Svećenici reda i dužnosti
Neobično je efektna ona Isusova riječ iz njegove priče o djevicama: ,,I zatvoriše se vrata!“ (Mat 25, 10.). Dobro je izabrana: sjajno ilustrira svu fatalnost situacije, u kojoj će se naći oni, koji zakasne na Božji pir u nebu. Promašaj je, kolikogod, u sebi i izvana, izgledao malen i bezazlen, u doslovnu smislu tragičan: strahovit je po svojim posljedicama. Predstavlja jednu zauvijek proigranu šansu. Znači gubitak i smisla i sreće života zavazda. Kasno je tada za svaki popravak, za svaku naknadu, za svaki lijek. „Perditum non redit tempus!“ (Naslj. Kr. 1—25—42.). Pred čovjekom se je našao jedan život, — ako se to uopće može nazvati životom, — bez ikakva cilja i bez ikakve perspektive. Ostaje mu samo zdvojnost i očaj. Propao je u prazninu bez dna i bez granice.
Slika je to tako efektna i, još više, tako istinita i realistična, da su mnogi u njoj najživlje osjetili i njom najpotpunije izrazili bitnost pakla. U tom očajnom, tragičnom, promašaju jedine šanse gledaju oni najveću i najtežu muku prokletih. Zatvorila su se pred njima, u čas, vrata k jedinoj, a velikoj, sreći. Zatvorila zauvijek: nepopravljivo i neizmjenjivo. Bačeni su u stanje neprestane, strašne, duhovne gladi; u beskonačno, vječno protuslovlje između najdublje čežnje u čitavoj svojoj naravi i tragične, protunaravne, stvarnosti, u kojoj moraju živjeti. Duša im je propeta u najintimnijem svome biću. A to je pakao pakla, „poena damni‘: gubitak Boga, od kojega je i za kojega je duša stvorena. Umiru, — hoće da umru, — a ne mogu umrijeti. A sve to svojom krivnjom. A sve to samo zato, što su fatalno — zakasnili.
Očito slika iz priče u Isusovim ustima i ima taj, eshatološki, smisao. I očito joj je to najdublje i osnovno značenje. I značenje i namjena. Pointa je čitave priče baš u onome: „I zatvoriše se vrata!“.
Svaka druga primjena, aplikacija priče i ovih Isusovih riječi u njoj samo je blijeda akomodacija i analogija. Ako i ima kakvo značenje, ima ga samo po vezi s onim zadnjim zakašnjenjem. Svako zakašnjivanje u životu, u koliko je moralno uračunljivo i poročno, anticipacija je, u nekom smislu, onoga konačnog, posljednjeg zakašnjenja: pripravlja ga, disponira za nj, može ga, ako se produlji, uzrokovati, može do njega dovesti.
Eto, zašto je i svako zakašnjivanje u svećeničkom životu pomalo kobno: zašto uvijek predstavlja nezgodnu i nemilu manu.
Nije to problem vremena; to je problem duhovne vjernosti ili nevjere idealu. To je iznevjerivanje i oglušivanje glasu milosti u duši; zanemarivanje dužnosti. U malom ili u velikom: svejedno. To je tipična pogreška u karakteru. To je lijenost. Ona duhovna, najgora: ,,acedia“, sedmi glavni grijeh.
Nijesu badava stari asketi u samostanima nazivali glas kućnoga zvona glasom Božjim. Bog kroza nj od čovjeka traži red, a kroz red posluh i službu. Tko kasni, ne sluša, ili nemarno sluša: samo napola. Tko kasni, kvari Božje osnove. Sa sobom i sa drugima.
I mi svećenici, kad kasnimo, kvarimo Božje osnove. Osnove Božjega spasenja i osnove Božje milosti. Za nas i za druge. Proigrao si ili barem podrezao njegovu milost, kadgod od lijenosti i komocije prespeš: propala ti je jutarnja molitva, propala ti je priprava na misu; sve ćeš to obaviti površno i na vrat, na nos. Ili — ne ćeš nikako. Ostao si odmah manji u zasluzi za život vječni. Boga si se, makar na čas, odrekao za volju tijelu, svijetu, postelji. Zakinuo si ga i prevario. A pisano je: „Maledictus, qui facit opus Domini fraudulenter!“ (Jer 48, 10.). Ispao ti je iz ruku jedan otkos sa Božjih njiva, jedan „plod za život vječni“ (Iv 4, 36.). Pokvario si, u najmanju ruku, i narušio Božju harmoniju i mir u duši svojih vjernika, kadgod okasniš s misom, pa oni zbog toga mrmljaju, bune se, rastresaju se, griješe. Onemogućio si, spriječio, — ili si ga barem oteščao, — Bog zna kolikim ljudskim dušama, put do savršenosti, kad zbog tvoje neurednosti, — zato, što misiš svaki dan u drugo vrijeme: kad ustaneš; kad se tebi svidi, — ne će dolaziti k misi radnim danom; ne će se češće pričešćivati. Duhovno si ih orobio. Za nečiju ćeš dušu, — ili, barem, za nečiji strah i strepnju, — odgovarati, kadgod se skanjuješ na bolesnika ili kad stigneš prekasno: učinio si veliku nepravdu i njemu i Bogu; a možda ćeš biti i sukrivac nečijoj vječnoj propasti. Svojim nećkanjem, da kažeš pravu riječ na pravom mjestu, da na vrijeme pastoralno interveniraš, uzročnik si, da je netko počinio i veliki grijeh, — stupio u konkubinat ili u preljub, ostao nekršten ili nevjenčan; — navalio si na njega nesreću, a na sebe sud. Odgađaš ispovijed: možeš se na taj način pomalo i posve od nje odbiti; možeš još postati i habitualni svetogrdnik.
Nema u svećeničkom životu malenkosti: u njemu je sve veliko, jer sve služi Bogu i vječnom dobru duša. Zakašnjivanje je na svećeniku uvijek fatalna mana. Fatalna osobito, jer je progresivna. Na teret je drugima; uspavljuje savjest; u praksi je uvijek recidiv; gomila oko nas neispunjene dužnosti, duhovna torza, koja više nijesmo u stanju popraviti; puni našu računsku knjižicu vječnosti sve više negativnim stavkama.
Svećeničko zakašnjivanje. Uvijek je zlo. I kad je usamljeno. A najgore je, kad se kumulira; kad postane grijeh mnogih između nas; kolektivni, staleški grijeh. Kad čitave svećeničke generacije stanu kasniti. I na historijska ročišta. Kad od svoje inercije prečujemo i velika zvona povijesti. Kad ostavimo neiskorištene i sekularne šanse, koje nam se nikada više ne će pružiti. Pa događaji pođu mimo nas i protiv nas. Kao toliko puta u starijoj i novijoj prošlosti. Bog nam signalizira: njegove sluge spavaju. Baš kao i lude djevice iz Isusove priče (Mat 25. 5.).
Ako Crkvi toliko puta spočitavaju, da uvijek zaostaje i kasni iza događaja i da toliko puta propušta i najpovoljnije prilike za afirmaciju, svakako smo za to i mi svećenici krivi. Da smo, svi ili, barem, većina, ljudi dužnosti i ljudi reda, ne bi se to moglo dogoditi. Reagirali bismo spremno, odlučno, na vrijeme.
Od malih zakašnjenja stvaraju se velika; od vremenskih vječna. A točnost u malom najbolja je garancija, da ne ćemo zakasniti ni na vječni Božji pir u nebu. Da ne ćemo. u zadnji naš dan, naići na zatvorena vrata. I pastoralni uspjesi i osobno naše spasanje povezani su za nas s vjernošću u malom. Ono „clausa est ianua“ iz priče o djevicama po svojoj je najdubljoj religioznoj filozofiji samo druga verzija Isusove gnome: „Tko je u malomu vjeran, i u velikomu je vjeran, a tko je u malomu nevjeran, i u velikomu je nevjeran“! (Luk 16, 10.).
Točnost: osjećaj dužnosti u svećeničkom životu! Nama je svećenicima to jedna od glavnih staleških kreposti. Ustajanje na prvi znak zvona ili budilice, izlaženje iz sakristije na oltar u minutu, dnevni red, kancelarijska ekspeditivnost, bilježnica i kalendar pastoralnih agendi u ruci i na stolu, točnost u katehiziranju, u korespondenciji, u elaboratima, u izvještajima, u posjetima, u dolaženju na sastanke, dogovore, večere, održavanje termina u svim našim službenim, društvenim i financijskim obvezama: sve su to samo naoko malenkosti. U stvari je to legitimacija „vjernog i pametnog sluge“ (Mat 24, 45.) Gospodinova. U stvari je to stil života prema geslu, koje je Isus postavio u Evanđelju, sebi i nama: „Pusti sada! Jer tako nam treba ispuniti svaku pravdu!“ (Mat 3. 15.). I prema savjetu najvećeg kršćanskog pastoralca, apostola Pavla: „Bonum autem facientes non deficiamus: tempore enim suo metemus non deficientes!“ (Gal 6, 9.).
Učinimo od sebe generaciju savjesnih i točnih svećenika, pa ćemo odmah svojoj duhovnoj pastvi, pa ćemo odmah i kršćanstvu i Crkvi Božjoj, uštrcati novi život i novu vitalnost! Pa ćemo biti sigurni od strašnog, zadnjeg, zakašnjenja: od fatalnog, vječnog, promašaja života i eksistencije! Nikada onda za nas ne će biti ni rečeno ni napisano: „Et clausa est ianua!“ — „Nescio vos“ (Mat 25, 10. 12.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 9/1964., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 8-11. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
