Svećenici široke duše

Širina duha jedna je od najljepših i najznačajnijih odlika Gospodinovih. Nikada i ni u čemu nije on bio tijesan. Nikada i ni u čemu nije on robovao sitničavosti ni partikularizmu. Nikada nije bio ličan, osjetljiv ni strastven. Duh klikarstva, kastinstva i škole bio je od njega uvijek daleko. Bio je Židov, ali nikada nije bio židovski nacionalni fanatik i šoven. Govori sa Samarjanima i propovijeda im, svejedno što Židovi za njih neće ni da čuju (Iv 4, 4—42.; Crkv. 50, 27. 28.). Raduje se, kad ih može pohvaliti i staviti za uzor Židovima: kao onog ozdravljenog zahvalnog gubavca (Luk 17, 18. 19.), ili onoga milosrdnog Samarjanina iz priče (Luk 10, 30—37.). Pušta k sebi Kananejce i pogane (Mat 15, 22.; Mark 7, 26.; Iv 12, 20—22.); uživa u velikoj vjeri rimskog centuriona (Mat 8, 10.; Luk 7, 9.); raspravlja sa Pilatom (Mat 27, 11.—14.; Mark 15, 2—5.; Luk 23, 3.; Iv 18, 33—38.; 19, 9—11.); obećaje svim narodima punopravno mjesto u Kraljevstu Božjem, s Abrahamom, Izakom i Jakovom (Mat 8, 11.; Luk 13, 29.). Bio je pravovjernik, pravednik i svetac, ali sjedao je za sto sa carinicima i grješnicima i ulazio im u kuću (Mat 9, 10. 11.; Mark 2, 15—17.; Luk 5, 29. 30.; 19, 5—7.). Bio je pučanin i siromah, okupljao je oko sebe puk i mase, ali nikada nije bio demagog ni pučki tribun; nikada nije smatrao prvom svojom šansom, da podjaruje narod protiv mogućnika i bogataša. On, kad treba, ulazi i u bogataške dvorce i daje se od njih ugoštavati (Mat 26, 6. 7.; Mark 14, 3—5.; Luk 10, 38—42.; 14, 1.; 19, 2. 5. 8.; 22, 10—13.; Iv 12, 2. 3.); on prijateljuje i sa plemenitašima, i sa članovima velikoga vijeća (Luk 23, 50—52.; Iv 7, 50. 51.; 19, 39.); on se proglašuje kraljem (Mat 27, 11.; Mark 15, 2.; Luk 23, 3.; Iv 18, 36. 37.) i ulazi u triumfu u Jeruzalem, posred cvjetničkog slavlja (Mat 21, 1—11.; Mark 11, 1—10.; Luk 19, 28—40.; Iv 12, 12—19.). Imao je obitelj, imao je i zavičaj, ali nikada nije bio nazaretski ni galilejski lokalni patriota, i nikada nije bio nepotista: o svome rodu nije govorio; nije nijednog svoga rođaka napravio glavom Crkve. Imao je svoje društvo i svoju, apostolsku, pratnju, ali nikada se nije povlačio samo među njih: sa svima je govorio, sve je razumijevao, sve je pomagao, sve je puštao, da Boga slave. »Ne »branite mu! — tko nije protiv vas, s vama je!« Svejedno, što »ne ide za nama« (Mark 9, 38. 39.). Priznavao je i opsluživao otačke običaje i tradicije (Mat 5, 17. 18.; 8, 4.; 17, 23—26.; Mark 1, 44.; Luk. 5, 14.; 17, 14.; 22, 7. 8.), ali nije nikada dopustio, da se one iživljuju na račun viših interesa, ni ljudskih ni božanskih (Mat 12, 1—8., 10—14.; 15, 3—20.; 23, 23.; Mark 2, 23—27.; 3, 1—6.; 7, 1—23.; Luk 6, 1—11.; 11, 39—44., 46. 52.; 13, 10—17.; 14, 2—6.). Njegovi kriteriji bili su uvijek objektivni i nadnaravni; on je na svijet i na život gledao samo očima svoga nebeskoga Oca, čije su osnove veličanstveno dalekosežne i čija je i mudrost i milost »mnogovrsna« (Ef 3, 10.; 1. Petr 4, 10.) i bogata za sve, koji ga zazivaju (Rim 10, 12.).

Nikada ni sjenka duhovne tjesnoće nije pala na Krista. I da nema na njegovu liku nijednog drugog božanskog biljega, ovaj bi sam bio dosta, da mu s te strane bude dokumenat i legitimacija. To je i otvorilo njegovoj Spasiteljskoj misiji srca ljudi; to je i učinilo njegovu Crkvu univerzalnom Crkvom sviju naroda. Sve, što je Božje, univerzalno je i sveljudsko: bez međa i ograničenja, bez kasta i klasa, bez apriorizama i idioma. Božanski sadržaj ne može se stjerati ni u kakve, partikulame, ljudske šablone.

Širina je i biljeg historijskog i apostolskog kršćanstva. Nema u njemu ni Petra, ni Pavla, ni Apolona (1. Kor 1, 12.; 3, 4. 22.; 4, 6.). Nema u njemu ni Židova ni Grka, ni roba ni slobodnjaka (Gal 3, 28.), ni barbarina ni Skita (Kol 3, 11.). Nema u njemu privilegiranih naroda, ni klasa, ni staleža, ni ljudi. Nije se u njemu Duh Sveti ograničio ni na čiju glavu, ni na čije ime, ni na čiju kuću ni firmu. On »radi sve u svima« i dijeli svoje milosti, komu i »kako hoće« (1. Kor 12, 3—12.). Slobodno. »Duh diše, gdje hoće« (Iv 3, 8.). I diše dobrohotno i širokogrudno. »Bog hoće, da se svi ljudi spase i da dođu do spoznanja istine« (1. Tim 2, 4.).

Nitko ni nije ni ne može bili autentičan tumač toga duhovskoga Evanđelja, ako i sam nije širok, nesebičan, plemenit. Sveci se baš po tome najbolje, poznaju. Čim tko traži sebe, odmah je s njega spala svetačka aureola, pa da se, ravno, prži na vatri (1 Kor 13, 3.). Nije Krista ni razumio ni primio.

I mi bismo svećenici morali biti široka srca. A nijesmo, mnogo puta. Previše smo još ljudi, a premalo kršćani i apostoli. Tijesni smo i u svom rodoljublju. — Identificirali smo ga sa nekršćanskim nacionalizmom: šovenskim, nepravednim, neobjektivnim; — i u svom katolicizmu, — premalo nam je spasiteljski i ljudski, a previše sudački, ekskluzivan, samodopadan i krut; — i u svomu svećeništvu, — skloniji smo nastupati kastinski, diktatorski, klerikalno, nego skromno i nesebično služiti dušama i penetrirati tijesto života i svijeta oko sebe evanđeoskim kvascem poniznosti, dobrote i ljubavi. A tijesni smo i u svojoj — crkvenosti.

Naša se svećenička generacija, u ove zadnje decenije sve vidljivije katoličke renesanse, voli ponositi crkvenošću. Samo nije uvijek ta naša crkvenost nošena Gospodinovom širinom. Nije nam uvijek Pavlovski požrtvovna i čista.

Toliko smo puta, svojom uskogrudnošću i prozelitizmom, cijepali Crkvu, mjesto da sve čvršće i odlučnije zbijamo njezine redove.

Usred Crkve, »između hrama i oltara« (Mat 23, 35.), vodile su male katoličke duše kućne i građanske ratove svake ruke. Kler s klerom, red s redom, župa sa župom, škola sa školom, bratovština sa bratovštinom, pobožnost sa pobožnošću, katolička organizacija s katoličkom organizacijom, katolička štampa s katoličkom štampom. Trgali smo se oko toga, tko će biti prvi i pametniji; čija će biti zadnja; u koga će biti punija crkva: gdje će biti više članova i pretplatnika; čija će zastava biti ljepša; tko će u procesiji na časnije mjesto. Apsolutizirali smo, i u vjersko-pastoralnom životu, relativnosti; periferijske stvari izbijale su na prvo mjesto, jer su bile »naše«. Postajali smo sve više raspršena, razjedinjena, vojska, nesložno carstvo (Mat 12, 25.). A mi smo svećenici, često, bili perjanice toga katoličkog rasapa i separatizma, ideolozi i vojvode sitnoće i sektašenja.

Možda je u tom pogledu danas ipak bolje nego nekada, dok su za nama pisali persiflaže i paskvile o »crnim i žutim mravima«. Jest, puno je bolje. Bog nam otvara oči. Crkva diže »signum in nationes« (Iz 11. 10. 12.; 5, 26.; 49, 22.; 62. 10.). Živimo u vremenima historijskih Božjih objava. Otrježnjuju nas događaji, svojom evidentnom logikom. Ali posve izliječeni nijesmo ni danas. Ljudi će uvijek ostati ljudi. I danas još, — da, za praksu, ostanemo samo kod tjesnoće »intra muros«, — podosta njih između nas škilji preko ograde svoga duhovnog susjeda i suborca, pa broji po njegovu dvorištu. I danas još pane pokoja ironična i zajedljiva na račun duhovne konkurencije. I danas poneko malo zaštrajkuje, poprkosi, napakosti. I danas se potkogod zategne. »Nije naš!« »Zar iz Nazareta može izići išta dobro?!« (Iv 1, 46.). I danas se kojiput porječkamo: »quis eorum videretur esse maior« (Luk 22, 24.). I danas još ima »specijaliteta«, koji dolaze ispred svega drugoga.

A ne smije biti tako. Moramo se iskreno poveseliti svakoj Božjoj slavi. Moramo bratski zagrliti svakoga Božjeg vojnika, bez obzira na uniformu i na boje pukovnijskih epoleta. Moramo širokogrudno podupirijeti svaku akciju, koja služi Crkvi i koristi dušama. Moramo svi prihvatiti za jedan štap. »Naše« mora u pozadinu, a naprijed mora ono, što je Božje, i ono, što je veliko. Širina je imperativ dana. Solidarnost je preduvjet uspjeha i pobjede.

Samo to je primjer Gospodinov i volja Gospodinova. »Nemojte mu braniti!« Samo to je duh apostolskog svećeništva. »Quid enim? Dum omni modo, sive per occasionem, sive per veritatem, Christus annuntietur: et in hoc gaudeo, sed et gaudebo!« (Filip 1, 18.).

Dr. Čedomil Čekada

Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 3/1962., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 102-105. Ostali objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.