, sigurno, i mrtvaci. Ali, ako su mrtvaci, mrtvi su samo tijelom, a nijesu dušom, realnom eksistencijom, osobnošću. A i tijelom su mrtvaci samo za vrijeme: vrlo brzo, pa će i tijelom snova oživjeti. Na dan Uskrsnuća.
Zato mi s njima ne prekidamo veza. Ni veza duša; ni veza u Bogu. Smatramo ih samo starijom i sretnijom braćom, koja su se od nas sakrila, koja su zanijemila, ali još žive i misle. I na nas misle. Zovu nas u domovinu, u koju su oni već stigli. Da i mi k njima dođemo, da se opet sastanemo, pa da se, zajedno, odmaramo, u Božjoj sreći i miru, čekajući veliko, opće, uskrsnuće. Nijesu oni za nas sjene, kako su ono zamišljali stari grčki i rimski pogani svoje pokojnike: oni su nama potpuni i punovrijedni ljudi. Nosioci svih bitnih ljudskih svojstava, svih prava djece Božje, svih spoznaja i zasluga, što su ih stekli, dok su živjeli na zemlji. I svih veza, i svih poznanstava iz toga vremena. Komuniciraju, opće, s nama: misteriozno i bezglasno, ali stvarno. Surađujemo i suosjećamo jedni s drugima. U istoga Boga vjerujemo; istoga Boga častimo; u istoga se Boga uzdamo. Istoj velikoj obitelji, istom velikom carstvu Božjem, pripadamo. I oni su dio Crkve, kao i mi. Samo nam je status različan. Mi smo još na zemlji; oni su već u vječnosti. I časovita nam je zadaća različita: mi se borimo; oni trpe ili triumfiraju. Trpe, ako su još u predvorju rajske slave, u mjestu čišćenja; triumfiraju, ako su već ušli u nebo. U nečemu smo mi sretniji, u nečemu oni. Mi još možemo rasti u duhu i u milosti, oni više ne mogu. Ali su zato oni već stigli na cilj, mi još nijesmo. Oni su dovojevali i pobijedili; mi istom moramo pobijediti. Pomažu i oni nama, i mi njima. Oni nama svojim zagovorom i odvjetovanjem pred Bogom: kao njegovi prijatelji i sveci; mi njima, — onima, koji su još u čistilištu, — svojim molitvama i žrtvama, a najviše po sv. Misi. I volimo se. I onda, kad se ne poznajemo; kad se nikada, na zemlji, nijesmo ni vidjeli ni susreli. Povezani smo istim duhovnim državljanstvom i istim idealima. A pogotovu se volimo onda, kad smo još sa zemlje znanci, prijatelji, rođaci. Nijesu utrnule te veze. Nijesu se prekinule. Oni su i danas, duhom, uz nas i oko nas.
Sve su to neposredne, a zakonite konsekvencije naše vjere u uskrsnuće i u život vječni. Sve je to logika otkupljenja. Sve su to teze Evanđelja; sve je to učenje Gospodinovo. “Ide čas, u koji će svi, koji su u grobovima, čuti glas Sina Božjega, i izići će, koji su činili dobro, na uskrsnuće života, a koji su činili zlo, na uskrsnuće suda!” (Iv 5, 28. 29.). “Uskrsnut će brat tvoj, — Resurget frater tuus!” (Tv 11, 23.). “Ja sam Uskrsnuće i život: tko vjeruje u mene, živjet će, ako i umre!” (Iv 11, 25.). “A on nije Bog mrtvih, nego živih; jer su njemu svi živi!” (Luk 20, 38 ). “Nunc autem Christus resurrexit a mortuis, primitiae dormientium. — A sad je Krist usrksnuo od mrtvih, prvijenac usnulih!” (1 Kor 15, 20. 23.). “Ita et Deus eos, qui dormierunt per Iesum, adducet cum eo, — Tako će Bog i one, koji su usnuli u Isusu, dovesti s njim!” (1 Sol 4, 14.).
Odatle sav kult pokojnika u kršćanstvu. Zato mi s njima razgovaramo nad njihovim grobovima; zato ih svaki čas apostrofiramo; zato palimo svijeće, simbole života, kad ih se spominjemo; zato se za njih molimo i naziv]jemo im: “Pokoj vječni!” I kada plačemo za njima, ne plačemo za njima kao za onima, koji ne vide naših suza i ne čuju naših jecaja, nego kao za onima, koji tu našu ljubav i razumiju, i pamte, i uzvraćaju.
Potpuno su u stilu kršćanstva svi ti naši “spomeni mrtvih”. I svi ti naši, česti, pohodi grobovima naših dragih. I sav taj naš pijetet prema “vjernima mrtvima”. I svi ti naši “Requiem”-i i mrtvačke mise. I sve te apsolucije i opijela po crkvama i na grobljima. I sva ta naša crnina: tiha i dostojanstvena. I sve to cvijeće, i svijeće, i kandila oko ljesova i grobnica. Sve je to u skladu s našim vjerovanjem, ali i u skladu sa prirodom. Motivacija je svemu tomu i razumna i plemenita. Vuče korijenje od prvih početaka kršćanstva: od apostolskih vremena (1 Kor 15, 29.), od katakomba. Sam je veliki Augustin toj našoj praksi i svjedok i apologeta: on je, profesionalno, obradio taj problem u svome klasičnom spisu “De cura pro mortuis gerenda”. Nema u tom nikakve razlike ni između istočne i zapadne Crkve. Tradicija im je u tom pogledu identična. Inspirirana, nadahnuta, Evanđeljem.
A usred toga kulta stojimo baš mi svećenici. Naši su bivši vjernici svi ti pokojnici. S njima smo bili poznanici na zemlji. Bili smo im pastiri i duhovni oci: odgovorni za njihovu, sretnu, smrt i za njihovu vječnost. Stajali smo im i uz samrtničku postelju, i uz grobnu raku. I danas nas tereti ta odgovornost. Gdjekada smo možda i, indirektni, krivci njihove patnje, dok su u čistilištu. U obvezi smo stoga prema njima. Očekuju, s pravom, od nas pomoć. Još više nego od drugih. Znadu, i da im mi možemo najviše pomoći. U nas upiru oči. Naša svećenička molitva ima pred Bogom posebnu vrijednost i snagu, jer je posvećena našom službom i milošću sv. Reda. U našim je rukama blago sv. Mise: otprosne, satisfaktorne i propirijatorne; zasluge i plodovi Kristove otkupiteljske žrtve. I njima smo blizu, a blizu smo i onima, koji za njima žale, tuguju, plaču. Našim ucviljenim vjernicima u crnini. Dosta ih je među njima, koji se s nama, — i sa Crkvom, — i susreću jedino još na zadušnicama i na grobljima. Za pokojne se moramo moliti; žive moramo tješiti. I kanalizirati moramo njihovu bol: kršćanski je, u pravom smjeru, kanalizirati. I sublimirati je: kršćanskom nadom.
Potrebno je, da se jedanput i toga sjetimo. Trećina je možda svih naših pastoralnih agenda povezana s maticom umrlih, sa sprovodima, sa mrtvačkim misama i oficijima, s grobljem. I kruh nam je u tome: dobrim dijelom. Praktično bismo ostali bez stipendija, da nema kršćanske brige i ljubavi za pokojne u naumu vjernome puku.
Sve i tu moramo supernaturalizirati. Daleko od nas mora biti komercijalizacija pijeteta i groblja. Nijesmo lukrativno, poslovno, tečevno, “pogrebno društvo”; nijesmo livrirani lakeji u provodnim paradama. Svećenici smo i tu. I dušobrižnici. I pastiri. I oci. Nije dosta, da sačuvamo hladnu, ledenu, činovničku učtivost pred ljudima, koji pred nama plaču. Pred majkama, ocima, djecom, sestrama, braćom, muževima, ženama. Ne smijemo nikada svoje službe u crnoj misnici, plaštu, stoli, obavljati mehanički, šablonski, obrtnički, nezainteresirano. Ne smije nas svagdašnjost suza i tuge oko nas učiniti bešćutnima i tvrdima. Svakoga toga svoga brata i sestru, koga je nemila smrt ugrabila životu, obitelji i Crkvi, moramo iskreno žaliti. I sa svakim onim, komu ga je ugrabila, moramo suosjećati. I naći za njega riječ iskrene, vjerničke i kršćanske, utjehe. Za svakoga se, nad čijim smrtnim ostacima ili grobnim humkom stojimo, moramo pomoliti: ne samo po obredniku i rubrikama, nego i iz vlastite pobude. Čitavim mu srcem poželiti: “Pokoj vječni!” I s pobožnom se ozbiljnošću moramo uživljavati u sve one lijepe i dirljive i molitve i običaje, kojima su Crkva i kršćanstvo okružili lijes i grob. Govorili nad njim ili ne govorili. A ako već govorimo, uvijek ćemo kršćanski govoriti. Pointirat ćemo paralelno i žalost rastanka i nadu uskrsnuća i boljega života. Bez jednostranosti; bez afektacije. A sveta nam Misa, — i ona bijela; i ona božićna i uskrsna, — mora uvijek biti i “spomen mrtvih”, svjesni “Memento mortuorum”. Naše mrtvačke mise i obredi moraju biti pobudni, naši sprovodi moraju biti dostojni i lijepi, — i po svojoj organizaciji, — naša groblja moraju biti čista, uredna, ukusna, kršćanski pobožna.
U sjeni grobova mi svećenici, neprestano, živimo. Grobovima se nadahnjujemo. Milost nam je to. Kapital nam je to. I za naš asketsko-duhovni život, i za pastvu. Pred nama je vječni, svagdanji: “Memento mori!” I nas će jedanput netko ponijeti na odru, ukopati, opojati. Spremajmo se! Držimo račune uvijek u redu, a putne kovčege u pripravi! “Parce redemptis!” A u rukama nam je i najbolja pokornička propovijed. Smrt je križ preko sve ljudske taštine. Smrt je diskvalifikacija svakoga grijeha i svake obijesti. Smrt je sinonim za sud. Smrt je predsoblje neba i pakla. Spasonosan je spomen na nju. “O mors, bonum est iudicium tuum, — Dobar je sud tvoj, smrti…!” (Crkv 41, 3.). Treba da ljudi to osjete. I da to čuju. Da im to sugeriramo.
Nijesmo stoga, ni za dokidanje crne boje u mrtvačkim misama i obredima, ni za uklanjanje spomena na sud i na pakao iz pogrebnih molitava. Neka se čuje i “Dies irae”! Tu mu je mjesto. Nije ga badava Crkva tu jednom stavila. Učinili su to ljudi, možda, konsekventniji i kršćanskiji od nas. Preveliko bi to bilo izlaženje u susret svijetu, koji bi htio, da mu se nigdje, — pa ni u crkvi, pa ni na sprovodu, — ne spominje ni polaganje računa Bogu, ni sud, ni pakao. I bez toga previše navlačimo glace-rukavice, mi propovjednici vječnosti. A ako smo vjernici, i ljudi smo. Računamo s ljudskom naravi i shvaćamo svu strahotu ljudskog poniženja u umiranju. Na njezinoj se pozadini najreljefnije ocrtava blaga, daleka, vizija uskrsnuća.
Gospodin nam je i tu uzor. I zaplakao je nad grobom prijatelja Lazara, — “Infremuit spiritu et turbavit seipsum” (Iv 11, 33.); “Et lacrimatus est Iesus” (Iv 11, 35.); — i uzviknuo je pobjednički: “Ja sam Uskrsnuće i Život: tko vjeruje u mene, živjet će, ako i umre!” (Iv 11, 25 ).
Lako je razmišljati nad grobovima. Lako je nad njima razmišljati i nama svećenicima. Razmišljajmo malo nad njima! Razmišljajmo i o svojoj funkciji sa groblja i nad odrom! Praktična je. Dobro će nam doći!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 4/1968., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 211-215. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
